25-март-2002
Americki ambasador Vilijem Montgomeri kazao da u Crnu Goru nije dosao da bi vrsio pritisak na bilo koju partiju
ODAVNO SAM NA BALKANU I ZNAM DA
PRITISCI OVDJE NE POMAZU
- Tada sam prokomentarisao da sam na Balkanu dovoljno dugo, od 1975. godine, tako da sam jako dobro naucio da, ako pokusate da vrsite pritisak na bilo koju politicku partiju - odustanite, ne funkcionise - kazao je Montgomeri.
To je izjavio prilikom boravka u CG i razgovora sa liderima pol partija.

a evo i kopletnog teksta iz Vijesti od juce :
B92, Beograd - KRITIKE NA RAČUN SJEVERNE ALIJANSE U SRBIJI SU ZAPRAVO NAPAD NA DEMOKRATSKU STRANKU

Preko NATO napadaju Tadića


Nivo antipatije prema NATO u Srbiji i dan-danas ostaje visok. To nije samo zbog toga što je NATO vodio bombašku kampanju 1999. i prisilio srpske vojne i policijske jedinice na povlačenje s Kosova. To, takođe, ima veze s načinom kako je kampanja bombardovanja bila vođena (s tolikih visina da su napravljene značajne greške koje su za rezultat imale "kolateralnu štetu") i izabranim metama (civilni mostovi na Dunavu, na primjer).
Ironija je, međutim, da je nakon 1999. NATO dobro sarađivao sa Srbijom. Mada je vojni fokus na početku bio na obezbjeđenju Kosova od Miloševićevih snaga, uskoro je postalo jasno da je glavni zadatak s kojim se suočio - i s kojim se suočava i danas - bila zaštita Srba i drugih etničkih manjina na Kosovu od osvete kosovskih Albanaca. Ovo shvatanje bilo je potvrđeno talasom nasilja protiv kosovskih Srba, koji se dogodio odmah nakon povlačenja srpskih snaga. Srpske enklave na Kosovu i vjerske spomenike danonoćno štite vojnici KFOR predvođeni NATO.
Pored toga, srpska vlada i NATO/KFOR djelotvorno su sarađivali u akcijama protiv albanske pobune u Zoni kopnene bezbjednosti (ZKB) u južnoj Srbiji u 2000/2001. Vjerujem da je to bila značajna prelomna tačka, pošto je prvi put, bar u posljednjih 15 godina, srpska vojska uspješno radila u partnerstvu s NATO umjesto na suprotnim stranama. Opšti povratak ZKB pod srpsku kontrolu bio je tako uspješan, da su komandant kopnenih vojnih trupa (general Krstić) i koordinator za južnu Srbiju Nebojša Čović bili pozvani u štab američkih snaga u Evropi (koji se nalazi u Štutgartu) da održe detaljni brifing o svojim postignućima. Oni su sličan brifing održali i ambasadorima NATO u Briselu i susreli se s generalnim sekretarom NATO.
U isto vrijeme, ruski učinak na Kosovu bio je sve drugo samo ne zvezdan. Prije svega, dok su imali vojne jedinice na Kosovu kao dio napora KFOR, uopšte nijesu djelovali protiv infiltracije oružanih albanskih ekstremista u Kopnenu zonu bezbjednosti. Njihove trupe u suštini su ostajale u svojim objektima i nijesu išle u patrolu, ostavljajući svoj sektor potpuno otvorenim. Sjedinjene Države morale su da pošalju neke od naših jedinica da pomognu da bi se pojačala kontrola granične linije. Mada bi neko mogao pomisliti da će zbog navodnih prosrpskih tendencija, ruske trupe biti posebno tvrde prema kosovskim Albancima, izgleda da je bilo suprotno. Pored toga, njihova odluka da napuste KFOR i povuku sve svoje mirovne snage s Kosova bila je posljednji korak koji bi neko mogao očekivati od nacije koja sada postavlja "crvene linije" koje se ne mogu preći. Oni bi izvjesno imali daleko više uticaja da su njihove trupe još na terenu.
Šta onda zaključiti iz ponavljanih napada na NATO od strane visokih rukovodilaca Demokratske stranke Srbije? Na prvi pogled, oni izgledaju promašeni i loše vremenski planirani. Političke odluke o budućnosti Kosova, bar na međunarodnom planu, donijeće članice Evropske unije, Sjedinjene Države i Rusija. NATO ni na koji način nije bio centar bilo kakvih napora tokom posljednjih nekoliko godina da se razriješi kosovska situacija. Osim toga, posljednja runda konsultacija o budućem statusu Kosova tek je započela. Otkud sada opredjeljenje za tuču s jednom institucijom koja je u osnovi na marginama ove bitke?
U stvari, postoji nekoliko razloga:
a) To se dobro uklapa u viđenje svijeta Vladimira Putina. Nazivanje nezavisnog Kosova "NATO državom" je u skladu s filozofijom hladnog rata, koju Putin sve više promoviše. Izgleda da Rusija okuplja blok zemalja kojima je jedina zajednička stvar netrpeljivost prema Zapadu. Srbija se kreće sve dalje i dalje niz ovu klizavu padinu, vjerovatno vjerujući da ne preduzima bilo kakve korake "koji se ne mogu preokrenuti".
b) NATO je lakša meta nego EU. Ankete stalno pokazuju da se na EU u Srbiji gleda daleko pozitivnije nego na NATO. Napadanje NATO košta malo, a pri tom još više izdiže profil kosovskog pitanja. Napadanje EU, koja će u bilo kojem scenariju odigrati glavnu ulogu u bilo kakvoj budućnosti Kosova, bar zasad nije mudro.
c) Dok je u očima Zapada NATO/KFOR zaštita kosovskih Srba nešto što bi srpska strana trebalo da cijeni, nacionalisti će jednostavno reći da Srbi ne bi bili u položaju u kojem se danas nalaze da je bezbjednost ostavljena u rukama srpske vojske i policije. Oni ukazuju na dio Rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti UN, koja poziva na povratak ograničenih srpskih snaga da obezbijede religiozna mjesta i pitaju zašto to nikad nije primijenjeno. Zato se napori NATO oštro odbacuju pa čak i kritikuju kao svjesno nedovoljni. Sve to bilo je pojačavano stalnim preoptimističkim procjenama bezbjednosti koje KFOR daje već godinama poslije 1999.
d) Gledajući unaprijed na mogućnost jednostranog proglašenja nezavisnosti od strane kosovskih Albanaca, DSS predviđa mogućnost sukoba između djelova KFOR i kosovskih Srba koji odbijaju da prihvate nezavisnost Kosova.
Mada su svi gorepomenuti razlozi tačni i djelovi jedne slagalice, daleko najvažniji razlog je:
e) Domaća politika.
DSS je nezadovoljna vladinom koalicijom, gdje većinu ministarskih pozicija drže druge partije. Nezadovoljna je i ličnom popularnošću predsjednika Tadića. Nezadovoljna je padom svoje popularnosti u stanovništvu. I posebno je nezadovoljna anketama koje pokazuju da je DS daleko popularniji od DSS. I, DSS zna da nema stvarne nade da privuče glasove radikala ili socijalista. Rekao sam mnogo puta da je Zoran Đinđić podijelio biračko tijelo na tri grupe: tvrdokorne nacionaliste; prozapadne, demokratski orijentisane umjerenjake; i srednju grupu s nacionalističkim tendencijama koja je takođe željela korist od bližih odnosa sa Zapadom. Upravo je ova posljednja grupa sada cilj osvetničkog napada DSS. Oni pokušavaju da u toj grupi izazovu nacionalističke tendencije. Kampanja protiv NATO smišljena je da postigne upravo to.
Oni time svjesno dovode DS u nezgodan položaj. DS je prisiljena da ignoriše sve glasniju retoriku protiv NATO ili da je napadne. Ako je bude ignorisala, što je dosad radila, dopušta da DSS planira pravac kojim će ići Srbija i, takođe, izgleda slaba. Ako, međutim, napadne te izjave, prisiljena je da djeluje kao da brani instituciju (NATO) koja je u Srbiji danas vrlo nepopularna. Konačni rezultat, bar dosad, jeste da je ministar inostranih poslova u Brisel odnio dokument o Partnerstvu za mir u kome je izmijenjena dogovorena rečenica da je cilj Srbije bliži odnos s evroatlantskim institucijama da bi se eliminisalo pominjanje NATO.
Zato je atak na NATO zapravo napad na Demokratsku stranku i njenog predsjednika. To se, takođe, pokazuje u naporu DSS da odloži predsjedničke izbore nakon okončanja 120-dnevnog perioda konsultacija o Kosovu (10. decembar). To u praksi znači da DSS ili preferira nekog radikala kao predsjednika umjesto Borisa Tadića (što bi bio rezultat izbora koji bi uslijedili poslije bilo kakvog unilateralnog proglašenja nezavisnosti), ili svjesno nameće ovu opciju kako bi se Zapadu dao još jedan razlog da spriječi bilo kakve unilateralne korake kosovskih Albanaca. I, voljna je da izbjegne bliže odnose sa Zapadom u korist pojačanih odnosa s Rusijom, ako je to ono što je potrebno da se zadrži čvrsta ruska podrška oko Kosova.



Vilijam MONTGOMERI

--------------------------------------------------------------------------------

ĐUKANOVIĆ: KOŠTUNICA ZADRTI NACIONALISTA


U avgustu 2000, tokom jednog susreta s Milom Đukanovićem, upitao sam ga za mišljenje o novom kandidatu DOS za predsjednika, Vojislavu Koštunici. Kao što obično radi kad mu se postavi osjetljivo pitanje, on je za trenutak oklijevao, upriličio izvjestan ozbiljan izraz svog lica, a potom dao precizan odgovor. Uporedio je dva predsjednička kandidata, Miloševića i Koštunicu. Rekao je da ljudi stalno griješe nazivajući Miloševića nacionalistom. On je u suštini pragmatista koji je koristio nacionalizam za svoje političke ciljeve. To objašnjava, dodao je on, zašto je Milošević povremeno bio spreman da pravi kompromise ili čak okreće leđa hrvatskim i bosanskim Srbima kada je to odgovaralo njegovim većim interesima. Koštunica je, suprotno tome, nacionalista, koji će ostati vjeran svojim principima do kraja i neće praviti kompromise. To je, dodao je s diplomatskom uzdržanošću, bio razlog za stvarnu zabrinutost. Upravo ti nacionalistički principi sada vode Srbiju na potpuno nepoznatu teritoriju.