Ugađanje glazbala

Svirao je diksilend.

Tada to još nisam znao, toga proljetnog poslijepodneva dok sam stajao na galeriji i gledao u dvorište, ali znam sada, nakon svih ovih godina, sad sam siguran da je i toga dana kad je sve počelo svirao diksilend. Iza mojih leđa vrata zbornice bila su otvorena, odande se osjećao miris kave, čuo se razgovor dvoje nastavnika koji su taj sat bili slobodni, i u pramenovima je, skupa s plavičastim trakama cigaretnog dima, dopirala glazba s radija što je tiho svirao. Ja nisam znao da je to diksilend, jer zvučalo je malo metalno i šuplje, morao je to biti jedan od onih prvih tranzistorskih radioaparata, ali sam dobro osjećao kako se sve to lijepo slaže s tim danom, sa žutom padinom brijega u dnu dvorišta, sa svijetloplavim nebom iznad bagremova grmlja na obronku, a i s nečim u meni. Zato mi je noga sama od sebe stala udarati koljenom ritam po ogradi na koju sam bio naslonjen, i ja sam se cijelim donjim dijelom tijela priljubio uz parapet, koji mi je dopirao do visine prsiju, pa sam jasno ćutio kako se ta nejasna glazba dobro uklapa u moje uzbuđenje. Toga se dana sve slagalo, toga dana kad je, sad to vidim, sve i započelo.

U dvorištu su vježbale djevojke. Imale su na sebi crne trikoe i složno su izvodile pokrete neke ritmičke vježbe koju su valjda pripremale za Dan mladosti: okretale su se oko sebe, podizale ruke, izvodile naklone, prigibale se ulijevo i udesno, i pogledavale su se međusobno, kao urotnici, ili kao svirači koji skupa sviraju. Zato mi se valjda i činilo da je njihovo vježbanje u nekoj vezi s onom glazbom što sam je čuo iza sebe, da je jedno s drugim povezano možda upravo preko moga uzbuđenja koje je sve nekako natkriljivalo dok sam stajao tamo, nad onim dvorištem, priljubljen uz ogradu i dok me mandolina u smeđoj platnenoj navlaci lupkala po stegnu. Sve je bilo povezano toga proljetnog dana, toga dana kad je profesor Angelus odlučio da promijeni tok moga života.

Dvorište je bilo s tri strane okruženo školskom zgradom. Dolje, ispod galerije na kojoj sam stajao, bio je prolaz kojim se stizalo na ulicu, a naprijed se dizalo brdo od prapora u koje je dvorište bilo urezano, i vidjeli su se smeđi tragovi geoloških slojeva na tom obronku od prašne žute zemlje. Učionice su se nizale u prizemlju i gore, a u ove na prvom katu ulazilo se s galerije koja je obrubljivala veći dio zgrade. Prozorima su razredi gledali na galeriju i kroz njihova rastvorena krila dopirao je miris punih učionica: nafta kojom su premazani podovi, vlažna kreda, gumena obuća, tinta i kreč. Nalazio sam se na najužem dijelu slova U što ga je tvorilo školsko dvorište, a iza mojih leđa bila su vrata zbornice i tajništva. Odozgo sam motrio djevojke u crnim trikoima kako vježbaju.

Njihovi dresovi bili su široko izrezani oko ruku i nogu, tako da se mnogo vidjelo. Dvorište je bilo popločano ciglom, one su se po njemu vrtjele u laganoj, mekoj obući za gimnastiku koju smo zvali cvičke, i čuo se neobičan šum dok su tanki i meki đonovi strugali po opeci, u skladu s ritmom glasa nevidljive nastavnice, dolje, ispod mojih nogu, dok je brojeći davala takt. Trikoi su bili tijesni i vidjele su se male napete grudi ispod njih, šiljaste ili oble, ili tek kao nagovještaji, i ja sam odjednom bio svjestan da su to moje vršnjakinje koje izgledaju kao prave žene, da se to i mene nekako tiče, da mogu i ja zbog tih grudi, i zbog misli što ih u meni izazivaju, biti ponosan. Trikoi su bili najjače izrezani ispod pazuha, i kad bi djevojke podigle ruke, kod nekih sam mogao vidjeti dlačice, i to je bilo silno uzbudljivo, jer je bilo tajno i inače se nije vidjelo, i jer su te dlake bile i nekakav moj uspjeh, premda je u njima bilo nečega bolnog i strašnog što je tek trebalo otkriti. Gledao sam ih kako se vrte, gledao sam njihove grudi i dlačice ispod pazuha, i sve sam se više priljubljivao uz ogradu, osjećajući kako se sve slaže, kako se nešto događa.

Sve se slagalo: i onaj miris krede, tihi mrmor iz razreda na galeriji, i žuto brdo nad školskim dvorištem, i mandolina što mi je visila niz bedro, i onaj diksilend što se iza mene čuo. Sve je to nekako svjedočilo da nešto počinje i da sve to mene čeka, da je sve to dio moga života i da sve to - i ograda koju dodirujem, i glasovi koje slušam, i mirisi koje udišem, i tamno uzbuđenje što ga osjećam od pogleda na ona tijela dolje - da sve to ima nekakvo nejasno, ali duboko značenje koje tek moram razumjeti. Nešto je započelo toga davnog proljetnog dana u tom školskom dvorištu, i zato sam taj golemi dan osjećao gdje zvoni kao zvono svuda oko mene, i da se glasa zvukom diksilenda.

Zvono je zazvonilo i bio je kraj sata. Dolje je stajala podvornica, koju smo svi zvali strina, i potezala za šipku zvona. Činila je to uvijek na isti način: podbočena jednom rukom o tusti struk, drugom povlačeći šipku, i gledajući neodređeno i zamišljeno u jednu točku, kao da se na taj posao mora osobito usredotočiti. Kao da je znala kako je meni u tome času sve važno. Čak i fleke od znoja na pazusima njezine tamnoplave haljine s bijelim cvjetićima kao da su svjedočile o njezinoj važnosti, o važnosti toga dana i o važnosti onoga što će se dogoditi.

Odvojio sam se od ograde, dok se s radija još uvijek čuo diksilend, i krenuo sam niz stepenice prema dvorištu. Putem sam susretao djevojke, koje su imale svlačionicu na katu, i sad sam ih mogao vidjeti izbliza, provjeriti izraz na njihovim licima (sad kad sam znao njihovu tajnu), mogao sam ih i omirisati, i čak mi je i taj vonj djevojačkog znoja posvjedočio da se nešto zbiva, da će mi se nešto dogoditi. Silazio sam polutamnim stubištem i susretao djevojke koje su trčale gore, a one su sve do jedne na iskrivljenom talijanskom pjevale pjesmu o Marini. Silazio sam stepenicama kao da idem u susret svojoj sudbini, a djevojke su bile dio svega toga.

Prešao sam preko dvorišta idući prema radionici. Pola dvorišta već je bilo u sjeni, i sjena je polako puzila uz niske prozore učionica u prizemlju (dopola obojene masnom bojom, da se ne bulji van), i penjala se prema galeriji na kojoj sam još do maloprije i ja stajao. Sad je po galeriji tekao živ promet, jer bio je odmor, i gotovo da sam zavidio onima koji su se bezbrižno onuda motali (gađajući papirićima nekoga u dvorištu), jer ja sam morao na sviranje.

Svirali smo u radionici za ručni rad, jer ondje nisu stajale prave školske klupe, nego kao neki stolovi, samo malo uži i duži. Bili su nekada obojeni zelenom bojom, koja je sad po njima ostala samo u tragovima, i imali su rupe za tintarnice, premda tintarnica, koliko sam se mogao sjetiti, u tim rupama nikad nije bilo. Još su tu bile i dvije stolarske klupe (sa zanimljivim drvenim vijcima), nekoliko polica i nešto alata, a cijela je prostorija mirisala na pilovinu i na metalnu strugotinu; u njoj nije bilo ploče, što je bilo zgodno, kao što je bilo zgodno i to što radionica ni po čemu nije podsjećala na učionicu. Prozori radionice gledali su na pomoćnu zgradu u dnu dvorišta gdje je stanovala ona debela strina u plavoj haljini s bijelim cvjetićima. Između stolova mogli su se staviti stalci za note, uz te se stolove sjedilo na običnim stolcima, pa su se mogle pružiti i noge, što je za sviranje nekih instrumenata gotovo nužno. Naprijed je bio mali podij na koji se profesor Angelus penjao prilikom svake probe, i odande nas je strijeljao očima kad bismo nešto pogriješili.

Kad sam htio gurnuti vrata i ući - a iznutra se već čulo drndanje po žicama kontrabasa, bračeva i mnogobrojnih mandolina - netko me je zgrabio i povukao ustranu. Nisam morao ni gledati, odmah sam znao da je to profesor. On je uvijek tako postupao: radije bi čovjeka svojeručno premjestio, nego da mu kaže neka se sam pomakne. Povukao me je za sobom i još se i namrštio, i ja sam bez riječi krenuo za njim, čekajući što će biti. Nisam čak pomislio ni da sam za nešto kriv, jer nekako mi se sve to nastavilo na ono gledanje djevojaka, na onaj čudni proljetni dan, pa sam tako osjetio da je sve povezano i pustio sam da me stari vodi.

Kraj ulaza u radionicu nalazile su se drvene stepenice, pomoćne, kojima se također moglo stići na galeriju, ali je učenicima bilo zabranjeno da ih koriste. Ispod stuba bila su vrata koja su - znao sam - vodila u sobu nastavnika gimnastike, jer odmah tu, u nastavku, bila je i naša skromna vježbaonica. Prema tim vratima me profesor povukao. Ne sjećam se da sam ikada prije ondje bio. Sve je to bilo neobično: da se radilo o službenom razgovoru, Angelus bi mi jednostavno bio naredio neka dođem kamo treba, da sam bio štogod kriv, bio bi se izvikao na mene odmah i bez oklijevanja. Ali, on kao da je ondje, pred ulazom u radionicu, samo na mene čekao, i još se i osvrnuo oko sebe kad smo krenuli, kao da mu je stalo da nas tkogod ne vidi. Otvorio je vrata sobe pod stubištem i gurnuo me unutra.

Ondje su već stajala ostala šestorica. Uletio sam u prostoriju naglo, onako kako me je profesor gurnuo, i odjednom sam se našao pred njima. Nisam ih stigao ljudski ni pogledati, niti ih štogod upitati, a Angelus je već zalupio vrata za sobom i za mnom. Stajali smo sad svi uza zid (a zid je bio bijel, i bio je natopljen vonjem dječjih tijela što su se tu već generacijama znojila), svaki je od nas držao u ruci svoj instrument, tako je samo od sebe ispalo. Čekali smo što će biti.

U sobi su bila dva smeđa ormara, jedan u jednom, a drugi u drugom kutu. Između ormara stajali smo mi, naslonjeni na bijeli zid, dok je kroz prozor dopirao posljednji odsjaj sa žućkaste dvorišne fasade naše škole. Bila su to mirna vremena, i nešto takvo bilo je za nas velik događaj. Profesor se naslonio na stol koji je stajao uz suprotni zid, pa se zagledao u nas. Onda je upitao:

- Znate li vi što je to diksilend?

Mi smo se zgledali. U prvi mah, to je zvučalo kao pitanje iz muzičkog odgoja, kao nešto zbog čega bi se mogla dobiti i slaba ocjena, što kod Angelusa nije bila rijetkost.

Tako je on i postavio to pitanje, oštrim glasom, kroz ono svoje zvonko grlo stegnuto leptir-kravatom, kakvu nitko osim njega nije nosio, sijevajući očima. Mi smo se u njegov mandolinski orkestar bili prijavili iz jednog jedinog razloga: zato da bismo išli u školu prijepodne: tako nismo očekivali nikakva pitanja. U toj školi (koju smo mi zvali Donja, za razliku od Gornje, na brijegu, u Gimnaziji) neki su razredi išli i popodne, a to nitko nije volio; ali, svirače su uvijek raspoređivali u jutarnju smjenu, kako bi popodne mogli ići na probe, jer je Angelusov orkestar bio toliko slavan da su se takve iznimke mogle dopustiti. Išli smo, dakle, malo sviruckati u taj njegov orkestar da se spasimo poslijepodnevne smjene. A sad je odjednom on počeo postavljati pitanja, i to samo nama sedmorici.

Šutjeli smo, a on je i dalje šarao očima po nama. Onda se Joško ipak odlučio, pa je rekao:

- To je jazz.

Profesor Angelus je kimnuo glavom, a mi smo stajali uza zid (kako ćemo zbog njega idućih godina češće stajati), i čekali smo što će sad biti. Pitao sam se zašto je stari izabrao upravo nas i što s nama kani učiniti. Slutio sam da tu nije riječ ni o kakvoj kazni, premda to nipošto nije bila ni nagrada, jer Angelus nije nikoga nagrađivao. Samo da ne bude opet kakva obaveza. Ili nastup? Angelus je bio poznat po tome što je svake godine organizirao veliku školsku priredbu na kojoj je nastupao i zbor i orkestar, i solo-pjevači i svirači, a sve se to oglašavalo velikim plakatima po gradu, i svi bi tada došli u Kazalište, a Angelus bi obavezno nešto odsvirao na violini, uvijajući se i tresući glavom kao virtuoz.

- Kakva vrsta jazza? - upitao je sad. - Što je za nju važno?

- Improvizacija - protisnuo je Zdenko.

Profesor je opet kimnuo. Kad sam poslije o tome razmišljao, postalo mi je jasno kako je dobro on odabrao trenutak kad će nas skupiti. Jer, možda samo tjedan dana prije toga gostovala je u Vukovaru čuvena emisija »Mikrofon je vaš«, gdje su se natjecali amateri-pjevači, ali je bilo i drugih stvari, kao što su utrke na ličilačkim ljestvama, potezanje konopca i slično; trajalo je cijeli dan, a sve se završilo svečanom večernjom priredbom. Svi smo mi to gledali, i među gostima je bio i neki diksilend-ansambl, a voditelj je mnogo govorio o tome kako je tu važna improvizacija i kako glazbenici sve moraju iz glave. Meni se, dok sam ih slušao, činilo kao da jedan drugom upadaju u riječ, i to mi je bilo zgodno.

Eter

JEDAN

Dok su se vozili kroz drvored kestenova koji je već bio gotovo sasvim crven, Marijan Berak je smanjio gas, pa se malo pognuo nad volanom, da bi bolje vidio kuću. Prozor je bio u prizemlju, a rolete na njemu već su bile podignute, premda još nije bilo sedam. Lovro je odmah opazio što se događa.

— Aha — kimnuo je. — A kako tu stoje stvari? Ništa novo?

— Ništa — odmahnu Berak glavom.

Iza onoga prozora živjeli su njegova bivša žena i njegov sin. Rastao se sa ženom prije godinu dana, ali još nisu bili formalno razvedeni. Na prozoru je nekada i on stajao i gledao kestenove.

Neko vrijeme vozili su se u tišini. Berak je kod Ekonomskog fakulteta skrenuo lijevo, vozio neko vrijeme kraj sportskih terena na Sveticama, a onda zašao u Maksimirsku. Sunce je sjalo i bilo je ugodno putovati po takvom danu. Kad su se već približili Dubravi i istočnom izlazu iz grada, Lovro ga upita:

— Dobro, jesi li ti njima uopće javio da mi dolazimo?

— Nisam — huknu Berak. — A što ću im javljati? Pa, poznajem tamo ipak dovoljno svijeta, lokalne radio—stanice bile su neko vrijeme moja specijalnost. Osim toga, znaš i sam da je sve to priličnoneformalno. Nisam htio da ispadne kao da nas naši šalju da o tome napravimo reportažu, jer to su onda prilične komplikacije, i odmah se svi ukoče. Najbolje je da idemo na privatne veze, tamo je i Vodopija, on je sad šef. Ako nam oni uopće mogu pomoći u ovome što nam je potrebno.

— To se baš i ja pitam — reče Lovro dok su se približavali Sesvetama. — Jer, ako ćemo pravo, privatnici koji emitiraju svoj radio—program zapravo su konkurencija lokalnoj radio—stanici. I zašto bi nam onda ovi u lokalnoj išli na ruku?

— Ne vjerujem da je to tako drastično — reče Berak, kašljući od prve jutarnje cigarete i škiljeći zbog sunca koje im je udaralo u oči.

— Mislim, ako je istina sve ono što si mi pričao, i ako je istina sve ono u Papićevom filmu. Svi ti seljaci što emitiraju svoje želje i pozdrave, radio—drame i šta ti ja znam. Ako je sve to tako...

— Tako je — reče Berak.

— Ako je tako — rezonirao je Lovro — onda sam siguran da ih ovi u lokalnoj baš i ne mirišu.

— Ti si cinik — nasmiješi se Berak. — Predugo radiš u novinarstvu.

— Neću dugo, ako statistike ne lažu — kaza Lovro zamišljeno. — U ovoj profesiji čovjek rikne prije pedesete, tako barem kažu. Premda, kad pogledaš našu redakciju, neki nikako da odapnu, premda su statistički već odavno mrtvi. Možda su i stvarno, samo se prave živi, a?

— Mračan si mi — reče Berak.

— Nego — uozbilji se Lovro dok se Marijan Berak i dalje smijao — kako ti misliš da mi to furamo? Strogo dokumentarno?

— Više kao fičer — smješkao se Berak kiselo. — Kao dokumentarnu dramu. To se danas traži.

— A tko će ti dati fabulu?

— Pa, smislit ćemo nešto na licu mjesta, kad vidimo kako izgledaju svi ti ljudi.

— Uf, uf, uf — protezao se Lovro na suvozačkom sjedalu. — U što sam ja uložio svoj godišnji odmor! U neke improvizacije.

— A u što bi ga inače uložio?

— Improvizirao bih nešto s nekim mačkama. Bilo je tako toplo da je Berak malo otvorioprozor. Sad više nisu išli ravno prema suncu nego malo sjeveroistočno, pa je sunce udaralo više u Lovru. Mali »renault« kao buba se zavukao medu raskošne prigorske vinograde.

***

Glavna ulica u Kalmanvaru izgledala je kao blizanka one ulice kojom su se vozili izlazeći iz Zagreba, tako da je Berak gotovo počeo pogledom tražiti poznati prozor. Drvored je završavao na mjestu gdje se ulica malo spuštala i širila u prostrani trg. Kuće su na tome trgu bile žute, kao da se netko osobito trudio da budu u tonu s jesenskim kestenovim lišćem. Takva je bila i zgrada u kojoj se nalazila lokalna radio—stanica, uredništvo mjesnih novina, još neki komiteti, konferencije i takve stvari. Crne ploče sa zlatnim slovima bljeskale su na suncu.

Portir ih je uputio na prvi kat, čim je čuo da su iz Zagreba i da traže druga Vodopiju. Na stubištu je bio zelen tapison i bilo je dosta nekakvog bilja, pa je Lovro kimao glavom i pipkao listove, a zatim pogladio svoje serdarske brčine. O tim se brkovima mnogo pričalo u redakciji; govorilo se da mu više nitko ne bi prepoznao glas kad bi ih obrijao.

Tajnica je s nekim razgovarala na telefonu, a izsusjedne, nešto veće sobe, u kojoj je bila redakcija, nije se čulo ni tipkanje pisaćih strojeva, ni zvonjava telefona, samo vrlo živahan ali nekako prigušen razgovor.

— Nećeš zaviriti tamo? — upitao je Lovro dok je tajnica još telefonirala.

— Neka — reče Berak. — Prvo glavni.

Tajnica je izgledala zabrinuta. Odmah se sjetila njihovih imena, malo se ušeprtljila.

— Morat ćete malo pričekati — reče. — Imamo tu nekih... Drug Vodopija upravo ima jedan važan razgovor. Izvolite sjesti.

Lovro odmah sjede, a Berak ode do prozora. Drug Vodopija bio je čovjek od karijere. Počeo je kao nastavnik gimnastike, pa su ga izabrali u komitet, pa je postao sekretar komiteta, pa je prešao u Socijalistički savez, sad je bio šef Informativnog centra, a uskoro će biti još i nešto više. Vani, na trgu, bilo je malo svijeta. Još se sjedilo pred glavnom kavanom, domaćice s cekerima vraćale su se s tržnice. Iza kuće nazirali su se pitomi brežuljci na kojima je u to doba godine najljepše.

Vrata Vodopijine sobe malo su se odškrinula. Čulo se kako Vodopija iznutra nešto govori nekome tko se, očito, već nalazi na vratima. Ton je bio oštar, potmuo: nije tu bilo vike, samo neko tiho zujanje, kao zujanje žice koja tek što nije pukla.

Onda su se vrata otvorila do kraja i iz sobe je izašao zajapuren i mršav mladić. Kad ga je spazio, Lovro je odmah ustao sa stolice na kojoj je do tada sjedio zabavljajući tajnicu.

— A, tako! — reče. — Ti si ta važna stranka zbog koje mi ovdje dreždimo, a, mali?

— O, zdravo — reče mladić.

— Vi poznajete našeg Tomicu? — procvrkuta tajnica.

Mladić se zvao Tomislav Brodarić i bio je najmlađi novinar u kalmanvarskoj radio—stanici. Motao se i po Zagrebu, možda u želji da prijeđe onamo. Pokazivao je smiješno strahopoštovanje prema zagrebačkim novinarima i zato su se često s njim šegačili.

— Što je, pranje glave? — nastavio je Lovro dok su se Brodarić i Berak rukovali. — Bio si zločest?

Mladić ga čudno pogleda. U njegovim očima bilo je gnjeva, ali još više uvrijeđenosti, kao u djeteta koje su nepravedno optužili da je razbilo prozor. Lovro je pretjerao, opet.

— Oprostite, žurim — reče mladić i izlet je iz sobe.

Novinari se zgledaše, a Lovro sleže ramenima.

***

S Vodopijom su brzo bili gotovi. On je toga dana bio toliko teorijski raspoložen da su mu i najveće praktične stvari izgledale kao sitnica. Iza toga je morao stajati neki krupan praktični problem — da bi sebi objasnio ono što radi, i da bi se pred sobom opravdao, Vodopija je morao teoretizirati. Teoretizirao je o novinarstvu i o dužnostima novinara u odnosu na istinu.

— Recite i sami — kazao je, izvadivši bocu viskija — kamo bi čovjek dospio kad bi o svemu govorio na radiju? Kamo bi dospio? Sirove činjenice u eter! Ma, nemojte mi reći! A zašto onda postojimo mi? Onda su dovoljni i magnetofoni, nije li tako?

Njegova soba bila je namještena u arhaičnom birokratskom stilu, tako da je boca viskija u njoj izgledala kao televizor u krapinskoj spilji: ormari, blagajna, stol poput omanje katastarske čestice utome kraju, zavjese što smrde po duhanu, pirotski čilim koji je, možda, nekada ukrašavao kakvu tribinu. Slike, biste i ostalo.

— Naljutio vas mali, vidim — reče Lovro, lijući u sebe besplatni viski.

— A kako me neće naljutiti? On misli da je dovoljna dobra namjera. Dobar je on dečko, nije loš, ali ne vidi dalje od nosa. On bi htio sve odmah, i sve direktno. Ne ide to, brate. On misli, ako je nešto istina, da je to odmah i stav za eter. Što bi sa mnom bilo da emitiram sve što znam, kamo bih dospio?

— U zatvor — reče Lovro cinično.

— Zezate se vi, zezate — zagraja Vodopija — ali, nije ni to isključeno. Lako je vama, tamo u Zagrebu. Ovdje si svakome na oku.

— Principi su isti — uzdahnuo je Berak, pa je i on ispio viski i podmetnuo čašu da mu je Vodopija ponovo natoči.

— Ima situacija — nastavljao je Vodopija teoretizirati — u kojima od istine može biti više štete nego koristi, shvaćate. Osim toga, i konzultirati se treba, postoje u ovoj općini faktori koji su za te stvari zaduženi, koji ti mogu reći je li nešto za javnost ili nije... Zašto da ja brinem tuđu brigu, neka i oni malo podmetnu...

— E, to je prava riječ — reče Lovro.

Kao da je osjetio da je rekao previše, Vodopija se naglo umirio, njegov teorijski žar naglo je splasnuo. Već je bilo kasno i da ga pitaju o čemu je tu zapravo riječ. Ipak, Berak pokuša:

— A što je, zbiva se nešto? Dečko je nešto iščačkao, ili što?

— Ma, ništa — odmahnu Vodopija glavom. — Tu neke naše lokalne gluposti. Nego, recite vi meni, viposlom, a? Zadatak neki? Nešto iz naše komune? Fino, fino!

Berak mu na brzinu izloži zašto su došli: kane načiniti reportažu (nije se usudio reći fičer) o privatnim radio—stanicama i o ljudima koji se time bave. Provest će tu neko vrijeme, navraćat će u lokalni radio. Vodopija je sve to mirno saslušao.

— Sve ih je manje — samo je rekao. — Nekad je to bila moda. Osim toga, na to se i ne gleda baš povoljno, eto... Ali, vi znate najbolje. Navratite koji put, ja vam stojim na raspolaganju.

U prednjoj sobi nije više bilo tajnice, pa su malo zastali. Zgledali su se.

— Išlo je lakše nego što sam se nadao — reče Berak. — Interesira me što je s tim malim, zašto ga je Vodopija ribao.

— Mene baš i ne zanima — sleže Lovro ramenima. — Taj mali mi se nimalo ne sviđa. Naš Tomica.

— Zašto?

— Radikal. Stalno mu je na jeziku radnička klasa, samoupravljanje, udruženi rad, drž—ne daj. Vjeruje sve što piše u novinama. Shvaćaš?

— Tako — tako — zakima Berak.

— Ma, kako može novinar vjerovati sve što piše u novinama, hej, čovječe božji! Taj, ili je lud, ili misli da su drugi ludi.

***

U sobi u kojoj je bila redakcija naglo su ušutjeli kad je Lovro gurnuo vrata. Četiri stola bila su raspoređena uz četiri zida, a na sredini se nalazio prazan prostor. Osim police pune papira, ormara s rolo—vratima i vješalice, ničega drugog nije bilo u golemoj sobi. Kroz prozor vidjelo se sivo dvorište,ali se kroz jedan procijep između zgrada nazirao lijep vrt s gredicama punim jesenske salate, i konopac s posteljinom što je lepršala na vjetru. Trojica novinara stajala su oko jednoga stola i razgovarala; okrenuli su se prema vratima i ušutjeli. Jednoga od njih Berak je znao bolje nego druge. Taj se zvao Čabrajec. Sa svima su se pozdravili, a onda je Čabrajec s njima izašao u predsoblje, gdje tajnice i dalje nije bilo. Na brzinu su mu rekli zašto su došli u Kalmanvar.

— Znam ja neke od tih amatera — rekao je. — Jedan od njih je moj susjed, tamo, u selu gdje imam klijet. Ako hoćete, odvest ću vas poslije podne do njega.

— Tek poslije podne? — razočarano je uzdahnuo Lovro.

— To bi bilo sjajno — reče Berak.

Onda se Čabrajec iznenada namrštio, provukao rukom kroz kosu, pa bojažljivo pogledao u dvojicu iz Zagreba. Vidjelo se da mu je teško progovoriti, ali onda se ipak odlučio.

— Premda, u ovoj situaciji... — reče. — Možda ni za vas ne bi bilo baš najbolje...

— U kojoj situaciji? — upade Lovro.

— Što vam je rekao Vodopija? — upita Čabrajec.

— Uglavnom ništa — uzdahnu Berak. — U svakom slučaju, on nema ništa protiv da to radimo.

— Nije on odmah skopčao — nasmiješi se Čabrajec kiselo. — On i inače ima malo duži fitilj. Ali, uvijek shvati, kad—tad.

Lovro je kuckao noktima po tajničinom stolu. Govorili su tiho, kao zavjerenici. Nešto je tu bilo u zraku, to je svatko mogao osjetiti.

— To je, valjda, ista ona stvar zbog koje je Vodopija kefao maloga Brodarica? — upita Berak.

Čabrajec ih je neko vrijeme gledao, kao da se pita ne pretvaraju li se možda kako ništa ne znaju. Onda je, valjda, zaključio kako zbilja ne znaju ništa, pa je odlučio da progovori.

— Ovdje kod nas vam je cirkus — rekao je. — Imamo jedan fini mali štrajk, znate.

Lovro je prestao lupkati prstima po stolu i izvalio oči na Čabrajca. Njegova specijalnost bio je promet i turizam, ali je silno volio političke peripetije i tračeve. To je bilo u skladu s njegovim pogledom na svijet, prema kojemu uvijek netko nekome krvavo spušta, samo je pitanje tko kome, zašto i koliko puta.

— A gdje to? — upita Berak, i sam spustivši glas.

— U »Kalteksu«. Samo, pazite — zastade Čabrajec — to je još prilično tajnovito, sve skupa. Nadam se da vi tu ne namjeravate sad nešto...

— Čačkati? Hvala, badava ne — reče Lovro.

— Ni govora — reče Berak. — Pa znaš i sam da u Zagrebu ne bi emitirali prilog a da se prethodno ne konzultiraju s lokalnim faktorima. A što je, ne daju to o štrajku u javnost?

— Ni pisnuti — sleže Čabrajec ramenima. — Potpuni muk. Rade na tome da to nekako zataškaju, shvaćate, premda...

— A zašto se bune u tvornici? — upita Berak.

— Zbog plaće, ne budi naivan — progunda Lovro.

— Zbog plaće — kimnu Čabrajec ozbiljno. — Znate kako je to u tekstilnoj industriji. Ali, gadno je to što je ovdje skočila skoro cijela tvornica. Gadno su se nabrusili, mogu vam reći.

— Koliko to već traje? — upita Berak.

— Danas je drugi dan.

Malo su pošutjeli: Čabrajec je čekao da ga još nešto pitaju, ako imaju, a Marijan Berak i Lovro gledali su svaki na svoju stranu, sređujući u glavi ono što su čuli. Povremeno su se osvrtali oko sebe, da vide ne dolazi li tkogod. Ali, posvuda je bila tišina, samo se čulo kako Vodopija u svojoj sobi govori nešto u telefon.

— A onaj mali Brodarić je htio o tome štrajku dati vijest na radiju, je li tako? — upita Berak.

— Da — kimnu Čabrajec. — On je htio da se to objavi. On misli da bi javnost o tome trebala sama stvoriti svoje mišljenje. Da bi to čak i na štrajkače povoljnije djelovalo, jer u tom bi slučaju bili pred javnošću, a ne samo pred političarima, shvaćate... U tom smislu.

— A Vodopija, naravno, ne da — nacerio se Lovro zlobno.

— A što može Vodopija? I njega šarafe. Mi baš sad razgovaramo, tu u redakciji... Ne bi bilo dobro za maloga da sad napravi nekakvu glupost.

Stajali su tako i gledali se u času kad je ušla tajnica i zbunjeno se nasmiješila. Po tome se moglo zaključiti da je čula barem dio njihova razgovora.

***

Glavna kavana u gradu došla je u svome povijesnom razvoju do onoga stupnja kad je još vidljiv djelić njezinoga nekadašnjeg sjaja, ali je očito da će za koju godinu i toga nestati. Bili su tu nekakvi glupi rezbareni stolovi s još glupljim tokarenim stolicama, bio je cinčani šank i smrdež gulaša iz kuhinje, bio je tapison i neke nemoguće drvene pregrade između separea. Ali, po zidu je, začudo, još stajala starinska štukatura s glavama široko otvorenih usta, i još je na stropu bila od dima pocrnjela slika grada i okolice izrađena u devetnaestom stoljeću. Suvremeni ukus osvojio je donji dio prostorije i pomalo se širio prema gornjem.

Brodarića su našli u jednom separeu, a pred njim je stajalo duplo oštro piće. Buljio je preda se i grizao usne. Još je bio sav crven, jer mu je put bila vrlo bijela; nije bilo jasno dolazi li rumenilo od gnjeva, sramote ili od pića. Ne pitajući ništa, sjeli su do njega.

— Hajde, hajde, malac — reče Lovro. — Što prije shvatiš neke stvari, to bolje.

— Kakve stvari? — diže Brodarić oči prema njemu.

— Pa tako, razne — reče Lovro, dok je Berak mahao konobaru. — Na primjer, da se ne može baš sve emitirati što kome padne na pamet.

Mladić se zabulji u Lovru; bilo je jasno da je odmah shvatio kako su se oni uspjeli informirati što je bio uzrok njegovu sukobu s Vodopijom. Reče:

— Ne radi se tu o emitiranju. Radi se o principima.

— O kakvom principu? — diže Lovro svoje kosmate obrve.

— Ne o principu, nego o principima — lupi šakom mladić blago po stolu. — O principima na kojima počiva ovo društvo.

— Opa, bato — reče Lovro, pa pogleda u Beraka, kao da od njega traži dopuštenje da bude malo okrutan. — O principima... I tako dalje. A što ako ja tebi kažem da radio nema mnogo veze s tim principima?

— Kako nema? — mladić je bio spreman da juriša na barikade za svoje uvjerenje, i bilo ga je tužno gledati.

— Pa tako — uzdahnu Lovro. — Radio postoji zato da pravi nekakvu buku, i zato da ljudi koji su tamo namješteni, kao ti i ja, dobiju plaću. Druge svrhe nema.

Brodarić se toliko razgnjevio da više nije mogao ništa reći. Zato je samo nagnuo iz čaše i popio ostatak pića. Bio je posljednji trenutak da Berak intervenira.

— Reci mi — upita ga — u čemu je zapravo stvar? Šta to ti imaš, a što oni neće da emitiraju?

— Imam ja svašta — ražestio se mladić. — Nemaju oni pojma što ja sve imam. Ali, stvar je u tome da oni neće da daju čak ni vijest. Shvaćate, ne daju ni da se zabilježi da je tamo štrajk, čak ni toliko.

— A zašto bi zabilježili? — upita ga Lovro, praveći se naivan na vrlo naglašen način.

— Pa zato, čovječe — pjenio se mladić — što svi to znaju, što je pola radnika u udruženom radu ove općine zaposleno u Kalteksu. Svaki od njih ima obitelj, i svaki je o tome govorio kod kuće! Cijeli grad to zna, a sredstva informiranja o tome šute! Šuti se i na sastancima, svuda. Shvaćate li kakva je to politička šteta, i kakvo sijanje nepovjerenja u samoupravne mehanizme?

Lovro je gledao u Brodarića s mješavinom sažaljenja i odvratnosti. Postojala je opasnost da se opet javi. Berak preuze riječ.

— A ti imaš nešto više od te vijesti?

— Imam — lupi Brodarić šakom po torbi kraj sebe. — Imam tu. Sve tu imam. Trake. Snimio sam na licu mjesta. S radnicima sam snimio!

Dvojica novinara iz Zagreba zgledaše se letimično. Bila je to zanimljiva priča i svašta je još tu moglo ispasti. Možda čak i nešto interesantnije od privatnih radio—stanica.

— I što ćeš s tim? — upita Berak oprezno.

— Naći ću načina da to emitiram — reče mladić s patetičnim uvjerenjem, s velikom gestom, kao u amaterskoj kazališnoj predstavi. Ipak, bilo je u tome neke tvrdoglavosti u kojoj se naslućivala silna energija.

— Kako ćeš emitirati kad ti ne daju? — nacerio se Lovro cinično.

— Ako ne ide drugačije — sad se i Brodarić nasmiješi pomalo ukočenim osmijehom — ako ne ide drugačije, onda preko privatne stanice.