BIJELI MJESEC

U šumi blista
mjesec bijeli,
od svakog lista
glas se seli
kroz snene grane..

O moje lane.

U dno zrcala
smirene bare
sjena je pala
vrbe stare
gdje vjetar zove...

Čas je za snove.

Beskrajna sada
meka tišina
kao da pada
ozgo s visina
gdje zvijezda sja se..

To divan čas je.

DRAGE RUKE

O, nekad moje, drage ruke,
toliko divne i malene,
poslije zablude nesmiljene
i svih bezdušja i sve muke,

poslije svih luka i gradova,
i pokrajina i zemalja,
otmjene ko u kakva kralja,
o drage ruke mojih snova.

Ruke u snu, na mojoj duši,
znadem li što ste izvoljele
u doba podle buke vrele
reći toj duši što se ruši?

Zar lažu moje slutnje čedne,
pune duhovnog srodnog stanja
i materinskog pomaganja,
ljubavi prisne, nepregledne?

O patnjo dobra, grižnjo naša,
sni blagi, ruke posvećene,
o ruke drage i čašćene,
pružite kretnju koja prašta!

Gaspar Hauser pjeva

Tiho siroče, ja sam pao,
noseći samo oči snene,
u grad, međ ljude nebrojene,
i vidješe da nisam zao.

U dvadesetoj, kao slijep,
sav planuh, duše zaljubljene;
tad spoznah da su lijepe žene,
no za njih ja ne bijah lijep.

Bez kralja i bez domovine,
a niti hrabar nisam bio,
u ratu ja sam umrijet htio,
no smrt ne htjede da me skine.

što će jadni Gaspar na svijetu?
Rođen je kasno ili rano?
O, srce mu je otrovano:
molite za njeg molitvu svetu!

GREEN

Evo lišće i cvijeće, grane, plodovi zreli,
evo i moga srca što samo za vas bije.
Nemojte ga raniti rukama svojim bijelim,
i ovaj skromni darak neka vam mrzak nije.

Dolazim prepun rose, po meni kapi mnoge,
od vjetra na mom čelu hvata se inje lako.
Pustite da moj umor, smiren uz vaše noge,
sanja časove sretne i da se odmori tako.

I po gradima vašim nek moja glava pliva,
koja od poljubaca sva šumori i pada.
Od te oluje krasne nek tako otpočiva,
i da trenutak zaspim kad i vas umor svlada.

IZ TAMNICE

Nebo je evo, tu, nad krovom,
plavo i sve tiše.
A stablo jedno tu, nad krovom,
granama njiše.

I zvono evo, na nebu ovom,
tihano zvoni.
I ptica neka na stablu ovom
tugu romoni.

O moj Bože, životom tamo
sklad i mir vlada.
A ta smirena buka tamo
stiže iz grada.

Što li učini, ti, kome samo
suze se roje,
što li učini, reci samo,
od mladosti svoje?

JESENJA POPIJEVKA

Plač umilan
s violina
jeseni
srce kradom
rani jadom
ledenim.

Sat odbija,
mene svija
težak dah.
Tad se sjetih
dana sretnih
i plakah.

Tako bludim
s vjetrom ludim
što me svud
tamo-amo
nosi samo
ko list suh.

KALEIDOSKOP

U ulici jednoj, sred sanjana grada,
bit će ko kad prođe ovaj život strašan:
trenut istodobno žestok i nejasan...
O sunce u magli koja se raspada!

O krik s mora, zvuči što ih šuma lije!
Bit će kao da nam ništa nije znano;
iz metampsihoza buđenje lagano:
stvari bit će iste više nego prije.

U ulici posred grada začarana
orgulje u suton napjeve će mljeti,
mačke će se na sve šankove popeti,
limene će glazbe ići sa svih strana.

Bit će tako kobno kao da se mrije,
na licima suze od slatkoga plača,
smijeh prepun jecaja u lomu kotača,
dozivanje smrti da dođe što prije.

Neke drevne riječi ko uvelo cvijeće,
od plesova čut ćeš buku uzavrelu,
udovice nose cekine na čelu,
roj se prostakuša med kurvama kreće,

koje se muvaju, strašni klapci s njima
i lišajni starci, bez obrva, bijeli,
dok na drugom kraju narod se veseli
uz bljesak raketa i miris urina.

Bit će kao onda kad se od sna budi
i ponovno zaspi i ponovno sniva
te ukrase čudne, pune cara živa,
ljeto što nam travu i zuj pčela nudi.

Klonuće

Ja sam kao carstvo, kasno, blizu kraja,
što barbare bijele kako idu gleda,
Akrostihe kujuć lijene stihe reda,
Sloga zlatna, bolna od sunčeva sjaja.

U osami duša od dosade pati.
Krvave su bitke, kažu tamo dolje,
O, nemoćni što smo, slabi i bez volje,
Bez želje da radost života se vrati!

O, ne moći htjeti, o, čak niti htjeti!
Oh, ispili sve smo! Bathil, smij se tiše!
Oh, ispili sve smo, riječi nema više!

Samo pjesma jedna vatri namijenjena,
Jedan rob nehajni, što sveđ nekud leti,
I dosada neka, bol nepreboljena.

MOJ INTIMNI SAN

O ženi nepoznatoj san mi se čudan vraća,
O ženi što me voli i što je meni mila,
koja nikada nije kakva je prije bila,
a nije ni drukčija, i voli me i shvaća.

I jer me shvaća, ona jedina može ući
u moje srce - jao! - koje za nju samo
nije zagonetno, a znojno čelo tamno
jedina ona zna mi osvježit plačući.

Ne znam je l' crna, plava, riđa ta ljepota.
Ime joj? Samo pamtim: zvoni milo i meko
kao imena dragih prognanih iz života.

Kao pogled kipa pogled je njen usnuli,
a u glasu joj tihom, teškom i dalekom
glasovi drhte dragi koji su umuknuli.

PJESNIČKA UMJETNOST

Muzika nek te prva brine
i zato Nepar nek ti pjeva
što mutan lakše se prelijeva,
a sve bez poze i težine.

Kad biraš riječi, nek ti godi
da ih ne biraš bez prezira:
siva nas pjesma više dira,
kad se Nejasno s Jasnim vodi.

To su za velom oči krasne,
sjaj dana kada trepti zrakom,
il na jesenskom nebu mlakom
u plavoj zbrci zvijezde jasne.

Nek nam je još i Preljev dan,
jedino preljev, a bez Boje!
Samo preljevi lako spoje
flautu s rogom, san uz san.

Od Dosjetke ti bježi smjele,
od kruta Duha, Smijeha gnjila;
s njih plaču oči Plavetnila;
sve je to luk iz proste zdjele!

Rječitost zgrabi, vrat joj stezi!
Pri radu ti se često sjeti
i Rimu malko opameti,
jer pustiš li je, ona bježi.

Za grijehe Rime nema riječi!
Zar gluho dijete, Crnac ludi
taj jeftin nakit nama nudi
što pod turpijom prazno zveči?

Muzike još i sveđ i dugo,
da stih ti kao smion važi
leteć iz duše koja traži
druge ljubavi, nebo drugo.

Nek stih ti bude avantura,
u hitrom vjetru jutra rasut,
od kog metvica i smilj cvatu...
Sve drugo je - literatura.

Sentimentalni razgovor

U starom parku, samotnom i lednom,
Dva stvora prođoše stazicom jednom.

Njine su oči mrtve i usne meke,
A riječi jedva čujne poput jeke.

U starom parku, samotnom i lednom,
Dvije sjeni spominju što bješe jednom.

—Na našu strast davnu sjeća l te bar malo?
—Da se toga sjetim, zašto vam je stalo?

—Kuca l ti srce kad ime mi se spomene?
Da l dušu moju još u snu vidiš? — Ne.

—Ah, ti dani kad spajasmo usne vruće
U neizrecivoj sreći! — Da, moguće!

—Nebo bje plavo, a nada tako moćna!
—Sad slomljenu nadu skriva tama noćna.

I tako idu kroz travnjake puste
I samo noć čuje kada što izuste.

.

To je zanos i čeznuće,
ljubavno je to klonuće,
to su šume u drhtanju
pod dodirom od lahora,
to su sitni glasi zbora
što pjeva u sivom granju.

O šumore svježi, boni!
To žubori i romoni,
slično ko da plače trava
kad lahori kroz nju hode...
il se to pod virom vode
šljunak nijemo odronjava.

Ova duša što se čuje
kako sneno jadikuje,
to je naša, je li tako?
Duša moja, duša tvoja,
pune tiha, čedna poja
što bruji kroz veće mlako?

.

Plače u srcu mome
ko što nad gradom kiši;
kakve me tuge lome
rujuć po srcu mome?

O slatki šume kiše
vrh zemlje i krovova!
Za srce što izdiše
o pjesmo tihe kiše!

Kako bez smisla plače
sred srca koje grca.
Zar prevara se zače?...
Taj bol bez smisla plače.

O, jad me teški ubi
jer ne znam zašto srce
nit mrzi niti ljubi,
a ipak jad ga ubi.

VII.

O kako moja duša vene
zbog jedne, zbog jedne žene.

Ne nađoh mira ni slobode,
premda mi srce od nje ode,

premda mi srce, duša, zjene
daleko bjehu od te žene.

Ne nađoh mira ni slobode,
premda mi srce od nje ode.

A bolno srce, uzdišuć,
duši mi reče: Je l' moguć,

je l' zbilja moguć - poslije sveg -
taj gordi bijeg, taj tužni bijeg?

A duša srcu reče: zna li
da smo u čudnu zamku pali,

te smo prisutni, njoj odani,
premda daleki i prognani.

Zavjet

Dragane nam prve, mlade oariste!
Kose zlatne, oči plave, cvjetna čela,
U mirisu, zatim, dragih mladih tijela,
Mnoge igre plahe, spontane i čiste!

Je li već daleko tih radosti doba
I nevinost naša? Avaj! već su plačne
Proljeću pokajnom stigle zime mračne
Nevolja mojih, gadosti, tjeskoba.

Evo me sad sama, sama i sumorna,
Sjetna poput pretka, hladna i umorna,
Ili ko siroče bez sestre starije.

Gdje je žena neka, blaga, nevesela,
Da ljubavlju maznom moje srce zgrije,
I ponekad da me poljubi sred čela!