Klerofašizam čiji je jedan od amblema vladika Nikolaj Velimirović je danas u punom zamahu. U tome prednjače "četiri jahača apokalipse" iz SPC, vladike Amfilohije Radović, Atanasije Jeftić, Artemije Radosavljević i Irinej Bulović. Oni su svojim ideološko-propagandnim radom najviše doprineli reafirmaciji lika i dela Nikolaja Velimirovića sprovodeći njegov program u praksi. Oni su sa najuticajnijih mesta u sinodu SPC izdejstvovali pobedu klerofašista i imenovanje njihovog duhovnog učitelja za sveca.
Posle, kako optimisti i licemeri vole da ih nazovu, "demokratskih promena", Nikolaj je postao autoritet i za nosioce vlasti i za intelektualce. U javnosti su česti primeri veličanja vladike Nikolaja, dok i najmanje osporavanje ili racionalna ukazivanja na njegove pogubne ideje izazivaju burnu reakciju svih desničara podjednako.
Uz pomoć crkvene propagande uzdiže se opskurni lik Nikolaja nazivajući ga "najvećim srpski sinom i najvećim srpskim umom" posle, gle čuda! Svetog Save.
Te glorifikacije, postaju smešne pri i najmanjem pokušaju da se njegovo delo ozbiljnije kritički prouči. U filozofskom pogledu Nikolaj ne donosi ništa novo. Reč je o tipičnom predstavniku organske (ili organicističke) misli, po kome se svet posmatra kao organizam u kome nijedan njegov deo nema samostalnu, individualnu funkciju. Otuda je u njegovom učenju o društvu uspostavljena jednostavna formula – bog na nebu, kralj na zemlji, domaćin u kući.
Tu formulu preuzela je i afirmisala tzv. "srpska kulturna desnica", a u njoj se veoma lako prepoznaju i neonacističke grupacije. Za Nikolaja se sigurno može reći da nije imao snage da uobliči svoj pogled i misao već je krao pomalo sa svih strana formirajući svoju nakaradnu i imbecilnu životnu filozifiju o "svetosavskom čoveku".
"Svetosavski čovek" trebalo bi da bude suprotnost racionalističkom čoveku moderne epohe koji je materijalistički usmeren . "Svetosavska kultura" i "vraćanje korenima" ustvari bi predstavljali povratak u srednjovekovnu srpskovizantijsku kulturu.
U knjižarama se može naći mnoštvo knjiga Nikolaja Velimirovića. Zanimljivo je, međutim, da su iz tih izdanja izbačeni delovi koji ukazuju na njegovu bliskost sa Dimitrijem Ljotićem, veličanje Adolfa Hitlera, ili delovi sa antisemitskim idejama.
Dokazano je da je Nikolaj bio pod velikim uticajem ideja Dimitrija Ljotića. Čak mu je bio bliski prijatelj i govorio afirmativno o idejama ovog fašističkog ideologa na njegovoj sahrani. Činjenica je da su ključna antisemitska mesta kod Nikolaja Velimirovića pozajmljena od Šarla Morasa, preko Ljotića koji je 1914. godine boravio u Parizu, i tu se upoznao sa delom oca organicističke i antisemitske misli.
Zbog toga celokupna "srpska nova desnica" koja se temelji na učenju vladike Nikolaja zapravo stoji na ljotićevskim temeljima, a činjenica da se Srpska pravoslavna crkva do danas nije odredila prema antisemitizmu, usko je povezana sa ideološkom propagandom koju su sproveli, i još uvek to čine četiri pomenuta episkopa, i zbog toga ne čudi da su gotovo svi antisemitski ispadi u poslednjoj deceniji indukovani crkvenom propagandom .
Najbolji primer antisemitizma je delo koje je Nikolaj pisao u Dahauu, jer je upravo u tom delu napisao ono što je najtvrđi primer kleronacizma, kojim se on uopšte ne razlikuje od onih koji su stvorili ideologiju "krvi i tla" .