Oton III (980.-23. januar 1002.) je kralj Nemačke (983.-1002.) i Sveti Rimski Car (996.-1002.). Četvrti je vladar iz Otonske dinastije.

Period regentstva

Postao je kralj Nemačke 983., kada mu je umro otac Oton II. Izabran je kao kralj sa samo tri godine. Posle krunisanja za kralja svrgnuti vojvoda Henrik II Bavarski ga otima s ciljem da tako osigura položaj regenta. Međutim u maju 984. prisiljen je da vrati Otona njegovoj majci, vizantijskoj princezi Teofaniji, koja je bila regent do svoje smrti 991. Do 994. regenti su bili Otonova baka Adelaida i nadbiskup Majnca Viligis.

Namešta prvog nemačkog papu

Oton kao kralj pokušava da povrati slavu i moć antičkog Rima sa sobom na čelu teokratskre države. Papa Jovan XV poziva ga 996. da uguši pobunu rimskog velikaša Kresentija II. Oton je proglašen kraljem Italije u Paviji, ali kad je došao do Rima papa je već bio mrtav. U Rimu namešta izbor novog pape, tako da Otonov rođak Bruno iz Koruške postaje novi papa Grgur V. To je bio prvi nemački papa.

Glavni savetnici su mu bili Gerbert (kasnije papa Silvester II) i biskup Adalbert Praški. Oton je bio car u Rimu, iza sebe je imao dvojicu savetnika vizionara, a majka mu je bila iz Vizantije. Oton zato mašta o obnovi jedinstvenog carstva, koje bi obuhvatilo papstvo, Vizantiju i Rimsko Carstvo. Čak na dvoru uvodi neke grčke običaje.

Obračun sa Kresentijem i postavljanje lojalnih papa

Kada je Oton napustio Rim 997. velikaš Kresentija II svrgava papu Grgura V i postavlja antipapu Jovana XVI. Oton se vraća 998. u Italiju i zauzima Rim. Kresentija II ubija, antipapu muči i oslepljuje, a Grgura V ponovo postavlja za papu.

Oton je odredio Rim kao administrativni centar svoga carstva. Oživljava rimske običaje i vizantijske dvorske ceremonije. Uzima titule "sluga Isusa Hrista", "sluga apostola" i "car sveta". Papa Grgur V je 999. umro pod čudnim okolnostima. Oton izabire svog savetnika Gerberta za novog papu Silvestra II.

Hodočašća i susreti sa Boleslavom Hrabrim i Svetim Stefanom Mađarskim

Pošto je bio vatreni hrišćan car Oton je išao na nekoliko hodočašća od 998. do 1000. Putovao je na polostrvo Gargano u Italiji i u Getu. Kasnije ide u Gnijezno u Poljskoj, gde se nalazio grob Adalberta Praškog. Tokom susreta sa Boleslavom Hrabrim osniva Poljsku nadbiskupiju. Tokom putovanja po Istočnoj Evropi ojačao je veze sa poljskim vojvodstvom i sa Svetim Stefanom Mađarskim.

Sveti Stefan Mađarski je tada tražio krunu i dobio je krunu od pape Silvestra II. Ta kruna se naziva otada "kruna Svetog Stefana", a mađarske zemlje su se označavale kao zemlje krune Svetog Stefana. Oton je 1000. posetio grob Karla Velikog u Ahenu i odatle je uklonio relikvije. Deo tela Adalberta Praškog je donio iz Poljske i stavio je u novosagrađenu crkvu u Rimu. Dodao je tu i kožu svetog Bartolomeja

Pobune Tibura i Rima i smrt

Grad Tibur (Tivoli) bio je rival Rima. U Tiburu je izbila 1001. mala pobuna. Oton je zauzeo grad, a da pri tome nije kaznio stanovnika Tibura. To je izazvalo bes Rimljana, koji su želili da se Tibur uništi. Zbog toga u februru 1001. u Rimu izbija pobuna. Opsedaju Otonovu palatu, pa Oton beži iz grada. Povukao se u Ravenu. Kada je sakupio vojsku Oton je krenuo južno na Rim, ali umire putem 23. januara 1002. Vizantijska princeza koja se trebala udati za Otona se upravo tada iskrcavala u Italiji.

O Otonovoj smrti postoje razne priče, od malarije do trovanja. Otonovo telo je odveženo u Ahen, gde je sahranjen kraj Karla Velikog. Ipak, njegov grob je izgubljen.

Izvor: Wikipedia

Oton III., car Svetog Rimskog Carstva
 
Oton III. (njemački Otto III.) (* sredina srpnja 980. u Kesselu, Nizozemska; † 23. ili 24. siječnja 1002. u Paternu, Italija).

Sin cara Otona II. i bizantske princeze Theofano. Njemački kralj od 983., njemačko-rimski car (996. - 1002.).

Mladost i pobuna Henrika Svadljivog

Oton je već u dobi od tri godine izabran i okrunjen za njemačkoga kralja. Budući da je iste godine umro njegov otac regenticom je postala njegova majka Theofano. To je pokušao iskoristiti bavarski vojvoda Henrik Svadljivi koji se 984. pobunio te sam proglasio kraljem. No naišao je na široku opoziciju tako da je još iste godine morao priznati Otona za kralja.

Doba regentstva

Theophanu je vladala umjesto svoga maloljetnog sina sve do svoje smrti godine 991. Njezina vladavina donijela je kratko razdoblje unutaršnjeg mira u Njemačkoj i Italiji, a vanjske opasnosti s istoka umanjio je rat između češkoga kneza Boleslava II. i poljskog kneza Mješka I. u kojemu je Mješko preoteo Boleslavu dio poljskih zemalja koje je Češka prije bila osvojila nakon čega je ona zapala u unutrašnju krizu. Nakon smrti carice Theofano regentsku vlast preuzela je Otonova baka Adelheid, udovica cara Otona I.. Oton je 994. proglašen punoljetnim, a sljedeće je godine sam preuzeo vlast.

Samostalan vladar

Oton III. bio je majci Grk, odgojen u klasičnom duhu. Stoga je smatrao svojom najvažnijom dužnosti da u Rimu stekne carsku krunu i vlada u tradiciji Rima i Bizanta. Pripremivši vojsku on je u veljači 996. krenuo na svoju prvu vojnu na Italiju te je ušao u Rim. Tamo je za papu nakon smrti Ivana XV. iste godine dao za papu izabrati svoga rođaka Brunu Karantanskog koji je uzeo ime Grgur V. i bio prvi papa Nijemac. Grgur ga je 21. svibnja 996. u Bazilici svetog Petra okrunio za njemačko-rimskog cara. Papa Grgur energično je ustao protiv simonije (prodavanja crkvenih službi) i drugih poroka tadašnjeg svećenstva. Time je izazvao nezadovoljstvo pa je urotom rimske svjetovne aristokracije 997. svrgnut, a za protupapu je postavljen Ivan XVI. To je prisililo cara na drugi pohod na Italiju 998. u kojem je pobijedio buntovnike i vratio Grgura V. na položaj. Protupapa Ivan pokušao je pobjeći, ali je uhvaćen, oslijepljen, osakaćen i u sramotnoj povorci na magarcu vođen Rimom nakon čega je doživotno zatvoren u jedan rimski samostan. Takva careva okrutnost izazvala je u Rimu zgražanje. Kad je papa Grgur već iduće godine umro car je za novoga papu dao izabrati nadbiskupa Ravene Gilberta koji je kao papa uzeo ime Silvestar II.. Novi je papa smatrao da je borba za istinski kršćanski život čovječanstva najvažnija zadaća Crkve i da joj državna vlast treba u tome biti branič i potpoara. Zbog toga je smatrao da Carstvo ne smije oružanom silom osvajati tuđe poganske zemlje nego ih mora misionarenjem pridobiti za kršćanstvo, ostavljajući im pritom političku autonomiju u očekivanju da će ih pripadnost kršćanskoj vjeri sjediniti u sveopću zajednicu s kršćanskom carskom vlašću na čelu. Na temelju tih načela i bliže konkretnoj stvarnosti svoga vremena car se trudio izgraditi takve odnose prema svojim istočnim susjedima Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj. Čak je 997. otišao na hodočašće u poljsko Gnjezno gdje se poklonio posmrtnim ostacima biskupa sv. Adalberta (Vojtjeha) koji je kao misionar poginuo u Pruskoj. Godine 1000. osnovana je u Gnjeznu nadbiskupija, a car je poljskome knezu Boleslavu Hrabrom dopustio da se okruni za kralja i dao mu satatus saveznika.

Oton se nakon toga vratio u Rim gdje je u skladu sa svojom koncepcijom vladanja stolovao kružen bizantskim ceremeonijalom. Državnu upravu također je organizirao po bizantskon uzoru pri čemu je upravno sjedinio Njemačku i Italiju želeći učvrstiti unutrašnje jedinstvo države. Pri tomu je sve više Talijana dolazilo na visoke položaje u Njemačkoj.

Smrt

Otonova vladavina u Rimu gdje je nastojao suzbiti utjecaj tamošnje aristokracije, njegovo favoriziranje Crkve i velika papina strogost u provođenju reformi te njegova borba protiv svećeničkih poroka izazvala je pobunu u gradu tako da je car morao potajno pobjeći iz Rima na sjever Italije. Oton III. je pripremajući i treći pohod na Rim umro od malarije u tvrđavi Paterno između 23. i 24. siječnja 1002. u 22. godini života bez djece. Pokopan je u Aachenu. Naslijedio ga je rođak Henrik II..

Značaj

Oton III. jedan je od najkontroverznijih ali i najistaknutijih njemačkih srednjovjekovnih vladara. Malo poslije njegove smrti počelo ga se zvati, kako svjedoči jedan latinski izvor, "čudom svijeta" (mirabilis mundi). Njegova ideja o obnovi Rimskog Carstva (restauratio imperii) s Rimom kao glavnim gradom doživjela je neuspjeh zbog otpora u Njemačkoj i u Rimu. Upravo se u doba Otona III. kristalizira nova slika o kršćanskom vladaru. On ne samo da mora biti milosrdan poput Krista nego i sam treba voditi pobožan, kontemplativan i asketski način života u duhu redovničkih ideala. Oton je u tom duhu poduzeo nekoliko hodočašća i ispod vladarske odjeće nosio pokorničku odjeću.

Literatura

1) Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1980.
Izvor: Wikipedia