Osjećaj neispunjenosti     


Kada kritički pogledamo našu civilizaciju onda je možemo definirati kao život u zlatnom kavezu. Imamo sve, nemamo ništa. Imamo pregršt lažnih mogućnosti od kojih biramo da li ćemo ovu večer gledati televiziju ili ćemo ići u kazalište, do odabira koji ćemo fakultet završiti, ili ćemo raditi u poduzeću ili ustanovi. Ako je to jedini odabir u kojem biramo i trudimo se da nam plača bude veća ili da li ćemo kupiti Punta ili Golfa, onda to i nije prava sloboda, jer su nam oni glavni emocionalni odabiri uvjetovani nesvjesnim predodžbama kako partnera tako i odgoja djeteta, pa do odnosa s drugim ljudima. Takav odabir nam izvana daje sliku da smo slobodni i većina će racionalno reći da se nemamo zašto brinuti, ali iznutra se osjećamo neispunjeni, jer u konačnici znamo da smo izgubili slobodu, da smo se žrtvovali za sitne pogodnosti civilizacije, a izgubili sebe. Osjećaj smisla u kojem tražimo vlastitu slobodu društveno potiskujemo, a osobe koje popuste pred pritiskom promatramo kao izdvojene neprilagođene kulise, nevideći glavne aktere. Kao da gledamo televizijsku farmu u kojoj promatramo ljudske reakcije. Utonuti u vlastitu obmanu o mišljenju velike većine, kao lik iz Platonove pećine ostajemo zarobljenici kolektivne slike stvarnosti klanjajući se novom masmedijalnom bogu od kojeg se očekuje masovno izbavljenje kroz kupovanje igračaka. Stoga pitanje: tko sam Ja, postavlja nas u drugačiju poziciju, jer to pravo Ja ne pati od marke vašeg sata, od izgleda i trivijalnosti. Tim pitanjem vraćamo se sebi onom izvoru koji u svakom trenutku zna da su patnja i problemi obmana sačinjena od pretpostavki. Vraćanjem u to središte psihe rješavamo mnoge dubioze, zahtjevi prema van postaju smiješni, iracionalni i besmisleni. Na taj način napuštamo društvenu sliku o samom sebi koja nas uči da smo slabi i nemoćni jer malo zarađujemo i ne možemo se brinuti za druge. To pitanje nije teorija, ni intelektualni koncept već iskustvo, kojeg ne možemo negirati već se nužno upoznati s njim. To je koncept koji nema koncept, to je pažnja na prisutnost i upit od kuda dolaze te misli, hvatajući tako glavnog kreatora naše nesreće a to je ego koji živi u nama kao sjena. Sve se događa benigno, hranimo se kolektivnom krivicom o vlastitom neuspjehu i uspoređivanjima s drugima, ne vidimo da su ti drugi opterećeniji od nas samih i obmanjujemo sebe autohipnozom govoreći da su drugi sretni a da to ni najmanje ne odgovara realnosti. Do te činjenice nije teško doći. Sokrat je razgovarao s ljudima i pitao ih o vlastitim ciljevima, sreći i shvaćanjima života. Jedino što je otkrio jest njihova izgubljenost, odnosno da velika većina ljudi bazira svoj život na javnom mnijenju a ne na vlastitom mišljenju. Međutim, to ne želimo znati, kao nekakvi nojevi zabijamo glavu u pijesak. Kada se ljudi grle na ulici, vidimo dva goluba kako se ljube, ne vidimo njihovu zaljubljenost u mit i ne želimo saznati što je istinska ljubav, jer ta bi spoznaja mogla ukloniti ostale mitove. Naš psihički sustav je sastavljen od projiciranih mitova (sadržanih u arhetipovima), duboko vjerujemo u sebi u sretnu državu, obitelj i sretnu ljubav. S jedne strane, ne vidimo da su ta vjerovanja statična i da ona jedino mogu postojati kroz dinamiku suprotnosti dobitaka i gubitaka, stvaranja i razaranja. S druge strane, ne napuštamo ta vjerovanja jer ona su hrana za naše stavove. Kada nam se netko ne sviđa odbacujemo ljude, a svoj mali raj i dalje čuvamo kao sliku koju ne želimo pustiti da izgori u svjesnosti. Lakše nam je odbaciti ljude, nego infantilna stajališta koja precjenjujemo. Tako je i s ljubavlju, mi odbacujemo partnera, jer ne želimo napustiti svoj mit o ljubavi, također, od djece očekujemo poslušnost, a ne napuštamo sliku o idealnoj djeci. Čovjek razapet između mitova i realnosti predstavlja najveći paradoks svemira, kao nekakvo nerealno biće koje pokušava sebe definirati, a to je nemoguće, jer mi smo u neprestanom događanju, promjeni u kojoj kristaliziramo svoje pravo Ja. Tek kada otkrijemo da ovaj svijet nije naš pravi problem, tek kada vidimo velikog kreatora u kojoj ego projekcije stvaraju mit o mnogim značajnim ciljevima života, tek tada je moguće otkriti istinsku sreću koja je stvar percepcije, a ne konvencionalni stav većine.

Nikola Žuvela

Grombol