Pop ikone: Maradona

Malo je sportaša čija su imena toliko prepoznatljiva i koji popularnošću mogu parirati bilo kojoj filmskoj zvijezdi. Argentinski je nogometaš to postigao, ali ne samo zahvaljujući sportskim pobjedama, nego i privatnim porazima
Jedan od najtalentiranijih igrača u nogometnoj povijesti, Diego Armando Maradona, svoju je zemlju odveo do vrha svjetskog prvenstva, ali u dvadesetjednogodišnjoj sportskoj karijeri nije uspio odoljeti čarima razuzdanog života koji se uglavnom vrtio oko kokaina.



Rodio se 30. listopada 1960. godine u siromašnoj četvrti Buenos Airesa, kao peto od osmero djece stroge katoličke obitelji koja je došla sa sela u potrazi za poslom. Mnogi će reći da mu je nogomet bio u krvi jer prvi je put njegov veliki talent otkriven kad je imao tek devet godina, a osoba zaslužna za to zove se Francis Cornejo.



Nezaustavljivi...

Francis Cornejo bio je lovac na talente i trener mlađe momčadi Argentinos Juniorsa, a Diega je uočio na utakmici između lokalnih klubova u njegovoj četvrti. Mali je, naime, na utakmici zabio toliko golova da je Francis na kraju bio uvjeren da ga muljujaju u vezi s Diegovim godinama i da se zapravo radi o – patuljku! Stoga mu je sam pristupio i zatražio ga osobnu, ali je ovaj, naravno, nije imao. Ipak, odlučio je ne brinuti više o tome budući da se pred njim nalazio preveliki talent da bi ga tek tako pustio iz ruku.

Novi trener bio je naprosto fasciniran: Baš je sve mogao s loptom! Glava ili noga, svejedno! Lopta se jednostavno lijepila za Diega. Zabrinjavala ga je jedino slabašna konstitucija i nejakost dječaka pa ga je, uz dopuštenje roditelja, koji su otad imali potpuno povjerenje u njega, odveo liječniku sumnjive reputacije. Nekoliko injekcija i stvar je bila riješena, dr. Cacho Paladino, kako je kasnije sam izjavio, od dječaka je napravio trkaćeg konja!

Deset dana prije svog šesnaestog rođendana kao najmlađi je prvoligaški igrač u povijesti argentinskog nogometa debitirao za Argentinos Juniorse. Klub je 20. listopada 1976. godine na svom stadionu ugostio senzaciju državnog prvenstva, klub Talleres iz Cordobe. Iako su Argentinosi izgubili 0:1, novinski osvrti nakon utakmice pisali su o dobroj igri Talleresa i fenomenalnom klincu koji je u drugom poluvremenu letio po terenu.


Virtuoz u klinču...


Već sljedeće godine odigrat će prvu utakmicu za argentinsku reprezentaciju, ali usprkos omiljenosti kod igrača i kod medija, koji su neprestano provlačili njegovo ime kroz novinske redove, doživjet će i prvo razočaranje. Tadašnji izbornik, Cesar Luis Menoti, nije ga uvrstio u reprezentaciju za SP 1978. koje se održavalo u Argentini. Maradona je čak prijetio da će ostaviti nogomet, ali godinu dana kasnije juniorsku ekipu Argentine kao kapetan je odveo do naslova svjetskog prvaka u Japanu.

S Boca Juniorsima 1981. godine osvaja naslov prvaka Argentine, a nakon nastupa na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj potpisuje za Barcelonu. Tu je prvi put probao kokain. Sljedeća se postaja zove Napoli, s kojim osvaja dva naslova prvaka Italije i Kup UEFA.

Vrhuncem Maradonine karijere, istodobno veličanstvenom i poraznom utakmicom, koja je zadobila pažnju javnosti kao nijedna prije i nijedna poslije, smatra se pobjeda nad reprezentacijom Engleske u četvrtfinalu svjetskog prvenstva u Meksiku 1986. godine. Dodatnu je važnost i naboj utakmici pridao istovremeni sukob dvaju država oko Falklandskog otočja. Drugi Maradonin pogodak za pobjedu izmamio je čak pljesak engleskih navijača. Na centru terena je prihvatio loptu, izvrtio četvoricu engleskih braniča, utrčao u kazneni prostor te postigao spektakularan pogodak.



Božja ruka, Meksiko 1986.


Prvi je pogodak na istoj utakmici možda još popularniji jer ga je Argentinac zabio uz malu pomoć ruke. Sudac to nije vidio pa je priznao pogodak, a nakon utakmice Maradona je rekao da se radilo o Božjoj ruci i novinarima pogodak opisao: Malo rukom kao Diego, a malo glavom kao Maradona!

U ožujku 1991. godine Diego je pao na doping testu zaradivši suspenziju i zabranu igranja 15 mjeseci. Iste je godine po povratku u domovinu uhićen zbog posjedovanja kokaina, zbog čega mu je propisano odvikavanje. Druga afera s kokainom dogodila se na svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. godine kad je nakon četiri dana poslan kući, i to je bio njegov posljednji nastup za reprezentaciju. Konačni kraj karijere i vrhunac u borbi sa smrtonosnom navikom doživjet će 1997. kad je igrajući za Boca Juniorse u njegovoj krvi ponovo pronađena ilegalna supstanca, ali ovaj je put jedva izvukao živu glavu.



Maradona i Fidel Castro


Srce mu je bilo toliko slabo da ne bi još dugo izdržalo. Na rehabilitaciju je otišao na Kubu gdje je javnost još jednom uprla svoje oči u njega, ovaj put zbog prijateljstva s kubanskim predsjednikom Fidelom Castrom.

U online anketi FIFA-e 2000. godine izabran je za najboljeg nogometaša stoljeća, dvije godine kasnije njegov je drugi gol iz Meksiku protiv Engleske izabran za najbolji gol ikad postignut na svjetskim prvenstvima. Osim toga, s najviše je glasova pobijedio u anketi spomenute Međunarodne nogometne organizacije ušavši tako u momčad snova svih vremena, zajedno s Beckenbaureom, Robertom Carlosom, Maldinijem, Robertom Baggiom, Peleom, Cruyffom i drugima.

Maradonin je životopis prepun prefiksa naj, epiteta prvi i laskavih titula, a za sve se to uspio izboriti u nogometnoj karijeri koja je obilovala skandalima, liječenjima i odvikavanjem. Premda je široj javnosti, čak i onoj zainteresiranoj za sport, prvenstveno poznat po kokainskim ispadima i padovima na doping testovima, njegove sposobnosti kao nogometaša nisu nimalo upitne. Publika je odlučila – Maradona je jedan od najboljih, ako ne i najbolji nogometaš svih vremena.


Pogledajte gol stoljeća iz 1986. u Meksiku

Službena stranica: [url=http://www.diegomaradona.com]www.diegomaradona.com[/url]



Izvor: Tportal \ AS

   

  bravo za topic

Diego Armando Maradona

Najslavniji argentinski fudbaler Diego Armando Maradona rođen je 30. oktobra 1960. godine kao peto od osmoro dece u porodici Chitora i Tote Maradona. Rođen je u Avellandi, radničkoj četvrti Buenos Airesa, u nedelju - sveti dan svakog Argentinca. Dan za fudbal. Fudbal mu je, napisaće hroničari, morao biti u krvi. Na Diegovu karijeru najviše je uticao njegov ujak Cirilo, nekad golman malog kluba Corrientes, pravi fudbalski zavisnik. Za ujaka ga vezuje i scena koja nema dodirnih tačaka s fudbalom. Mali Diego je jedne večeri upao u rupu na nezgodnom mestu. Ujak Cirilo je bio blizu: Evo me, Diegito, samo drži glavu iznad ! Francisco Cornejo, skaut Argentinos Juniorsa, prvi je uočio Diegov talenat: Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se jednostavno lepila za Diega. No, Cornejo je bio zabrinut izgledom sićušnog dečaka, morao je ojačati da bi opstao u fudbalu. Uz dopuštenje roditelja odveo je Diega lekaru sumnjive reputacije. Cacho Paladino injekcijama je podignuo mišiće buduće zvijezde. Paladin je to 1995. godine, nakon penzionisanja, priznao pred novinarima rekavši: Kad sam okončao tretman, Diego je izgledao poput najboljeg trkačkog konja. Pritom uopšte nije pocrveneo, a trebao je, jer je tim činom odveo Maradonu u svet dopinga.

Dana 20. oktobra 1976. (10 dana pre 16-og rođendana) Deigo je odigrao svoj prvi susret za seniore Argentions Juniorsa. Tada je postao najmlađi prvoligaški fudbaler u istoriji argentinskog fudbala. Naredne godine odigrati će prvu utakmicu za seniorsku reprezentaciju Argentine. Ipak, 1978. selektor Luis Cesar Menoti nije ga uvrstio u nacionalnu selekciju za Prvenstvo sveta u Argentini rekavši kako je Diego premlad da bi izdržao pritisak.Godine 1979. bio je kapiten reprezentacije Argentine koja je u Japanu osvojila naslov juniorskog prvaka sveta. Tada su se Juventus i Barselona počeli raspitivati za malog zelenog, kako su ga zvali. No, nisu bili jedini - u igri su bili Arsenal i Šefild Junajted. Brzo su odustali kada su čuli početnu cenu od 800.000 funti. Tada je to bio prilično veliki novac. Diego je ostao u Argentini i 1981. s klubom Boca Juniors osvojio je naslov prvaka Argentine. Godinu dana kasnije nastupiće na svetskom prvenstvu u Španiji i potpisati za Barselonu.

U Barceloni je prvi put probao kokain. To je kasnije obrazložio ovako: Ništa posebno. Želeo sam se osećati živahnijim. U klubu svi su sumnjali ali su ćutali jer Maradona je bio prevelika investicija. Čak je nastupao u anti-droga TV reklamama i to dobro plaćenim. Godine 1984. potpisao je za italijanski Napoli s kojim će osvojiti dva naslova prvaka Italije (1987. i 1990.), a 1989. osvojiće i kup UEFA - prvi evropski naslov Napolija. Na XIII. Svetskom prvenstvu u Meksiku (1986.) dvostruki je strelac u utakmici Argentine s Engleskom. Prvi njegov go na toj utakmici i dan danas se prepričava. Reč je o pogodku koji je Diego kasnije nazvao Božjom rukom. Tada je s Argentinom osvojio naslov prvaka sveta u dramatičnom dvoboju s reprezentacijom Zapadne Nemačke (3:2). Tri godine kasnije dva je mjeseca proveo u Argentini i nije se pojavio na početku italijanskog prvenstva. Zatražio je ispisnicu iz Napolija zbog transfera ali je zahtev odbijen. Na svetskom prvenstvu u Italiji (1990.) s reprezentacijom je došao do finala, ali su poraženi od SR Nemačke 1:0.

Godine 1991. bio je pozitivan na doping kontroli (otkriven kokain) te je kražnjen s 15 meseci zabrane igranja. Iste godine, nakon povratka u Argentinu, uhvaćen je zbog posedovanja kokaina. Sudska presuda je glasila - kontrolisan medicinski tretman. Godinu dana kasnije nakon doping skandala odbio se vratiti u Napoli i ultimativno je zatražio transfer. Novi klub bila je španska Sevilja. Godine 1993. vratio se i u reprezentaciju i to s kapitenskom trakom. Iste godine napušta Sevilju i potpisuje za argentinskog prvoligaša Njuvels Old Bojs. Već naredne godine (1994.) otpušen je iz Njuvel Old Bojsa jer je uporno izbegavao treninge. Te godine ponovo je došao na naslovne stranice nakon što je iz vazdušne puške gađao (i pogodio) jednog novinara. Na svetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama nastupio je na prve dve utakmice za argentinsku reprezentaciju jer je na doping kontroli opet bio pozitivan i morao je napustiti selekciju uz 15-mesečnu zabranu igranja. Pored toga, fudbalskim rečnikom rečeno: izgubio je i utkamicu sa ženom koju je voleo, majkom sina kojeg nikada nije imao hrabrosti da prizna.

Godine 1995. nakon dve neuspješne trenerske avanture (Rasing klub i Deportivo Espanjol) vratio se u Boca Juniors kao igrač, uz najavu da se rešio kokaina. No, već sledeće godine sam je potražio pomoć u jednoj švajcarskoj klinici. Utakmicu s kokainom još nije dobio. Nakon tretmana 1997. godine ponovo je u dresu Boka Juniorsa. No, u prvoj utakmici sezone (protiv Argentinos Juniorsa) još jednom je pozivitan na doping kontroli. Opet kokain. Na svoj 37-i rođendan, 30. oktobra 1997., telefonom se javio TV stanici Amerika Z. Oni koji su slušali kažu da se gušio u suzama. Rekao je: Fudbaler u meni stigao je do kraja staze. Sutra će biti najteži, najgori i najtužniji dan u mom životu. U januaru 2000., dolazi na Kubu kako bi se ponovo pokušao izlečiti zavisnosti od droge. Svi raniji pokušaji očigledno nisu bili uspešni.

18. marta 2005. Emir Kusturica je u Buenos Airesu započeo snimanje dugometražnog dokumentarnog filma o Dijegu Armandu Maradoni. Još sredinom 2003. godine, na filmskom festivalu u Monte Karlu, Kusturica je najavio snimanje ovog filma, a po izričitoj želji samog fudbalskog asa. Naime, Maradona je insistirao da taj film snima baš Kusturica. Prva klapa filma pala je na stadionu “Bombonjera” u Buenos Airesu, na proslavi stogodišnjice FK Boka kada je Maradona trčao sa bakljom u ruci počasni krug. Snimanje je nastavljeno u porodičnom krugu, na proslavi osamnaestog rođendana ćerke ove fudbalske legende. Za ovaj projekat zainteresovao se i Fidel Kastro, Maradonin prijatelj, i pozvao Kusturicu da ga poseti. Filmska ekipa će posetiti Italiju, Kubu, Argentinu, odnosno sve one gradove u kojima je Maradona živeo ili boravio. Gotovo mesec dana nakon početka snimanja, Kusturica ima samo reči hvale i oduševljenja za Maradonu: “Impresioniran sam njegovim pogledom na svet, humorom i humanošću.”

Izvor: Wikimedia