Cuvajte, cedo moje milo, jezik kao zemlju. Rec se moze izgubiti kao grad, kao zemlja, kao dusa.
Cuvajte, cedo moje milo, jezik kao zemlju. Rec se moze izgubiti kao grad, kao zemlja, kao dusa. A sta je narod - izgubi li jezik, zemlju, dusu? Ne uzimajte tudju rec u svoja usta. Uzmes li tudju rec, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potudjio. Bolje ti je izgubiti najveci i najtvrdji grad, nego najmanju i najneznatniju rec svoga jezika. Zemlje i drzave ne osvajaju se samo macevima, nego i jezicima. Znaj da te je tudjinac onoliko osvojio i pokorio, koliko ti je reci potkrao i svojih naturio.
Narod koji izgubi svoje reci prestaje biti narod. Postoji, cedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza telo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najcesce na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda s drugim, tamo gde se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda. Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikad se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu ziveti u najvecem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmesaju, oni su kao dve vojske u bitki na zivot i smrt. Dok se god u toj borbi cuje i jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad pocinje da se bolje i vise cuje jedan od njih, taj ce prevladati. Najposle se cuje samo jedan. Bitka je zavrsena. Posle izgubljenog jezika nema naroda. Znaj, cedo moje, da ta bitka izmedju jezika ne traje dan-dva, kao bitka medju vojskama, niti godinu-dve, kao rat medju narodima, nego vek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mera vremena kao za coveka tren ili dva.
Zato je, cedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika nema naroda. Jezik je, cedo moje, tvrdji od svakog bedema. Kad ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrdjave, ti ne ocajavaj, nego gledaj i slusaj sta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Posalji uhode i trgovce neka duboko zadju po selima i gradovima i neka samo slusaju.
Tamo gde odzvanja nasa rec, gde se jos glagolja i gde se jos, kao stari zlatnik, obrce nasa rec, znaj, cedo moje, da je to jos nasa drzava, bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smenjuju, drzave propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa ce tako osvojen deo zemlje i narod kad-tad vratiti svojoj jezickoj matici i svome maticnom narodu.
Rec Stefana Nemanje (oca Simeona) izgovorene na samrtnickoj postelji, koje je zapisao njegov najmladji sin Rastko, Sveti Sava (iz Hilandarske povelje)
ma ja,hajd najvise se voli maternji jezik naravno i ne moze se zaboravit sve dok ga s nekim pricas,al moze se znati i po 4 jezika u isto vrijeme.Recimo to je rijetko,vecinom znas dva tri al ima onim koji pricaju vise od 3.Al najsladji je maternji jezik
A vrlo me rastuzi ona zadnja scena u filmu Nebeska Udica (sky hook)... Kad onaj mali djecak kaze " A ja.. progovorio sam na Italijanskom, ali svoj materni jezik nikad necu zaboravit.."
Sasvim si u pravu. Hrvati su od ijekavskog napravili "jezik". To im je kao da su izgubili i zemlju. Ne znam kako ih nije sramota!Stvarno glupo!Stideo bih se da sam na njihovom mestu.