Smisao je poput zrelog cveta maslačka, koji treperi i na dodir
lahora, stalno izložen opasnosti da zauvek bude oduvan.

* * * * * * * * *

„O gdje je ona mukla riječ, tiha, nerazumljiva, dobra riječ, što svijetli u mraku kao mali, mali oganj koji se nikad ne gasi?

Gdje je riječ utjehe?

Juče i sinoć i jutros još sam je znao, zašto se ne javi sada u meni, sad kad mi je gorko teško, zašto ne sine kao dalek oganj treptave zvijezde, kao veseli sjaj oka?
Kako, kako sam je mogao zaboraviti?

Danju dok sunce vlada, bore se u meni zahtjevi tijela sa istinama i zavjetima duše; i duša je uvijek pobjednica, jer ćutanjem krije vrisak i u odricanju utapa želje i strahove.

Ponos čovečije duše koje ne mogu da se odrečem i smjelost koju duša silom otima tijelu, provode me danju dok sunce vlada.

Ali noću, u snovima, kad usne bolna, ali jaka svijest dana i moje osamljene ličnosti i kad ležim bespomoćno izložen noći i njenim tajnim silama, tada događaji dobivaju strahovito lice u snovima; tijelo, koje danju sputavaju misao i ponos, dolazi do svojih prava; smjela divna duša čovjekova leži mrtva kao kamen na dnu mora, a tijelom gospodari bestijalan strah i nerazumljiva panika živaca.

U kosti mi ulazi studen koja je oko mene kao more. Dlanovima, koji su uvijek vreli, grijem svoje tijelo – i još mi studenije biva. Pokrivač mi je oštar i čini mi se da širi od sebe studen umjesto da me grije.

Studen me počinje žeći. Obuzima me bezuman očaj; ja skačem na prstima i trzam rukama uvis, ali osjećam samo bol. Jelo mi se ledi dok ga jedem.
Čim sklopim oči, otvara mi se široko sniježno polje.

Pred sam suton je prestao snijeg. I nastala je tišina nad šumama i bijeli vlažni mir visokog, visokog snijega. On je pokrio omorike kao mramorne kapelice i zasuo staze, smrtno bijel i neprohodan.

- Kuda ćeš, Jelena?

Gluho i muklo. (Teško je gaziti kasni snijeg)
Ne vidi se nebo ni sustalo sunce. Ugasla boja. Zamro zvuk. Neizrecivo tiho, bijelo, zaspalo. I kad se je, duboko u šumi, slomila grana pod snijegom, bilo je kao da je najvećem stablu srce puklo.

- Kuda ćeš, Jelena?

Snijeg ovih šuma ledi dah, stine krv, ubijeli put. Ovo je pogreb svih tragova i uspomena. Umorne su noge, ozeble pocrvenjele ručice. Snijeg je zameo ljetošnje grobove, samrtni pokrov za žive i mrtve.

Jelena! Jelena!”

Ivo Andrić