Tuzna Ljubavna Pjesma

Jedino će moj zivot doista umrijeti za mene,
jednom,
Jedino trava zna ukus zemlje,
Jedino krv moja cezne za mojim srcem,
kad ga napusta,
Vazduh je visok,ti si visoka,
visoka je tuga moja,
Dolazi vrijeme da umiru konji,
dolazi vrijeme da ostare masine,
dolazi vrijeme kad pada hladna kisa,
i sve žene imaju tvoju glavu,
i nose tvoje haljine.

Dolazi i neka velika,bijela ptica,
da snese mjesec na nebo.

N. Stanesku

Moć njene poruke


Sumoran sam ovih dana, pun bolova od iskona,
Očekujem prozivanje na posljednje zborno mjesto.
Ne nadam se da će neka ovostrana skupa zvona
Oglašavat moj odlazak iza jave baš prečesto...

A onda se svilenglasom upućenim izdaleka,
Eteričnom snagom čuda što ih nosi ovo doba,
Oglasilo Biće Nježno – da me voli, da me čeka...
Da prevarim igru smrti, da preskočim preko groba...

Ne osta mi ništa drugo, već da slušam tog slavuja,
Da na boli zaboravim, na glasine, na godine...
Da se sjetim njene kose koju kao raž leluja
Blagi vjetar vrelog jula što romori niz planine...

Stala ona na branike mojih snaga i stremljenja,
Sa zakletvom da će moći svojom voljom dići moju.
I noćas se umor teški pretvara u nova htjenja,
Jurim njoj u svetkovanja, otimam se nespokoju...

Ako stvarno ima čuda, neka ovo moje bude
Nalik na nju, ljepotanku, što otima ispod knuta.
Neka žice violina meni noćas radost gude,
Da uzmognem koračati – moram do nje naći puta...

Opirem se zovu tame, ma koliko ona htjela
Uzet danak u životu, lomiti me do očaja.
Braniću se vilenzovom  što me diže iz pepela,
Da obnovljen vili stignem sa očima punim sjaja...

Punim sjaja i života što ih ona sobom nosi
U sukobu sa sudbinom, sva predana mojoj biti.
Nastaniću onda oči  u garavoj njenoj kosi
I s njom skupa novi život na dar Suncu iznjedriti...

30. jula 2006. 21.45

Dosanjan san

Bio sam, možda, na domak, kao sa grane jabuku,
Ubrati snove za javu i biti velik pred sobom.
Do njenih snova ne stigoh, dali se njenom jauku
I u ritama se vuku, u zagrljaj sa nedobom.

I nikad java postati snovi od svile mekane,
Tvrdom se oni moraju vjerom duševnom snivati.
Da oči tuđe ne krpe jutrom sve slike skrhane,
Moraju mnoge tanane srčane niti igrati.

Sve svoje sobom dosluhe, urbane vreve zavjere
U svoje snove kaiši. San moj je tvrdo opasan
I nije za rasap sanjan. Bio je vjeran bez mjere
I vičan laži slušati i tužan biti svejasan.

I ostat bolno samotan, cio u srce zamotan,
A nigdje mrlje na njemu, ni znaka da je ispucan.
A i Ti  osta unutar, granitni pečat zavjetan,
Da pjesma iz sna usklikne, a obraz borom uzoran

Da se još sobom ponosi, do bliske smrti veseli.
Ostaće ipak tragovi o oba sna što klepeću
Pod mojim čelom u zoru, pod rebrom vulkan provreli.
I biće da se i dalje kao dva vuka nadmeću,


I reže jedan na drugog, dok suncu lice ne sine.
Zašto si tako sanjala: da nam se snovi pokolju,
Da im sve jave pobjegnu i da sve moje godine
U ovoj našoj uminu? Htjela si moju nevolju,

Dah smrti moje pred jesen. Ne pričaj da si voljela,
Ostani san moj granitan, ni smrt mu ništa ne može.
Caruje čitav u pjesmi: Ti si me zorno boljela,
Da teškim bolom izmolim da mi se snovi obože...

Pod bolom dosanjano 10.avgusta 2006. godine u 08.17 časova.

MOJE NEBO
(Za JČ posredovanjem Marije K.)


Slomi me ljubičastim nebom od papira,
Sa nacrtanim crvenim zvijezdama.
Sad mira nema stvarno moje nebo,
A ono malo zvijezda  što utekoše oblacima
Odnese zora pred zracima sunčanim...
I tako ona postade jedino Nebo moje.

Razbi mi sve nade u komade, kao smrt,
Vesela od trke ka čulištima.
Neko škrt bi kaznio takav juriš
Male srne nenačete jelenjim vriskom na leđima.
Ne mogu, priča ima mene slomljenog...
I tako ona ostade jedino Nebo moje.

Ubi mi zrelost raspojasanim vrištanjem
U urbanim leglima nesanice.
Neko praštanjem može biti velik
I ostatke trpeze čulne imati uz ukus jada.
Ne mogu sada, kad me zamalo nema...
I tako ona ostade jedino Nebo moje.

A o Ljubavi je pričala Vrelu Priču,
Kao Šeherezada onom princu.
Zvijezde se miču njene sa suzom
Mojom, krvari ljubičasto nebo od papira silno,
A ja opet umilno legendu vezem...
I tako ona ostade jedino Nebo moje.

Otvaraju se jutros dveri mog Vječnog Sna
I ja ću tamo ići hladan i sam.
Ona zna da će neko drugi nebu
Njenom kao ljubičastom mamcu sunovratce stizati.
Dugo neće doznati da sam pokopan...
I opet ona ostaće jedino Nebo moje.

Unebljeno 10. avgusta 2006. godine u 10.24 časova

Jesen

Vodim rat sa tvojim mrtvim telom
U kom sam toliko puta tolio glad
Mesec po kamenjaru seta sa ruzom uvelom
Slepa za stih, za dodir- Nema si sad.


Vracam tocak vremena na tvoje grudi
Na prve dane, tela pobesnela
Uzalud, nista ne moze da te probudi
Zaplaci bar nad sobom. Ziva si umrla.

Sad lutam u tami zvezdane noci
Vetar mi peskom zatrpava bice
Ruka hladna za kim i gde ce poci
Neka nova jesen prosipa uvelo lisce

Vodim rat sa tvojim mrtvim telom
na kom sam toliko puta tolio glad
Mladost po kamenjaru seta sa ruzom uvelom
Slepa za stih, za dodir -Nema si sad