Da budem jasan. Pušač sam, sa manjim prekidom, 37 godina. Pušim u prosjeku 30 cigareta dnevno. Imam 57 godina. Pritisak mi je godinama, a i danas 130/80. Ne pamtim da sam nekada imao odstupanja od ove vrijednosti. Uživam u pušenju i doživljavam ga kao relaksirajući stimulans, što ne bih mogao da kažem za piće. Naime, u piću ne znam da uživam - ili ne pijem uopšte, ili sam pijan kao svinja. Zato definitivno alkohol ne uzimam uopšte. No, to je sve na ličnom planu. Ali, problem je u tome što osjećam da svojim pušenjem ugrožavam druge, posebno članove svoje porodice, od kojih niko nije pušač. Sinovi su mi odrasli ljudi, a ''ne pletu kotac kao otac'', ne puši ni jedan niti mu pada na pamet. Na javnom mjestu ne pušim i poštujem prava onih koji ne puše. U zatvorenom prostoru, gdje ima mnogo ljudi, ne pušim ili taj prostor izbjegavam. Dosljedno poštujem zakonske odredbe u vezi sa pušenjem, osim u kući. Srećna je okolnost što sam u njoj preko dana uglavnom sam. Penzionerski se baškarim, a ostali ukućani gledaju svoja posla. Tako se moj pušački ''teror'' ni u kući ne ispoljava na drastičan način. Na kraju ove moje ''sage'' o pušenju, navešću i jedan stih našeg pjesnika Ljubivoja Ršumovića, po sjećanju : ''Oni koji puno puše, ispuštaju brzo duše. Ali život tako sklepa, ko ne puši i on krepa''!