Na kućna vrata gostionice gubernijskog grada NN uvezla se prilično lijepa, nevelika brička na perima, na kakvoj se voze neženje: potpukovnici u miru, štapski kapetani, vlastelini koji imaju oko sto duša kmetova, — jednom riječju svi oni koje zovu gospodom srednje ruke. U brički je sjedio gospodin, ni lijepa ni ružna lika, ni predebeo ni premršav; ne može se reći da je star, ali ni to da je premlad. Ulazak njegov nije u gradu učinio baš nikakve buke i nije popraćen ničim osobitim; samo dva ruska seljaka što su stajala na krčamskim vratima sučelice gostionici priklopiše nekoje primjedbe koje su se uostalom više ticale kočije, nego onoga što sjedi u njoj.. »Gle ti«, reče jedan drugomu, »kakav je to točak! Šta mislis: bi li se taj točak, ako bi se desilo, dovezao do Moskve, ili ne bi?« — »Dovest će se«, odgovori drugi. — »A u Kazanj se, mislim, neće dovesti?« — »U Kazanj neće«, odgovori drugi. Time se i završio razgovor. Osim toga kad se brička dovezla do gostionice, susreo je mladić u bijelim, jako tijesnim i kratkim platnenim hlačama, u fraku koji se upeo da bude po modi, a ispod njega viri naprsnik pridjenut tulskom pribadačom i brončanim pištoljem. Mladić se obazre, pogleda kočiju, pridrži rukom kapu koju mu umalo nije otpirio vjetar, pa otiđe svojim putem.
Kad se kočija uvezla u dvorište, dočeka gospodina gostionički sluga, polovoj, kako ih zovu u ruskim gostionicama, tako živ i vrckast da se nije moglo ni razabrati kakvo mu je lice. Istrčao on hitro, s ubrusom u ruci, dugonja u dugu kaputu od jaka pamuka, s leđima gotovo na samom zatiljku, protresao kosu i hitro poveo gospodina gore cijelim drvenim hodnikom da mu pokaže kakvu mu je sobu dosudio bog.
Soba je bila, kakva se već zna, jer i gostionica je bila, kakva se zna, to jest, upravo onakva kakve bivaju gostionice po gubernijskim gradovima gdje putnici za dva rublja na dan i noć dobivaju mirnu sobu sa švabama što iz sviju kutova izviruju kao sušene šljive crnice, i s vratima u susjednu sobu što su zaslonjena ormarom, a tamo se u sobi smjestio susjed, šutljiv i spokojan, ali vanredno radoznao čovjek koji se zanima da dozna sve potanko o putniku.
Pročelje je gostionice bilo u skladu s unutrašnjošću: bila je jako duga, na dva kata; donji kat nije bio oblijepljen lijepom, nego je ostala gola opeka, tamnocrvena, pa je još i potamnjela od ljutih vremenskih nepogoda, a prilično je prljava bila već i sama od sebe; gornji je kat bio obojen neizbježnom žutom bojom; dolje su bili dućančići s konjskim hamovima, užetima i ovčjim krznima. U ugaonom dućančiću, ili zapravo u prozoru, smjestio se medičar s crvenim bakrenim samovarom i isto tako crvenim licem, tako da bi se iz daljine moglo pomisliti da su na prozoru dva samovara, samo kad jedan samovar ne bi imao bradu crnu kao smola.
Dok je gospodin došljak razgledao svoju sobu unesu njegov prtljag; najprije kovčeg od bijele kože, ponešto otrcan, koji kazuje da nije prvi put na putu. Kovčeg unesoše kočijaš Selifan, onizak čovjek u kožuhu, i lakaj Petruška, momak od tridesetak godina, u prostranu, izlizanu kaputu što ga je, vidi se, nosio gospodar; momak, koji je na oko prilično mrgodan, a jako usnat i nosat. Odmah za kovčegom unesu malen sandučić od tisova drveta, opšiven komadićima žilave brezovine, kalupe od čizama i pečenu kokošku, umotanu u modar papir.
Kad je sve to uneseno, ode kočijaš Selifan u konjušnicu da se baklja s konjima, a lakaj se Petruška stane namještati u malom predsoblju, jako mračnoj rupčagi, kuda je već dospio da dovuče svoju kabanicu i zajedno s njom neki osobiti zadah svoj, koji je prešao i na odmah zatim donesenu vreću s raznim lakajskim priborom. U toj rupčagi smjesti on uza zid uzan tronog krevet i na nj baci kao neku malu strunjaču koju je već pogodio da stekne od gostioničara, ugnječenu i sploštenu kao uštipak, a možda i masnu kao uštipak.
Dok su se sluge udešavale, tumarale, uputi se gospodin u glavnu dvoranu gostionice. Kakve su te glavne dvorane, — zna vrlo dobro svaki putnik; vazda isti zidovi, obojeni uljenom bojom, potamnjeli gore od dima iz lula, a dolje izglačani leđima raznih putnika, i još više leđima domaćih trgovaca, jer na tržne dane dolaze ovamo trgovci u šestoro, u sedmoro, da ispiju svoju poznatu porciju čaja; isti začađeni strop; isti začađeni luster s mnoštvom ovješenih stakalaca što svaki put poskakuju i zveče kada god konobar protrči po izgaženom voštanom prostiraču, mašući živo poslužavnikom na kojem je tolika silesija čajnih kupa kao ptica po morskoj obali; iste slike po cijelom zidu, naslikane uljenim bojama; jednom riječju, sve onako, kao i svuda; jedina je razlika da je na jednoj slici naslikana nimfa takvih ogromnih grudi, kakvih čitatelj zacijelo nije nikad vidio. Slična se prirodna igra dešava uostalom i na raznim historijskim slikama što su dovezene k nama u Rusiju, ne zna se kada, otkud i od koga, ali su ih kadšto dovozili i naši velikaši, ljubitelji umjetnosti koji su ih pokupovali u Italiji po savjetu kurira što su ih vozili.
Gospodin zbaci sa sebe kapu, odmota s vrata vunen rubac duginih boja kao što ih oženjenim ljudima prave svojim rukama žene njihove, pa ih onda opskrbljuju prikladnim poukama kako treba da se omotavaju, a tko te rupce pravi neženjama, — ne znam pouzdano da reknem: ja nisam nikad nosio takvih rubaca. Kad je gospodin odmotao rubac, naruči objed.
Dok je posluživan različitim jelima što su obična po gostionicama, kao što su: blitvena juha s lisnatom pitom, naročito čuvanom za putnike nekoliko nedjelja, mozak s graškom, kobasice s kupusom, pečena ugojena kokica, nasoljeni krastavac i neizbježna lisnata pita koja je vazda na službu; dok je služen svim tim jelima i podgrijanim i naprosto hladnima, primorao je on slugu, ili konobara, da mu pripovijeda svakakve trice: tko je prije držao tu gostionicu i tko je sada drži, i nosi li velik dohodak, i je li gostioničar velika ništarija, a na to je konobar odgovarao po običaju: »O, velika je on hulja, gospodine!« Kao što u prosvijećenoj Evropi, ima sada i u prosvijećenoj Rusiji vrlo mnogo čestitih ljudi, koji ne mogu u gostionici da jedu, pa da se ne razgovore sa slugom, a gdjekad da se i ne našale dosjetljivo s njim. Ali nije došljak sve samo uludo zapitkivao: ispitivao je vanredno potanko, tko je u gradu gubernator, tko je predsjednik suda, tko državni pravobranilac, — ukratko, nije propustio nijednoga znatnijeg činovnika; ali još se tačnije, gotovo s učešćem raspitao za svu znatniju vlastelu: koliko koji ima duša kmetovskih, koliko daleko živi od grada, pa i kakve je naravi i koliko dolazi u grad; raspitao se pomno o prilikama u tom kraju; nije li bilo u njihovoj guberniji kakvih bolesti, — zaraznih vrućica, kakvih smrtnih groznica, velikih boginja i nalik, a sve tako i s tolikom tačnošću, te se vidi da ne pita od puke radoznalosti.
U manirama mu je bila neka ozbiljnost, a usekao se neobično glasno. Ne zna se kako je on to radio, ali nos mu je trubio kao truba. No ta mu je, kako se čini, nevina vrlina otekla ipak u gostioničkoga sluge veliko uvažavanje, pa je on svaki put, čim čuje taj zvuk, protresao kosu, kočio se još od većega štovanja, a onda naginjao s visine glavu i pitao: »Je li što po volji?«
Poslije objeda ispije gospodin šalicu kave, sjedne na divan, a pod leđa podmetne jastuk koji se u ruskim gostionicama ne nadijeva elastičnom vunom, nego nečim što je nalik na opeku i na šljunak. Onda zazijeva i zapovjedi konobaru da ga odvede u sobu, te tamo prilegne i odspava dva sata.
Kad se odmorio, napiše na komadićku papira, po molbi gostioničkog sluge, stalež svoj, ime i prezime, da se to javi, kamo treba policiji. Silazeći niz stube pročita konobar sričući: »Koleški savjetnik, Pavel Ivanovič Čičikov, vlastelin po svojim potrebama.«
Dok je konobar sve još sricao i razbirao cedulju, uputi se Pavel Ivanovič Čičikov da razgleda grad koji ga je, činilo ee, zadovoljio, jer je vidio da grad ni malo ne zaostaje za drugim gubernijskim gradovima: jako udara u oči žuta boja na zidanim kućama i skromno se tamni siva boja na drvenima. Kuće su na jedan, na dva i na poldrug kata, s vječitim mezaninom, jako lijepim, po sudu gubernijskih graditelja. Gdjegdje se čini da su se te kuće izgubile nasred ulice, široke poput polja, i med beskrajnim drvenim plotovima; gdjegdje se zbijaju u hrpu, a tamo se zapaža jača vreva ljudska i živahnost. Nailazi na cimere gotovo isparane od kiše, s perecima i čizmama, gdjegdje s naslikanim modrim hlačama i s imenom nekoga krojača Aršavskoga; negdje je dućan sa šeširima, kapama i natpisom: Inostranac Vasilij Fjodorov; negdje je naslikan biljar s dva igrača u frakovima, kakve nose gosti što u posljednjem činu dolaze na pozornicu. Igrači su naslikani, kako su nanišanili kejovima, izvrnuli ruke malo unatrag, a noge su im još iskrivljene, kao su poskočili entrechatom uvis. Ispod svega toga piše: »Evo gostionica.« Negdje stoje na samoj ulici stolovi s orasima, sapunom i paprenjacima, sličnima sapunu; negdje je aščinica s naslikanom debelom ribom i viljuškom, ubodenom u nju. Ali najčešće se primjećuju potamnjeli dvoglavi državni orlovi koji su sada već zamijenjeni lakonskim natpisom: »Krčma.« Pločnik je po cesti svuda prilično loš.
Zaviri i u gradski park od tanka drveća što se slabo primilo, a poduprto je trokutnim potpornjima koji su jako lijepo omazani zelenom uljenom bojom. Ta drvca nisu doduše viša od trske, ali o njima je rečeno u novinama kad se opisivala iluminacija da se »grad naš, po brižnom nastojanju građanskog upravitelja ukrasio parkom koji se sastoji od sjenovita, razgranana drveća što širi hladovinu za vrućih dana«, a pri tom je »jako ganutljivo bilo pogledati, kako su građanima srca skakala od preobilja zahvalnosti, a suze im curkom curile, za znak priznanja gospodinu gradonačelniku.« Ispita potanko stražara kuda mu je prijeki put, ako bi htio k sabornoj crkvi, i uredima, gubernatoru, a onda ode da pogleda rijeku što protječe sredinom kroz grad; putem otrgne objavu, pribijenu na zid, da je valjano pročita dok se vrati kući; upre pogled i omjeri ljepuškastu damu koja je prolazila drvenim pločnikom, a za njom momak u vojničkoj odori, sa zavežljajčićem u ruci; onda prijeđe sve očima još jednom, kao da želi dobro zapamtiti položaj mjesta, i uputi se ravno u svoju sobu, malko na stubama poduprt od gostioničkoga sluge.
Kad se napio čaja, sjedne za stol, naruči svijeću, izvadi iz džepa objavu, prinese je k svijeći, zažmiri malo desnim okom i uzme čitati. Ali na objavi nije bilo ništa osobito: prikazuje se drama gospodina Kotzebue u kojoj Rolla igra gospodin Popljovin, Koru gospođica Zjablova, druga su lica još i neznatnija; ali on ih pročita sve, dovuče se čak do cijene partera i sazna da je objava naštampana u štampariji gubernijske uprave; onda prevrne objavu na drugu stranu da vidi nema li štogod i tamo, ali kad nije ništa našao, protare oči, savije valjano objavu i metne je u svoj sandučak kamo običava slagati sve štogod mu dopadne u ruke. Dan se završio, čini se, porcijom hladne teletine, bocom pjenušava kvasa i tvrdim snom i hrkanjem iz petnih žila kao što govore po nekim mjestima prostrane ruske države.
Sav je sutrašnji dan bio posvećen posjetima, Došljak se uputi da posjeti sve gradske dostojanstvenike. Poklonio se gubernatoru koji nije, ispostavilo se, ni debeo, ni mršav, isto kao i Čičikov, o vratu mu je Anin red, govorkalo se dapače da je predložen i za zvijezdu; bio je uostalom velik dobrijan, štaviše, gdjekad je i vezao na tilu. Onda ode k vicegubernatoru, onda je pohodio državnoga pravobranioca, predsjednika suda, šefa policije, državnoga zakupnika, glavara erarskih tvornica... šteta što je poteško popamtiti sve moćnike ovoga svijeta; ali dovoljno je reći da je došljak neobično marljivo posjećivao: došao je da se pokloni čak i nadzorniku zdravstvene uprave i gradskomu graditelju. A onda je još dugo sjedio u brički i smišljao, ali u gradu nije više bilo drugih činovnika.
U razgovoru s tim moćnicima umio je jako vješto da polaska svakomu. Gubernatu je nekako mimogred natuknuo da u njegovu guberniju ulaziš kao u raj, ceste su svuda kao od baršuna, a vladavine, koje imenuju mudre dostojanstvenike, vrijedne su velike hvale. Šefu policije reče nešto vrlo laskavo o gradskim stražarima; a u razgovorima s vicegubernatorom i predsjednikom suda, koji su još samo državni savjetnici, reče dapače dva puta krivo: »vaša preuzvišenosti« što se njima jako svidjelo. Posljedica je tomu bila da ga je gubernator pozvao neka mu izvoli doći još toga istoga dana na večernje sijelo, a i drugi ga činovnici isto tako pozovu, tko na objed, tko na bostončić, tko na šalicu čaja.
Došljak se, kako se čini, uklanjao da mnogo govori o sebi; ako bi ipak progovorio, onda bi govorio općim riječima, s primjetljivom skromnošću, i razgovor bi mu se u takvim zgodama navraćao na književni način: da je on ništav crv na tom svijetu i nije vrijedan da se mnogo brinu o njem, da je mnogo doživio za svojega vijeka, u službi mnogo pretrpio za istinu, imao je mnogo neprijatelja koji su mu dapače i o glavi poradili, a sada je poželio da se smiri, traži, odabira mjesto gdje će se nastaniti, pa kad je stigao u taj grad, smatrao je da se svakako mora pokloniti prvim gradskim dostojanstvenicima. To je sve, što su u gradu saznali o toj novoj ličnosti koja nije promašila da se nabrzo javi na gubernatorovu večernjem sijelu.
Spremanje za to sijelo zapremilo je više od dva sata i tu je došljak iskazao toliku brižljivost za svoje udešavanje kakva se i ne viđa svuda. Nakon kratka sna poslije objeda zaiskao je vode da se umije, pa je neobično dugo tro sapunom obadva obraza, a iznutra ih podupirao jezikom; onda dohvatio konobaru s ramena otarak, otro njime sa sviju strana puno lice svoje, a pred tim je još prsnuo konobaru dva puta baš u lice; onda nadjenuo na sebe naprsnik, iščupao dvije dlačice što su mu se promolile iz nosa, a odmah iza toga osvanuo u blistavu fraku brusničine boje. Kad se tako obukao, poveze se u vlastitoj kočiji po beskrajno širokim ulicama, osvijetljenima kukavnom svjetlošću što svjetluca gdje-gdje iz prozora. Ali gubernatorov je dom bio rasvijetljen kao za ples: kočije s fenjerima, pred ulazom dva žandara, u daljini povici prednjih jahača, ukratko, sve kako treba.
Kad je ušao u dvoranu morade Čičikov časkom da zažmuri, jer je strahovit bio blijesak svijeća, svjetiljaka i damskih haljina. Sve prelila svjetlost. Crni frakovi projuruju i lete pojedince i u hrpama tamo-amo, kao što za vrućega srpanjskoga ljeta muhe lete na bijelu, sjajnu rafinadu, kad je stara ključarica kraj otvorena prozora razbija i sitni na komadićke: sva se djeca skupila oko nje, gledaju i radoznalo motre hrapave ruke njene, kako se miču i dižu malj, a zračni se eskadroni muha uskrilili lakim zrakom, ulijeću smiono, kao pravi domaćin, koriste se lošim vidom staričinim i suncem što joj dosađuje očima, i grnu na zamamne komadiće sad rasuti, sad u gustim rojevima. Nasićene su te muhe bogatim ljetom koje im i onako na svakom koraku rasipa zamamna jela, te nisu nipošto uletjele zato da jedu, nego samo da se pokažu, da se po gomili šećera prošetaju gore-dolje, da potaru stražnje ili prednje nožice jednu o drugu, ili da se počešu njima ispod krilašca, ili da pruže obadvije prednje šapice i njima se počešu iznad glave, pa da se okrenu i opet odlete i dolete s novim nasrtljivim eskadronima.
Nije dospio Čičikov ni da se ogleda, a već ga pod ruku uhvatio gubernator i odmah ga predstavio gubernatorki. Došljak se gost ne osramoti ni tu: izreče nekakav kompliment, jako prikladan za čovjeka srednjih godina koji uza to nije previsoka čina, ali ni preniska. Kad su se postavili parovi i sve otisnuli k zidu, zabaci on ruke na leđa i promotri njih dva-tri časka jako pomno.
Mnoge su dame bile lijepo odjevene i po modi, no druge se obukle u ono što im je bog poslao u gubernijski grad. Muškarci su tu bili, kao i svuda, od dvije vrste: jedni su mršavi i sve se motaju oko dama; neki su od njih takvi da bi ih teško razlikovao od Petrograđana: isto su im tako veoma promišljeno i s ukusom začešljani zalisci, i baš su im naočiti vrlo glatko obrijani ovali lica, isto tako nehajno sjedaju k damama, isto tako govore francuski i isto tako navode dame na smijeh, kao i u Petrogradu. Drugu su vrstu muškaraca sačinjavali debeljaci, ili onakvi kao Čičikov, to jest koji nisu predebeli, ali ni premršavi. Ti zaziru i uklanjaju se od dama i samo zvjeraju u stranu nije li gubernatorov sluga namjestio gdjegod zeleni stol za whist. Lica su im puna i okrugla, na gdjekojima su dapače i bradavice, gdjekoji je i kozičav; vlasi im nisu ni u čupercima ni u uvojcima, niti na način »vrag me odnio«, kao što kažu Francuzi; kosa im je sasvim ošišana ili zalizana, a crte su im na licu zaokruženije i krepče. To su odlični činovnici u gradu.
Na žalost, debeljaci znaju na ovom svijetu bolje da udešavaju svoje poslove, nego mrše. Mršavi su ponajviše činovnici za naročite naloge, ili se samo broje i tumaraju amo-tamo; njihovo je živovanje prelako, vjetrenjasto i sasvim nepouzdano. Ali debeli ne zapremaju nikada neizravna mjesta, nego vazda izravna, pa ako sjednu kuda, zasjednu sigurno i čvrsto, tako da će i mjesto zapucketati i uleći se pod njima, a oni neće sletjeti. Vanjskoga sjaja ne vole oni; frak na njima nije tako vješto skrojen kao što je u mršavih, ali zato im je kesa puna blagodati božje. U mrše nema za tri godine dana nijedne kmetovske duše koju nije založio u banci; a gle samo debeljaka, — stvorila mu se negdje nakraj grada kuća, kupljena na ženino ime, onda na drugom kraju druga kuća, onda blizu grada dobarce, onda i imanje sa svim što mu pripada. Naposljetku debeljak, pošto je poslužio bogu i caru i stekao svačije štovanje, ostavlja službu, preseljava se i postaje vlastelin, slavni ruski gospodin, gostoljubac, i živi, i dobro živi. A iza njega opet mršavi nasljednici spiskavaju po ruskom običaju navrat-nanos sav očinski imetak.
Ne može se zatajiti da su gotovo baš ovakve misli zaokupljale Čičikova kad je promatrao društvo, a posljedica toga je bila da se pridružio debelima gdje je sreo gotovo same poznate ličnosti: državnoga pravobranioca, s jako crnim, gustim obrvama i s lijevim okom kojim on malo namiguje, kao da veli: »Hajdemo, brate, u drugu sobu, tamo ću ja tebi nešto reći«, — čovjeka uostalom ozbiljna i šutljiva; upravnika pošte, omalena čovjeka, ali domišljana i filozofa; predsjednika suda, jako rasudljiva i razborita čovjeka — koji ga pozdraviše svi kao stara znanca, a Čičikov im se otklanja, malko u stranu, ali ipak prijatno.
Tu se on upozna i s jako druževnim i uljudnim vlastelinom Manjilovim i s donekle na oko nezgrapnim Sobakjevičem koji mu je odmah očepio nogu i rekao: »Molim za oproštenje.« Odmah mu tutnu u ruku i kartu za whist, a on je primi s isto tako uljudnim poklonom. Posjedaju za zeleni stol i nisu više ustajali do večere. Svi se razgovori prekinuli sasvim, kao što svagda biva kad se naposljetku late svojskoga posla. Upravnik pošte je bio doduše jako govorljiv, ali čim je u ruke prihvatio karte odmah je na licu iskazao misaonu fizionomiju, donjom usnom pokrio gornju i očuvao ovakvo stanje za cijele igre. Kad bi izbacivao figuru udarao je rukom snažno po stolu i priklapao, ako je bila dama: »Sijevaj, stara popadijo!« Ako je pak kralj: »Sijevaj, tambovski seljače!« A predsjednik je dometao: »A ja ću njega po brcima!« Gdjekada su se uz udar po stolu otimale riječi: »Ah! šta bilo da bilo, ni kud ni kamo, pa ću od kara!« Ili naprosto uzvici: »Crvi! Crvotočina! Pikencija!« Ili »Pikendras! Pičuruščuh! Pičura!« Pa i naprosto: »Pičuk!« — Takvim su imenima oni u svojem društvu prekrstili boje u kartama.
Kad su svršili igru uzmu se po običaju prilično glasno prepirati. Prepirao se i naš došljak gost, ali nekako neobično vješto, tako te svi vidješe da se prepire, ali se ipak prijatno prepire. Nikada on nije govorio: »Vi ste izbacili«, nego: »Vi ste izvoljeli izbaciti; ja sam imao čast da pobijem vašu dvojku«, i nalik. Da bi još jače predobio u nečem svoje protivnike, svaki je put nudio sve redom srebrnom svojom emajliranom tabakerom u kojoj primijetiše dvije ljubičice metnute onamo poradi mirisa.
Došljakovu su pažnju zaokupili osobito vlastelini Manjilov i Sobakjevič koji su već spomenuti gore. Odveo on odmah malko u stranu predsjednika i upravnika pošte i obavijestio se o njima. Po nekolikim se pitanjima, što je zapitao, razabrala ne samo radoznalost, nego i temeljitost gostova, jer se najprije raspitao, koliko svaki od njih ima kmetovskih duša i u kavom su im stanju imanja, a onda se tek obavijestio kako im je krsno i očinsko ime. Za kratko mu je vrijeme sasvim uspjelo da ih očara. Vlastelin Manjilov, još sasvim nestar čovjek, slatkih očiju kao šećer, kojima on zažmuruje, kadgod se smije, sav poludio za njim. Dugo mu je stiskao ruku i uvjerljivo ga molio neka mu iskaže čast svojim dolaskom na imanje do kojega ima, reče on, od gradske mitnice samo petnaest vrsta, na što Čičikov odgovori, uz vrlo uljudan naklon glavom i uz iskren stisak ruke, da ne samo što je drage volje pripravan, nego će i smatrati najsvetijom dužnošću da to izvrši. I Sobakjevič reče, donekle lakonski: »Izvolite i k meni«, strugnuv nogom, obuvenom u tako golemu čizmu da bi joj se teško i mogla naći prikladna noga, pogotovo u današnje doba, gdje i u Rusiji počinje nestajati divova.
Sutradan ode Čičikov na objed i na večernje sijelo k šefu policije, gdje su od tri sata poslije objeda zasjeli za whist i kartali se do dva sata noći. Tamo se, med inim upoznao s vlastelinom Nozdrjovim, čovjekom od tridesetak godina, kočopernim momkom koji mu je odmah, iza tri-četiri riječi, stao govoriti: ti. Sa šefom se policije i s državnim pravobraniocem Nozdrjov također tikao i općio s njima prijateljski; ali kad sjedoše za veliku igru, i šef policije i državni pravobranilac vanredno su pažljivo motrili sve što on pobija, i pazili gotovo na svaku kartu što je on izbacuje. Sutrašnje veče provede Čičikov kod predsjednika suda koji je goste, med njima i dvije dame, dočekao u domaćoj haljini, ponešto zamazanoj. Onda je bio na večernjem sijelu kod vicegubernatora, na velikom objedu kod zakupnika, na malom objedu kod državnog pravobranioca, ali taj je objed vrijedio veliki; na zakusci poslije crkvene službe koju je priredio gradski načelnik, a i ona je vrijedila objed. Jednom riječju, ni jedan mu se sat nije dešavalo da bude doma, te je u gostionicu dolazio jedino da spava. Došljak se nekako u svemu znao snalaziti i iskazivao se da je iskusan svjetski covjek. O čemu se god zapodjeo razgovor, svagda ga je znao podržati: ako je govor o ergeli, on govori i o ergeli; ako govore o dobrim psima, i tu on primjećuje jako valjane primjedbe; ako raspravljaju o istrazi što je vodi dohodarinski ured, pokazuje da mu nisu nepoznate ni sudačke smicalice; ako razglabaju o igri na biljaru, ni na biljaru se on ne sramoti; ako govore o kreposti, i o kreposti on rasuđuje jako dobro, dapače sa suzama u očima; ako će o pečenju žestokoga pića, i u žestoko se piće razumije; ako će o carinskim nadzornicima i činovnicima, i o njima on sudi tako kao da je i sam bio činovnik i nadzornik. Ali je vrijedno uočiti, kako je sve to znao obavijati nekom dostojanstvenošću, kako je znao dobro da se drži. Govorio nije ni glasno ni tiho, nego sasvim onako kako treba. Jednom riječju, kudgod okrenuo, bio je pristojan čovjek.
Svi su činovnici bili zadovoljni dolaskom nove ličnosti Gubernator izjavi o njem da je čovjek dobrih načela; državni pravobranilac da je vrstan čovjek; žandarski pukovnik da je učen čovjek; predsjednik suda da je čovjek sa znanjem i čestit; šef policije da je čestit i ljubazan čovjek; njegova žena da je najljubazniji i najdruževniji čovjek. Dapače i sam Sobakjevič, koji je rijetko govorio o ikom dobru riječ, reče svojoj mršavoj ženi kad je prilično kasno stigao iz grada, sasvim se skinuo i legao u krevet do nje: »Ja sam, dušice, bio danas kod gubernatora na sijelu, i kod šefa policije sam ručao, i upoznao sam se s koleškim savjetnikom Pavlom Ivanovičem Čičikovim: preprijatan čovjek!« Na što mu žena odgovori: »hm!« i gurne ga nogom.
Ovakvo se mišljenje, veoma laskavo po gosta, stvorilo o njemu u gradu i održalo se donde dok nije jedno neobično gostovo svojstvo i poduzeće, ili kako po provinciji govore: passage, a čitatelj će ga nabrzo doznati, bacilo u silnu dvoumicu gotovo sav grad.

Već dulje od nedjelje dana živio je gospodin došljak u gradu, obilazio po večernjim sijelima i objedima i provodio, štono se veli, jako prijatno vrijeme. Naposljetku se odluči da prenese svoje posjete izvan grada i da pohodi vlastelina Manjilova i Sobakjeviča kojima je obećao. Možda ga je na to naveo drugi, bitniji razlog, ozbiljnija stvar, bliža srcu... Ali sve će to saznati čitatelj postepeno u svoje vrijeme, ako samo bude u njega strpljivosti da pročita pripovijest što mu se nudi, a jako je duga i još će se kasnije sve širiti i rasprostirati štogod se bude primicala kraju, koji djelo krasi.
Kočijašu Selifanu izdade on nalog da u rano jutro upregne konje u poznatu bričku; Petruški naredi da ostane doma te pazi na sobu i kovčeg. Čitatelju neće biti izlišno da se upozna s ta dva kmeta našega junaka. Premda oni nisu, razumije se, viđene ličnosti, nego ono što se zove licima drugoga ili trećega stepena, premda glavna kolesa i pera poeme nisu pričvršćena uz njih, nego ih se jedino gdjegdje dotiču i malko zapinju za njih, ipak pisac neobično voli da bude u svem opširan i hoće u tom, iako je Rus, da bude tačan kao Nijemac.
Neće to uostalom zapremiti mnogo vremena i mjesta, jer ne treba mnogo dometati onomu što već čitalac zna, to jest, da Petruška nosi prilično prostran kaput cimetove boje, nošen već od gospodara, i da je nosat i usnat, po običaju ljudi svojega staleža. Naravi je on više šutljive nego razgovorne; ima dapače plemenitih težnja za prosvjetom, to jest, za čitanje knjiga, a sadržaj mu njihov ne zadaje brigu: sasvim mu je svejedno da li su pustolovine zaljubljenoga junaka, ili naprosto početnica ili molitvenik, — sve on čita s jednakom pažnjom; da mu podmetnu kemiju, ni nju ne bi odbio. Ne mili mu se ono što čita, nego više samo čitanje, ili da se bolje rekne, proces samoga čitanja, kako se eto iz slova vazda stvara kakvagod riječ koja gdjekad vrag bi znao šta i znači. To se čitanje obavlja ponajviše ležećke, u predsoblju, na postelji i na strunjači koja se od toga i jest ugnječila i stanjila kao lepinja.
Osim strasti za čitanje još su u njega dvije navike koje sačinjavaju dvije druge značajne crte njegove: spava nerazdjeven, onakav kakav je, u tom istom kaputu, i nosi vazda sa sobom neki osobiti zrak svojega vlastitoga zadaha koji nekako zaudara na nastanjenu sobu, te čim on ma gdje namjesti svoj krevet, makar i u sobi nenastanjenoj donde, i onamo dovuče svoju kabanicu i prtljag, već se čini da u toj sobi deset godina stanuju ljudi. Čičikov je bio čovjek jako osjetljiv, štaviše u nekim prilikama izbirljiv, pa kad bi izjutra potegnuo zrak u svježi nos, samo bi se mrštio, tresao glavom i priklapao: »Ti se, brate, vrag bi te znao, znojiš, šta li! Šta ne ideš u kupku!« Na to nije Petruška ništa odgovarao, nego je nastojao da se odmah zabavi bilo kakvim poslom, ili ]e s četkom prilazio gospodarovu fraku što visi, ili je naprosto spremao štogod. Šta je mislio za to vrijeme, dok je šutio? Možda je govorio sebi: »Baš i jesi krasan; zar ti nije dodijalo da mi četrdeset puta ponavljaš jedno te isto...« Bog zna da je teško dokučiti što misli dvorski kmet, dok ga gospodar poučava. Evo dakle, što se za prvi mah može reći o Petruški.
Kočijaš je Selifan bio sasvim drugačiji čovjek... Ali pisca je veoma stid da tako dugo zaokuplja čitaoce ljudima niže klase, kad zna po iskustvu, kako se oni ne vole upoznavati s niskim staležima. Takav je već Rus: sav gine da se upozna s onim koji je bar za jedan stepen viši od njega, a »poznanstvo po kapi«, jer se pozdravlja s grofom ili knezom, bolje mu je od ikakvog bliskog prijateljstva. Autor se, štaviše, boji i za svojega junaka koji je samo koleški savjetnik. Dvorski će se savjetnici možda i upoznati s njim, ali oni koji su se već prikrali generalskim stepenima, — oni će mu, bog ih znao, možda čak dobaciti jedan od onih prezirnih pogleda, kakve čovjek baca ponosito na sve, štogod puže do njegovih nogu, ili će možda, a to je još gore, proći s nehajem, ubojitim za autora. Ali kakogod bilo žalosno i jedno i drugo, ipak treba da se vratimo k junaku.
Izdao on dakle potrebne naloge još uveče, probudio se jako rano izjutra, umio se, protro se od glave do pete mokrom spužvom što on čini samo nedjeljom, — a toga se dana baš desila nedjelja — obrijao se tako da mu se od obraza stvorio pravi atlas po glatkoći i po sjaju, obukao frak svjetlucave brusničine boje, onda kabanicu od smeđih medvjedina, sišao niz stube pridržavan od konobara ispod ruke, čas s jedne, čas s druge strane, i sjeo u bričku. Uz gromor se izveze brička iz gostioničkih kućnih vrata na ulicu. Pop što je prolazio skine šešir, nekoliko dječaka u zamrljanim košuljama pruži ruke i stane govoriti: »Gospodaru, udijeli siročadi!« Kočijaš primijeti kako je jedan od njih jako voljan da se popne ostrag na potegu, zvizne ga knutom i brička zaskakuće po kamenju. Na radost se ukaza u daljini prutasti đeram koji kazuje da će naskoro svanuti kraj popločenoj cesti kao i svakoj drugoj muci, a onda se Čičikov još nekoliko puta udari prilično jako o koš i pojuri napokon po mekoti.
Čim je za njim zaostao grad, stadoše po našem običaju s obadviju strana uz cestu iskrsavati sve kojekakve besposlice i budalaštine: panjevi obrasli mahovinom, jelik, niski, rijetki grmovi mladih borića, ogorjela stabla starih borova, divlji vrijesak i tomu podobna gluparija. Ispadala su preda nj sela, ravna kao konopac, po gradnji nalik na stara složena drva, a pokrivena sivim krovovima s izrezuckanim drvenim ukrasima ispod krovova kao da su povješani vezeni ubrusi. Nekoliko seljaka u ovčjim kožusima sjedi na klupama ispred vrata i po običaju zija; žene debelih obraza, povezanih grudi gledaju s gornjih prozora; na donje prozore gleda tele ili promalja svinja svoju slijepu njušku. Ukratko, poznati prizori. Kad je prevalio petnaestu vrstu sjeti se da bi po Manjilovljevim riječima trebalo tu da bude njegovo imanje, ali i šesnaesta vrsta proleti, a imanje se sve još ne javlja, pa da nisu sreli dva seljaka teško da bi pogodili pravo. Na pitanje: »Je li daleko imanje Zamanjilovkaa, — skinu seljaci šešire, a jedan od njih, koji je pametniji i nosi klinastu bradu, odgovori:
— Manjilovka možda, a nije Zamanjilovka?
— Pa da, Manjilovka.
— Manjilovka! Dok prevališ još jednu vrstu, eto ti je, to Jest, ravno dakle nadesno.
— Nadesno? — oglasi se kočijaš.
— Nadesno, — reče seljak. — To ti je put u Manjilovku, a Zamanjilovke nikakve nema. Tako se ona zove, to jest, prozvana je Manjilovka, a Zamanjilovke tu nikako nema. Tamo ćeš ravno na visu vidjeti kuću, kamenu, na dva kata, — gospodsku kuću, gdje živi, to jest, sam gospodar. Eto to ti je Manjilovka, a Zamanjilovke nema tu ama nikakve i nije ni bilo.
Krenu da traže Manjilovku. Provezu se dvije vrste, naiđu na poljski put što se odvaja, ali već su bili prevalili i dvije, i tri, i četiri vrste, čini se, a dvokatna se kamena kuća sve još ne vidi. Sjeti se sada Čičikov, ako te prijatelj zove za petnaest vrsta na imanje, onda ima donde zacijelo trideset.
Imanje Manjilovka slabo bi koga zamamilo svojim položajem. Gospodski dom stoji osamljen na vjetrometini, to jest na uzvisini otvorenoj svim vjetrovima kojigod smisle da duhaju; pristranak s brijega na kojem je dom pokriven je ostriženom tratinom. Po pristranku su kojekud porazbacane na engleski način dvije-tri gredice s grmovima jorgovana i sibirske bagrene; pet-šest breza u malim hrpama ispinje svoje rijetke vrške sa sitnim lišćem. Ispod dvije se breze vidi sjenica s plosnatom zelenom kupolom, s drvenim, modrim stupovima i s natpisom: »Hram samotnoga razmišljanja«; nešto niže je ribnjak, pokriven zelenom plijesni što uostalom nije nikakvo čudo u engleskim vrtovima ruskih vlastelina. Podno te uzvisine, a donekle i po samom pristranku crne se uzduž i poprijeko tmurne kućice brvnare koje naš junak, ne zna se poradi kakvih razloga odmah uzme brojiti i nabroji ih više od dvije stotine. Nigdje med njima ne raste nikakvo drvo i nikakvo zelenilo; odasvud viri jedino brvno. Prizor oživljavaju dvije žene koje su slikovito zadigle suknje, pridjenule ih sa sviju strana, te gaze do koljena po ribnjaku, vuku za dvije drvene motke proderanu mrežu zagažnju u kojoj se vide dva zapletena raka i blista se crvenperka koja je ovamo zapala; žene kao da su u zavadi i zbog nečega se grde. Podalje, na strani, tamni se borik nekom tmurnom modrikastom bojom. I samo se vrijeme desilo baš kako treba: niti je vedar dan, niti mračan, nego neke svijetle sive boje, — kakve ima samo na starim odorama garnizonskih vojnika, mirne vojske, ali nedjeljom donekle netrijezne. Da se popuni slika, ne manjka ni pijetao, vjesnik promjenljivog vremena kojemu su doduše zbog poznatih ženarskih poslova drugi pijetlovi proključali glavu do samoga mozga, ali on kukuriječe što mu grlo daje, pa i lupka krilima, očupanima kao stara rogožina.
Prilazeći k dvoru smotri Čičikov na vanjskim stubama samoga domaćina u zelenu vunenu kaputu, kako je digao ruku k čelu i zasjenio oči da bolje razmotri kočiju što mu se dovozi. Štogod se brička bliže približava stubama, sve su mu oči veselije i osmijeh mu se širi sve više i više.
— Pavel Ivanovič! — uzvikne on naposljetku, dok je Čičikov izlazio iz bričke. — Jedva ste se jednom ipak sjetili nas!
Oba se prijatelja svojski poljube i Manjilov uvede svojega gosta u sobu. Premda je nešto pokratko vrijeme što će oni prolaziti kroz hodnik, predsoblje i jedaću sobu, pokušat ćemo ipak, nećemo li dospjeti, da se kakogod okoristimo njime i da štošta reknemo o domaćinu. Ali tu mora autor priznati da je ovakav pothvat jako težak. Kudikamo je lakše crtati karaktere zamašnije veličine: tamo bacaj naprosto boje punom šakom na platno, — crne, žarke oči, nadvješene obrve, celo prerezano mrštinom, preko ramena prebačen crn ili plamenit plašt, — i portret je gotov: ali sva ova gospoda, koje ima mnogo na svijetu, a svi su na oko jako slični no ipak im, kad se zagledaš, razabiraš mnogo neprimjetljivih osobitosti, — sva se ta gospoda strašno teško portretiraju. Tu moraš jako napinjati pažnju da primoraš sve fine, gotovo nevidljive crte da iskrsnu pred tobom, i uopće moraš duboko zaroniti pogled, već izoštren u nauci ispitivanja.
Jedini bi bog možda znao reći kakve je naravi bio Manjilov. Ima vrsta ljudi, poznatih pod imenom: prilični ljudi, ni kuhani ni pečeni; ni u gradu Bogdan, ni na selu Selifan, kako veli poslovica. K njima treba možda da se pribroji i Manjilov. Na oko je bio naočit čovjek; crte njegova lica nisu bile neprijatne, ali kao da je ta prijatnost bila i preslađena; u manirama mu je i u riječima bilo nešto što se umiljava da stekne sklonost i poznanstvo. Smješkao se zamamljivo, bio plavokos i modrook. Za razgovora s njim ne možeš u prvi čas da ne rekneš: »Kako je to prijatan i dobar čovjek!« onoga časka za tim nećeš ništa reći, a trećega ćeš časa kazati: »Vrag bi ga znao šta je!« i uklonit ćeš se podalje, a ako se ne ukloniš, zaokupit će te smrtna dosada. Od njega nećeš dočekati nijednu živahnu, niti makar žestoku riječ kakvu možeš da čuješ gotovo od svakoga, ako se takneš stvari koja njega dira u živac. U svakoga je svoja voljica: u jednoga je slabost prema hrtovima; drugomu se čini da je velik ljubitelj muzike i da divno osjeća sve dubljine njene; treći je majstor da vješto jede; četvrti da igra ulogu bar za dva palca višu od one koja mu je određena; peti je ograničenije želje, spava i sanja da mu se prošetati s krilnim ađutantom pa da ga gledaju prijatelji, znanci, štaviše, i nepoznati; šesti je već obdaren takvom rukom koja osjeća natprirodnu želju da zavrne ugao kakvomu karovom kecu ili dvojci, a sedmomu se ruka vazda otima za tim da načini gdjegod red, da se što bliže primakne k ličnostima na poštanskoj stanici, nadzorniku ili vozačima, jednom riječju, — u svakoga ima svoje, samo u Manjilova nije bilo ničega. Doma je jako malo razgovarao, najviše je umovao i mislio, ali što je mislio, zna valjda jedini bog.