Nihilistički pokret

Nihilistički pokret je kulturni pokret u Rusiji 1860-ih. Obeležen je preispitanjem starih vrednosti, ideja i socijalnih normi. Naziv dolazi od latinske reči 'nihil', što znači ništa. Odbacivali su sve religiozne i političke autoritete, socijalne tradicije i tradicionalni moral. Branili su nezavisnost pojedinca i šokirali su rusko društvo. Zahtevali su demokratske reforme. Verovali su da su moguće reforme, koje vode do fundamentalne promene u društvu. Označeni su kao agitatori, a posle ubojstva ruskoga cara Aleksandra II postali su poznati kao zagovornici destrukcije kao osnovnoga načina političke promene u Evropi. Za terorom je posegla radikalno krilo nihilističkoga pokreta, jer su smatrali da će pojedinačnim terorom dovoljno promeniti vlast da njihove reforme postanu moguće.

Istorija

Nihilisti su uglavnom bili deca aristokrata. Imali su pristup obrazovanju i bili su nadahnuti liberalnim idejama sa Zapada. Uočili su veliku razliku između ruskog polufeudalnog društva i zemalja kao što su Francuska, Engleska i Prusija. Odbacivali su sve stare vrednosti, označavajući ih kao "uobičajene laži civilizovanog čovečanstva". Pokret je dobio ime po romanu iz 1862. "Očevi i sinovi" od Ivana Turgenjeva, gde je glavni lik bio nihilist. Nihilisti su odbijali da koriste bogatstvo svojih roditelja. Videli su da je to bogatstvo stvoreno kmetstvom i zato su nastojali da žive životom običnih ljudi. Odlazili bi u univerzitetske gradove. Nihilisti su želeli da postanu nezavisni učenjem i da svojim znanjem obrazuju ljude. Njihova kampanja "odlaska među narod" dostigla je vrhunac 1870-ih, kada se pojavljuje mnoštvo grupa, kao što su "Krug od Čajkovskoga" i "Zemlja i sloboda". Postale su poznate pod nazivom pokret Narodnik, a sledile su filozofiju narodizma.

Kako je rastao pokret narodnika, tako je vlast odlučila da ga uguši. Zbog toga se pojavilo radikalno krilo narodnika, koje se zalagalo za terorizam. Počeli su ubijati predstavnike vlasti pištoljima i bombama.Posle nekoliko pokušaja ubili su i ruskoga cara Aleksandra II Romanova 1881. Ubili su ga istog dana kada je doneo predlog da se sazove Duma kako bi se sprovele nove reforme kojima bi se izašlo u susret zahtevima revolucionara.

Istorijski kontekst

Posle jednoga veka prihvatanja zapadnih ideja i vrednosti, razvila se ruska nacionalna svest početkom 19. veka i ogledal se u razvoju jedinstvene ruske književnost od strane autora kao što su Aleksandar Puškin i Mihail Ljermontov. Unatoč rastućem nacionalnom identitetu, evropska misao je nastavila da vrši značajan uticaj na ruske političke i kulturne institucije. Ruski reformatori su nastojali da se zalažu za promene unutar sistema. Posle Krimskog rata (1853. -1856. ) sve više se počinje širiti nihilizam. Nihilisti iz 1850-ih i 1860-ih sukobljavali su se sa liberalima pod uticajem Nemačke. Oba tipa reformatora sukobljavala se sa slavenofilima, koji su verovali da rešenje za Rusiju leži u ruskoj tradicionalnoj duhovnosti.

Politička filozofija

Nihilizam nije bio politički pokret nego kultura mladih. Međutim doveo je do politizacije i radikalizacije mladih. Nihilistička politička filozofija odbacivala je sve religiozne i političke autoritete, socijalne tradicije i tradicionalni moral. Njihova ideja je bila sloboda, kao krajnji ideal. Na taj način mogu ličiti na ekstrenman oblik anarhizma, ali bez revolucionarnog programa ili strategije. Nihilizam liči na anarhizam ali postoje razlike:
Nihilizam ne smatra da je država apsolutno loša. Smatraju se mogućim reforme, koje vode do fundamentalne promene u društvu. Kod anarhista to nije slučaj.
Nihilizam odbacuje sistem autoriteta i socijalne konvencije na kulturnoj liniji. Anarhizam ima političku strategiju sa revolucionarnim programom.
Kao politički fenomen nihilizam je bio ruski fenomen

Nihilistički pokret se razlikuje od filozofskog koncepta nihilizma, koji doslovce znači "verovati u ništa", a koji smatra da ljudska egzistencija nema svrhu ili značenje. S druge strane ruski nihilisti imaju jaka verovanja i spremni su i život da žrtvuju. Oni su verovali samo da postojeća vlast nema vrednost.

Reference
Nihilism in Russian History
Alexander Berkman, Prison Memoirs of an Anarchist - online text
Kropotkin, P., Memories of a Revolutionist
George Kennan and the Russian Empire: How America’s Conscience Became an Enemy of Tsarism by Helen Hundley
Wasiolek, Edward. Fathers and Sons: Russia at the Cross-roads. New York: Twayne Publishers, 1993. ISBN 0-8057-9445-X

Izvor: Wikipedia

Nihilizam i nihilist.
Bilo je ukinuto kmetstvo. Ali, za dva i po vijeka postojanja, ono je stvorilo cijeli svijet navika i običaja. Tu je i prezir prema čovjekovoj ličnosti, i despotizam očeva, i licemjerna potčinjenost žena, kćeri i sinova. Početkom XIX vijeka životni je despotizam vladao i u zapadnoj Evropi. Gomilu primjera dali su Tekerej i Dikens, ali on nigdje nije tako bujno cvjetao kao u Rusiji. Sav ruski život – u porodici, u odnosima šefa prema potčinjenom, oficira prema vojniku, gazde prema radniku – njime je bio prožet. Stvoren je čitav svijet navika, običaja, načina mišljenja, predrasuda i moralne tromosti, što je sve izraslo na tlu obespravljenosti. Čak su najbolji ljudi toga vremena platili veliki danak ovim normama kmetstva.

Zakon je protiv ovoga bio nemoćan. Tek jak društveni pokret, koji bi zadao udarac samom korijenu zla, mogao je promijeniti navike i običaje svakodnevnoga života. I u rusiji je ovaj pokret – borba za individualnost – dobio mnogo snažniji karakter i bio je nemilosrdniji u svome negiranju, no u bilo čemu drugome. Turgenjev, u svom izvanrednom romanu “Ocevi i djeca”, to je nazvao nihilizmom. /1/

Prije svega, nihilizam je objavio rat tzv. uslovnoj laži kulturnoga života. njegova je prepoznatljiva crta bila apsolutna iskrenost. I, u ime nje, nihilizam se sam odrekao (i zahtijevao je da to urade i drugi) od sujeverja, predrasuda, navika i običaja čije postojanje razum ne može da objasni. Nihilizam je priznavao samo jedan autoritet – razum. Analizirao je sve društvene ustanove i običaje i ustao protiv svake vrste sofizama, ma kako ovaj poslednji bio maskiran.

Naravno, prekinuo je sujeverje očeva. Po svojim filozofskim shvatanjima, nihilista je bio pozitivista, ateista, evolucionista u Spenserovom duhu ili materijalista. On je, naravno, štedio jednostavno i iskreno vjerovanje koje predstavlja psihološku neophodnost osjećanja, ali se zato nemilosrdno borio s licemjerjem u hrišćanstvu.

Sav je život civilizovanih ljudi pun uslovne laži. Ljudi koji se međusobno mrze, kad se sretnu na ulici, smješkaju se blaženo, dok se nihilista smejška samo onome čiji ga susret raduje. Svi oblici spoljašnje pažnje, koji su samo licemerje, njemu su strani. On je odnjegovao nešto grublje manire kao protest protiv vanjske glazure očeva. Nihilisti su vidjeli kako očevi zauzimaju pozu idealista i optimista, što im nije smetalo da budu pravi divljaci prema ženama, djeci i seljacima. I, ustali su protiv toga sentimentalizma koji se dobro saživio s nimalo idealnim starim načinom ruskoga života. Umjetnost je takođe potpala pod ovo široko negiranje. Nihilisti su mrzijeli beskonačne rasprave o ljepoti, o idealu, umjetnosti radi umjetnosti, estetici i sl. dok se svaki umjetnički predmet kupuje za novac otet od gladnih seljaka ili opljačkanih radnika. On je znao, da je ovakvo klanjanje umjetnosti često bilo samo maska koja sakriva kvarni razvrat. Nihilista je tada svu kritiku umjetnosti izlio u jedan kalup: „Par čizama važniji je od svih vaših madona i svih rafiniranih razgovora o Šekspiru“.

Brak bez ljubavi i bračni život bez sloge nihilista poriče. Djevojka, koju su roditelji natjerali da bude lutka u lutkarskoj kući i da nađe muža po računu, dala je prednost ostavljanju svojih ukrasa i odlasku iz kuće. Ona je oblačila najobičniju crnu vunenu haljinu, odsijecala kosu i upisivala se na višu školu s ciljem da postigne ličnu nezavisnost. žena, koja je vidjela da je njen brak prestao biti brakom, da je ni ljubav ni prijateljstvo više ne vezuju za muža, prekida sve i hrabro odlazi s djecom dajući prednost usamljenosti i sopstvenom siromaštvu nad vječitom laži i neskladu sa sobom.

Nihilista je gajio ljubav prema iskrenosti, čak i u sitnim detaljima svakodnevnog života. On se odrekao uslovnih oblika svjetske brbljivosti, te je svoje mišljenje izricao oštro i direktno, čak s izvjesnim afektima vanjske grubosti.

U Irkutsku smo se jednom nedjeljno okupljali u klubu, gdje smo plesali. Jedno sam vrijeme marljivo posjećivao ove večeri, pa sam pomalo izostajao, najviše zbog posla. Nekako jednom jedna je od dama upitala mog mladog prijatelja, zašto me nema u klubu nekoliko nedjelja.

- Kad Kropotkinu treba uzbuđenja, on jaše – grubo odgovori moj prijatelj.
- Zašto ne bi navratio da posjedi s nama i bez plesa? – dodade jedna druga dama.
- A što bi ovdje radio? – odbrusi nihilistički moj prijatej. – Da s vama brblja o modi i krpicama? Njemu su sve te sitnice već dosadile.
- Ali, on ponekad navraća kod nekakve Manečke – neodlučno je primjetila jedna od gospođica.
- Da, ali je to djevojka koja uči – odbrusi prijatej. – On joj daje časoe njemačkog jezika.

Moram priznati, da je ovaj nesumnjivo grubi odgovor dao dobre rezultate. Mnogo je irkutskih djevojaka počelo da opsijeda moga brata, našega prijatelja i mene s molbama da im savjetujemo što da čitaju i što da uče.

S ovom potpunom otvorenošću nihilista je odgovarao svojim poznanicima da sve njihovo saosjećanje sa „siromašnim bratom“ – narodom – puko je licemerje sve dok sami žive u bogato uređenim dvorcima na račun naroda za kojim toliko pate. S ovom istom otvorenošću nihilista je visokome činovniku izjavljivao da se ovaj ne samo ne brine za svoje potčinjene, već je jednostavno lopov.

S izvjesnom surovošću nihilista bi odgovorio i dami koja brblja o sitnicama i koja se hvali ženstvenošću svojih manira i preciznošću toaete. On bi joj direktno kazao: „Kako vas nije stid da brbljate gluposti i da izvlačite šnalu iz ružne frizure?“ Nihilista je, prije svega, želio da u ženi vidi druga, čovjeka, a ne lutku, ne „guščicu“. On je potpuno negirao te sitne znake spoljnje pažnje koji se ukazuju tzv. slabom polu. Nihilista nije ustajao s mjesta da ga ustupi dami koja je ušla, ako je vidio da dama nije umorna i da u sobi ima još slobodnih stolica. Prema njoj se odnosio kao prema drugu. Ali, ako bi djevojka, čak čak i potpuno mu nepoznata, izrazila želju da nešto uči, on bi joj davao časove i bio je spreman da svakoga dana radi toga ide na drugi kraj grada. mlad čovjek, koji ni prstom ne bi makao da dami doda šolju čaja, rado je davao djevojci koja je došla na kurs u Moskvu ili Peterburg svoj čas i svoju jedinu zaradu, kojom bi prilikom rekao: „Nema potrebe da zahvaljuješ; muškarac lakše nađe posao od žene. Ovo uopšte nje kavaljerstvo, već jednakost“.

I Turgenjev i Gončarov nastojali su da predstave taj novi tip u svojim romanima. Gončarov je u „Prekidu“ dao portret po prototipu ali ne tipičnoga predstavnika vrste. Zato je Mark Volohov samo karikatura nihiliste. Turgenjev je bio prefin umjetnik i previše je uvažavao taj novi tip da bi dao karikaturu, ali ni njegov Bazarov nas ne zadovoljava. Našli smo ga previše grubog, npr. u odnosima prema starim roditeljima, a naročito mislimo da je previše prenebragao svoje obaveze kao građanin. Omladina nije mogla biti zadovoljna isključivim negatorskim odnosom Turgenjevog junaka prema svemu. Nihilizam sa svojom deklaracijom prava ličnosti i negiranjem licemerja bio je samo prelazni momenat za pojavu „novih ljudi“, koji nijesu manje cijenili individualnu slobodu, ali su, zajedno s ovim, živjeli za veliko djelo. U nihilistima Černiševskoga, prikazanim u neuporedivo manje umjetničkom romanu „Što da se radi?“ našli smo bolje portrete sebe samih. /2/


* * *

Isto se ovo godoilo i s riječju „nihilisti“ koja je svojevremeno tako intrigirala novinare i toliko je puta bila povod za manje ili više srećne igre riječi, dok končno nijesu razumjeli da se ne radi ni o kakvoj čudnoj, skoro vjerskoj sekti, već o stvarnoj revolucionarnoj snazi. Pustio je u promet Turgenjev u romanu „Ocevi i djeca“, a prihvatili su je „ocevi“ koji su se ovim nadimkom svetili „djeci“ za nepokoravanje. Djeca su je prihvatila. Ali, kad su primijetila da riječ daje povoda za nesporazume, htjela su se nje odreći, ali to više nije bilo moguće. Ni štampa ni publika nijesu htjele da drukčije označe ruske revolucionare, no ovim imenom. Uostalom, nije ni tako loše izabarano, zato što u sebi sadrži neku ideju; ime izražava negiranje sveukupnosti pojava savremene civilizacije koja se oslanja na ugnjetavanje jedne klase od druge. negiranje savremenog ekonomskog uređenja, vlade i vlasti, buržoaske politike, rutinske nauke, buržoaskoga morala, umjetnosti koja služi eksploatatoru, smiješnih ili odvratnih po svome licemjerju navika i običaja koje su savremenome društvu zavještali prošli vjekovi – riječju, negiranje svega čime buržoaska civilizacija sebi obezbeđuje uvažavanje /3/.

* * *

Te dvije godine koje sam proveo u kružoku Čajkovskoga zauvijek su u meni ostavile dubok utisak. Za te dvije godine, moj život je bio prepun grozničavog dijelovanja. Razumio sam taj snažni zamah života, kad svakoga sekunda osjećaš napregnuti trepet u svim žilama svog unutrašnjeg ja, onaj zamah radi kojega jedino i vrijedi živjeti. Nalazio sam se u porodici ljudi tako tijesno povezanih radi zajedničkoga cilja, čiji su uzajamni odnosi bili prožeti dubokom ljubavlju prema čovječanstvu i takvom prefinjenom delikatnošću, da se ne mogu prisjetiti niti jednoga momenta u kome je život našega kružoka bio pomućen makar i najmanjim nesporazumom. Ova je činjenica ocjena onih koji su imali prilike da nekad vide političku agitaciju.


Sa svima ženama u kružoku imali smo divne drugarske odnose. Ali smo svi voljeli Sonju Perovsku. S Kuvšinskom i sa Sinjegubovom ženom, kao i s ostalima, svi smo se pozdravljali drugarski, ali kad bismo ugledali Perovsku, svakome od nas lice bi se rascvjetalo u široki osmijeh, mada je sama Perovska na to malo obraćala pažnju, već bi samo podviknula: “Noge obrišite, ne uvlačite mi blato”.

Perovska je, kako je poznato, rođena u aristokratskoj porodici. Otac joj je jedno vrijeme bio peterburški vojni gubernator. Uz saglasnost majke, koja je obožavala kćer, Sofija Perovska napustila je rodnu kuću i uključila se u naš kurs, a zatim s tri sestre Kornilov, kćeri bogatoga fabrikanta, osnovala taj mali kružok samorazvoja, iz kojega se, kasnije, razvio naš. U građanki povezanoj maramom, građanki u cicanoj haljini i muškim čizmama koja je vadila vodu iz Neve, niko ne bi poznao gospođicu koja je do nedavno blistala u peterburškim aristokratskim salonima. po svojim moralnim pogledima, ona je bila rigoriskinja, ali uopšte ne “propovijednica”. Kad bi bekim bila nezadovoljna, strogo bi ga pogledala ispodoka, ali se u tome pogledu vidjela otvorena velikodušna priroda kojoj sve čovječanstvo nije bilo tuđe. Samo je u jednoj stvari bila neumoljiva. “Kurvar” – opalila je jednom govoreći o nekome i izraz kojim je ovo rekla, a sve radeći, zauvijek se urezao u moje pamćenje.

Perovska je malo govorila, ali je mislila mnogo i snažno. Dovoljno je vidjeti njen portret, njeno visoko čelo i izraz lica, da bi se zaključilo kako je bila ozbiljna i zamišljena, da u njenoj prirodi nije bilo oduševljavanja površnim stvarima, da ne raspravlja, a ako kaže svoje mišljenje, braniće ga dok se ne uvjeri da oponenta ne može ubjediti.

Perovska je bila “narodnjak” u dubini duše i istovremeno revolucionar i prekaljen borac. Njoj nije trebalo uljepšavati radnike i seljake izmišljenim kvalitetima da bi ih zavoljela i radila za njih. Uzimala ih je onakvima kakvi su i bili i, sjećam se, jednom mi reče: “veliku smo stvar otpočeli. Možda će se njome baviti i dvije generacije, ali ovo treba uraditi”. Niti jedna od žena našega kružoka ne bi ustuknula pred smrću na gubilištu; svaka bi smrti pogledala pravo u oči. Istovremeno, na tome stupnju propagande, niko na ovo još nije mislio. Poznati portret Perovske vrlo joj liči. On dobro prenosi njenu svijesnu hrabrost, njenu otvorenu, zdravu pamet i dušu koja voli. Nikad još žena nije izrazila sve osjećanje duše koja voli kao Petrovska u svom pismu majci koje je napisala nekoliko sati prije odlaska na stratište. /4/

* * *

Sljedeći slučaj pokazaće kakve su bile ostale žene našega kružoka. Jednom, noću, Kurijanov i ja otišli smo s važnom porukom kod Varvare Baćuškove. Već je davno bila prošla ponoć – ali, pošto smo vidjeli svijetlo u njenom prozoru, popesmo se stepenicama. Baćuškova je sjedila u sobici za stolom i prepisivala program našeg kružoka. Znali smo njenu odlučnost, pa nam pade na pamet da napravimo jednu od onih glupih šala koje ljudi ponekad smatraju oštroumnim.

- Baćuškova, došli smo po vas – počeh ja. – Hoćemo da učinimo skoro lud pokušaj da drugove oslobodimo iz tvrđave.

Baćuškova ne postavi ni jedno pitanje. Odloži pero, polako se diže i reče: “Idemo!” ovo je rekla tako jednostavno, da sam odmah shvatio kako je bila glupa moja šala, te joj sve priznah. Ona se opet spusti na stolicu, a u njenim očima zablistaše suze. “Dakle, to je bila samo šala?” – upita prijekorno. – Kako se s tim može šaliti!” Potpuno sam shvatio okrutnost svojih riječi.

Drugi ljubimac čitavoga kružoka bio je Sergej Kravčinski, dobro poznat u Engleskoj i Americi pod pseudonimom Stepnjaka. Ponekad smo ga zvali dječakom, jer se tako malo brinuo o svojoj sigurnosti. Ali, ova je bezbrižnost bila rezultat neustrašivosti, koja je konačno i najbolje sredstvo za spasenje od progova policije. On je kod radnika brzo postao poznat kao agitator pod imenom Sergej, te ga je zato policija pojačanim tempom tražila. Bez obzira na to, on nije preduzimao nikakve mjere predostrožnosti. Sjećam se, jednom su ga drugovi na sastanku dobro izribali, jer su ovo smatrali velikom neopreznošću. Sergej je, kao i obično, zakasnio na sastanak i, da bi stigao na vrijeme, on je, obučen kao seljak u kratku bundu, počeo da trči sredinom Litejne ulice.

- Kako to možeš da radiš? – korili su ga. – Mogao si probuditi sumnju, te bi te uhvatili kako običnog lopova!

Ali ja bih želio da svi budu tako oprezni kao Sergej u onim slučajevima kad bi mogli biti kompromitovani drugi.

Prvi put smo se zbližili povodom Stenlijeve knjige “Kako sam našao Livingstona” /5/. Jednom se naš sastanak otegao do ponoći. kad smo već bili spremni da krenemo, jedna od Kornilovih uđe s knjigom i upita, ko bi od nas do osam ujutru preveo šesnaest stranica engleskoga teksta. Pogledah veličinu stranica i rekoh, ako mi neko pomogne, posao se može završiti za jednu noć. Javi se Sergej, i u četiri ujutru štamparski tabak je bio preveden. Pročitali smo jedan drugome svoje prevode, kojom prilikom je drugi pratio engleski tekst. Zatim smo ispraznili lonac kaše koji je bio za nas ostavljen na stolu, i izađosmo zajedno da se vratimo kući. Od te smo noći postali bliski prijatelji.

Uvijek sam volio ljude koji znaju da rade i svoj posao izvršavaju kako treba. Zato je Sergejev prevod i njegova sposobnost da radi brzo već išla u njegovu korist. Kad sam
ga bliže upoznao, vrlo sam ga zavolio zbog čestitog, čvrstog karaktera, zbog mladalačke energije, zdravoga smisla, zbog izuzetne pameti i jednostavnosti, zbog odanosti, hrabrosti i čvrstine. Sergej je mnogo čitao i mnogo razmišljao i, ispade, imali smo iste poglede o revolucionarnom karakteru borbe koju smo otpočeli.

* * *

Naše je sastanke uvijek odlikovao srdačan odnos članova jednoga prema drugome. Predsjedavajući i sve vrste formalnosti ne odgovaraju ruskome srcu, te ništa slično ni imali nijesmo. I mada su naše rasprave ponekad bivale žestoke, naročito kad smo raspravljali o „programskim pitanjima“, uvijek smo se lijepo odnosili bez zapadnoevropskih formalnosti. Dovoljna je bila samo apsolutna iskrenost, zajednička želja da se razriješi stvar što je moguće bolje i neskriveno negiranje svake slučajne teatralnosti. Ako bi ko od nas pribjegao deklamatorskim efektima u izlaganju, mi bismo mu šalama rekli da cvijeće ljeporječivosti nije umjesno. Često smo morali da ručamo tu na sastancima, te se naš obrok obavezno sastojao od crnoga hljeba, kiselih krastavaca, komadića sira ili kobasice i čaja. Ovako smo se hranili ne zato što nijesmo imali novca (imali smo ga mnogo), već smo smatrali da socijalisti treba da žive onako kako živi većina radnika.

Odlomak iz knjige Etika Petra Kropotkina



1 - Termin “nihilizam” prvi je uveo M. N. Katkov, reakcionarni publicista, urednik “Русског вестника” i “Московских ведомости”. Ipak, ova se riječ odomaćila u Rusiji i u inostranstvu poslije objavljivanja Turgenjevljevog romana “Ocevi i djeca” ostajući neodvojiva od glavnoga junaka romana Bazarova (vidi: Козьмин Б. П. Два слова о слове „нигилизм“ / Литература и история. М. 1968 s. 225-238. Prim. V. А. Тvardovske.)

2 – Записки революционера. s. 282-286

3 – Речи бунтовщика. s. 100

Izvor Here

4 – Записки революционера. s. 298-305

5 – Riječ je o knjizi: Stanley H. How I Found Livingstone... London, 1872.