Dynamo Moskva ... ali nije o tome sad tema

Нешто мање од 2 седмице браћо 

Igrač Detroit Red Wingsa nazvao prvog čovjeka NHL-a - idiotom


Kako i dalje nema pozitivnih pomaka u pregovorima o novom kolektivnom ugovoru u NHL-u, zbog čega je neizvjesno kada će početi nova sezona najjače hokejske lige na svijetu i hoće li početi uopće, sve je više nervoznih i razočaranih. Među takve bismo mogli uvrstiti i Iana Whitea, obrambenog igrača Detroit Red Wingsa, koji je bio vrlo iskren izričući svoje mišljenje o Garyju Bettmanu, komesaru NHL-a...

Nakon što je Gary Bettman predložio da se pregovori o novom kolektivnom ugovoru u NHL-u zaustave u naredna dva tjedna, takva ideja komesara lige naišla je na puno kritika, a čuđenje zbog onoga što se zbiva događa se i među igračima. Jedan od njih, Ian White, 28-godišnji obrambenjak Detroit Red Wingsa, nije imao lijepu riječ kada su ga pitali o čovjeku koji vodi ligu.
 
"Moram biti iskren - osobno mislim da je on idiot", kazao je White o Bettmanu u razgovoru za list USA Today: "Otkako je došao na čelo lige, mislim da je našem sportu nanio samo štetu."

Bettman za sobom već ima jednu sezonu koje uopće nije bilo, a s obzirom da sada prijeti i druga, nije iznenađenje da nailazi na vrlo malo razumijevanja.
 
"Sve što prolazimo je jednostavno vrlo frustrirajuće", komentirao je igrač Red Wingsa sadašnji zastoj, kritizirajući vlasnike i njihovu tvrdoglavost: "Kako sada stvari stoje, čini se da bismo bili blizu dogovoru ako bi druga strana samo malo popustila."

"Možda smo mogli sve riješiti već tijekom ljeta, što frustrira. Apsolutno nema smisla da propuštamo utakmice i radimo ovakvu štetu", zaključio je White.
 

Pregovori u NHL-u opet ne daju rezultate, novi veliki odlasci igrača put Europe


Iako je u početku izgledalo drugačije, novi pregovori oko novog kolektivnog ugovora u NHL-u - koji su započeti prošlog vikenda te prolongirani kroz cijeli tekući tjedan - ne daju, nisu dali, niti će, vjerojatno, dati konkretne rezultate. Dogovora oko prekida lockouta još nema, kao ni pomaka u tom kontekstu, a sve su to osjetili i igrači koji su u proteklih nekoliko dana napravili novi egzodus iz najjače lige svijeta u Europu.

Čak je 13 igrača u posljednjih četiri-pet dana napustilo NHL te se zaputilo u mnoge europske lige. Pomaka u vezi dogovora o prekidu lockouta još uvijek nema ni na vidiku, Gary Bettman je sve nervozniji te je zatražio i moratorij pregovora od dva tjedna (!), premda konstantno tvrdi kako on najviše želi da sezona što prije počne, u javnost se pušta sve manje informacija, a sastanci su zatvoreni za novinare i održavaju se na nepoznatim lokacijama...
 
Zbog svega toga, ali i drugih (financijskih) problema, mnogi su renomirani hokejaši odlučili napustiti NHL te sreću, barem nakratko, potražiti u europskim ligama, koje ih još uvijek mogu primiti. Tako je stvoren i novi mali egzodus iz najjače i najpopularnije hokejske lige svijeta na Stari kontinent, a novo je pojačanje, između ostalih, dobila i regionalna liga, odnosno EBEL.
 
Vrlo dobri bek Boston Bruinsa i osvajač Stanleyja iz 2011. godine, Johnny Boychuk, postao je 11. igrač Bruinsa, koji je za vrijeme lockouta otišao iz Sjeverne Amerike. Pridružio se ekipi Red Bull Salzburga u EBEL-u te će u dogledno vrijeme postati novi veliki rival vodeće momčadi lige - zagrebačkog Medveščaka. Među Bikovima se od NHL-ovaca već nalaze David Clarkson i Alex Auld, dok je Tobias Enstrom ubrzo nakon dolaska napustio Mozartov grad.
 
Zasad nije poznato kada će Boychuk debitirati za Red Bull niti hoće li to biti na zagrebačkom Arena Ice Feveru, jer Bikovi već u nedjelju gostuju kod zagrebačkih Medvjeda. Nagađa se kako Boychuk neće nastupiti na Ice Feveru, ali da će ga ipak "isprobati" baš Medveščak i to u Austriji 23. studenog kada je na rasporedu gostovanje Medvjeda kod Red Bulla. No, jedno je sigurno - Red Bull će sada biti još jači i opasniji s novim sjajnim bekovskim pojačanjem.
 
Od ostalih hokejaša koji su u posljednje vrijeme iz NHL-a stigli u Europu najviše se ističe ime Amerikanca, reprezentativca SAD-a i olimpijca, Paula Stastnyja. Igrač i alternativni kapetan Colorado Avalanchea, sin legendarnog i karizmatičnog slovačkog hokejaša koji je pred komunističkim režimom iz domovine prebjegao u SAD, Petera Stastnyja, otišao je iz Denvera te se skrasio u Münchenu gdje će igrati za domaći istoimeni klub u prvoj njemačkoj hokejskoj ligi - DEL-u.
 
Ponajbolji ruski bek u NHL-u i član Zbornaje komande, Fedor Tjutin, zaputio se iz svojih Columbus Blue Jacketsa u KHL, potpisavši ugovor s ekipom Atlanta iz Moskve. Slovak Michal Handzus, koji je jedan od boljih napadača San Jose Sharksa, vratio se u domovinu u klub HC Banska Bystrica, dok je ponajbolji mladi kanadski bek Cam Fowler dres Anaheim Ducksa zamijenio onim švedskog Södertäljea u Allsvenskanu.
 
Također u drugoj ligi švedskog hokeja i klubu Södertälje završio je i švedski bek Philadelphia Flyersa, Nicklas Grossmann, a osim njih dvojice u tom klubu već igraju NHL-ovci Matt Read, također iz Flyersa, te Carl Hagelin iz NY Rangersa. Još jedan igrač iz Phillyja, Bruno Gervais, promijenio je adresu te je postao novim igračem Heilbronner Falkena, koji su inače klub u drugoj njemačkoj ligi hokeja na ledu.
 
Nadalje, Jesse Winchester, napadač Ottawe, otišao je u finski TuTo koji igra drugu ligu Finske, tzv. Mestis, a u isti bi klub uskoro mogao doći i napadač Blue Jacketsa, Jared Boll. Mnogo je Kanađana opet završilo u Europi pa je tako prije svih Chris Stewart iz St. Louis Bluesa otišao u Eispiraten Crimmitschau, klub iz njemačke druge lige.
 
Njegov sunarodnjak i bek Nashvillea, Kevin Kline potpisao je za Herlev u danskoj prvoj ligi, dok je odlični napadač Washington Capitalsa, Jason Chimera otišao u KLH Chomutov u češkoj prvoj ligi, gdje se pridružio Michaelu Froliku. Amerikanac Mike Weber, bek Buffalo Sabresa, posljednji je u nizu onih koji su angažmane pronašli u Europi, jer je došao u Lorenskog, klub iz najjačeg razreda norveškog hokeja.
 
Te sreće - da pronađu klub u Europi - nisu imali Matt Frattin, napadač Toronta koji je poslan u filijalu Maple Leafsa u AHL-u, Toronto Marliese. A potom i B.J. Crombeen iz Tampa Bay Lightninga, koji je poslan da bude pojačanje u ekipi Orlando Solar Bearsa u ECHL-u.

Izvor: Sportnet.hr

Мало касним са новостима, али нисам могао раније. Него, што се мене тиче, одустајем од било каквих надања. Сезона је отишла у курац, сада и ол-стар... Понавља се оно од прошли пут када је био локаут, па је пукла цијела сезона, што не сумњам да ће и ове... Јебем вам матер погану.

Tako ti je to kad ljudi hoće više para a ne znaju šta će ni sa ovim što imaju

Управо сам сањао како је лига почела, не сјећам се тачно, али мислим да је прва утакмица била Кепиталси против неког. Ауф, која носталгија ме ухватила 

hahaha .. ti nisi normalan brate

Јбг брате, видиш да ми ушло све у мождану кору, залијепило се.  Још једном, мајку им погану 
Ипуните ми сан !!

Nema ništa od hokeja ove godine... ovi umesto da su sve bliži i bliži dogovoru, oni sve dalji i dalji ...

Evo jedne interesantne priče koju sam našao

S četiri godine svom je ocu na hrvatskom rekao: "Želim biti hokejaš"

Veliki Joe Sakic primljen je u hokejsku Kuću slavnih 12. studenog ove godine u društvu Adama Oatesa, Matsa Sundina i Pavela Burea. Veliki Sakic bio je i ostao legendarni kapetan Colorado Avalanchea kojeg je odveo do dva naslova prvaka NHL lige te je postao jedan od najomiljenijih igrača svog doba. Igrač savršenog wrist shota kojim je "uništavao" protivničke vratare. Kažu da velike igrače od oni sjajnih odvaja skromnost, a Joe Sakic kroz cijelu je karijeru bio vrlo skroman, uvijek spreman pomoći ekipi i suigraču.

Veliki Joe Sakic rođen je 7. srpnja 1969. godine u gradiću Burnaby u Kanadi. Njegovi roditelji Marijan i Slavica, iz Hrvatske su preselili u Kanadu, a nisu mogli ni sanjati da će njihov sin jednog dana postati jedan od najboljih kanadskih sportaša u povijesti. Joe je pričao hrvatskim jezikom u ranoj dobi, pa je u školi bio vrlo tih dječak, a takav je bio i tijekom cijele svoje karijere. Kao dugogodišnji kapetan Quebec Nordiquesa/Colorado Avalanchea postao je poznat kao tihi vođa jer nikada u medijima nije davao bombastične izjave, no u svlačionici je bila potpuno drugačija situacija. Kad je Joe pričao, ostali su slušali.
 
Sakica su kao 15. izbor na Draftu 1987. godine izabrali Quebec Nordiquesi, a u NHL-u je debitirao 1988. godine protiv Hartford Whalersa protiv kojih je upisao asistenciju. Nakon samo dvije sezone, postao je jedan od kapetana momčadi (uz Stevena Finna), a te je sezone ostvario 109 bodova (48 golova i 61 asistencija) u 80 odigranih utakmica. No, bez obzira na njegove sjajne predstave, Nordiquesi su konstantno bili pri dnu lige, a tri sezone u nizu završili su kao najgora momčad NHL-a. Upravo iz tog razloga za Nordiquese je odbijao igrati veliki Eric Lindros iako je on sam tvrdio da to nije glavni razlog. Nordiquesi su izabrali Lindrosa kao prvi izbor na Draftu 1991. godine iako je Lindros i prije samog Drafta izjavio kako ne želi igrati u Quebecu zbog "velike udaljenosti od svog doma, premalog tržišta i činjenice da je morao naučiti pričati francuski".
 
Sakic je bio vrlo nezadovoljan takvim razvojem situacije te je od kluba tražio da se ta farsa što prije riješi: "U ovom klubu želimo samo igrače kojima je stalo do ove igre. Već mi je mučno slušati njegovo ime. On nije ovdje, a u našoj svlačionici imamo mnogo igrača kojima je stalo do hokeja", rekao je tada Sakic. Generalni menadžer Quebec Nordiquesa u to je vrijeme bio Pierre Page, aktualni generalni menadžer/trener Medveščakova rivala u EBEL-u, Red Bulla iz Salzburga. Page je na razne načine pokušavao nagovoriti Lindrosa da se predomisli, čak mu je ponudio i ugovor na deset godina za 50 milijuna dolara, no Lindros se ipak nije predomislio, kao niti njegovi roditelji koji su također bili protiv igranja za Quebec. Ta situacija dovela je do jedne od najpoznatijih razmjena u povijesti NHL-a koja će se kasnije pokazati ključnom za Colorado Avalanche.
 
Page je poslao Lindrosa u Philadelphia Flyerse za kojeg je zauzvrat dobio sjajne igrače poput Šveđanina Petera Forsberga, Mikea Riccija, Rona Hextalla, Chrisa Simona, Stevea Duchesnea, Kerryja Huffmana, prava na igrače odabrane u prvom krugu Drafta 1993. i 1994. godine koje su trebali imati Flyersi te 15 milijuna dolara. U ovoj su razmjeni puno više profitirali, naravno, Nordiquesi koji su nakon preseljenja u Denver i dodatnim pojačavanjem (Patrick Roy) osvojili i dva Stanley Cupa dok Lindros nije uspio odvesti Flyerse do naslova. Lindros je u karijeri imao i brojne ozljede, a čak je osam puta morao imati duže pauze zbog potresa mozga.
 
Tri godine nakon te razmjene Nordiquesi se sele iz Quebeca u Denver te mijenjaju ime u Colorado Avalanche. Sredinom svoje prve sezone u Denveru, vodstvo kluba u svoje je redove dovelo veliko pojačanje iz Montreal Canadiensa, vratara Patricka Roya, jednog od najboljih u povijesti te je pohod Colorada na Stanley Cup mogao početi. Već u toj prvoj sezoni nakon preseljenja, Sakic je ostvario svoju najbolju sezonu u karijeri upisavši 51 pogodak, 69 asistencija te 120 bodova u 82 odigrane utakmice. Sakic je bio treći na listi igrača s najviše ostvarenih bodova te sezone, a ispred njega bili su samo dvojica velikana iz Pittsburgh Penguinsa, Mario Lemieux (69 golova, 92 asistencije i 161 bod) te Jaromir Jagr (62 gola, 87 asistencija i 149 bodova). Na petom mjestu te ljestvice nalazio se Forsberg (30 golova, 86 asistencija i 116 bodova), s jednim ostvarenim bodom više od Lindrosa.
 
No, Sakic je svojim sjajnim učinkom samo nagovijestio ono što će se događati u doigravanju. Sakic je odigrao još 22 utakmice tijekom doigravanja te je ostvario jedan od najboljih individualnih učinaka kada je u pitanju samo doigravanje postigavši 18 golova, 16 asistencija te čak 34 boda. Više bodova u jednom doigravanju postigli su samo Wayne Gretzky (47 - 1985.g., 43 - 1988.g., 40 - 1993.g., 38 - 1983.g., 35 - 1984.g.), Mario Lemieux (44 boda 1991.g.), Mike Bossy (35 - 1981.g.) te Jevgenij Malkin (36 - 2009.g.), a više golova postigli su samo Reggie Leach (19 u 16 utakmica 1976.g.) te Jari Kurri (19 u 18 utakmica 1985.g.).
 
Colorado je u finalu Zapadne konferencije s ukupnih 4-2 u pobjedama izbacio sjajne Detroit Red Wingse koji su te sezone u regularnom dijelu doživjeli samo 20 poraza, a rivalstvo između Avalanchea i Red Wingsa pretvorit će se u jedno od najpoznatijih i najžešćih u cijeloj ligi. Nakon te sjajne serije Colorado je u finalu potpuno nadigrao Florida Pantherse te su Sakic i suigrači osvojili prvi Stanley Cup slavivši s ukupnih 4-0. Sakic je za svoje zasluge dobio i nagradu Conn Smythe za najkorisnijeg igrača doigravanja.
 
Sezonu kasnije Sakic je pomogao Coloradu da ostvari 49 pobjeda te osigura prvi President's Trophy (nagrada za prvoplasiranu momčad u regularnom dijelu sezone) u klupskoj povijesti, a u finalu Zapadne konferencije ponovno su se susreli s Red Wingsima koji su ovaj put bili bolji s ukupnih 4-2 i tako uzvratili Avalancheu za poraz sezonu prije. Bivši član Red Wingsa, Kris Draper, jednom se prilikom osvrnuo na te velike dvoboje: "Mrzili smo Avalanche, naravno. Ali imali smo samo veliki respekt za Joe Sakica". Red Wingsi su kasnije u finalu svladali Philadelphia Flyerse s ukupnih 4-0, a sezonu kasnije Colorado je doživio razočaranje ispadanjem u prvom krugu doigravanja od Edmonton Oilersa u sedam utakmica. Detroitu se to nije dogodilo te su Red Wingsi u finalu bili bolji od Washington Capitalsa s ukupnih 4-0 za svoj drugi uzastopni Stanley Cup, posljednja momčad koja je uspjela obraniti naslov u NHL-u.
 
U sezoni '00./'01. Sakic je ponovno bio sjajan postigavši 54 gola (rekord karijere), 64 asistencije te 118 bodova, a više bodova od njega ostvario je samo Jaromir Jagr (52 gola, 69 asistencija i 121 bod). Odlične predstave Sakica pomogle su Coloradu da ostvari 52 pobjede te stigne do drugog klupskog President's Trophyja. Momčad Avalanchea na putu do Stanley Cup finala izbacila je Vancouver Canuckse (4-0), Los Angeles Kingse (4-3) te St. Louis Bluese (4-1), a prednost domaćeg terena u finalu otvorili su sjajnom pobjedom od 5:0 protiv prve momčadi Istočne konferencije, New Jersey Devilsa. Sakic je u tom susretu postigao dva pogotka uz jednu asistenciju.
 
Nakon tri odigrana susreta Colorado je imao vodstvo od 2-1, no Devilsi su potom ostvarili dvije uzastopne pobjede te su pred svojim navijačima imali priliku osigurati naslov. Međutim, ponovno je sjajan bio Patrick Roy koji je obranio 24 udarca domaćinima te osigurao pobjedu svojoj momčadi od 4:0, pa se serija vratila u Denver. Colorado nije propustio svoju priliku te su na krilima Alexa Tanguaya (dva pogotka) i Sakica (jedan pogodak) slavili s 3:1 te tako stigli do drugog klupskog naslova. A ono što se dogodilo na dodjeli Stanley Cupa samo je potvrdilo priču o Sakicu kao sjajnom igraču te još boljem suigraču.
 
U tom sastavu Colorada igrao je i veliki Ray Bourque, jedan od najboljih braniča u povijesti lige te igrač koji je proveo 21 sezonu igrajući za Boston Bruinse s kojima nikada nije dobio priliku za osvajanje naslova. Sredinom sezone '99./'00. Bourque je odlučio Boston zamijeniti Denverom, a sezonu i pol kasnije ostvario mu se najveći san. Bourque je u sjajnoj karijeri odigrao 1.612 utakmica u kojima je postigao čak 410 golova, 1.169 asistencija te 1.579 bodova, a sve te brojke ujedno su i aktualni rekordi za braniče u NHL-u. Ta sedma utakmica finala protiv Devilsa bila mu je i posljednja u karijeri, a Sakic nije dvojio niti sekunde kome želi proslijediti Cup kada ga je preuzeo iz ruku omraženog glavnog povjerenika lige, Garyja Bettmana. Sakic je tako postao treći kapetan koji je prekinuo jednu tradiciju u NHL-u prema kojoj bi prvi igrač s Cupom u rukama trebao biti kapetan pobjedničke momčadi. Prije njega to su učinili Guy Carbonneau, kapetan Montreal Canadiensa, koji je Cup odmah proslijedio Denisu Savardu 1993. godine te Steve Yzerman, kapetan Detroit Red Wingsa, koji je nakon osvajanja naslova 1998. godine Cup predao Vladimiru Konstantinovu, a koji je zbog prometne nesreće godinu dana prije ovog trenutka morao prekinuti svoju karijeru. Sakicev potez označio je savršen kraj za jednu veliku karijeru Raya Bourquea.
 
Sakic je te sezone osvojio i nagradu Hart za najkorisnijeg igrača regularnog dijela sezone, nagradu Lady Bing te nagradu Lester B. Pearson (za najboljeg igrača lige po izboru samih igrača; danas ta nagrada nosi ime Teda Lindsaya, legende Detroit Red Wingsa) dok je za najkorisnijeg igrača doigravanja izabran Patrick Roy. Upravo je Roy nedavno sjajno opisao Sakica kao igrača te kao sjajnog vođu: "Sjećam se svog vremena u Montrealu i utakmica protiv Sakica. Uvijek smo znali da moramo biti potpuno spremni kada igramo protiv njega jer vas je on mogao svaku večer sam pobijediti. Uvijek smo ga poštovali kao igrača, no tek sam dolaskom u Avalanche shvatio o kakvom se zaista velikom igraču radi. Na svakom je treningu radio iznimno naporno. Opći je dojam o Sakicu da je bio 'tihi vođa', no vjerujte mi, u svlačionici je bila potpuna koncentracija kada je Joe govorio. Bio je veliki vođa te momčadi, a smatram i da taj trenutak nakon finala protiv Devilsa dovoljno govori o Joeu kao igraču i kao osobi. Znao je koliko je dugo Ray čekao taj Cup i Joe nije niti sekunde razmišljao da sam podigne Cup iznad glave".
 
12. studenog ove godine Sakic je primljen u hokejsku Kuću slavnih u društvu još trojice velikana ovog sporta - Adama Oatesa (1.337 utakmica, 341 pogodak, 1.079 asistencija te 1.420 bodova), Matsa Sundina (1.346 utakmica, 564 pogotka, 785 asistencija i 1.349 bodova) te sjajnog Rusa, Pavela Burea (702 utakmice, 437 golova, 342 asistencije te 779 bodova). Oates je jedan od najpotcijenjenijih igrača u povijesti NHL-a, igrač koji je ostvario veličanstvenu karijeru, no nikada ga se nije 'guralo' među one najveće zvijezde. Sundin je ostavio neizbrisiv trag u Toronto Maple Leafsima te je tamo postao klupska legenda dok se svi još uvijek sjećaju nevjerojatne brzine klizanja Pavela Burea koji je nosio i prigodni nadimak - Russian rocket.
 
Od ove velike četvorke najviše se ipak ističe Sakic koji je u velikoj karijeri odigrao 1.378 utakmica u kojima je postigao 625 golova, 1.016 asistencija te 1.641 bod. U doigravanju je odigrao još 172 susreta te je postigao ukupno 84 pogotka, 104 asistencije te 188 bodova. I, za razliku od trojice spomenutih kolega, ima i dva Stanley Cupa. Sakic je 13 puta nastupio na All-Star susretima u kojima je upisao šest pogodaka, 16 asistencija (rekord lige) te 22 boda. Više bodova u karijeri na All-Star susretima ostvarili su samo Gretzky (25 bodova) i Lemieux (23 boda). 2004. godine izabran je i za najkorisnijeg igrača All-Star susreta održanog u St. Paulu u Minnesoti. Sakic je 17 sezona proveo kao kapetan Avalanchea te je drugi najdugovječniji kapetan u povijesti NHL-a. Više sezona od Sakica kao kapetan jedne momčadi proveo je samo Yzerman koji je 20 godina nosio "C" na svom dresu u Detroitu. Sakic trenutačno drži i rekord po broju postignutih pogodaka u produžetku ( 8 ) kada je u pitanju samo doigravanje i to je još jedan dokaz da je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije.

Sakic je 48 puta nastupao i za reprezentaciju Kanade na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama ukupno postigavši 22 gola, 19 asistencija i 41 bod. Na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. godine Sakic je, kao jedan od asistenata kapetana Maria Lemieuxa, odveo Kanadu do prve zlatne olimpijske medalje nakon 50 godina. Kanada je u finalu slavila protiv SAD-a s 5:2, a Sakic je ponovno bio fenomenalan upisavši dva pogotka uz dvije asistencije te je proglašen za najkorisnijeg igrača hokejskog turnira. Bio je to veliki trenutak za sve Kanađane, a posebno za momčad koja je tijekom cijelog turnira osjećala ogroman pritisak svojih sunarodnjaka. Sakic je osvajanjem tog zlata postao jedan od prvih kanadskih igrača u Triple Gold Clubu, a priključili su mu se Rob Blake i Brendan Shanahan. Kasnije su od kanadskih igrača članovi postali još Scott Niedermayer, Chris Pronger, Eric Staal, Jonathan Toews te Patrice Bergeron.
 
9. srpnja, 2009. godine Sakic se odlučio za odlazak u zasluženu mirovinu nakon 21 sezone provedene u najjačoj ligi na svijetu. Otkako se momčad iz Quebeca preselila u Denver, Sakic je bio jedini kapetan momčadi sve do trenutka kada se odlučio na odlazak, a njegov dres s brojem 19 ponosno visi s krova Pepsi Centra. Vodstvo Avalanchea odlučilo je obložiti njegov kutak u svlačionici sa staklom, a u tom kutku još uvijek se nalaze Sakicev dres, palica, rukavice i sve ostale potrepštine koje su Sakicu bile potrebne za igru. Sjajan potez kluba za jednog od najvećih hokejaša u povijesti ovog sporta. Sakic je bio igrač kojeg su svi njegovi protivnici iznimno poštovali, igrač kojeg su voljeli gledati svi navijači u NHL-u (osim možda onih u Detroitu) te igrač koji je svojim sjajnim potezima oduševljavao ljubitelje hokeja diljem svijeta. Njegovi roditelji često u raznim intervjuima spominju svoju Hrvatsku kao i sam Joe, a velika je stvar kada svjetski mediji u tekstovima o Sakicu pišu - "sin hrvatskih emigranta, Marijana i Slavice". Upravo ga je njegov otac, Marijan, odveo na prvu hokejsku utakmicu gdje su gledali Vancouver Canuckse, kada je Joe imao samo četiri godine i te večeri Joe je svom ocu na hrvatskom rekao: "Želim biti hokejaš".
 

Što su rekli o Sakicu?

Ken Hitchcock, trener Dallas Starsa s kojima je osvojio Stanley Cup 1999. godine: "Sakic je bio jedini igrač kojeg sam se zaista bojao kada je bio na ledu".
 
Peter Stastny, član Kuće slavnih, bivši suigrač u Quebecu te otac Paula Stastnyja, kasnijeg Sakicevog suigrača u Avalancheu: "Za mene je poseban osjećaj da sam nekada u Quebecu igrao u powerplayu sa Sakicem, a 20 godina poslije Sakic igra u powerplayu s mojim sinom. Sakic je bio kompletan igrač i jedan od najboljih u povijesti".
 
Joel Quenneville, bivši trener Colorado Avalanchea: "Činilo se kao da kod njega ne postoji ništa spektakularno, samo umjerena veličanstvenost. Tih, sjajno pripremljen, uvijek nasmiješen, radi sve što je potrebno za momčad i nikada nije patio od pozornosti niti ga se moralo tjerati na rad. On je jednostavno bio savršeni profesionalac, savršen vođa".
 
Kirk McLean, bivši vratar: "Nije tajna da je Sakic imao sposobnost kontroliranja hokejske utakmice".
 
Ray Bourque, bivši suigrač u Coloradu: "Sjajan je osjećaj bio igrati za Colorado kada mi je kapetan bio Joe Sakic. Mislim da nikada nisam imao suigrača koji je imao bolju sezonu od one kakvu je Joe imao kada smo osvojili naslov prvaka. Bio je pravi profesionalac, vrhunski sportaš, ali ono što ću najviše pamtiti kod njega je njegova skromnost. Jedan od najpristojnijih igrača s kojim sam ikada igrao".
 
Mario Lemieux, jedan od najboljih igrača u povijesti ovog sporta: "Oduvijek sam se divio Sakicevom talentu i njegovoj predanosti hokeju te mi je bila čast biti njegov suigrač u reprezentaciji kada smo osvojili zlato u Salt Lake Cityju. Osim veličanstvenih dostignuća na ledu, Joe je također bio i sjajna osoba te veliki vođa svoje momčadi. Čestitam mu na veličanstvenoj karijeri".
 
Mike Vernon, legendarni vratar Detroit Red Wingsa: "Sakic mi je uzrokovao mnogo tuge u mojoj karijeri. Ali od svih igrača protiv kojih sam ikada igrao, upravo sam prema Sakicu osjećao najveći respekt, vjerojatno više od bilo koga drugog".

Jarome Iginla, suigrač u reprezentaciji: "Osvojio je sve što se može osvojiti. U karijeri je ostvario ogroman broj pogodaka i bodova. Veliki broj igrača ugledao se upravo u Sakica, a mlađim igračima u ligi on je i najveći uzor".
 
Mike Modano, jedan od najboljih američkih igrača u povijesti NHL-a: "Sakic je jednostavno bio sjajan ambasador ovog sporta. Osvojio je sve što je mogao. Imali smo slične puteve u karijeri, s istim smo momčadima promijenili gradove i osjećam se sretnim što sam imao priliku igrati protiv njega toliko dugo".

Izvor: HR Sport

Крај.