Nesvjesni jezik nagona     

 
   
Žena dođe s posla kući i s vrata krene prepričavati mužu sve događaje toga dana. O svojim nesporazumima na poslu, osjećajima u vezi toga, svađi s nadređenim. Iz nje izađe bujica puna detalja.
Muž sjedi i šuti. U njemu počinje unutarnji monolog u stilu :” Što ona hoće od mene? Što bih ja sad trebao uraditi? Želi li da nalupam šefa? Da riješim njene probleme? Što hoće od mene?
Žena gleda kiselo lice svoga muža i zaključuje kako nije čuo ni riječi i kako je nezainteresiran za ikakvu komunikaciju.
Muž zadržava ljutnju i dilemu u sebi i svaka slijedeća riječ ili pokušaj komuniciranja idu s tim teretom. Sve se pretvara u udaljavanje ili sukob koji udaljava, govore o različitim stvarima, različitim jezikom, a misle kako pričaju o istom.

Ono što se u ovoj sceni upravo zbilo potječe iz kolektivnog, nagonskog dijela naše prirode koja je duboko ucijepljena u spol. U ovom muškarcu javio se pećinski lovac koji je hranio i štitio porodicu i kad god žena počne pričati što joj se dogodilo takav lovac izađe van, nesvjesno.
Civilizirani muškarac nema mogućnost obrane pred izravnom opasnošću, pa um procjenjuje situaciju, a najvažnije od svega je to što nagonski reagira na sve pritužbe svoje žene. Nedjelovanjem je frustriran i ljut je na svoju ženu koja ga bombardira zahtjevima, on njeno prepričavanje čuje kao zahtjeve, traženje pomoći.

Žena se s druge strane čudi ljutnji svoga muža i tumači je drugačije, u stilu on me više ne voli, ne želi, ne dopušta da mu pričam, nezainteresiran je kako sam provela dan, ne želi bliskost sa mnom, udaljava se. Možda ga nešto muči, ali loše se odnosi prema meni, ljuti se, obrecne, dakle usmjereno je prema meni, možda ima drugu, možda mu više nisam zanimljiva, poželjna...što se događa? Odjednom je drugačiji.

To nije odjednom, već tako reagira nakupljanjem onoga o čemu sam prije pisala. Kada krene svakodnevno dijeljenje života ako je on do tada u kućanstvu iznosio smeće i prao posuđe nakon objeda, tada počinje odbijanje svega iz te ljutnje iz frustracije kojoj ni ne znaju uzrok.

Žene se drugačije rješavaju pritisaka i frustracija od muškaraca. To je ova žena upravo napravila, došla je s posla i izbacila sve iz sebe govorom, time se rasteretila i mogla je dalje. Nije tražila od muža da za nju rješava njene poteškoće, niti joj je palo na pamet. To je nešto što želi i treba sama kako bi imala sebe. No, ženski način rasterećivanja povukao je cijeli lanac događaja. Udario na nagonsko i nesvjesno u muškarcu. Tada se sve vratilo njoj na područje gdje je žena otvorenija na emocije, stvorilo nesigurnost ili neravnotežu...

A sve to zbog nerazumijevanja načina na koji reagiramo.
Opisana scena ili situacija primjer je sitnice koju ne primjećujemo i koja nije u fokusu konkretnih životnih izazova.
Kada ti nesvjesni nagonski impulsi počnu dominirati društvom koje ih potiče iz raznoraznih razloga, tada na scenu stupa manipulacija i stvaranje uloga.

Postoji mnogo žena koje igraju uloge, oblače kolektivno ruho i uvjeravaju sebe kako su svoje. Ima i previše žena koje je društvo naučilo i izmanipuliralo da u točci traženja zaštite, koju muškarac posjeduje u odnosu na ženu i koja mu je dijelom urođena, izvlače maksimum, traže i zahtijevaju, stvaraju emotivne ovisnosti.
Postoji i previše muškaraca koji ulaze u ulogu zaštitnika identificirajući svoju muškost, svoj spol i sebe s tom ulogom. Nejasni impuls postoji iznutra al mnogo jasnije je kolektivno ruho. I oni ga odijevaju.

Ako nama i našim odnosima dominiraju kolektivne uloge ili nesvjesni jezik nagona, ono što živimo u ljubavnom i bračnom zajedništvu samo je farsa koju je netko drugi izrežirao a mi je po nalogu igramo.

Ukoliko težimo za istinskim odnosom s drugim bićem potrebno nam je osvijestiti vlastite nagonske reakcije i upliv kolektivnog na naše ponašanje. Činjenica je da svi u sebi nosimo kolektivne stavove, vjerovanja, koja su nam ucijepljena. Čak kada strpljivo i bezprekidno radimo na otklanjanju toga mi nismo potpuno odvojeni od reakcija iz tog područja. No, to nas ne treba obeshrabriti. Najvažnije je razumijevanje. Osvijestiti sebe, svoje potrebe,znači odmaknuti kolektivno igranje uloga u stranu. Osvijestiti svoje reakcije znači pronaći način i put do samoga sebe a time i do drugoga. Ako posjedujem razumijevanje prema sebi i svom načinu reagiranja, prihvatit ću i razumjeti da je drugo biće različito. Ne moram oponašati njegove reakcije, ne moram razumjeti cijeli mehanizam njegovog reagiranja i pokušati se prilagoditi, potrošiti sebe, svoju energiju na prilagođavanje, jer time gubim sebe. Ono što trebam razumjeti jest da drugačije reagira. I to je sve. Time se ne događa pomutnja u komunikaciji na način da Drugome pripisujemo svoje zaključke i pretpostavke.

Uzmimo za primjer situaciju s početka ove priče. Da je svatko od to dvoje ljudi samo osvijestio razliku između njih u odnosu na otpuštanje napetosti, da je to prihvatio kao dio onoga drugoga i ne vezao na sebe, situacija bi dobila svoj pravi izgled i veliku mogućnost za iskreni i otvoreni razgovor o odnosu, o približavanju, o uvažavanju, mogućnost da uz pomoć onoga drugoga još bolje razumijemo sebe a time i njega. To je ljubavni odnos, to je put kojim se izlazi iz kolektivnog igranja uloga i nesvjesnih nagonskih reakcija.

Netko može reći kako je sve to lijepo u priči i na papiru ali u realnom životu nemoguće.
Takva primjedba govori o onome tko ju je izrekao. Ukoliko uistinu želimo život u ljubavnoj zajednici, ukoliko tražimo za sebe ljubav partnera moramo biti svjesni kako to nije stvar koju ćemo kupiti u trgovini pa ako nam se ne sviđa što smo dobili, zamijeniti je i kupiti novu. Ljubavni odnos se razvija kroz rad, rad na razumijevanju sebe i prihvaćanju bića pored sebe. Imat ćemo skladan i sretan ljubavni odnos onoliko koliko smo sami skladni i sretni. Namjera s kojom smo ušli u odnos određuje vrstu veze. Što smo svjesniji sebe bolje razumijemo i vidimo Drugoga. Naša namjera odlučit će o susretu i vrsti odnosa.
Ako u vezu ulazimo po diktatu kolektivnih impulsa jer su svi u nekoj vezi, jer je došlo vrijeme da se uđe u brak, jer ne želimo biti ili ostati sami, naša namjera nije rad na skladnom ljubavnom odnosu, već potreba zadovoljenja određene uloge ili potreba ispunjenja vlastite praznine Drugim. Takva osoba reći će kako u realnom životu nije moguće ostvariti skladan ljubavni odnos.

Naša namjera ulaska u vezu određuje kvalitetu odnosa. Naša svjesnost o postojanju razlika u odnosu na spol, na iskustva, na odgoj...određuje stupanj našeg razumijevanja. Naše razumijevanje određuje našu mogućnost prihvaćanja. Poznavanje sebe, svojih reakcija, potreba, određuje našu namjeru u odnosu na vezu. Pitanje kojie svi trebamo postaviti sebi prije razvijanja odnosa unutar veze jest :” Koja je moja namjera ulaska u ovu vezu?” Tim pitanjem osviještavamo sebe, svoje potrebe, suočavamo se s nametnutim diktatom kolektiva. Bez obzira kakva je naša namjera tim pitanjem zaplovit ćemo otvorenih očiju u vlastito iskustvo susreta s Drugim. Tim pitanjem preuzet ćemo svoj dio odgovornosti za odnos. Sretno!

Daniela Peović
Громбол

I sad mi nije jasno da li je rešenja da žena zadrži svoje frustracioje, da muškarac nauči kako ne mora uvek da postupi kao Prepotopko ili da treba jednostavno da prestanu sa uzajamnom komunikacijom.

Ja lično sa mojim mužem svaki dan podelim dva sata samo za nas dvoje. Pri tome mislim dva sata druženja. Pri tome i on meni ispriča šta mu se dešavalo, i ja njemu takođe. Naučili smo da komuniciramo.