Danas smo prosto probukirani lako dostupnim štivom koje nam nudi na stotine saveta, profesionalnih i amaterskih, dobrih i loših, od toga kako najbolje sačuvati laminat pa sve do onih ''malo'' više komplikovanih koji se tiču vaspitanja dece. Svaki od njih je dobronameran; međutim, kad se malo pogleda po toj ''literaturi'', čak i po temama na ovom forumu, stiče se utisak da ti saveti zapravo, na jedan prilično morališući način, propagiraju šta je to što bi ljudi trebali da osećaju i rade u vezi sa sopstvenim životom. Svako ko odstupa od šablona automatski je proglašen škartom - nešto sa njim ne valja. No, nisu svi takvi, ali kad je reč o jednom takvom fenomenu kakvo je majčinstvo, čini se da su ljudi spreminiji da osuđuju one koji ne postupaju po šablonu (koji je čisto teorijska stvar). Evo jedne priče na koju sam naišla i koja me je navela da se zapitam: gde su te savršene majke koje jednom rukom hrane dete, drugom usisavaju tepih, uz istovremeno održavanje video konferencije upravnog odbora neke mnogo zajebane firme. Jer, one moraju postojati; kome su inače namenjeni oni silni tekstovi u petparačkim (čitaj: svim ženskim) časopisima?

---

''Jesam li čudovište jer žalim što imam djecu?''

Suprug, djeca, dom – savršen recept za sreću uvriježen u gotovo svim društvima. Čudni su oni koji iza tridesete nisu u braku, nemaju djecu ili ih, nedajbože, ni ne žele. Ali, što se zapravo 'kuha' u glavama onih majki koje su pokušale ostvariti nametnute ideale? Jesu li stvarno sretne?

Pitanjem 'Jesam li čudovište jer žalim što imam djecu?' ispovijest započinje 50-godišnja žena koja je svoju priču podijelila s britanskim DailyMailom, naravno pod pseudonimom.

Uvjerena da nije usamljena u takvim mislima, o kojima nitko ne priča 'jer žene nikada neće priznati da su pogriješile, pogotovo kad su djeca u pitanju', odlučila je o tome javno progovoriti.

Ima supruga, dvoje djece i solidne kulinarske sposobnosti, ne previše za pokazati sa svojih 50 godina, smatra. I zato je uvjerena da bi imala puniji i ispunjeniji život da nikada nije postala majka. Iako je to saznanje ispunjava sramom, ne može ga se riješiti.

Vrlo jasno i glasno ponavlja: 'Požalila sam što imam djecu. Jesam li zato čudovište? Luđakinja? Ili samo iskrenija od ostalih?'

Supruga je upoznala kada je imala 21, bio je zabavan, zaljubljen i u roku dvije godine izmijenili su bračne zavjete i kupili prvu kuću. Nakon tri godine dobili su sina, a nakon još tri drugoga. Odrekla se posla na pet godina kako bi se posvetila djeci.

Suprug, dom, djeca... sve zbog čega bi trebala biti sretna, ali nije bila. Prve godine majčinstva bile su joj dosadne i usamljene, srednje zastrašujuće i izazovne, a posljednjih nekoliko, kad su postali problematični tinejdžeri – često očajne.

Godinama je žonglirala između posla i obitelji. Žalila bi se kao i većina žena – previše posla, premalo sati u danu, suprug ne sudjeluje dovoljno u obiteljskom životu, nedovoljno novca.

Svjesna je da je u očima većine ljudi privilegirana, jer ima zdravu djecu i dobar brak, ali kad pogleda svoje godine majčinstva, u njima vidi samo dosadno i izolirano iskustvo.

Ne govori da je tipična i da sve žene dijele to razočaranje zbog puta koji su izabrale. Ali, misli da su ti osjećaji češći nego što se može zamisliti.

'Nemojte me krivo shvatiti, volim svoju djecu. Čak i sada kad su napustili dom, osjećam prazninu u svakom kutku života', kaže.

Misli da je bila dobra i predana majka, te da nitko nikada nije posumnjao u njezine osjećaje o obiteljskom životu.

Djeca su joj onemogućila spontanost, ograničila mogućnosti, a sebe je pretvorila u kućanicu iz predgrađa – čemu je i težila dok je bila mlada. Jedina budućnost u kojoj se vidjela bila je ona supruge i majke. Nije očekivala ništa od škole, nije trčala za karijerom ili imala ambicija.

Ne misli da bi promijenila svijet ili imala neku blistavu karijeru, ali bi završila studij i imala kvalitetniji život. Kaže da je ponosna na svoju djecu, ali da žali što tih 20-ak godina koje je provela u njihovom odgoju nije posvetila nečemu drugom, putovala, više čitala, te da je najbolje godine provela s osjećajem vrtoglavice i umora.

Izvor: NetPortal

Thank you very much, autograme delim kasnije. 

Trebala je da vidi sveta, procita grdne knjige, zavrsi skole, nikako to nije mogla da uradi pre ili pak za vreme braka. 

Inace, o njenim roditeljskim skillovima dovoljno govori ova recenica


Klasicno kukanje, a nema ni razloga za isto. Bas me interesuje kakva su joj ta deca...

Moja majka je bila nesavrsena majka. Hvala joj.
Pruzila mi je nesto sto jedna savrsena majka nikada ne bi mogla - dovoljno slobode da budem nesavrsena i samo svoja.

Ne dobija svako dete koje je po P.S. i ne moze svako da primenjuje savete...

Ja ne znam koliko puta, na letovanjima sa drugaricama, smo upoznavali parove sa malom decom na plazama i ne znam koliko puta su nam novepecene majke izjavljivale "blago vama sto nemate dece i obaveza, ja da sam znala sta me ceka, odlagala bih maksimalno, samo uzivajte u vasim omcima/muzevima/slobodi koliko god mozete, a za decu ima vremena"...

ziva istina... sigurno sam to cula od 50 zena do sada u zivotu ... a ni sa jednom od njih nisam bila bliska...

Naprotiv, tako nesto nikad nisam cula od svojih prijatelja, porodice, poznanika... samo od zena koje su valjda imale poriv da se ispovede nekome koga ne znaju ...

Ja mislim da su ljudi trenutno rascereceni...Ubijeni pojavama da mogu da budi "Sve i svako" . 
Ne mozes u zivotu sve da budes,znaci ako zelis da budes dobar u necemu moras tome da se posvetis,a ne da se posvetis svemu i ne budes nista.
Dakle ako zelis da cuvas decu,moras njima da se posvetis,ako zelis dobar novac..onda poslu.Ako zelis da letis moras da budes pilot.I to je cela sustina.
Mene pomisao da neko moze da bude dobar roditelj,odlican karijerista..super sportas , odlicna domacica i jos 500 osobina koje je cine jezi.
Dakle ne mozes u svemu da budes dobar,nazalost.

Ali, ako nisi... onda si fejl, genetska greska, otpadnik, nesavrsen...

Ljudi po prirodi i nisu savrsena bica...
Ja samo mislim da je ogroman pritisak..kako da se izrazim... Sramota je ne biti nista 
Preveliki je pritisak da po svaku cenu moras da uspes,da bi kao mogao da zivis normalno 

Bedak. Zena pa losa majka. Ko da te tera neko da imas decu. Kao da to nije plod ljubavi u danasnje vreme, ne moranja sa nekim sa kojim moras.

Znam sta si napisao... samo isticem paradoks savremenog drustva... ili ljudskog drustva kroz prostor i vreme, s tim sto je danas uz masovne medije i razvijene vidove komunikacije sve vidljivije i izrazenije...

Jesi fejl u tome sto si radio, i to zato sto si trebao vise da se posvetis tome. Otpadnik, genetska greska ili bilo sta drugo nisi.    Odlucio si se za porodicu, odlucio si se da ne ganjas karijeru, pa onda se posveti tome. Nemoj da kukas kako si propustio bitne stvari u zivotu. Knjige uvek moze da cita, da putuje po svetu uvek moze ako ima makar malo pristojan posao(drugar iz Engleske radio neki bezveze posao(javljao se na telefon u vodovodu) 6 meseci pa priustio da ide kolima po Evropi   ), da je bila za koledz i da joj je isao,verovatno bi ga zavrsila pre nego sto se udala(a poznajem dosta ljudi koji su zavrsavali isti a imali decu pride).

I ja sam mozda mogao da imam trojku sa Marijanom Micic i Anom Mihajlovskom(videh ih jednom kad su snimali onu emisiju) al jbg. Moj zivot je totalno neispunjen zbog toga.  

Smučila mi se više ova priča, realno... dosadili su i Bogu i narodu i pticama na drveću i miševima pod trulim oborom. Ovaj gavran kod mene nikad uzbuđeniji i uznemireniji nije bio... gače neke čudne note... nije u d-molu.

Suprug ne "sudjeluje" doboljno u "obiteljskom" životu... kukaš kako nemate novca... a jedini radi? Jel si ti normalna žena, pitam ja tebe? A, pa da... svakako da nisi... čim žališ što imaš vlastitu decu... i što nisi išla na letovanja i napijala se po barovima nego čuvala decu.


Dogovori se sama sa sobom... sestro slatka

Licimurke i lažovke, da im uzmeš decu na jedan dan oči bi ti izgrebale. Uostalom


Ako dete iz familije i njegova radost mogu da ti znače toliko koliko ti tek znači sopstveno dete i njegova radost.

Znam ja vrlo dobro i šta je fizički i šta je mentalni zamor. A često je izvor najvećeg zamora sopstvena prevelika ambicioznost a ne dete. Te žene koje su cele godine radile i brinule o detetu i kući umesto da se dobro odmore otišle su sa malom decom na more. A more znači decu koja su iritirana od sunca, koju ne smeš pustiti ni sekund iz vida jer mogu da se udave, koja su uzbuđena zbog promene sredine i novih doživljaja pa loše spavaju noću. Kad se ide na more s malom decom neophodno je imati nekog ko će malo da uskoči u čuvanje ili ne treba od tog odlaska očekivati zabavu i provod.

Uistinu.

ja vjerujem da je takvo osjecanje nemogucnosti da se nosis sa svojim majcinstvom nesto sto postoji odvajkada, samo sto eto danas...ima se vise prostora i hrabrosti to reci, pa i napraviti neke radikalne poteze, kao sto i znam slucaj gdje je zena ostavila svoje klince suprugu i prosto otisla.

mama moje dobre poznanice je nju i brata blizanca ostavila ocu kada su bili u predskolskom uzrastu i otisla. ne zbog drugog muskarca, nikada se vise nije ni udala, a niti imala neku vezu za koju se uopste i znalo.
imala je dugu i uspjesnu karijeru i cini nam se svima sa strane, da se jedino tu i davala i pronasla sebe.

ostala je ona sa njima u kontaktu i dok su bili klinci, ali distancirano, vise sa strane gledala kako rastu...bila je nesto poput mame koja se pojavljuje tu i tamo, odvodi na kolace i kupuje super garderobu.

ovo je u odnosu na taj radikalan i blizak meni slucaj samo javno priznanje  gdje je osoba odlucila da se zrtvuje i da do kraja protrci kroz taj zivotni spalir, a sa istim osjecanjem promasenosti i nesnalazenja. odlucila se da ugusi sve to, sakrije...da ne govori, ne priznaje.

medjutim, jedna cinjenica stoji, a to mogu reci samo zenama, jer jedino one mogu imati ( ili imaju) iskustvo tog osjecaja koji imas kada se u tebi zacne zivot, pa zivi u tebi 9 mjeseci, pa samog odvajanja prilikom porodjaja, pa prvog susreta oci u oci sa onim sto je toliko vremena bio neraskidivi dio tebe, pa sav onaj ne mali period privikavanja na novu osobu u tvom zivotu...to je takva silina raznih osjecanja, koje se smjenjuju poput vrteske, takvom brzinom i silinom...da se gubi i tlo pod nogama...u bukvalnom smislu...

razbije.
i nikada vise nisi isti...u kojem god hocete smislu...neovisno o tome da li ste u ulogu majke skliznuli sa lakocom, ili ste se stidljivo i sporije srodili sa tim, ili ste...kao njih dvije to nosili kao teret i nesnalazenje.

slucaj majke moje poznanice i ova prica...sve to mi je mucno, jer mogu kao mama da pretpostavljam blize nego li neko ko klince nema- koliko je vjerovatno tesko i strasno ovako nesto osjecati...prosto- tuzno mi je...sto nisu imale usud osjecati drugacije.

jer, sasvim sigurno...najvise bi one to voljele.
najvise bi one voljele da je drugacije.
da se osjecaju vezano za klince i porodicu drugacije, jer obije su u brak usle sa zeljom da usrece i sebe i klince i svoje muzeve. dobrovoljno. klinci su zeljeni...produkt su svjesne odluke i zelje.

cinjenica je...niko ih nije tjerao. nije bilo pod moranjem.

tesko za shvatiti mozda, ali to je bilo iskreno priznanje koje je moja prijateljica dobila od svoje majke, kada je ova kao odrasla zena insistirala da majka objasni svoj postupak kada su konacno i otvoreno sjele da razgovaraju.

prosto, gusila se...bila je nesrecna...nije mogla i umjela da bude majka u onom smislu u kojem je to klincima trebalo.
i zao joj je zbog toga, u smislu sto je to tako povrijedilo i obiljezilo i nju i brata i tadasnjeg muza...ali, nije mogla.
ali, ni sekunde vise. tvrdi da bi poludjela da je ostala i da ne postoji nacin na koji je mogla da postupi, a da ne povrijedi nju i njenog brata. ona da glumi osjecaje koje prosto nije imala i nema ni sada prosto nije mogla. a majku mu, pa...kako li se to i radi...moze li se to i ocekivati od nekog?

i onda, shvatis...eeeeeeej, taj osjecaj nemogucnosti da se srodis sa ulogom majke, taj osjecaj promasenosti i nezadovoljstva....pa zamislite kolika je to silina toga kada je jace od materinskog instinkta i nagona biti uz svoje klince?
zamislte, ti klinci nisu mogli da usrece tu majku!?...
prosto...nisu mogli.

pa to mora da je strasno.
i sigurno nije lako to osjecati.
i kada malo bolje razmislite...pa to je ipak samo tuzno.
beskrajno tuzno.

kada je moja prijateljica to tako nekako pocela gledati i sebi objasnjavati prestala je konacno na nju da se ljuti zestoko i da je osudjuje na sve moguce nacine i u svakoj prilici i za sve i svasta u svom zivotu.

prosto, prestala je da truje i sebe i nju.

sesircic je genije 

мајке су савршене...очеви не ваљају

Šeširčiću uverena sam da svi znamo neki pojedinačni primer žene koja se ni pre braka nije odlikovala materinskim instinktom a ni kao majka se nije pronašla oko svoje dece. Ali isto tako sigurna sam da svi znamo na jedan takav primer sto suprotnih, gde je sve na svetu manje važno od rođenog deteta.

Ja sam imala tetku, rođenu tetku, jednog namćora i skrndelja koji je sebično proživeo svoj život. Sve što je zaradila investirala je u sebe. Bila je jako lepa i šarmantna i imala je više mladića koji su želeli brak sa njom ali ona nije želela. Pravilno je razumela sebe i sreća što nije unesrećila nikog ni sebe ni druge jer bi verovatno kao majka tvoje prijateljice pobegla od muža i deteta. Ipak s vremena na vreme doživljavala je nalete nekog njoj svojstvenog materinskog instinkta. Kad mi se rodio sin kupila mi je na poklon džak od 20 kila deterdženta. Stalno je lamentirala na pitanje kako neke žene, koje su bile tuberkulozne, imaju decu a ona zdrava nema. E sad da je bila vredna pa i nije. Nije ostvarila nikakvu karijeru. Nije zaimala nikakvu vrednost. Nije razvila ni one talente koje je prirodno imala kao što je muzikalnost i sklonost ka stranim jezicima. Ja sam jedina od njene tri sestričine ušla u njen stan, tri puta, sestre ni jednom. Sve u svemu ona je bila žena koja nije ni trebala da bude majka, ali to je kod nje bilo toliko očigledno da nema dileme.

E sa druge strane znam više žena, mojih vršnjakinja, koje su godinama kukale kako im je teško da budu majke. Kukale su otprilike dok im dete ne poraste za polazak u školu. Uz svu tu silnu kuknjavu nekoliko njih su se razvele od muževa i vodile pravi rovovski rat u centru za socijalni rad da zadrže decu kod sebe iako je dodeljena alimentacija smešna u odnosu na stvarne troškove deteta. Pa ipak su ljubav prema detetu, privrženost i radost koju im dete pruža u tom času vrednovale više nego svoju slobodu koju su tako lako mogle da ostvare. Razmišljajući pažljivo o svemu ja sam došla do zaključka da je ceo repertoar kuknjave samo bio pogrešno sročen apel prijateljima da odvoje više vremena da izađu jer je u pitanju bio mentalni zamor od spuštanja na intelektualni nivo malog deteta i potreba da se druže sa zrelim ljudima. 

evo opis nekoliko majki i očeva iz mog okruženja kojima skidam kapu:
1)par živi na selu,ona radi u gradu,ima normalan društveni život,ali je posvećena djeci 200% i od samog starta radi sve da ih obezbijedi,što je uspješno i odradila,sad su već svi odrasli. o pažnji i da ne pričam.
2)živjeli su u Prištini,pa posle izbjegli u CG. on ima troje djece i u jednu ruku bio im je i otac i majka,pošto majka jeste bila dobra,ali malo hladna . išao je na sva njihova takmičenja, podsticao ih da se ostvare,pomagao im da isprave ili što lakše pregrme neke njihove greške...sad jedno od njegove djece isto radi sa svojom djecom. ima svoj i te kako zahtjevan posao,ima kad i da izadje.
ide na to da ih nauči što više stvari i da bude sa njima na onaj kvalitetan način
3)ona je sama odgajala dijete,odlučila se na neke drastične mjere jako mlada i izgurala sve. radeći,propustila jeste neke stvari,iako to nije željela,ali je nalazila način da to nadomjesti. prenosila je nenametljivo neke vrijednosti i stavove na dijete,oslobodila ga predrasuda..znači-malo vremena,ali dovoljno stvari za pamćenje.
4)i on i ona su sjajni roditelji. po knjizi su hranili djecu u želji da negdje ne zabrljaju,bili pod pritiskom i sve je to malo smiješno djelovalo,ali...zna se namjera. oboje imaju posao koji zahtijeva posvećenost. i kad nisu imali koga da čuva djecu,bili su kod tetke. danas su povezani,jako. pomažu jedni drugima i prava su porodica,ona se i danas rastrže oko,,sad već oženjenih momaka,ali nije ona teška svekrva,naprotiv. samo voli da im ugodi,da zna kako su. a ona i muž imaju svoj život i lijepo im je.
5)oboje rade u prosvjeti. malo su strogi,ali imaju jasne ciljeve sa djecom. neki su  ih kritikovali što nekad ne popuste,malo razmaze djecu..ali oni samo ne žele debile. djeca pomažu koliko mogu,dobra su k'o leb. slažu se super,nema tu nikakvog tihog terora učinili su da svi koji sa tom djecom provedu više od 2 minuta danima pričaju o njima,jer su divna,pametna,zanimljiva djeca. obožavam ih!  naučili su im se da se raduju i cijene život i sve što on donosi. nema bahatosti.

eto,ovo su sve meni dragi ljudi i znam njihove  priče. na konto teme-milion puta su rekli ili pomislili,sigurno-uff,da mi je  2 dana da se odmorim od svega,da vas ne gledam ,ali to je samo priča. umor svakodnevnim obavezama,nekad i pokleknu i  čini im se da nemaju izlaza ili da su promašili temu,ali...ta snaga koju kao dobri roditelji imaju dovoljna je da ih vrati na put. jer oni tu djecu vole više od svega. i ne doživljavaju sebe kao mučenike.
uvijek će biti toliko toga što ćemo propustiti da bi nešto drugo ispalo dobro. samo je bitno da to drugo bude veće i bitnije,jer tako imamo jedno veće dobro naspram propuštanja manjeg dobra,koje je isto bitno. da djeca ne osjete da gube,propuštaju toliko,da ih neko krivi za ko zna šta..ako dijete osjeti da je krivo za nečiji neuspjeh ili neostvarenost time što se rodilo...onda mi je taj ko mu je isti osjećaj stvorio neodgovorni gad. niko te ne tjera da imaš djecu,ali ako odlučiš da ih imaš,onda su ti ona vrsta obaveze ali i prava na koje si ponosan. ma koliko da poludiš na njih nekad,to je normalno.
znam isto i jednu curu koja se rano odvojila od svojih,ganjala karijeru ,ima je,ganjala uspješne,zrele,njoj dorasle muškarce-dobila sirovinu koja je tukla i ismijavala. dobila sa istim ćerkicu sa kojom je sad sama,više je odgajaju njeni,ona kao radi,nema kad. e ona  sigurno to dijete ne želi na pravi način. i to će dijete osjetiti kroz odrastanje.
čega god se  prihvatimo,uvijek će to zahtijevati naše  'prisustvo' . i to da nešto usput propustimo.i onda je samo važno da  idemo sistemom-korak nazad,naprijed dva. ne obrnuto

Simijon,

ocigledno je da postoje osobe koje, prosto, nemaju materinskog instinkta ili je on toliko slab i svakako neodgovarajuci u smislu...da se ne moze pruziti ono i onoliko koliko jednoj porodici i klincima treba da bi funkcionisala i bila izvor zadovoljstva i potvrde toj osobi.

i svakako je po meni blagoslov priznati to sebi i znati da je to nesto u sta ne zelis da se upustas, kao u primjeru tvoje tetke...

ja, zaista, ne poznajem majku koja se nije nasla u materinstvu i potvrdila kroz to ( ako izuzmemo slucaj majke moje prijateljice). neke se nisu snasle u braku, neke brak i zivot sa partnerom dozivljavaju kao nesto sto treba popravljati i sto im je izvor frustracije, ali...klinci...klinci su im izvor radosti i ljubavi gdje uzivaju svom silinom.

nekima od njih su okolnosti takve da im je i materijalno tesko i imaju probleme sa partnerom raznih vrsta i da su i umorne, jer nemaju adekvatnu pomoc i podrsku svoje okoline, ali...ponasaju se i osjecaju kao lavice kada su im potomci u pitanju. u principu, ne moraju to da verbalizuju. to se i vidi i osjeca.

jer, savremena kultura je surova, ako se sebi dozvoli da se razmislja u njenim okvirima.
po njenom diktatu...pa, lako je da se zena osjeca kao trkacki konj.

ja sam bila sokirana kolicinom gluposti i mistifikacije kada sam unazad nekoliko godina u jednom ruzicastom casopisu naisla na naslov koji je opasan, a glasi ovako: " Roditeljstvo ne mora da vam promjeni zivot ako to ne zelite"

molim!?

notorna laz.

roditeljstvo vam neminovno mjenja zivot za 360 stepeni, a i vi se, htjeli to ili ne mjenjate, ukoliko, naravno...u vama proradi arhetipska slika majke...jer, kada se u vama probudi majka...pa logicno je, ocekivano, prirodno i jedino normalno...da vi niste 100% ista osoba kao prije vase bebe.

kao sto ne mozete biti ista osoba poslije bilo kojeg ogromnog zivotnog iskustva, jer ona i jesu tu da nas razoblice, mjenjaju...nadogradjuju, izvlace iz nas cesto i stvari kojih nismo ni bili svjesni da su tu, da ucimo kroz njih...

i to...nije strasno. makar ne nuzno.
tu moze da lezi ogromna ljepota.

mislim, pa kakav je to naslov?

pa ja nisam ista osoba od prije deset godina i mimo svoga klinca...lele i naopako da nisam prosla kroz promjene raznih vrsta i mimo svoje bebe.

pa ja sam osoba kojoj brak padao na pamet nije, nikada nisam- ni kao mladja, uspjela sebe da zamislim na svadbi ( koju na kraju krajeva nisam ni imala, jer sa tim nisam mogla da se sazivim), a veze su mi bile toliko kratke i leprsave, intezivne doduse... da sam u jednom momentu ozbiljno pocela da prihvatam da ja ne mogu da se dugo skrasim sa nekim. nije da mi ta ideja nije bila divna, ali je cinjenica da sam imala fazu...kada to nisam ni umjela ni mogla. a niti mi je bilo potrebno, ocigledno.

otkad su to promjene nuzno strasna i opasna stvar ?
i da li je moguce zivjeti i ne mjenjati se?
na koji nacin, a da je zdrav, mi se mozemo anestezirati?

druga je stvar ne zeljeti potomstvo i znati i osjecati da vam to ne treba. i blago svakom ko to zna, a ne mora ni da proba.
to je posteno, na kraju krajeva.
zaista je posteno.
sto bi tim osobama trebalo zamjeriti?
ogromnu kolicinu iskrenosti prema sebi i svjetu oko sebe?
niposto.