Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
banner
Trenutno vreme je: 28. Maj 2020, 05:15:53
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Nenad Brixy  (Pročitano 3947 puta)
19. Maj 2005, 16:50:50
Prijatelj foruma
Svakodnevni prolaznik

Zodijak Scorpio
Pol Muškarac
Poruke 378
mob
SonyEricsson xperia
Mrtvacima ulaz zabranjen


1. poglavlje

Priznajem, bio sam uzbuđen.
Danas sam doživio poraz. Jutros u redakciji. Sad mi se pružila prilika da se rehabilitiram, ali to nije ovisilo samo o meni.
Stajao sam usred sobe za dnevni boravak, u ruci držao stručak plavog cvijeća, što mi ga je utrapila cvjećarica iza ugla, a pogledom sam prelazio s predmeta na predmet ne nalazeći ništa prikladno što bi moglo poslužiti kao vaza. Prazna konzerva što stoji na ormaru, iznad onih starih novina? Ne. Boca od viskija što izviruje iza širokog francuskog kauča? Ni govora. Hm, a kad bih cvijeće utaknuo između knjiga na polici u kutu sobe? Ne, nikako, na to ne smijem ni pomisliti.
Osjetio sam ispitljiv pogled uperen u leđa i znao sam kome pripada. Ipak sam se okrenuo i tako izložio paljbi svoje stanodavke, poštovane Cassandre Harrington, udovice i rentijerke.
- Mladiću, zar ste promijenili zanimanje? - pitala me medenim glasom, dok joj je medaljon na crnoj vrpci lagano poskakivao ispod kondorskog vrata.
- Ja? Kako? Ne razumijem ...?
- Vidim da ste se počeli baviti cvjećarstvom - nastavila je ona. - Dosad ste me uvjeravali da vam je poziv novinarstvo.
Ne trpim takav način razgovora. U devedeset pet posto slučajeva takvi su izazovi obično svršavali svađom, prijetnjama, davanjem otkaza. Ali, danas nisam imao vremena za svađu. Pogledao sam na sat i ustanovio da nedostaje samo dvanaest minuta do devet, a u devet...
- Ne znam kamo bih sa cvijećem... - rekao sam pokazujući joj stručak u desnoj ruci.
- Kulturni svijet stavlja ga obično u vazu - poučila me Cassandra.
- Ali, ja nemam...
- Kulturni svijet ima vazu! - nastavila je ona, a oči su joj se sjajile od zadovoljstva. Takva prilika ne pruža joj se baš često.
- Hm, namjeravao sam je posuditi od vas, ali ako nemate...
Žalac je pogodio u pravo mjesto.
- Ja imam nekoliko vaza - odgovorila je dostojanstveno. - Čak toliko da mogu posuđivati i onima koji je nemaju.
Okrenula se na peti i dostojanstveno izašla. Šteta što živi u atomskom stoljeću! U ovoj prilici vrlo bi joj dobro pristajala dugačka haljina s golemim šlepom koji bi sad, eto, šuštao za njom.
Vratila se s vazom problematične ljepote u trenutku kad sam, pomicanjem abažura na stolnoj svjetiljci, nastojao izazvati intimnu atmosferu.
- Vi očito nekoga očekujete - rekla je stavljajući cvijeće u vazu. - Damu?
Osjetio sam lagano crvenilo na obrazu, ali glas mi nije zadrhtao.
- Ne. Doći će mi prijatelji. Kartat ćemo!
- Hm - reagirala je sasvim logično. - I zbog toga cvijeće? Polumrak? Čista košulja? Recite mi, molim vas, a što ćete kartati?
Okrenuo sam joj leđa.
- Djevojke, ove današnje, ne vole likere. Pogotovo ne vole orahovac - čuo sam njezin glas. - Sklonite to i stavite na stol konjak!
- Ili viski! - dodala je. - Vjerujem da očekujete osobu koja nije navikla na drugo nego na viski!
Ovaj put napustila me definitivno, što ne znači da neće nadzirati onoga koji će doći, kada će doći, kada će otići i - ako joj to uspije - što će se događati u ovoj sobi.
Pogledao sam bocu sa smećkastom tekućinom i kimnuo glavom. Čini mi se da imaš pravo, vještice, ta koja bi djevojka popila tu odvratnu tekućinu? Posegao sam za bocom da je sklonim. U polutami sam pogriješio i oborio je. Čep je otpao, malo tekućine prolilo se po niskom stoliću. Smrad je preplavio sobu. Bio sam bijesan. Rupčićem sam nervozno obrisao proliveni liker, a onda odnio bocu u čajnu kuhinju i preostalu tekućinu izlio u slivnik. Vrativši se u sobu, ustanovio sam da orahovac ima vraški intenzivan miris.
- Valjda neće primijetiti!
Na stolić sam stavio bocu s viskijem. I sodu. Kolačići su već bili tamo. Pogledao sam na zidni sat. Još dvije minute. Ruka mi je drhtala. Duboko sam uzdahnuo.
Valjda će doći...! Ta obećala je...
Današnji dan nije mi bio sretan. Ovo jutros ... Počeo sam bijesno hodati po sobi jer sam se sjetio svojega šefa.
Dakle, to je zaista svinjarija, kako taj uobraženi glupan postupa sa mnom! Zar se uopće smije tako razgovarati s punoljetnom osobom, bićem koje marljivo i savjesno obavlja dužnost za koju - uostalom - prima onako bijednu plaću. Uzmimo ovo danas s izložbom pasa. Ne tvrdim da je to bila fantastična reportaža u stilu njujorških reportera (ali, kažite mi, molim vas, koliko njih zapravo i ima, tih njujorških reportera, i pod kakvim uvjetima rade oni, a pod kakvim ja, kad već uspoređujemo naše radove!), ali, nije to bilo ni pučkoškolsko zamuckivanje kakvim je taj šugavi Irac nazvao moj napis. Bila je to za jednog početnika pristojna informacija; sazdana klasičnim načinom, od nekoliko konkretnih činjenica i nekoliko duhovitih opaski, materijal kakav bi uvrstio svaki iole potkovaniji urednik. A on? Znate li što mi je rekao pročitavši moj sastavak?
- Mladiću - i tu se kažiprstom počešao po ćeli, kojoj, to možda ne znate, nema kraja do tabana - ovo je najbolje sredstvo za povraćanje proizvedeno u Sjedinjenim Državama poslije drugoga svjetskog rata. Plasirajte ga nekoj tvornici lijekova ili utrapite vojsci, ona sve kupuje, ali nemojte time mučiti moj nedužni želudac!
Od bijesa zamaglile su mi se naočale.
- Dakle, tako! To je za vas sredstvo za povraćanje - zaurlao sam. - E, onda, da znate što ste vi za mene: najveća neznalica na kugli zemaljskoj, u čijoj glavi vlada vakuum dostojan sažaljenja! Osim toga, vi ste i prostak i neotesani grubijan koji će, jednom završiti na električnoj stolici!
Uh, što bi Mike O'Keefe zinuo da sam mu to odgovorio jutros u redakciji, a ne sada, u samoći svojega stana. Zinuo bi kao som i oči bi mu ispale iz očnih šupljina. Ali, tamo, u onoj prokletoj redakciji, zauzeo sam dostojanstven stav i odgovorio mu šutnjom skupljajući po podu papire što ih je bio razbacao, uz pratnju najprostačkijih kletvi. Jer, i to je snažan odgovor, samo što ne znam može li uopće takav prostak, koji ne sluti da osim Mikea Spillanea postoje još i stanovita gospoda Balzac, Tolstoj i Whitman, osjetiti svu oštrinu dostojanstvene šutnje i ponosnog uzdizanja iznad niskosti ljudi njegova kova. Možda je ipak trebalo ...
Slika na zidu - reprodukcija Wateaua - malo se nakrivila, pa sam je popravio. Odabrao sam i ploču koja je trebala poslužiti kao uvod u intimniju atmosferu. Bio je to stari prokušani »Night and Day« kojemu teško može odoljeti žena kad u polumraku sjedi s muškarcem kao što sam ja.
Sve je bilo u redu, ustanovio sam, i izvadio rupčić da još jednom obrišem stakla na naočalama. Popravio sam i kravatu te izvadio, ponovo previo i stavio u gornji džepić ultrabijeli rupčić. Čak sam obrisao i desnu cipelu o navlaku od kauča, premda sam bio uvjeren da se ljeskala kao planinsko jezero. Zatim sam duboko udahnuo i zadržao dah da bih što bolje mogao čuti zvuk zvonca.
Srećom što nisam uporan, pa ono što naumim ne izvedem do kraja Zbog toga sam opet izdahnuo zrak iz pluća i to mi je spasilo život. Naime, da sam zadržavao dah do zvuka zvonca, bio bih već odavna mrtav. Minute su prolazile a da se ništa nije čulo, osim koraka moje stanodavke, u njezinu stanu od kojega me dijelio samo tanak zid.
Mozgom mi je prohujala heretična misao: zar je Jennifer vrijedna svega toga?
Časkom sam bio neodlučan, a zatim je pobijedio osjećaj: jest, vrijedna je. Zaljubljen sam u nju, i to je dovoljan razlog. Zaljubio sam se jutros, isti tren kada je pristala da me posjeti. A to je učinila pola minute nakon što je kroz prozor redakcije spazila onog odurnog Georgea Middletona kako u novom »chevroletu« odvodi neku plavokosu ljepoticu u smjeru koji nesumnjivo vodi prema šumama, livadama, ljubavnim sastajalištima.
Ne vjerujem da znate kako već duže vremena, gotovo otkad sam ovdje, nagovaram Jennifer da jedne večeri dođe k meni da slušamo gramofonske ploče. U toku tih nagovaranja još nisam bio zaljubljen u nju. Htio sam samo imponirati svojim vršnjacima, kod kojih Jennifer vrlo dobro kotira zbog lijepih nogu, još ljepših bokova i najljepših grudi u Prenticevilleu. Osim toga, priča se da se Jennifer ljubi akademski perfektno pa svaki mladić u gradu, koji drži do sebe, želi da to jednom iskuša. Razumljivo, i ja.
No, vjerovali ili ne, Jennifer nikad nije potvrdno odgovorila na moje nagovore, čak se prema meni odnosila kao da sam zrak, možda još i gore, premda sam joj nebrojeno puta pomogao odnijeti kući pakete i paketiće iz trgovine, a jednom sam joj vlastoručno pokrpao gumu na autu. Tješi me jedino to što se ni mnogi drugi momci, barem koliko ja znam, ne mogu pohvaliti uspjesima kod Jennifer, zbog čega je, vjerojatno, iza njezinih leđa i zovu »konjskom gubicom« kako bi zlobno preuveličali njezinu ponešto izduženu donju vilicu i isturene zube. Kod nje »pale« samo mladići na prolazu, i to oni što dolaze iz velikih gradova, i - onaj nesretni George Middletone!
George je poglavlje za sebe u našoj priči. Ne bih želio trošiti na njega mnogo riječi, jer on toga nije vrijedan. Spomenut ću jedino to da je on, uz prokletog Mikea 0' Keefea i mene, jedini profesionalni novinar u našem »Bubnju«, da ima protekciju kod šefa koji mu štampa svaku bljuvotinu što je nadrlja, da ima bogatog oca koji ga redovito opskrbljuje novim automobilima, da je fizički lijep i da lijepo pjeva. Da je uz to glup, umišljen, antipatičan i nedorastao za novinara i osvajača - to uopće neću spominjati.Nego, da se vratim na pristanak Jennifer. Dogodilo se to jutros. Kao da ju je sama providnost nanijela u redakciju nešto poslije moje svađe s O'Keefeom i uputila joj pogled kroz prozor prema Georgeovim kolima. Vidio sam kako je problijedjela, pocrvenjela, pa ponovo problijedjela, ali kad je nešto poslije pogled skrenula prema meni, u očima joj se zrcalio nestašluk.
- Timothy - rekla je navlaživši jezikom gornju usnu - čula sam da posjeduješ najkompletniju zbirku ploča u Prenticevilleu!
- U cijelim Sjedinjenim Državama - odgovorio sam.
- Doista? Baš bih htjela čuti tvoje ploče.
Ruka joj je našla utočište na mojemu ramenu. Osjetio sam znoj na čelu.
- Doći ću večeras k tebi, znaš! - rekla mi je unijevši mi se u lice. - Da čujem ploče, da malo brbljamo, i tako dalje, znaš ...!
Znao sam - da sam zaljubljen u Jennifer do ušiju, vjerojatno i preko njih. Obožavao sam njezinu crvenkastobakrenastu kosu, divio se njezinu tijelu, proždirao očima njezine grudi, u mislima joj milovao noge, bokove. Bio sam oduševljen čak i njezinim pjegavim licem, njezinom izduženom vilicom, isturenim zubima. Srce mi je snažno kucalo, Adamova jabučica penjala se i spuštala u sinkopama, krv navirala u lice. Odjednom sam zaboravio sve nedaće u životu.
- Jennif... - promucao sam, a naočale su mi se sve više maglile.
- Hoćeš li? - pitala me nježno i sama zaključila: - Doći ću oko devet. Ne, nego točno u devet. Čekaj me! I nastoj da ne bude previše bagre s tobom!
Ruka joj je napustila moje rame, došla do obraza, lagano ga pomilovala, prešavši bez komentara preko gnojnog prištića u blizini nosa, i zaustavila se na usnoj resici koju je mangupski povukla. Putene usne bile su joj vlažne, a zubi su joj provirivali zaista anđeoski ...
Sad je devet i sedamnaest, a nje još nema. Oh, Jennifer...!
Znajte, divno je biti zaljubljen! U svojoj dvadeset i sedmoj godini osvjedočio sam se u to već četvrti put. Prvo je bilo s Evelyn, pa onda s onom malom što je imala crne pletenice a stanovala je preko puta škole, pa onda s Vivian - s njom sam se i poljubio - a sad s...
U taj čas odjeknulo je zvonce. Odlučno, nestrpljivo.
Bože, došla je! Instinktivno sam se uhvatio za grlo i usput vratio odande srce u prirodan položaj. Popravio sam kravatu, pogledom još jednom obuhvatio sobu, kauč, abažur na svjetiljci, gramofon, bocu, čaše, cvijeće, sve, udahnuo da ustanovim smrdi li još onaj prokleti orahovac (srećom: ne smrdi!) i - iskašljao se. Ruka mi je zadrhtala kad sam uhvatio kvaku. Ali, svladao sam se. Čvrsto stisnuvši vilice i udahnuvši zrak u količini dovoljnoj za jednotjedni boravak u zrakopraznom prostoru, izašao sam u predsoblje i odlučnim koracima prišao ulaznim vratima. U prolazu sam dospio još registrirati poluodškrinuta vrata koja iz tog predsoblja vode u stan poštovane Cassandre Harrington, jedno radoznalo oko ispod naherene perike i medaljon na cmoj traci. Zatim sam desnom rukom uhvatio patentni otvarač a lijevom povukao vrata.
- Napokon, draga... - rekao sam glasom dostojnim Casanove. Ispružio sam ruke prema Jennifer i uhvatio revere na kaputu nepoznatog muškarca, koji je silom nastojao da se pokraj mene ugura u predsoblje. Imao je na glavi panama šešir, bio je nizak, još niži od mene, ali djelovao je snažno. Pritisak kojim me nastojao maknuti da bi ušao, natjerao me da upotrije*im svu snagu kako bih mu se odupro. Stanodavkina vrata zatvorila su se bučno.
- Gospodine, vi... - počeo sam mu oponirati. Uspio sam da suzbijem neznančevu navalu i prešao sam u protuofenzivu gurajući ga prema stubištu.
- Želite li nešto, onda to i kažite! - govorio sam oštro držeći ga još za ovratnik. Odjednom sam osjetio kako je šutljivac izgubio ravnotežu. Da ga nisam čvrsto držao, vjerojatno bi pao na leđa, možda bi se i ozlijedio. No, samo bi mi još to trebalo, incident na stubištu u trenutku kad treba da dođe Jennifer. Opet sam ga privukao sebi, a on mi se naslonio na prsa priljubivši lice uz moj vrat. Šešir mu se naherio nadigavši obodom moje naočale, tako da sam izgubio predodžbu tko ili što je to preda mnom.
- Čovječe, pa vi ste pijani! - uzviknuo sam ozlojeđeno, oslobodivši jednu ruku i vraćajući vid smještanjem naočala na njihovo mjesto. Tek sam onda osjetio kako je njegov nos, zaboden u moju bradu, zapravo hladan. Upravo leden.
- Ali! - glas mi se pretvorio u pištanje.
Stupio sam korak natrag, a neznanac me slijedio, najprije je posrnuo, a zatim se skljokao pred moje noge. Okrenuo sam ga na leđa. Tup, nepomičan pogled nije upro u me nego nekamo iza mojih leđa, u strop, svjetiljku, što li.
Prodrmao sam ga. Nije reagirao. Uhvatio sam ga za ruku. Bila je ledena i pala je beživotno čim sam olabavio stisak. Turio sam mu prst u oko. Ostalo je kao i prije zapiljeno u strop a da mu se ni kapak nije pokrenuo.
- Gospode Bože! - jeknuo sam bespomoćno.
Sada mi je već bilo jasno da je čovjek koji je ležao pred mojim nogama mrtav. Umjesto Jennifer, posjetio me mrtvac.
Stajao sam koju minutu nijem nad uljezom. Nisam znao što da radim: da li da vičem, da plačem, da škrgućem? Kako li je taj upao ovamo ...? Kleknuo sam pokraj njega da se još jednom osvjedočim diše li ili ne diše. Jer, časkom mi se učinilo da se desna obrva neznanca lagano podigla, onako podrugljivo kao što to već rade samouvjerene osobe, a ovaj tu preda mnom djelovao je samouvjereno, bez obzira u kakvom se stanju nalazio.
Na žalost, prevario sam se. Obrva, rijetka, žućkasta, bila je kao i prije gotovo ravna iznad plavosivog oka, jednako kao i ona s druge strane lica. I usne su mu bile stisnute, brčići nakostriješeni, sve onako kao što je bilo kad se neznanac našao iznenada u mojemu naručju.
Mrtav, to sam ustanovio po deseti, stoti put. Ali, od čega? Kljenut srca, ovapnjenje žila, kolera?
Ili...?
Stresao sam se od te pomisli, ali je nisam odbacio. Brzim pokretom prešao sam mu rukom preko prsa, trbuha, i onda, gurnuvši ruku ispod tijela, preko leđa. Ne, nigdje nikakav nož, niti igla. Cak ni krv koja bi natapala fino, flanelsko plavkastosivo odijelo.
Ali, što ja to radim ovdje u predsoblju? Zar ću vječno klečati pokraj tog mrtvaca i buljiti u njega da vidim hoće li se možda ipak udostojati da mi već jednom namigne? Treba zvati policiju, pa neka se oni zabavljaju s njim! Što me briga za tog čovjeka iz prošlosti kad mene očekuju slasti budućnosti.
Pogledao sam na sat. Bože, već devet i trideset tri! Jennifer samo što nije došla Negdje se malo zadržala, ali svaki trenutak treba da pozvoni.
Oh, pa nisam ni vrata zatvorio, cijeli grad može gledati Timothyja Tatchera kako se zabavlja s mrtvacem u naručju. Ustao sam, provirio na ulicu, u kojoj nije bilo ni žive duše, zatvorio vrata, a zatim krenuo prema telefonu. Koji je ono broj policije?
Stavio sam prst u otvor s brojkom i zastao. Hm, ako ih sad zovnem, doći će tek za pola sata, a onda će mjeriti, slikati, ispitivati... Trajat će to satima prije nego što se pokupe. A Jennifer...?
Odložio sam telefonsku slušalicu i pogledao mrtvaca. Pogled mi se susreo s njegovim. Nisam izdržao ja; odvratio sam pogled i ponovo uzeo u ruku telefonsku slušalicu. Neka već jednom ode taj tip iz mojega predsoblja!
Ne znam zašto, ali pred očima mi se pojavila najprije lijeva, pa desna noga Jennifer Sandbourne. Onda njezini bokovi, pa trbuščić, što sam ga imao priliku vidjeti ljetos na kupalištu, kad je svojim bikinijem izazvala proteste Lige za miran san. Onda su na red došle grudi s gornjim dijelom kupaćeg kostima, pa bez njega, i tu je moje priviđenje nestalo. Uzdahnuo sam, po drugi put odložio slušalicu i prišao odlučnim koracima došljaku. Uhvatio sam ga za ruke i povukao prema sobi. Nogom sam otvorio vrata, ušao u sobu, dovukao svog iznenadnog posjetioca, koji me poslušno slijedio, i ostavio ga usred polumračne prostorije. Onda sam se vratio u predsoblje i uzeo njegov panama šešir, koji mu je bio spao s glave. Vraćajući se u sobu, zastao sam kod vrata i pogledao prema prebivalištu gospođe Cassandre. Ništa. Vrata njezina stana bila su zatvorena, nikakav pokret nije se čuo. Očito joj je pogled na muškarca, koji mi dolazi na kartanje, pokvario očekivani užitak, pa se u znak protesta povukla na spavanje.
Vratio sam se u sobu i zatvorio vrata. Svladao sam se da ne prasnem, znajući da je sada potrebna hladnokrvnost i snalažljivost.
Bio sam s time načisto - treba mrtvaca skloniti dok ne prođe ljubavni sastanak. Za njega je zapravo svejedno leži li mrtav ovdje kod mene, na policiji ili u mrtvačnici. A za mene je bolje da mi se policajci ne miješaju, barem za sada, u privatni život. Znači, treba odgoditi susret mrtvaca i policije, kako bi se na istom terenu mogao održati mnogo značajniji i zanimljiviji meč: Jennifer-Timothy.
Problem je bio, jedino, kamo smjestiti tog došljaka. Ovdje, nasred sobe, nije mogao ostati. Jennifer sigurno ne bi mogla pažljivo slušati ploče kad bi joj do nogu ležao nepoznati muškarac, uz to još mrtav. Niti bi mi mogla u društvu trećega posvetiti pažnju koju zaslužujem. Uostalom, izričito je naglasila da želi biti sama, i ja treba da poštujem njezinu želju.
Sada sam se uvjerio kako je sitnica smjestiti nekamo stručak cvijeća - problem koji me je maloprije mučio - u usporedbi sa smještajem mrtvaca. Pogledom sam i opet kružio po sobi, ali nigdje nisam mogao pronaći prikladno skrovište. Ormar mi je ionako bio prepun raznih drangulija, a kad bih ga ispraznio, da tamo uguram neznanca, ostalo bi neriješeno pitanje kamo sa svim onim starim čarapama, poderanom košuljom, klupskom majicom s inicijalom »T« i svim ostalim tričarijama. Vjerujem da bi gomila takvih stvari usred sobe djelovala još nepriličnije od ovog trupla, odjevenog, uostalom, u uredno i kvalitetno odijelo. Znači, ormar otpada.
Pod kauč? Hm, kad prave tako glup namještaj, sve do poda, pa ne možeš pod kauč strpati ni najobičnijeg mrtvaca. U kauč? I to otpada. Tamo je Cassandra smjestila neke stare sagove, a tu je još i krevetnina, dakle, puno puncato.
Pogledao sam kako izgleda u udubini prozora, ali ni tamo nije postojala nikakva mogućnost. A hladnjak? Zadovoljno sam se pljesnuo po čelu. Razumljivo, u hladnjak! Zapravo je i najhigijenskije držati mrtvaca u hladnjaku. Ne treba se bojati da bi mogao zaudarati. Osim toga, nekako je i najestetskije.
Zgrabio sam neznanca i odvukao ga u čajnu kuhinju, gdje je u kutu stajao hladnjak. Otvorio sam vrata, izvukao iz njega bocu mlijeka, komad sirova mesa, tri rajčice i dvije limenke grepfruta, a onda počeo gurati mrtvaca u hladnjak. Nije išlo. Najprije je zapinjao ramenima, a onda mi je stvarala teškoće njegova glava. Nakon dobrih deset minuta natezanja, uspjelo mi je napokon ugurati tijelo, ali vani je ostala lijeva noga. Nju nikako nisam mogao utrpati. Jedino da izvučem desnu, a onda sam opet na istom.
Problem je ostao nerješiv. Izvukao sam čovjeka iz hladnjaka i razočaran vratio tamo mlijeko, meso, konzerve i rajčice. Čovjek je ležao nasred kuhinje, sada već pomalo deranžiran i s golemom tamnom mrljom od vlage na lijevom ramenu.
- Oprosti - prošaptao sam - ali nisam ja kriv!
Zatim sam ga ponovo odvukao u sobu i zamislio se.
Zaista je to zanimljivo. Nikad ga dosad nisam vidio, a sada se za njega brinem više nego za rođena brata. Da mi je barem znati tko je, kako se zove, odakle je? Hm, zar je to tako teško ustanoviti? Posegao sam rukom u unutrašnji džep njegova kaputa i odande izvukao novčarku. U njoj sam našao iskaznicu Udruženja ribiča, da ne govorim o snopu novčanica. »Harold Ingersole« pisalo je u iskaznici. Rođen u New Yorku, godina rođenja 1921.
- Ja sam Timothy - predstavio sam mu se. - Timothy Tatcher, rođen u Wallaceu, godina rođenja 1943. A sad, kad se poznajemo, da se napokon pobrinem za tvoj smještaj!
Ali, nisam dospio. Zvonce, čiji sam zvuk trenutak prije očekivao s toliko čežnje, odjeknulo je kao fijuk metka i potpuno me zbunilo. Jennifer! Stigla je. Pogledao sam na sat, bilo je već 10,03, dakle, zakasnila je cijeli sat, ali još je došla prerano. Osjećao sam se kao zvijer u zamci. Zvonce me opet ujelo za srce, ovaj put kratko i isprekidano, a ja sam stajao iznad Harolda zvjerajući po sobi i tražeći izlaz. Napokon sam ga odlučno zgrabio i odvukao u najtamniji kut i preko njega prebacio navlaku što sam je strgao s kauča. Lisnicu s iskaznicom hitnuo sam pod naslonjač. Zvonce je postalo sve nestrpljivije.
- Odmah, odmah - vikao sam i s vrata još jednom pogledao gomilu koja se gubila u tami. - Valjda neće ništa opaziti - pomislio sam i jurnuo u predsoblje.
Nije trebalo da se tako žurim, jer je gospođa Cassandra Harrington, odjevena u kućnu haljinu, prebačenu preko spavaćice, s čipkastom noćnom kapicom na glavi, preuzela dužnost vratara. Čuo sam njezin glas:
- Da, ON je kod kuće, ali, koliko je meni poznato, ON je zauzet!
Preko njezinih ramena Jennifer je zavirivala u unutrašnjost kuće.
- Zauzet? Ne vjerujem da je zauzet kad zna da ću ja doći!
Glas joj je bio ispunjen samouvjerenošću.
- Jennifer! - viknuo sam da bih onemogućio daljnju izmjenu mišljenja između dviju žena. - Evo me!
- Evo ga. Vidite da nije zauzet!
Gospođa Cassandra malo se odmaknula, da omogući prolaz, a onda dostojanstveno slegnula ramenima.
- Uvijek ste mi govorili da su vam karte draže od djevojaka. Kako vidim, mijenjate sklonosti! - rekla mi je.
- Jennifer, dođi - rekao sam nježno i pružio joj obje ruke. - Gospođo Harrington, da vas upoznam ...!
- Žalim, nisam prikladno odjevena! - odgovorila je udovica i uputila se u svoj stan.
Jennifer umalo da nije prasnula u smijeh, ali se ipak suzdržala Uzela me pod ruku, pa sam je uveo u sobu. Zaustavila se, ogledala oko sebe i, dok sam promatrao kako joj usko pripijena suknja ističe liniju bokova, izustila je:
- Hm, nije baš najbolje, ali nije ni tako loše. A ploče?
Pokazao sam dvije velike gomile ploča uz električni gramofon.
- Na izbor!
Jennifer se zavalila u naslonjač ispruživši svoje slavne noge. Pogled joj je kružio sobom preletjevši preko ormara, Wateauove reprodukcije i navlake, koja je skrivala Haroldovo tijelo. Tu se zaustavio nepunu sekundu, koja mi se pričinila kao put Zemlja-Venera-Zemlja, a zatim je proslijedio do kauča zaustavivši se na svjetiljci i njezinu štitniku.
- Bezobrazniče - rekla je nasmijano, prebacivši nogu preko noge - znaj da sam došla slušati ploče, a ne da se ljubakam!
Već sam točio viski, njoj, pa sebi. Priznajem, bio sam nespretan i prolio nekoliko kapljica na stol, ali to mi ne možete zamjeriti kad znate što se sve odigralo u toj sobi u posljednjih pola sata. I ona je spazila moju drhtavu ruku, pa se nasmijala, uvjerena da zna razlog. Varala se.
Prinijela je čašicu nosu i udahnula.
- Napokon jedan pametan čovjek - ustanovila je. - Drugi muškarci smatraju da djevojci treba ponuditi liker i zajedno s njom muče se cijelu večer ispijajući kakvu bljutavu tekućinu. - Malko je ispila, a onda me pogledala i nastavila: - Znaš, Timothy, sve više uviđam da si ti zapravo zgodan momak!
Postalo mi je vruće, premda nisam ni osjetio viski koji sam izlio u grlo. A ploča? Umalo da nisam zaboravio. Prišao sam gramofonu i stavio ga u pokret. »Night and Day«, valjda me sad nećeš iznevjeriti!
Jennifer je malo pjevušila, njišući nogom u taktu glazbe, a zatim zašutjela gledajući me pozorno.
- Dakle? - rekla je.
Uzeo sam ponovo čašicu u ruku, prevrtao je malo, a onda je opet stavio na stolić.
- Da još natočim?
Nasmijala se:
- Kakve su tvoje namjere?
Nasmijao sam se i ja, ali zbunjeno. Zaista nisam znao što da joj odgovorim. Kao da me smetao Harold u svom kutu.
- Dakle? - ponovila je Jennifer.
- Ovaj... pa, čini se da će... ovaj... lijepo vrijeme još dugo potrajati... George mi je rekao da ima u izgledu...!
- Ne spominji mi Georgea - rekla je oštro, a onda nastavila nježno: - Zar me nećeš poljubiti?
Nasmijao sam se glupo, priznajem, ustao i prišao do nje. Ona je zabacila glavu i, uhvativši me rukama za ovratnik, prisilila me da se prignem, upravo toliko da moja usta poklope njezina. Instinktivno sam se htio uspraviti, ali tada sam shvatio da taj poljubac zapravo želim i ja, pa sam je strastveno zagrlio. Zaista, imali su pravo svi oni koji su pronosili glasine da se ta djevojka ljubi akademski. Na trenutak mi se zavrtjelo u glavi, izgubio sam tlo pod nogama, činilo mi se da lebdim, a »Night and Day« nije više pjevao Pat Boone nego zbor rajskih anđela.
Kad sam se napokon vratio na zemlju i otvorio oči, vidio sam tamo u mraku, iza naslonjača i Jennifer, gomilu prekrivenu navlakom. Harold! Učinilo mi se da se pomakao, pa sam razrogačio oči napinjući se da zamijetim još jedan pokret.
Iz daljine sam čuo nekakav šapat. Bila je to Jennifer koja je ponovila glasnije:
- Poljubi me u vrat, mali moj! Zar me ne čuješ? Još sam buljio u navlaku i osjećao kapljice znoja na čelu. A ako nije mrtav?
- Što je, što ti je? Zar me nećeš poljubiti ni kad to od tebe tražim?
Jennifer je upotrije*ila oba dlana da mi privuče glavu sebi i nasmijala se!
- Izgledaš mi kao da si ustao od mrtvih! - rekla je. - I blijed si. Dršćeš! Zar te toliko uzbuđujem, mali moj?
Rukom mi je pomilovala kosu, na kojoj se više nisu opažali višesatni napori da je smirim i dovedem u red.
- Natoči nam još po jednu!
Uspravio sam se, zgrabio grčevito bocu i natočio joj.
- I sebi!
Natočio sam i sebi, prinio čašicu ustima i izlio u sebe njen sadržaj. Ovaj put osjetio sam kako viski djeluje. Jennifer se značajno nasmijala i pokazala mi rukom gramofon, odakle je dopiralo škripanje igle.
Stresao sam se. Zar ću dopustiti da mi Harold pokvari užitak? Stavio sam drugu ploču, polagani blues Dukea Elingtona, i pogledao Jennifer. Ona je časkom slušala, kimajući glavom, a onda je ustala i prišla mi.
- Zaplešimo! - rekla je i privila se uza me.
Gospode, takav ples još nisam doživio. Ja, doduše, nisam osobit plesač, ali ovaj put plesao sam majstorski, povodeći svoje tijelo za njezinim; bio je to ples da vrištiš od oduševljenja! Samo da vam prišapnem, onako u povjerenju, za plesa sam ustanovio, i to vrlo brzo, da djevojka ne nosi grudnjak. Što kažete? Harold, ako hoće, neka dubi na glavi, ali ja ću se ipak zabavljati s Jennifer!
- Zašto nemaš automatski gramofon? Još bi bolji bio magnetofon ... - rekla je kad je opet zaškripala igla. I meni je bilo žao što smo morali prekinuti ples, ali tu nije bilo pomoći. Drugi put ću, naumio sam, posuditi magnetofon od Percvja. Ili od Roya, on ga također ima.
Kad sam se okrenuo da priđem svojoj partnerici, vidio sam je kako stoji uz kauč i prstima povlači po zaista dotrajalom materijalu, kojim je bio pokriven. Na licu joj je bio gotovo gadljiv izraz, donja čeljust kao da se još više izdužila.
- Zar nemaš ništa da staviš na kauč?
Ovo pitanje nalikovalo mi je na udarac štapom po šiji.
- Ja ... Imam, ali...!
- Onda daj što imaš - rekla je odlučno. - Ne misliš, valjda, da ćemo sjesti na tako prljav kauč?
- Ali... u pranju je. Da, jutros ga je gospođa Cassandra uzela da ga opere. A molio sam je, vjeruj mi, molio sam je i preklinjao neka to ne čini...
- Uzmi onda nešto drugo. Ili posudi od nje!
- Hm, pa vidjela si da spava. A drugo ... drugo zaista nemam.
Prišao sam kauču i prstima pomilovao olinjalu tkaninu.
- Pa, to i nije tako strašno... - pokušao sam uvjeriti i nju i sebe, ali bez uspjeha.
- Uh, ti si grozan - naježila se Jennifer i odskočila od kauča. Zatim je odlučnim koracima prošla po sobi. - Nešto ćemo valjda naći - mrmljala je kroz isturene zube.
Odjurio sam u kut u kojemu je ležao Harold i stao pred navlakom.
- Ali, draga - moljakao sam je odande - sjednimo u naslonjač. Tamo je ugodnije, ljepše, intimnije.
- Gluposti - odgovorila je prezirno - nikad u takvim momentima nisam sjedila u naslonjaču. Uvijek na kauču. Ali, na čistom kauču!
- Ha, što ti je ovo! - uzviknula je odjednom pobjedonosno. Rukom je pokazivala nešto, vrlo sam dobro znao što.
- Ništa, ovaj... Jennifer... A da pođemo u šetnju?
- Pa to je nekakva navlaka za kauč - ustanovila je žmirkajući očima da bolje vidi. - Daj to, to je ono što nam treba!
- Ne, Jennifer, nemoj - molio sam je. - Ostavi to, to je neka prljava krpetina koja je, ne znam ni sam kako, dospjela u stan. Nemoj je ni gledati, a kamoli da je uzmeš u ruke!
Htjela je proći pokraj mene, a ja sam se pomakao da je spriječim. Sudarili smo se i pali. Ja sam, zapravo, sjeo na navlaku i ono što je ona prekrivala, a Jennifer je posrnula preko mene. Rukom je ipak zahvatila kraj od navlake i povukla je. Ali, nije uspjela. Srećom, ja sam sjedio na većem dijelu tkanine i djelovao poput pritiskivača. S druge strane, i Harold je dobro obavljao svoju dužnost, tako da djevojka nije uspjela u svojoj nakani. To ju je naljutilo.
- Slušaj, mladiću - rekla je bijesno - sve je to prilično glupo. Ako je to jedini način na koji zabavljaš djevojke koje dovodiš u svoj stan, onda nećeš mnogo postići u životu.
- Jennifer - promucao sam - pa možemo još plesati. Ili ljubiti se. Tamo u naslonjaču!
- S tobom? Radije idem na groblje da se tamo ljubim sa spomenikom ratnog veterana.
Otrgnula se i digla. Bijesno je pošla do stolića i natočila viski. Ja sam ustao, pomilovavši preko navlake Harolda, i pošao do nje.
- Gdje imaš telefon? - upitala me hladno.
- U predsoblju. Zašto?
- Stavi jednu ploču. Onaj blues otprije!
Poveselio sam se. Znači, ipak će sve biti u redu. Ples, poljubac, grudnjak, kojega, zapravo, nema!
Stavio sam ploču.
- Daj glasnije! Pojačao sam ton.
- Još glasnije!
Pojačao sam do maksimuma.
Jennifer je prišla vratima, otvorila ih i u predsoblju pronašla telefon. S mjesta gdje sam stajao, vidio sam kako okreće brojčanik.
- George? - čuo sam njezin glas.
Osjetio sam kako se opet hladim.
- George, ti si? - gukala je Jennifer okrenuvši slušalicu prema sobi. - George, danas neću izaći s tobom, znaš. Ovdje sam kod Timothyja, slušam ploče, izvrsno se zabavljamo.
Njezin demonski pogled sjajio je iz predsoblja.
- Kod Timothyja - naglašavala je svako slovo, dakako, s namjerom da njezin sugovornik ne bi kojim slučajem čuo neko drugo ime. - Što se čudiš, pa tvoj je kolega zapravo zlatan momak. A kako se tek ljubi...!
Ono što je George odgovorio nisam uspio čuti, već i zbog toga što je Jennifer popratila njegove riječi raskalašenim smijehom.
- Valjda nisi ljubomoran - tepala mu je u telefon. - Uostalom, i možeš biti. I ja sama ugodno sam iznenađena, vjeruj mi! Ostat ću ovdje do ponoći. Možda i duže!
Opet se nasmijala, a zatim dogovorila s Georgeom sastanak za prekosutra i spustila slušalicu. Kad je ušla u sobu, opet je bila ozbiljna, hladna.
- George će puknuti od bijesa - rekao sam.
- Nadam se - odgovorila je glasom u kojem su plivale ledene sante.
- Da zaplešemo? - ponudio sam joj.
- Idem kući! - odgovorila je. Bio sam zaprepašten:
- Jennifer, pa tek si došla. Tek smo počeli...!
Ona me prezirno pogleda.
- Zar misliš da ću s takvom budalom ostati ovdje cijelu noć? I još, možda, na tom prljavom kauču? Glupane!
Nisam vjerovao vlastitim ušima.
- Ali...! A ono maloprije?
Stala je pred mene, podbočivši se rukama o bokove i nasmijala se tako silovito da su joj se grudi pod tankom svilom lagašno potresle.
- Slušaj, mladiću - rekla je zatim. - Zašto ne uzmeš odmor i ne provedeš to vrijeme proučavajući u ogledalu svoju blesavu njušku? Onda bi dobio odgovor na pitanje zašto odlazim!
- Ali, ti si, ipak, došla. I bila si ljubazna sa mnom. Čak i više nego ljubazna!
Njezin pogled oborio bi i Floyda Pattersona.
- Zar još ne shvaćaš zašto sam došla?
Krenula je prema vratima, otvorila ih i pokazala pokretom glave na telefon.
- Pitaj slušalicu, možda je ona inteligentnija od tebe!
To je rekla i naglo se okrenula. Trenutak poslije čuo sam kako su se zalupila ulazna vrata.
Polagano, kao prebijen, dovukao sam se do ormara, otvorio ga i pogledao se u ogledalu. Rukom sam prešao preko lica zaustavivši se na onom gnojnom prištiću, a zatim sam pokušao zagladiti kosu. Prišao sam još bliže ogledalu i shvatio da ni ja nisam zadovoljan svojim izgledom. Onda sam se okrenuo, umornim korakom došao do navlake, odgrnuo je i obratio se Haroldu Ingersoleu, koji me promatrao staklenim pogledom iz čudnog položaja; glava mu je bila utisnuta između desne noge i lijeve ruke, a panama šešir prekrivao mu je gotovo cijeli desni obraz.
Kimao sam glavom i ukorio ga:
- To nije bilo lijepo od tebe, stari momče!
Ali njega se moje predbacivanje, očito, nije dojmilo.
« Poslednja izmena: 19. Maj 2005, 22:26:03 od Anea »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Maj 2020, 05:15:53
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: 24sata :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: ConQUIZtador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: Advokat Draganić :: MojaFirma

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.055 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.