Naučite pravila lepog ponašanja prema osobama sa hendikepom

Podrška umesto sažaljenja

Ukoliko ste u situaciji u kojoj je potrebno pomoći korisniku kolica da savlada stepenicu, nikako nemojte na silu pomagati, bez pitanja da li je potrebna pomoć i na koji je način potrebno pomoć pružiti

Da li ste se nekada našli u neprijatnoj situaciji, ne znajući kako bi se trebalo pozdraviti sa osobom potpuno oštećenog vida ili sa nekim ko koristi kolica. Iako do trenutka susreta sa osobom sa hendikepom možete misliti da je pozdrav sasvim obična stvar, ipak može doći do neprijatnosti kada niste sigurni kako bi trebalo da postupite.

U bontonu je jasno napisano da bi muškarac u kafanu trebalo da ulazi pre žene, kao i da se laktovi ne drže na stolu dok se jede, međutim, na pristup osobama sa hendikepom kao da je zaboravljeno. Udruženje studenata sa hendikepom izdalo je priručnik u kome ima više praktičnih saveta koji vam mogu olakšati ovu komunikaciju.
Tako, na primer, sa osobama sa oštećenim sluhom, a pri tom imaju i potpuno oštećen vid, jedino možete da komunicirate ako dodirom ispisujete slova na njihovom dlanu. Takođe, nemojte milovati psa vodiča osobe sa oštećenjem ili nedostatkom vida, osim ako za to ne dobijete dozvolu, jer je pas na „radnom mestu“.

Pored pogrešnog pristupa ili preterane brige oko korišćenja svakodnevnih fraza, ponekad dolazi i do „nasilnog“ pružanja pomoći osobi sa hendikepom u trenutku kada pomoć uopšte nije potrebna i na način koji može da povredi tu osobu.

Ukoliko ste u situaciji u kojoj je potrebno pomoći korisniku kolica da savlada stepenice, nikako nemojte na silu pomagati, bez pitanja da li je potrebna pomoć i na koji je način potrebno pomoć pružiti.

Obraćajte se direktno osobi sa hendikepom, a ne preko nekoga ko je u njenom društvu. Bez obzira na to o kakvom se hendikepu radi, slobodno se služite izrazima „vidimo se“ ili „pozdravljam te, trčim dalje“ ili „čujemo se“.
Prilikom upoznavanja ne izbegavajte rukovanje sa osobom koja ima amputiranu ruku, kvadriplegiju ili protezu umesto ruke ili šake. Možete se rukovati dodirom, levom rukom, ili onako kako to najviše odgovara osobi sa hendikepom. Ako sa nekim ko je korisnik kolica razgovarate duže vreme, pokušajte da sednete da biste mogli da ga gledate u oči. Kada razgovarate sa nekim ko otežano govori, koncentrišite se i budite strpljivi, i obavezno tražite da vam se ponovi ono što niste razumeli, ali nikako ne glumite da ste razumeli. Ne uskačite da završite rečenicu pretpostavljajući šta osoba želi da izgovori.

Ukoliko poznajete osobu sa hendikepom, verovatno ste naučili da postoje neke sitnice na koje treba obratiti pažnju da komunikacija bude lakša i slobodnija. Ne dozvolite da vas strah od nepoznatog, predrasude, neupućenost, ponekad i preterana briga, sputaju u ophođenju prema sugrađanima i sugrađankama sa hendikepom.



SVEST LJUDI NA  NISKOM NIVOU

LJupka Mihajlovska, izvršni menadžer Udruženja studenata sa hendikepom, kaže da je svest ljudi u Srbiji o tome na vrlo niskom nivou.
- Bez obzira na to što smo u hiljadama primeraka štampali priručnike, trebalo bi još mnogo sličnih akcija pokrenuti. I sami mediji greše kada kažu invalid, ili osoba sa posebnim potrebama. LJudi u Srbiji jako malo znaju o tome kako bi se trebalo odnositi prema osobama sa hendikepom - kaže Mihajlovska.

INVALID JE POGREŠNO

Kada se obraćate osobi sa hendikepom, ne koristite reč invalid. Koren reči invalid je u latinskoj reči invalidus, koja znači nejak, nemoćan, ne vredan. Primena ove reči dovela je do stvaranja atmosfere u okruženju koja je osporavala svaku sposobnost ljudi sa hendikepom, a asocira na sažaljenje i milostinju.



Izvor: Glas Javnosti

Odnos prema osobama sa hendikepom je prilicno pipava stvar...
Koliko sa jedne strane imaju pravo kada ocekuju ravnopravan tretman, toliko nekad u tome preteruju...
Ako postoji invaliditet to ne moze da se zanemari...
To ih ne cini ni boljim ni gorim ljudima, niti im daje vise ili manje prava kada je odlucivanje u pitanju, ali ih ipak odredjuje na neki nacin...

Jednostavno, neke stvari za njih su nedostizne, i zrela osoba ce biti svesna toga i ziveti sa tim problemom i oko tog problema...
U tom slucaju normalan odnos je moguc...

svidja mi se text    ovo je tacno jer ponekad imam utisak kao da oni misle da su bolji zato sto su hendikepirani  ovo kazem bez namere da nekoga uvredim 

Taj odnos... prema osobama sa hendikepom, zna biti komplikovan...
Ako ih posmatraš kao "normalne" (nakaradan izraz, znam), onda te mogu smatrati neotesanim i uvrediti se jer ne uviđaš da oni ipak imaju neke posebne potrebe...
S druge strane, ako nekako potenciraš na njihovim potrebama, to mogu shvatiti kao sažaljenje, koje njima nikako ne treba...

Sve u svemu, što kaže gazda, odnos je više nego pipav...

Vidi se da nemate iskustva pa cu vam samo par stvari reci. Pod broj jedan. Ljudi sa hendikepom jesu normalne osobe i tako ih treba tretirati. Razlika u vashem ponashanju prema osobi sa hendikepom i osobi bez hendikepa je u svega par tehnichkih detalja. Pod dva. U toj populaciji ima svakakvih ljudi pa i naopakih, ali vecina zheli samo onoliko ustupaka tek da se izjednache njihove mogucnosti sa mogucnostima ljudi bez hendikepa. Na primer, retko ko od njih ce trazhiti 6 u indeksu, ali ce svi trazhiti rampu na ulazu u zgradu fakulteta, ako govorimo o ljudima koji koriste kolica.

Gorepomenutu Ljupku poznajem i nema smisla da iznosim njenu privatnost ovde, ali je dovoljno sposobna da se vecina nas, koji nemamo hendikep, postidi.

onda cu tako u buduce da postupam 
 

Jel rekao neko da nisu normalne osobe? Tj. da to sto imaju neki hendikep njih cini nenormalnim?
Nemam iskustva u smislu da u porodici imam osobu sa invaliditetom, ali imam iskustva jer saradjujem sa njima, imam dosta poznanika medju njima i imamo ok odnos jer su u pitanju normalni i razumni ljudi...
Ja ih tretiram kao normalne osobe jer to i jesu, kao kompletne licnosti jer to i jesu...
To sto je neko debil nema nikave veze sa hendikepom, takvih ima bez obzira na broj udova ili boju kose i ociju...
Ipak, povremeno sam u odnosu sa tim ljudima nailazio na neki potpuno iracionalni ponos koji je meni bar neshvatljiv... Kada neko ne zeli pomoc iako mu je ocigledno potrebna, po cenu da sebi nanese veliki bol i stetu i sl.
Ne bih da detaljisem, ali mislim da ce bar po neko shvatiti sta zelim reci...

upravo to sto si rekao na kraju sam i ja mislio samo nisam znao kako da se izrazim  pa me je mozda neko shvatio pogresno 
ali kad pogledas okruzenje kakvo je surovo prema njima i kako ih ljudi omalovazavaju shvatis da je to verovatno njihov mehanizam odbrane 

Niko nije rekao da su nenormalne osobe, ali je bilo nedoumica da li ih treba tretirati kao normalne ... pishe sve lepo gore.
Vishe ljudi se ovde oglasilo. Shto si se odmah nashao prozvanim ?

Sa tvojim postom i mogu da se slozhim, jedino shto mi je zapalo za oko je da si se vishe osvrnuo na gafove ljudi sa hendikepom, nego na gafove drushtva prema njima.

ne znam.. ja izgleda zivim na marsu, ne poznajem ni jednu osobu sa invaliditetom a da nema bar 150 godina  

ali stoji da ljudi koji nemaju takve probleme ne znaju kako da se ponasaju u njihovom prisustvu... ili su napadno susretljivi, ili napadno nonsalantni, ili pretihi, ili preglasni... jednom recju, te tzv. zdrave osobe se osecaju jako nelagodno, a kako je onim drugim, mogu samo da zamisljam  

Ljudi su genralno skroz OK, i znachajna vecina bi da pomogne ali ne znaju kako.

mislis na osobe bez hendikepa?
ako mislis na njih moje iskustvo je dosta drugacije, uvek su tu neka prozivanja i razne gluposti, podsmeh i tako dalje da ne nabrajam

Bez obzira. Verujem da je vecina OK.

Normalne u smislu osobe bez hendikepa, ne normalne u smislu jedni su ok, drugi su idioti.
Nisam se nasao prozvanim, odgovaram iz mog ugla, uzevsi u obzir i ostale postove...
Drustvo je drustvo.
Ja sam pojedinac.
Na drustvo mogu vrlo malo da uticem, a mislim da to na najbolji nacin radim tako sto formiram ispravnu klimu oko sebe.
Ipak, to sto drustvo pravi greske, ne opravdava tu vrstu iracionalnog ponasanja...

Pre par meseci sam najgnusnije izvredjan i izetiketiran, od strane jedne osobe koja je cak faktor u nekoj organizaciji osoba sa invaliditetom, samo zato sto sam nakon citanja stranica i stranica uvreda i primedbi na racun lokalnih vlasti (koje uzgred ne podnosim), rekao da se stvari polako pomeraju na bolje i da je to ocigledno, da se na tome radi i da je grad mnogo pristupacniji za osobe u kolicima nego nekad... to je mali korak do cilja, ali je ipak zasluzio pored toliko pljuvanja i bar jedno malo hvala...
Cak sam bio maksimalno uljudan i pristojan kada sam to pisao...

To su ekstremi, ali interesantno da takav ekstrem predstavlja negde tu zajednicu koja je veoma brojna...

Nisam o tome govorio... govorio sam o "Mogu sam" kada je to iskljucivo bespotrebno mucenje...

Za ovo mogu da se slozhim. Mada ja lichno u praksi nisam naishao na takav sluchaj tvrdoglavosti. O tome se uglavnom samo pricha na tim skupovima.

kome nije potrebna moja pomoc nece je ni dobiti bio on osoba sa invaliditetom ili bez potpuno je svejedno 

poznajem nekoliko osoba sa hendikepom koji vode ispunjenije i uspjesnije zivote nego vecina koje poznajem.
ne cudim se tome.

potpuno je normalno da ih "zdrava" osoba ne moze razumjeti,
kao sto se ne moze razumjeti do kraja nista sto nije proslo kroz nase iskustvo.
i potpuno je normalno osjetiti izvjesnu nelagodnost koju osoba sa zdravim moralnim nadzorima kanalise na pravi nacin.
nije to dokaz da su svi "zdravi" losi ljudi,
vec je u prirodi ljudskoj da zazire od necega sto predstavlja nesrecu,nepravdu ili bilo kakvu anomaliju,koja nas samo podsjeca na to kako zivot zna biti surov i koliko zapravo imamo srece....ljudi su odvajkada,pa i nesvjesno zazirali od "drugacijih".

ono sto ja jesam primjetila,a sto ima ima utemeljenje kada se o tome dublje i nepristrasno razmislja,svaki fizicki nedostatak i anomalija,sasvim je normalno,odrazava se i na psihu!
da ne duzim sta bi sve to moglo da bude,
ali sam htijela da kazem da razumijem sta je Serbian Fighter htio da kaze u jednom od svojih postova.

naravno,
glasam za svako uvazavanje i pomoc ljudima sa hendikepom.
zao mi je sto se to naglasava,to bi trebalo da se podrazumjeva.

Pomoć psihologa osobama s invaliditetom    



U razmatranju potrebe da se psiholozi bave osobama s invaliditetom može se poći od saznanja da se pojedinci značajno međusobno razlikuju, bez obzira kojoj skupini pripadaju ili od koje su bolesti oboljeli. Neki će zatražiti psihološku pomoć; neki će je trebati, ali je nikad neće tražiti; a neki će je izrazito odbiti.
Potreba za vrstom pomoći koju pruža psiholog zavisi ne samo od psihičkog i fizičkog stanja pojedinca, nego i od njegova mišljenja i vjerovanja o tome što psiholog može i komu treba.

Kao i u svim drugim skupinama i među osobama s tjelesnim ograničenjima postoje pojedinci koji smatraju da trebaju sami prevladati svoje poteškoće te da im u tome nitko drugi ne može biti od koristi.

Psihološke intervencije mogu se provoditi pojedinačno ili grupno, a usmjerene su obično na prevladavanje stresnih situacija, na usvajanje vještina za rješavanje raznih problema, na poboljšavanje komunikacije s okolinom i na ovladavanje intenzivnih bolnih ili uznemiravajućih emocija.

Posebno se naglašava potreba za psihološkom pomoći kod kroničnih bolesti i stanja koja bitno utječu na kakvoću života, nalažu promjenu životnog stila i nameću razna ograničenja. Psihološka pomoć je usmjerena na prihvaćanje bolesti i disfunkcionalnost te na prevladavanje pratećih emocionalnih stanja. Najčešće su to tuga, depresivnost, ljutnja, očaj i slično. U raznim fazama bolesti ili stanja nakon povreda psihološke intervencije su usmjerene na ciljeve i sadržaje koji su tipični upravo za tu fazu i odvijaju se određenim redom.

Rad psihologa s osobama s invaliditetom može biti usmjeren na bilo koji problem (osobni, emocionalni, interpersonalni). Takav rad mogli bismo označiti kao rad na prilagodbi neke osobe na vlastita ograničenja i teškoće. Mogli bismo ga najkraće opisati paradigmom: KAKO DA LAKŠE ŽIVIM SA SVIM ONIM ŠTO NE MOGU?

Drugo važno područje u radu psihologa moglo bi se označiti paradigmom: KAKO DA SE USMJERIM NA ONO ŠTO MOGU I DA TO POBOLJŠAM?

Treće moguće područje rada psihologa je na poticanje pojedinaca s ograničenjima i hendikepima da otkrivaju i razvijaju potencijale koje nisu koristili prije bolesti ili povrede. To područje rada mogli bismo opisati paradigmom: KAKO DA PRONALAZIM I USAVRŠAVAM SVE ŠTO MOGU?

Percepcija i procjena samog sebe preusmjerava se s deficita i ograničenja na prepoznavanje drugih, ranije neotkrivenih ili nekorištenih potencijala.

U psihologiji je odavno poznato da su ljudski potencijali znatno raznovrsniji i bogatiji od iskorištenih. Ima mnogo razloga i subjektivnih i objektivnih koji na to utječu. I samo je obrazovanje i izbor zanimanja usmjeren prema "specijalizaciji" za neko područje. Mnogo energije i vremena trošimo da bismo usavršili znanja i vještine na odabranom području. Tako i ne razmišljamo što bismo još mogli uspješno savladati. Prema nekom idealnom konceptu ljudi imaju podjednake potencijale za razvoj raznih sposobnosti i vještina za svestranost. Praksa nas uči da ljudi većinom odabiru usmjerenost, a ne svestranost.

Naravno da takvo istraživanje i usmjerenost na otkrivanje i korištenje novih potencijala pojedinci mogu ostvariti i ostvaruju i bez psihologa. Psiholog može pomoći kod neodlučnih, pasivnih, malodušnih ili onih koji sebe vide prvenstveno kao osobu s ograničenjima.

Značajna pomoć u takvom nastojanju mogu biti drugi ljudi sa sličnim iskustvima, članovi udruge s dugogodišnjim iskustvom rada s osobama s invaliditetom, te osobe s pozitivnim iskustvima u pronalaženju novih mogućnosti.

(Glasilo HUPT, autorica mr. sci. Nada Anić)
    
Izvor: Psihoportal