1. septembar: Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika.
Kao i Kanada, uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo
u Disneyland. Poslije cemo smisliti gdje ce mo i kako cemo...

8. septembar: Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi
vec trebala u skolu. Sinula mi je napokon pametna
ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo
ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno razlikujem ekavicu I
ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo
c, zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im
nijedna ne ide od ruke. Sta li ce s nas biti.

24. oktobar: Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao
knjizicu i da ima ope' jedan u Opstini koji bi pogurao
za stan, ukoliko...Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.

25. novembar: Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi
smo bez para. Djeca ne idu u skolu.
Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za
motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u
sobi CNN i pokusavamo da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja
imam problema sa razumijevanjem unutarnjih granica,
nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno
naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman
da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto
tako da ne serem.


24. decembar: Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na
prvi dan Bozica, bice prazan avion.
Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati u
dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo
nesto baterija, svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da
obradujemo nase. Posljednja noc na jebenom
sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga
otkri, o ove sto na njemu zive.

25. decembar: Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na
palmama. Samo da mi je docepati se aviona. Nalecem na
Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari,
oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka u
prahu ... kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom
zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale.
Stjuardesa me upozorava pazim kako se ponasam nakon sto
sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho:
"Vozi Misko!".


27. decembar: Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u
policiji, kazu istekla nam oba pasosa,
i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim se, ja
- tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika,
no, niks, kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz
i svijece, kaze treba da prodje neko ispitivanje. Bas
smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg svijeta,
svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s nama, tariguz ostaje,
zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne
rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.

31. decembar: Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu,
evo nas na putu za Bec. Svi smo se vec medjusobno
posvadjali. Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje.
Ubjedjujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo
skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer,
Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.

1. januar: Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj
celiji. Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci
poklanjam cokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu
u Amsterdamu - Gyvency for men. Svidja joj se. Mirise.
Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno
bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo
jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud,
Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih rijeci
nakon naseg groznog McDonald'skog iskustva.

6. januar: Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj.
Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju
nam baterije. Brzo nas oslobadjaju iz policaije, izvinjavaju se. Da ne
bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u policiji I
otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je
koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa
ideja o povratku.
Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se
smije, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu ma cak
pitali cak ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu... Pitam treba li mi
viza, oni se svi grohotom smiju. Kazu, kak' ste vi
Bosanci bedasti.

7. januar: Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni
sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.
Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put
autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se
obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos
radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za
prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem
do klozeta da dodjem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na
nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u
autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja
pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo
u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek'
je ziva glava.

8. januar: Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u
nesvjest pali. Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi.
Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec
loseg predratnog. Neko povraca pozada. Neko otvorio
Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da
hoce zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na
tri carine i tri policije. Oduzimaju mi koznu jaknu
koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me
policajci skidaju. Kakva noc.

11. januar: Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na
Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je
imao karton kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket argete
za dzepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na
rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic
boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke nevaljalce
usput.
12. januar: Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo
ovdje cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa,
nece Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena
kaze da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijece i
nesto se domundjavaju oko nasih sjedista.
Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom,
svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci. Svi nam
se sahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse.
Malo mi je zlo. Nude me picem, odbijam da pijem na
javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju,
jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris
alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.

13. januar: Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.

14. januar: Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo
citav dan u raznim opstinskim kancelarijama,
vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje
"stanara".
15. februar: Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih
uljeza u "nasem" stanu. Pokusavam istjerati te
nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za
noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.

20. februar: Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj
stanici. Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag
lopovima iz autobusa, jos, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi
pomognu, da imam rjesenje za stan, i nalog, i da nemam
gdje spavati, i da cu se ubiti na mjestu ako nesto ne
ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput
ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For -
Na To - a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo
u stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni
lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga, svoje je svoje,
ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.

28. februar: Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase
cilime sto su komsije cuvale sest godina. Neko na
podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca
donijeli nas bojler. Nadjeno dosta nasih slika,
predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu
odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje
mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom.
Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.

1. mart: Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me
bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s
robom. Fata pocela da sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze,
bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta
da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i
imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu
jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru
sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi
i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje. Imaju
problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa
politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti.
Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom
dozvolom mogu dobit' fini posao za neku
medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo me
nerviram, gdje god dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to
se nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot zivio
ovdje.

2. mart: Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je
dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je
nama ovdje. Ne mogu nas odavdje vise ni puskom otjerati. Dobro nam je -
u picku materinu.

 

Hm!

 

 

 

 

  možda bespotreban nastavak...

Kada izlazi zvučni zapis?