Otkud lažna sjećanja?

Pogreške u pamćenju rezultiraju pogreškama u sjećanju, a time dovode i do lažnih sjećanja. No zašto smo nešto pogrešno zapamtili. Da bi prikrili veću tramu? Stručnjaci još špekuliraju.



Kada se osoba sjeća događaja za koji nema svjedoka ili dokaza, često se pitamo da li je to sjećanje stvarno. Problemi se naročito pojavljuju kada sjećanja uključuju traumu koju je uzrokovala druga osoba. Tada to sjećanje ne možemo zanemariti i ostaviti neprovjereno.

Što je zapravo sjećanje?

Za sjećanje možemo reći da je rezultat pamćenja. Prvo moramo upamtiti da bismo se mogli sjećati. Da bismo mogli objasniti sjećanje, prvo moramo objasniti pamćenje. Pamćenje je kompliciran proces koji je samo djelomično razjašnjen. Ipak, istraživanja su pokazala da pamćenje nije uvijek pouzdano. Prema tome kontinuitet pamćenja nije garancija točnosti, kao što ni gubitak pamćenja nije garancija netočnosti. Neke od teorija kažu da je pamćenje u biti rekonstrukcija koja je stvorena pod utjecajem očekivanja (naših ili okoline), emocija, krive interpretacije i drugih utjecaja iz okoline. Prema tome pogreške u pamćenju rezultiraju pogreškama u sjećanju, a time dovode i do lažnih sjećanja.

Kako nastaju lažna sjećanja

Porijeklo lažnih sjećanja nije u potpunosti poznato. Neka istraživanja pokazuju da su neka lažna sjećanja formirana vježbanjem i ponavljanjem događaja koji nam se čini interesantan. Nakon čestog zamišljanja i razmišljanja o nekom događaju mi ga možemo zapamtiti kao da se uistinu i dogodio. Dokazano je i da pamćenje uključuje rekonstrukciju, ne samo dosjećanje. Tako na primjer ako se ne možemo sjetiti dijela nekog događaja, mi ćemo ga rekonstruirati.

Sindrom lažnog sjećanja

Sindrom lažnog sjećanja možemo definirati kao stanje svijesti u kojem osoba ima velik broj sjećanja koja su kriva, a za koja najčešće misli da su se događala u djetinjstvu.

Lažna sjećanja često mogu biti vezana uz traumatske ili neobjašnjive događaje. Tako na primjer kod seksualnog zlostavljanja žrtve često potisnu dio događaja i nadomjeste ga nekim drugim događajem, npr. manje strašnim.

Žrtve zlostavljanja koriste tu sposobnost kao sredstvo za preživljavanje. Neke žrtve izvještavaju: ”Uobražavala sam si da se to događa nekome drugom a ja sam samo promatrač.“ ”Pretvarala sam se da spavam.“ ”Rješavala sam u mislima svoje matematičke probleme“

Ono što se još smatra lažnim sjećanjima, a što sa sigurnošću ne možemo tvrditi ili provjeriti, su otmice vanzemaljaca i opsjednutost vragom.

Primjer izazivanja lažnog sjećanja

U jednom istraživanju dobrovoljci su podvrgnuti hipnozi tijekom koje je traženo da zamisle da su vidjeli jaka svjetla i da pokušaju zamisliti da su izgubljeni u vremenu i prostoru. Po završetku eksperimenta na pitanje o otmicama vanzemaljaca 91% ispitanika odgovorilo je da su doživjeli otmicu. Iz rezultata istraživanja vidimo da je lažna sjećanja moguće vrlo jednostavno kreirati.

Zanimljivo je zapaziti da sve veći broj najviših državnih sudova u Sjedinjenim Državama ne prihvaća iskaz svjedoka dobiven pod hipnozom. Godine 1980. Vrhovni sud Minnesote objavio je da “iz mišljenja najboljih stručnjaka proizlazi da nijedan stručnjak ne može utvrditi je li sjećanje koje se pojavilo pod hipnozom, ili bilo koji dio tog sjećanja, istinito, lažno ili se radi o kompenzaciji za gubitak pamćenja — ispunjavanju praznina u sjećanju izmišljenim detaljima. Takvi se rezultati ne smatraju znanstveno pouzdanima i točnima”

Ipak, moramo imati na umu da vrlo rijetko možemo utvrditi da li su nečija sjećanja uistinu lažna. Prije nego što se upustimo u osuđivanje i optuživanje potrebno je dobro provjeriti, bez obzira koliko neobična priča bila.

Net.hr

U normalnoj populaciji, ovaj fenomen poznat je kao problem svedočenja. Odnosi sa na iskrivljenost sećanja, usled afektivne obojenosti događaja. Prilikom doživljavanja situacije, osoba je emocionalno aktivirana, a fiziološki procesi koji postoje pri doživljavanju emocija direktno remete kogniciju, pa i upamćivanje događaja. To sve remeti ispravnost i opažanja, a naročito sećanja.

U psihopatologiji, postoji više vrsta ovakvih sećanja. Alomnezije su iluzije pamćenja, iskrivljena sećanja. Veza između onoga što se desilo i onoga čega se osoba seća postoji, ali je interpretacija subjektivno obojena. Izvesna doza ovakvog iskrivljavanja je normalna, pri umoru, nepažnji, itd. U sklopu poremećaja, javljaju se kod patološkog afekta i pod dejstvom sumanutosti.

Pseudomnezije, takođe u domenu patologije, su halucinacije sećanja. Događaji navođeni kao sećanja su potpuno izmišljeni. Javljaju se kod psihotičnih depresija, maničnih i opet, pod dejstvom sumanutosti.

Tu su još i konfabulacije, kojima osobe sa jednom posebnom vrstom amnezije, popunjavaju praznine u sećanju.

Malo se preslišavam, uskoro mi je ispit.

Kakav je ovo proliv na slici? 

To nije proliv, već slika iz Roršahovog testa.