Hrvatska traži izručenje Veljka Kadijevića
Autor: Tanjug | 06.10.2007 - 15:53
 Hrvatska sada zna gde se nalazi Veljko Kadijević i uskoro će biti zatraženo njegovo izručenje, izjavio je predsednik ove zemlje Stjepan Mesić.

Komentarišući tvrdnje u Kadijevićevoj knjizi da je 1990. učestvovao u planu za svrgavanje Franje Tuđmana, hrvatski predsednik je kazao da se svi zločinci i okrivljeni imaju pravo braniti kako hoće, ali da će Kadijević te tvrdnje morati odbraniti i na sudu, a Hrvatska vrlo brzo tražiti njegovo izručenje.

Kadijević, general armije i bivši jugoslovenski ministar odbrane je u knjizi "Kontraudar" kako je naslov ruskog izdanja njegove knjige "Moj pogled na raspad Jugoslavije" pisao da su Mesić i predsednik tadašnje savezne vlade Ante Marković uz pomoć vojske 1990. planirali svrgavanje predsednika Hrvatske i Srbije, Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića, s tim da na vlast u Zagrebu dođe Mesić.

Hrvatsko državno tužilaštvo zatražilo je juče da Kancelarija Interpola u Ministarstvu unutrašnjih poslova proveri da li se Kadijević, za kojim je Hrvatska raspisala poternicu nalazi u Moskvi, i u slučaju da je tamo, da ministarstvo spoljnih poslova iz Zagreba preduzme mere da bude priveden sudu.

Kadijević je, zajedno sa oficirima Jugoslovenske narodne armije Blagojem Adžićem, Božidarom Stevanovićem, pokojnim Životom Panićem, ali i Vojislavom Šešeljom, Miletom Mrkšićem, Veselinom Šljivančaninom, Miroslavom Radićem, Zvonkom Jurjevićem i Goranom Hadžićem optužen za ratne zločine u Vukovaru 1991.


Izvor: Blic

Pokar tužio Hrvatsku UN zbog pritiska
Nedelja, 7. oktobar 2007. 10:56

Predsednik Haškog tribunala Fausto Pokar poslao je pismo Ujedinjenim nacijama (UN), u kojem optužuje Hrvatsku da diplomatskim pritiskom zbog presude "vukovarskoj trojci" želi da utiče na nezavisnost suda, prenosi "Jutarnji list".

List se poziva na izjavu portparola Haškog tribunala Lijama Mekdovela koji je potvrdio postojanje pisma. On nije želeo da saopšti pojedinosti i rekao je da će pismo uskoro biti objavljeno u Njujorku.

Pokar će u Njujorku 15. oktobra predati redovni izveštaj pred Generalnom skupštinom UN, a ovo pismo, kako piše "Jutarnji list", "nije u rangu izveštaja i Hrvatska neće biti izložena opasnosti od bilo kakvih sankcija".

"Jutarnji list" navodi da se veruje da u Pokarovom izveštaju koji se odnosi na razdoblje od 1. avgusta 2006. do 31. jula 2007. godine nema nepoznatih pojedinosti, a u tekstu od tridesetak stranica nema komentara o presudi niti o reakcijama na presudu "vukovarskoj trojci", jer je ona objavljena nakon 31. jula.

Hrvatski "Večernji list", koji takodje prenosi informaciju o postojanju pisma, piše da se u Pokarovom izveštaju navodi da "saradnja Hrvatske i Tribunala uopšte uzev zadovoljava".

Hrvatski premijer Ivo Sanader već je pismom Faustu Pokaru i UN izrazio nezadovoljstvo presudom "vukovarskoj trojci", zato što je jedan optuženi za zločin na Ovčari 1991. osudjen na 20 godina zatvora, drugi na pet, a treći je oslobodjen optužbe, prenosi "Večernji list".

"Jutarnji list" piše da stručnjaci ocenjuju da Pokar pismom želi "da zaštiti dignitet suda i odgovori na Sanaderove izjave i aktivnosti. Smatraju da se Pokarov prigovor Hrvatskoj odnosi na politizaciju pravno još nezavršenog postupka".

Predsednik suda Pokar ili glavna tužiteljka Karla del Ponte mogli bi usmeno na 62. sednici da spomenu tu presudu i postupak žalbe koji sledi, pišu hrvatski mediji.


Izvor: MTS-Mondo

Što sam ono zaboravio u svom govoru pred UN-om  Piše: Ante Tomić
Foto: www.iisd.ca
Govoriti pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda velika je čast i obaveza za svakog političara. Moraš biti podšišan i obrijan, za početak. S izuzetkom predsjednika iz Centralne Afrike, koje se zbog nečega pušta da dođu u spavaćicama cvjetnog uzorka, podrazumijeva se uredno tamno odijelo ili kostim.

Zatim, ne smiješ zamuckivati i koristiti se poštapalicama poput “ovaj”, “onaj” i “gdje sam ono stao”. Valja se držati teme, a ne kružiti kao kiša oko Kragujevca. To su ozbiljni ljudi, državnici, nemaju oni vremena za Markove konake. Red je, osim toga, da ne uvrijediš domaćina, gucnuti vode koju poslužitelji stave pred svakog govornika. A opet, nezgodno je ako popiješ cijelu čašu, da ne kažu: “Gledaj ovoga, kao da nikad vodu nije vidio. Sigurno je iz neke sušne zemlje.”

Treba paziti da ti se ne pomiješaju papiri, da ne izađeš pred Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda i počneš: “Tužni zbore...”, a onda s užasom otkriješ da u ruci držiš nadgrobno slovo istaknutom domaćem dramskom umjetniku od prošle subote.

Toliko je toga, da ne duljim, na što jedan državnik mora misliti kad dođe u UN, da zapravo i ne čudi sukob premijera Sanadera i predsjednika Mesića oko toga koji će od njih dvojice o Međunarodnom sudu za ratne zločine govoriti na East Riveru. Premijer se s razlogom boji da predsjednik ne blebne kakav neumjesan vic, predsjednik opravdano strahuje da će se premijer praviti važan, obojica s razumnim povodom sumnjaju u retoričko umijeće onoga drugoga. Osramotit će nas budala, misle i jedan i drugi. Što će svijet misliti o nama?

Razmišljao sam mnogo o ovoj dvojici posljednjih dana, procjenjivao koji bi nas bolje predstavio, vagao im vrline i nedostatke, u mislima ih savjetovao što da učine i u jednom času začuđeno shvatio da ja zapravo znam sve o držanju govora u Ujedinjenim narodima. Znate kako vam se to nekada otkrije? Nemaš pojma da nešto znaš, a onda kreneš razmišljati i odjednom ti se sve lijepo razbistri. Tako sam ja otkrio da sam stručnjak za Ujedinjene narode i da bi, neskromno će ovo možda zvučati, najbolje bilo u New York poslati mene.

Imam sve što govornik pred Generalnom skupštinom treba imati - bistar sam, dosjetljiv, naočit, ugodna mi je boja glasa, samo nemam crno odijelo. Ali njega bih mogao posuditi u brata.

Nas dva smo jednake visine, jedino je on malo širi u ramenima. Čekajte, sad ću ga nazvati... “Ma, ne dolazi u obzir”, kaže buraz, “zadnji put kad sam ti ga dao, za ono vjenčanje, vratio si mi ga uflekanog majonezom.”

“Što si peder, treba mi za govor u Ujedinjenim narodima.”

“U Ujedinjenim narodima?”

“E.”

Rijetko je što izgovoreno tamo ikada ikome značilo pa ste oslobođeni odgovornosti da kažete nešto pametno i važno.
Savršeno je nebitno što ćeš govoriti, jer nisi zbog toga dolazio
“Ajde, dobro, onda može.”

Evo ga, sad i to imam. Ovaj tren, ako je potreba, mogu na East River. Samo mi dajte diplomatsku putovnicu, avionsku kartu, hotelski vaučer i dnevnice, a ostalo je moja briga.

Ne trebate mi posebno napominjati, ako negdje na hodniku vidim iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, pravit ću se da ga nisam prepoznao. Samo da on mene ne vidi. Jebi ga, evo, vidio me...

“Ante! Ej, Ante!”, zadere se Ahmadinedžad veselo. “Pa di si čovječe!”

Što ću, sad mu se moram javiti.

“Ej, Mahmude”, zaglumim ja ljubazno, kriomice se osvrćući gleda li nas tko. “Nisam te prepoznao. Jesi se to ošišao?”

“Nisam, Zašto?”

“Ma, ne znam, tako. Učinilo mi se...”

“Ti danas govoriš”, prekine me iranski diktator strogo. “Hoćeš ugaziti onu svinju Busha?”

“Mahmude, znaš ti mene”, kažem ja nadmoćno se osmjehujući. “Neće znati što ga je snašlo kad mu ja dođem.”

A lažem mu, naravno. Lako je Ahmadinedžadu, on je lud. Mi ovdje imamo lukaviju politiku. Sitan diplomatski vez. Briljantno domišljen do zadnjeg poteza. Poslušno klimati što god Amerikanci namisle učiniti. Vidite ovaj idiotski osmijeh? U njemu je sadržana sva mudrost naše vanjske politike.

Tako ću i ja kad dođem za govornicu Generalne skupštine, prvo u gledalištu potražiti Georgea i snishodljivo mu mahnuti... “Kako ide, gospodine predsjedniče? Lauru mi puno pozdravite.”

Zatim ću izvući papir iz džepa i značajno se nakašljati da prisutne upozorim da počinjem...

“Dame i gospodo”, kazat ću jasnim i razgovijetnim glasom, a onda nastaviti o nečemu, snaći ću se već, o miru u svijetu, o razoružanju ili problemu gladi, o Čečeniji, Afganistanu, Istočnom Timoru, predložit ću možda i neku rezoluciju, a svjetski će se državnici u klupama za to vrijeme igrati potapanja podmornica, rješavati križaljke i drijemati. Lako je govoriti u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda. Rijetko je što izgovoreno tamo ikada ikome značilo pa ste oslobođeni odgovornosti da kažete nešto pametno i važno. Savršeno je nebitno što ćeš govoriti jer nisi zbog toga dolazio.

U Ujedinjene narode se ide kada ti se guzica poželi puta ili ako žena naruči da joj nešto kupiš u New Yorku. I u tome je zapravo sav smisao ovoga sukoba između Sanadera i Mesića. Što bi jedan od njih mogao tamo reći a da bi onaj drugi propustio? Ništa. Koga će na East Riveru zanimati što Sanader ili Mesić misle? Nikoga.

“Uživao sam u vašem govoru”, reče mi na izlazu iz dvorane George Bush.

“Hvala, gospodine.”

“Jeste li slobodni ovaj vikend”, upita me američki predsjednik, “da na mome ranču malo pucamo u vjeverice?”

“Vrlo rado, gospodine.”

I tada, već na samim vratima, Bush se sjeti.

“Nego, sad mi je palo na pamet, očekivao sam da ćete govoriti o stanju na Međunarodnom sudu za ratne zločine.”

A ja se lupim dlanom po čelu.

“Krvi ti Isusove, potpuno sam zaboravio na to!”

“Nema veze”, utješi me Bush. “Drugi put ćete.

Izvor: Jutarnji 06.10.2007.


 

ovom presudom peru ruke od sranja koje je bilo 91 do 95
haški sud se potvrdio kao politički sud
pokušava se izjednačiti agresija sa obranom u ime viših ideala tj jedne jedinstvene trgovinsko ekonomske zone što je eu a u kojoj će kroz koju godinu biti i hr i srbija
jedino što nisu naučili je da se na balkanu krv teško zaboravlja a to da ste nam proljevali krv a najviše na vukovaru je činjenica i to nečemo i nesmijemo zaboraviti
ova presuda samo budi najekstremnije u vašem narodu i u našem narodu a velike sile su na to slijepe
kada pogledate ovu sramotu od presude i ono što je pisala hartman florence jasno je šta je taj sud igračka velikih sila

Много бре плачете, доста више!

Smirite hormone malo 

Харконен Владимир у тренуцима предаха! 

 

Koliko je presuda bilo za zlocine nad Srbima u drugom svetskom ratu? Ili vi rekste da nije bilo zlocina?! a da su se pavelic i stepinac bavili humanitarnim radom, sta li sam ja slusao iz istorije . Samo da znas da Srbi ne cekaju na sud za dobijanje pravde puna je Srbija Blagoja Jovovica.

А ту је и увек спремни Комбионџија!