Ovaj tekst ne bi trebalo da čitaju djeca, osobe koje su mentalno neuravnotežene, a osobe sa IQ-om ispod 90 mogu da ga čitaju, no uzaludno... Utvrđeno je da ovaj tekst dovodi do mentalne rastrojenosti, bjesnila, kao što to istina uopšte čini...
Kažu ljudi, Bog je stvorio ovaj svijet... Neka im bude... Kažu ljudi da Bog vlada ovim svijetom. Neki se ne slažu. Kažu, ako je taj BOG uopšte stvorio svijet, i ako je taj BOG onakav kakvim se pretstavlja, i onakav kakvim ga predstavljaju, ako je tako dobroćudan,miran, bez ijednog grijeha, i ako taj savršeni Bog upravlja ovim svijetom, zašto je ovaj svijet ovakav? Zar ne bi trebalo, po nekoj logici da i on bude savršen? Odakle na njemu toliko zla? Odakle toliko mržnje, u očima, u govoru? Čak i u vazduhu se osjeća taj odvratni zadah mržnje pomiješane sa smrću, nemoralom... Kažu ljudi svijet napreduje, nekad smo bili odvratni, dlakavi, razmišljali na nivou životinje, na nivou zvjeri... Sad smo civilizovani, ljepši smo, i dalje razmišljamo kao zvjeri, ali ko još za to mari? Nekada smo napadali kamenom, a sada zahvaljujući svojoj genijalnosti koju posjedujemo kao najmanje nesavršen oblik života na Zemlji, možemo da konstruišemo oružje koje može da usmrti bolje nego kamen... Ali to nije sve!!! Naš razvijeni um vam nudi i druge pogodnosti, kao što je nuklearno oružje koje može da ubija i masovno, a uz to još i da ošteti ozon, zagadi okolinu i pogorša životne uslove... Treba ga koristiti pametno... Nije zadovoljstvo ući u kuću sa automatom i ubiti cijelu porodicu. Ne... Zar nije zanimljivije ubiti starčeve i djecu? Ili, možda još bolja solucija: Ubiti odrasle, a starčeve i djecu ostaviti da žive sa tom slikom u glavi... Da kad god sklope oči vide kako njihovom ocu ili sinu puca glava pri sudaru sa metkom i krvlju obasipa njegovu dragu ženu koja vrišti i preklinje nekoliko trenutaka prije nego što i sama završi ovozemaljski život? Zadovoljavamo svoj zvjerski nagon... Zašto ne bismo ubili svoju porodicu? Nije da ne poželite ponekad, zar ne?
    Ko, ja lud? Kakav pogled u mojim očima? Ovo je istina... Puka istina... Moj pogled nije izopačen, niti zloban... To je pogled čovjeka koji je izbezumljen svojim djelima od kojih neka nije ni počinio, ali mu se pripisuju kao pripadniku "vladajuće" , "najmanje nesavršene" vrste... Ponovio sam ovo "najmanje nesavršene" da bih vam objasnio razliku između "najmanje nesavršenog' i "najsavršenijeg"... Ako sam ja naučio nešto iz škole, to je da je za komparaciju pridjeva potrebna osnova... Ne može biti bolji i najbolji ako nema dobroga; ne može biti brži i najbrži ako nema brzog; ne može biti savršeniji i najsavršeniji ako nema savršenog... Ne morate se složiti sa mnom, a nešto mi govori i da nećete, ali ne pokušavajte da me ubijedite da postoji bilo koji oblik savršenstva, ne pojedinačno, ne u državi, ne na Zemlji, niti u Univerzumu... NIGDJE nema savršenstva!!! Vi i dalje slijepo vjerujte da postoji savršeni zagrobni život, savršeni Bog (Veliki, Gospod naš Svemogući, Tvorac i vođa) i lomite se da ga zaslužite, ali mene ne uvlačite u to... Odkako znam za sebe život se poigravao sa mnom, sudbina me gušila i postavljala prepreke, usporavala me, prelijepi i predobri Gospod mi je stavio trnje ispod bosih nogu, a ni to mu ne bi dovoljno nego mi je ispleo trnoviti vjenac za glavu, u najboljoj namjeri i za moje dobro mi uzeo najmilije kad su mi bili najpotrebniji. Kad god bi Gospod dremnuo i ostavio me makar i na trenutak na miru i kada bih uspio da se pokažem i dokažem, kada bih postigao bilo šta, falio bi neko da to proslavimo zajednički, kao porodica... Onaj koji uzme toliko mladih života, koji dozvoljava da bolji bude potlačen zato što nema olovno srce, kamenu dušu i zato što se nada boljem životu, onaj koji mirno gleda kako se zlo širi poput prosute vode - taj ne može biti savršen!!! Da, mislim na Boga!!! Ne, dođavola, nijesam prokleti ateista... Nemam pojma ni zašto ovo pričam. Kome pričam, zar vama što me gledate tako blijedo praveći se da nešto kapirate, vama koji mi se podrugujete i jedva čekate da završim kako biste mogli da nastavite kao prije ko da sam ja samo zijevao i lupetao nesto...
   Optimizam je sinonim za maštu, to je glupost kao nadanje u bolje dane, nešto što je nepojmljivo normalnom čovjeku... Realnost postoji samo u vidu pesimizma... Ili bolje reći, onoga što vi nazivate pesimizmom, a što je u stvari jedini pravi pogled na svijet... Razočarajte pesimistu... Hajde, pokušajte, potrudite se malo. Ne možete, pesimista ne može da se razočara, sve što se desi ili je očekivao ili je bolje od onoga što je očekivao. To je jedini način da živite na ovom svijetu a da prođete nepovrijeđeni, ne fizički već psihički, što biste vi rekli duhovno.
   Danas ima manje novca nego ranije a više zla je izazvala želja za posjedovanjem bogatstva... Ko ima para ima sve, govore neki. Drugi odgovaraju: Da, ali nijesu ispunjeni duhovno... Ko da oni mare za duhovno!!! Ma dajte, nemojte mi reći da vjerujete sinu odskora pokojnog bogataša i njegovom crnom odijelu niz koje se slivaju suze... Plačući prihvata vaše saučešće misleći u sebi "Krepao je matori... Još samo stara da lipsa i sve je ovo moje!!! Moje!!! MOJEEEE!!!" Ako stara i poživi još koju godinu šta mislite, koliko mu treba da se sjeti kako da je ukloni? " Bio je nesrećan slučaj, kunem se... " Smiriće se malo, dok se slegne prašina, a onda će vidjeti šta će sa bratom... Previše troši u zadnje vrijeme, traži neki svoj dio... Ne klimajte glavom, i ne pravite te glupave grimase... Smatrajte me ludim... Jesam, lud sam!!! Priznajem! Ako to znači da se razlikujem od vas, odmah pružam ruke, obucite mi ludačku košulju, zaboravite me, učinite mi tu uslugu!!!
   Poslušajte ovu priču: Sjedim na klupi i vidim mrava koji nosi mrvicu hljeba, pravi sebi zalihe za vrijeme nemaštice... Joj, ne mogu da vjerujem da sam ga ubio... Spljeskao sam ga dlanom iako mi nije ništa uradio, nije se nadao, htio je da dođe kući i kaže svojoj mravici da izađe da vidi šta je donio, da joj kaže da je voli i da mu oprosti što je viknuo na nju sinoć... Da zagrli mravčiće i da priča kako je usput pobjegao ogromnoj bubašvabi, sav zadovoljan sa svojom porodicom... Jadni mrav... Zašto sam ga ubio? Eto, da vidim kako izgleda spršten mrav, koji bespomoćno batrga nogama gledajući polovinu svog tijela na pola centimetra od njega... Ubio sam ga iz zabave... To je bila jedna priča, a sad ide ista ta priča samo sa drugim likovima: Sjedi Bog na tronu i vidi čovjeka... Kapirate? To vam je suština života: Čovjek (Bog) ne mari za mrava (čovjeka), ionako ih ima dosta... Ne bi mravi (ljudi) opstali bez čovjeka (Boga)... Gle, evo ide još jedan mrav!!!
   Ja sam proveo jedan dio svog života u gradu, jedan u selu... Nauči čovjek dosta toga tako... Selo je malo, svi se znaju, ako čovjek padne neko će mu pomoći da ustane, jer ga zna... A i da ga ne zna opet bi mu pomogao, zašto ne može njemu kad može nekome koga zna... Kad čovjek padne u gradu, priđu ljudi da vide ko je, da mogu ispričati kući smiješnu zgodu... Neka ga, nek leži, ustaće i sam kad mu se prohtje... Nego, zašto pomenuh selo i grad? Sjetio sam se sa čim mogu da vas poredim... Na selu nije industrija ogromna niti razvijena, da jeste, onda to vise ne bi bilo selo... Ljudi žive od svog rada, nemaju para da se razbacuju... Ne mogu svi sebi da priušte kola pa onda uzmu staro i već isprobano prevozno sredstvo - konja... Stave mu nekakvu kožu na oči da vidi samo naprijed, kao da se ne preplaši... Tako i vi gledate samo naprijed, ne zanima vas ništa drugo... A nijeste vi krivi, nego ne razmišljate, ne smijete... Kad konj misli da treba nešto da uradi dobije bičem po leđima, tek toliko da se prisjeti da nema pravo da razmišlja...
   Najcivilizovaniji čovjek je bio onaj koji se smatra kao najretardiraniji... Nije puno pričao - riječi zavade ljude, nije puno razmišljao - evo dokle nas je razmišljanje dovelo, nije imao novca - mi ga imamo pa što nam je bolje, ubijao je, ali za razliku od nas ubijao je jer mora, u samoodbrani ili za hranu, a mi ubijamo jer hoćemo... Ako ubijemo nekog, mora da ima razlog za to (vjerovatno je Bog tako htio) inače ne bi poginuo... Dobro, uradimo ovako: Ko god misli da je bezgrješan i da ga Bog voli, neka dođe, ispalićemo par hitaca u njega, da vidimo hoće li ga Bog poštedjeti... A, ne... Ni to ne bi pomoglo, jer čak i kada bi ga metak pogodio i kada bi taj divni čovjek koji je vjerovao u Boga ispustio dušu, vi bi ste rekli "To je Božja volja, bio je dobar čovjek, Bog je htio da se njegov ovozemaljski život završi..." Jeste, sad on sjedi na zavjetnom kovčegu, priča sa Bogom i Isusom, piju pivce i razmišljaju hoće li se svečani čin uništavanja Zemlje održati odmah ili će nas pustiti da se jos malo mučimo...
   Uopšte, ja kažem da su ljudi nazadovali (suprotno od napredovanja, isti pravac, suprotan smjer, rikverc, kako god vam odgovara) samo neće to da priznaju... U ovom svijetu grijeh je reći istinu. Ustvari, mi smo napredniji od ostalih obzirom da kaskamo pet vjekova za njima (tj. mi smo pet vjekova ispred njih)... Stvarno ne znam kako bi današnji svijet izgledao bez terorista, homoseksualaca, kako bi muškarci živjeli bez feministkinja (ili još gore feminista, što bi se stručno moglo okarakterisati kao pederčić), ubica, naših "dobrotvora", kurvi (nazovite vi to kako hoćete, prostitutka, radodajka, kuja, kučka, poganulja, ispod svega toga, ona je obična kurva.), siledžija, ne bi svijet imao smisla kad se ne bi "ljudi" borili za prevlast i vođstvo... Narod vjeruje svom vođi (koji je otprilike kao onaj što ga je opisao Radoje Domanović, ako ne znate tog vođu, pročitajte pripovjetku...) i slijepo ga prati gdje god on krene. Kad slijepo pratiš slijepog vođu, razmisli dokle ćeš stići... Ma, pustite me, ja nemam pojma šta govorim, lupetam nešto nepovezano, običan tinejdžer kome je palo na pamet da popljuje sve oko sebe, još jedan u redu onih koji ocrnjuju sve što ne ide u njihovu korist... Ja sam budaletina, ali ne smeta (i vi ste...) Iskreno, bas bih volio da čujem vaše stavove, ali da ih čujem, ne da me ubjedjujete u to... Ja sam svoj Bog, onom vašem je trebalo sedam dana da stvori svijet, ali je kasno shvatio da mu treba mnogo duže da ga uništi, pa je taj posao prepustio ljudima... Ja sam, pak, stvorio svoj mali svijet za jedan dan, i mnogo mi se više svidja nego vaš... Nema zla, nema trovanja mržnjom, samo ja sa samim sobom... Da nemam svoj mali svijet, teško bih preživio u ovom vašem velikom.
   Ja mislim da je ovo bilo relativno dosta (kažem relativno jer je nekome i previše, a nekome možda i malo...) Svakako, ako razmislite i prihvatite išta od ovoga, korak ste bliže normali... Veoma je važno da vi ne ukapirate ovo pogrešno: Ja ne želim da vas udaljim od Boga, da vam ubijem vjeru, ne želim da vam nametnem svoje stavove i svoje mišljenje, niti propagiram bilo šta, kao što će zaključiti zlobna bezmozgila, hoću da vam dokažem realnost, i ako se okrenete (slobodno se okrenite) lijevo i desno, vidjećete da nema ogromnog mazgova koji vam je uperio pištolj u glavu tjerajući vas da povjerujete u ovo, ovo je moje mišljenje, ne tražim da osnujem nekakvu sektu ili klan istomišljenika, ja sam realni pesimista ako se može tako reći, nijesam jeretik, ateista ili nesto tako... Iznerviran sam glupostima o savršenom svijetu koje kolaju okolo... Ako hoćete, razmislite o ovome i ako vam se nešto čini istinitim imate saznanje više, ako nećete ne morate... Samo mene pustite na miru...

Zanimljiv stav, svi mi nekad sebe uhvatimo na ovom putu

Ti bese recitator, mislim da sam to negde procitao...vidi se, ima puno uticaja silna literatura koju si nesumnjivo procitao. Sta da ti kazem, osim da se u vecini stavova slazem sa tobom, sto je i puno puta provejavalo kroz moje postove. Plasim se da cemo se gorko iznenaditi kad jednog dana zaista otkrijemo da je sve samo slucaj, da smo zaista nastali slucajno i igrom prirode, a ne nekom visom silom i delovanjem Njega. Da je Neko hteo bolje, napravio bi bolje, ne bi ostavio polufabrikat, toliko nesavrsen i opak da ce da presudi samom sebi. Svo nase skorasnje delovanje cak prevazilazi prirodne reakcije - umesto da se brinemo da ocuvamo zivot, da stvorimo bolje uslove za opstanak, mi neumorno radimo na unistenju i degradaciji svega postojeceg. Sitnice koje stvaramo i koje nam cine zivot laksim samo zamagljuju krupniji plan i stetu koju globalno nanosimo - od drveca ne vidimo sumu.
Slazem se sa onim o najmanje nesavrsenom bicu, mada bih se sporio i oko toga - sta je merilo te najmanje nesavrsenosti - to sto imamo razum? A kako ga koristimo - na razuman ili na nerazuman nacin? Da li smo zapravo sami sebi negacija?
Opaska - ne znam da li bi bilo moguce (osim cisto gramaticki) komparirati pridev savrsen - njegovo znacenje je konacno, samim tim logicki i filozofski bi bilo nemoguce da nesto bude savrsenije od savrsenog...

Opaska primljena... Nego, ja se plasim druge stvari... Ako uzmemo za polaznu tacku da nas je stvorio Bog, ko je stvorio Boga? A ko tog Bozjeg tvorca? A ko njega? Cak i ako je bio samo mrak i iz jedne iskre nastalo ovo, odakle mrak i odakle iskra? A ako smo nastali od majmuna, ko je stvorio majmuna? A to me brine jer nista sto nema pocetak nema kraj... A to je van naseg znanja, a ja mrzim kad nesto ne mogu da skontam... Zemlja ce doci do ruba, a onga kad covjek pocne da ubija covjeka, kasno ce shvatiti da je sam, umrijece, zemlja ce ogoljeti, a onda ce nastati neki novi zivot, pa sve iz pocetka... Mrznja, bol, plac, pakost, lazi i zloba koji pocinju i zavrsavaju smrcu... No, o tome ne vrijedi ni razmisljati, a kamoli diskutovati... Pesimista do groba!!!

Kako god da okrenes pricu, ides u nepoznato.. iako je naucna proslost i ako je religijska... ko je stvorio bakteriju? ljudi ni iz cega se nikad ne stvara nesto , ma koliko se mi trudili

Posto je svakom danu dovoljno njegovog zla, onda se treba skoncentrisati na ovo danas sto imamo i sta radimo, umesto sto se mozda opterecujemo buducnoscu koju ni ne znamo.

Iz nicega ne moze postati nesto. Jednako tako, bez ikoga ne moze postati neko.

@Pekom
I ja sam  vrlo slicna razmisljanja imala kad sam bila tvojih godina.To je valjda taj period kad se pocinje spoznavati svet i kada se pretvaramo u male filozofe i kriticare. Sada, nekoliko godina kasnije, i dalje isto gledam na neke stvari ali me je prosao taj bes. I dalje sam svesna svega toga, ali sam shvatila da na zalost nista od toga ne mogu promeniti. I dalje ce biti ratova, i dalje ce biti mrznje i nemorala, nepravdi raznih vrsta...Ne mozemo svojim pesimizmom promeniti svet. O Bogu ce se raspravljati u nedogled, i nikad nista necemo stvarno znati u vezi sa tim. Ono sto sad mislim je da ne bi smeli da dopustimo da nam zivot prodje u filozofiranju, u pesimizmu, u jadikovanju nad nepravdama zivota. Nasi zivoti su smesni u odnosu na citav univerzum, ali nama su oni sve sto imamo. Ja zivot shvatam kao nesto sto mi je dato na poklon, znaci nesto vredno, svaki dan , cas zivota je dragocen, i nastojim da ga iskoristim onoliko koliko je moguce. Pod tim podrazumevam to da provodim sto vise vremena radeci ono sto me cini srecnom, sto me ispunjava...a to su u stvari neke sitnice, nastojim da budem u drustvu ljudi koji mi odgovaraju, s kojima se osecam dobro, folirante zaobilazim u sirokom luku. Znaci prosto vise ne razbijam glavu nekim stvarima koje u stvari pretstavljaju 'zacarani krug', koje su ljude mucile od kad je postala inteligencija i niko od svih tih velikih filozofa, pesnika, pisaca  ne pronadje do sad nikakvo resenje za te probleme vec ih sndje ista sudbina kao sve. Nekim zivotnim temama je prosto sudjeno da budu vecite...
Ali valjda je i ta faza kroz koju ti prolazis, i kroz koju svi polazimo, neki manje, neki vise burno sastavni deo sazrevanja.

Normalne su to faze. Ja sam vremenom shvatio da ne mogu da se opterecujem problemima koje ne mogu da resim: rasizam u Juznoj Africi, Iracko-iranski rat, glad u Africi... to su bili problemi tadasnjeg sveta. Shvatio sam da na svojim problemima mogu samo da radim, pa cak i tu ne uspevam da sve drzim pod kontrolom. Ali, spoznaja sveta je bolan proces. Najteze mi je bilo kada sam morao da shvatim i prihvatim da je svet mnogo gori nego sto sam mislio, a jos bolnije kada sam ovih dana shvatio da je sve manje i manje ljudi, pojava, ideja i pokreta u svetu koje ja mogu da podrzim.

Ja sam napisao nekoliko ovakvih tekstova, i slao za razne novine, Crnogorski knjizevni list mi je bio glavna meta, ali nijesam znao kako ljudi reaguju na to... Ovima oko mene se svidjelo... A drago mi je sto ima neko ko bar slicno razmislja...

Da se vratim na tvoj drugi post - kako je sta nastalo.
Sto se tice materije, nauka kaze da je sve nastalo od pramaterije koja je oduvek postojala... naravno, nasi umovi su previse mali da pojme kako je moguce da nesto oduvek postoji, odakle to, jer gledamo linearno i za nas uvek mora da postoji pocetak, trajanje i kraj. Od pramaterije je nastalo sve, prvo veliki prasak, sirenje kosmosa, nastanak zveazda i planeta, organizacija molekula u skladu sa datim uslovima u pojedinim okruzenjima, primarna corba, nastanak organskih molekula, pocetak organizovanja, prva replikacija, zivot, usloznjavanje i eto nas...evolucija svega je verovatno prirodan zakon, nakon koga na scenu stupa entropija i sve tezi da se vrati prvobitnoj ujednacenosti... svemir se hladi, sazima, sve se na kraju vraca u pramateriju, sledi novi prasak i tako to ide... koliko se puta vec desilo, ako jeste, nemamo pojma.
Ako cemo da govorimo o praduhu, koga bi mogli da nazovemo i Bog, onda nemam pojma... sve su teorije koje imaju mnogo manje utemeljenja nego mateijalne predpostavke i dokazi...