Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 16:19:09
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Mlada Bosna  (Pročitano 22844 puta)
01. Mar 2009, 14:31:46
Supermoderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.6
mob
Nokia E50
Mlada Bosna

Mlada Bosna je političko-revolucionarna omladinska organizacija, nastala oko 1904. godine, koja se borila protiv okupacije (i potom pripajanja) provincije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, a za njeno pripajanje Srbiji i drugim južnoslovenskim zemljama. Pojedini članovi ove organizacije su sarađivali sa pojedinim članovima organizacije Crna ruka.

Njen član Gavrilo Princip je 28. juna 1914. godine u Sarajevu izvršio atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Ovaj događaj, takođe poznat i kao Sarajevski atentat, je Austro-Ugarskoj poslužio kao povod za rat protiv Srbije, koji je prerastao u Prvi svetski rat.


Vladimir Gaćinović, začetnik i ideolog pokreta Mlada Bosna


Istorija

"Mlada Bosna" je predstavljala početkom XX vijeka (ne sasvim konstituisanu) organizaciju srpske i druge omladine u austro-ugarskoj provinciji Bosni i Hercegovini, koja je svoj osnovni cilj vidjela u borbi protiv okupatorske austrougarske vlasti i ujedinjenju Bosne sa Srbijom, odnosno ujedinjenju i oslobođenju srpskog naroda na prostorima na kojim je srpski narod činio većinu. "Mlada Bosna" se zalagala za nacionalno, političko, socijalno i kulturno oslobođenje Srba koji su na ovim srpskim etničkim prostorima predstavljali većinski narod i koji su živjeli u ropstvu od dolaska Turaka na ove srpske etničke prostore. Posebnu aktivnost ispoljila je poslije aneksije provincije Bosne i Hercegovine 1908. godine, kada su u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjaluci, Trebinju i drugim gradovima grupe mladih svoj otpor okupatoru izražavale demonstracijama, spaljivanjem austrijskih i mađarskih zastava, rasturanjem letaka i brošura. U svojoj revolucionarnosti, članovi "Mlade Bosne" često su dolazili u sukob i sa srpskom čaršijom u većim srpskim gradovima ove provincije i, naročito, s hrvatskim šovinistima. Mlada Bosna je preko svojih članova koji su učili i studirali u Beogradu održavala veze i sa drugim srpskim nacionalnim organizacijama u oslobođenoj Srbiji, a posebno za vrijeme balkanskih ratova sa četničkim vojvodama Tankosićem i Vukom. Mnogi mladobosanci bili su dobrovoljci u srpskoj vojsci Srbije.

Mlada Bosna ili njeni članovi su organizovali više atentata na visoke austrijske ličnosti u provinciji Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a u istoriju je ušla prije svega atentatom na austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, koga je u Sarajevu Gavrilo Princip ubio na Vidovdan 1914. u znak protesta protiv austro-ugarske osvajačke politike i težnje većinskog srpskog naroda za oslobođenje i ujedinjenje. Desetine članova "Mlade Bosne" osuđeno je tada na smrt i dugogodišnje tamnovanje.

Među članovima "Mlade Bosne" moraju se, osim Gavrila Principa, pomenuti i Bogdan Žerajić, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić, Borivoje Jevtić, Trifko Grabež, Jezdimir Dangić, Veljko Čubrilović i Vaso Čubrilović, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević, nobelovac Ivo Andrić, Dobrosav Jevđević i, posebno, ideolog organizacije Vladimir Gaćinović.

Muzej Mlade Bosne

Muzej "Mlade Bosne" je osnovan za vreme SFRJ u Sarajevu, na mjestu Sarajevskog atentata kao spomen na žrtve koje su za slobodu položili "Vidovdanski heroji". Ispred muzeja se nalazila spomen ploča na kojoj se nalazio sledeći natpis: "Sa ovoga mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip svojim pucnjem izrazi narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom".

Spomen ploču Gavrilu Principu (autor vajar Vojo Dimitrijević) su 1992. godine maljem uništili pripadnici muslimanske vojske BiH, tada su uništili i Principove otiske stopa na mjestu atentata koje se nalazilo ispred muzeja. Spomen ploča koju su vlasti Kraljevine Jugoslavije (SHS) na istom mjestu podigle je završila na sličan način. Po dolasku njemačkih trupa u Sarajevo 1941. godine, okupatorske njemačke i ustaške snage su zajedno skinule spomen ploču Gavrilu Principu o čemu postoji i dokumentarni filmski snimak.

Muzeju "Mlada Bosna" kao prostorno kulturnoistorijskoj cjelini pripadaju: Kapela vidovdanskih heroja, Principov most, stara srpska trgovačka kuća (Despića kuća), stara srpska crkva (Muzej, škola), Saborna crkva (Mitropolija, Bogoslovija), Crkva sv. Arhanđela Mihaila i Gavrila, Hotel "Evropa" Gligorija Jeftanovića i zgrade srpskih društava Napredka i Prosvete.

Vidovdanski heroji

Za "Vidovdanske heroje" su nakon Prvog svjetskog rata pored Bogdana Žerajića proglašeni pojedini učesnici Sarajevskog atentata: Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić, Trifko Grabež, Nedeljko Čubrilović, Mihajlo-Miško Jovanović, Mitar Kerović, Neđo Kerović, Jakov Milović i Marko Perin. Rodoljubno društvo "Vidovdanski heroji" je bilo aktivno između Prvog i Drugog svjetskog rata u Sarajevu.

Kapela Vidovdanskih heroja

Posmrtni ostataci "vidovdanskih junaka" su nakon Prvog svjetskog rata 7. jula 1920. godine preneseni i sahranjeni u zajedničkoj grobnici u Sarajevu da bi tek 1939. godine nakon što je završena namjenska kapela Svetog Arhanđela ("Kapela Vidovdanskih heroja" u Starom srpskom pravoslavnom groblju Sv. Mihajlo u Koševu (Sarajevo)), njihove kosti bile konačno položene tu u kapeli "Vidovdanskih heroja". Posmrtni ostaci Vladimira Gaćinovića (ideološkog vođe "Mlade Bosne") su naknadno iz Lozane (gdje je i otrovan 1917. godine) u Sarajevo preneseni 1934. godine i položeni u zajedničku grobnicu Vidovdanskih heroja.

Kapela Vidovdanskih heroja je podignuta po projektu A. Deroka. Na ploči ugrađenoj u kapelu na kojoj se nalazi natpis "Vidovdanski heroji" sa imenima Vidovdanskih heroja stoje i Njegoševi stihovi simbolični za ideološko-slobodarsku orijentaciju čitavog vidovdanskog kulta Srpstva: "Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi".

Kapela "Vidovdanskih heroja" koja se i danas nalazi u Sarajevu je oštećena u vandalskom napadu 1996. godine.

Izvor: Wikipedia

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Supermoderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.6
mob
Nokia E50
Gavrilo Princip

Gavrilo Princip je rođen 13. jula 1894. u Obljaju, kod Bosanskog Grahova a umro je 28. aprila 1918 u češkom zatvoru Terezienštat. Kao član tajne organizacije Mlada Bosna, izvršio je atentat na Austro-Ugarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju 28. juna 1914.



Franc Ferdinand je došao u Sarajevo na čelu vojnih snaga koje su vršile manevre u okolini grada. Srpsko stanovništvo grada je njegovo pojavljivanje na čelu vojske doživljavalo kao provokativno, budući da se sve to odigravalo na Vidovdan.

Austro-Ugarske vlasti su u toku istrage došli do saznanja da je oružje korišćeno u atentatu donešeno iz Srbije.Iako sa ovim incidentom nisu bile povezane zvanične vlasti Kraljevine Srbije već određeni ljudi na visokim položajima (pripadnici organizacije "Ujedinjenje ili smrt" ili "Crna ruka" Austro-Ugarske vlasti su iskoristile novonastalu situaciju da upute ultimatum Srbiji. Srpske vlasti su odgovorile pozitivno na sve tačke ultimatuma, osim na jednu koja je zahtevala upućivanje Austro-Ugarskih istražnih organa unutar teritorija Kraljevine Srbije. Ovo su vlasti Austro-Ugarske iskoristile da objave Srbiji rat, koji je ubrzo eskalirao u Prvi svetski rat.

Po prvobitnom planu atentata, izvršilaca je bilo šest.Od tih šest četiri nije uradilo ništa prilikom prvog prolaska carske kolone prilikom koje je Nedeljko Čabrinović bombom promašio automobil u kome se nalazio Ferdinand ali je lakše ranio pukovnika Eriha fon Mericija i grofa Boz-Valdeka.Prilikom povratka kolone Gavrilo Princip je uspešno izvršio atentat. Na suđenju je ustanovljeno da atentatori nisu imali nameru da ubiju Sofiju Hotek Oružje koje je Princip koristio bio je belgijski Fabrique Nationale M 1910 poluautomatski pištolj, kalibra 7.65x17mm (.32 ACP) i navodno ga je pripadnicima Mlade Bosne uručio sam Dragutin Dimitrijević Apis.

Presuda i kazna

U vreme kad se dogodio atentat, Gavrilo Princip je bio suviše mlad za smrtnu kaznu, pa je osuđen na 20 godina zatvora, gde je bio izložen mučenjima.

Kaznu je služio u češkom Terezinu, gde je i umro od tuberkuloze 28. aprila 1918., malo pred kraj Prvog svetskog rata. Pri kraju života bio je zbog loših zatvorskih uslova vrlo oslabio i imao oko 40 kilograma.

Ostavština

Grob Gavrila Principa se danas nalazi u kapeli vidovdanskih heroja u Sarajevu. Auto, Gavrilov pištolj i okrvavljena uniforma Franca Ferdinanda nalaze se u vojnoistorijskom muzeju u Beču. Metak koji je ubio Ferdinanda izložen je u češkom gradu Konopište.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Supermoderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.6
mob
Nokia E50
Nedeljko Čabrinović


Nedeljko Čabrinović (rođ. 2. februara 1985. Sarajevo - 20. januar 1916 Terezijenštat, nem. Theresienstadt) je učesnik u atentatu na austrougarskog prestolonaslednika Franju Ferdinanda.

Vlasti su ga proterale iz Sarajeva, jer je kao štamparski radnik učestvovao je u štrajku štamparskih radnika 1912. godine. Radio je u štamparijama u Sremskim Karlovcima, Šidu, Trstu i Beogradu.

Pod uticajem srpskih pobeda u balkanskim ratovima, zagrejao se za ideje jugoslovenske nacionalne revolucionarne omladine i prihvatio individualni teror kao metod političke borbe. Kada su mu sarajevski članovi napredne nacionalne omladine poslali isečak iz Hrvatskog dnevnika od 17. marta 1914. sa vešću o dolasku austrougrskog prestolonaslednika Franje Ferdinanda na vojne manevre u Bosnu. Kada je primio taj isečak Čabrinović se dogovorio sa Gavrilom Principom i Trifkom Grabežom o mestu i vremenu atentata.

Na Vidovdan 28. juna 1914., Čabrinović je u Sarajevu nizvidno od mosta Ćumurije bacio bombu na kola u kojima se vozio Franjo Fedinand, ali atentat nije uspeo. Osuđen je kao maloletnik na 20 godina strogog zatvora. Umro je u zatvoru u Terezijenštatu u Češkoj.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Supermoderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.6
mob
Nokia E50
Vladimir Gaćinović

Vladimir Gaćinović (Bileća, 1890-Frajburg, 1917) je bio srpski književnik i duhovni začetnik srpske oslobodilačke anarhističke inspiracije pokreta Mlada Bosna ili jednog njenog najaktivnijeg i najborbenijeg dijela te autor djela (brošure) „Smrt jednog heroja“ i začetnik kulta Bogdana Žerajića koja će indirektno dovesti do kulminacije nezadovoljstva i otvorenog oružanog revolta pripadnika većinskog srpskog naroda i drugih u okupiranoj austro-ugarskoj provinciji Bosni i Hercegovini posebno izraženoj u Sarajevskom atentatu naspram brutalnih represija koje je nad narodom i provincijom silom sprovodila nametnuta okupaciona Austro-Ugarska carevina iz Beča.

Biografija

Vladimir Gaćinović rođen je u Bileći 1890, u srpskoj svešteničkoj porodici. Školovao se u Mostaru, Beogradu, Beču i Lozani. Bio je aktivista Mlade Bosne, Crne ruke, Narodne odbrane i drugih srpskih nacionalnih organizacija koje su se borile za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda.

Studije

1910. godine završava maturu u Beogradu i upisuje se na beogradski Pravni fakultet. Tada je bio pod uticajem ideja češkog političara i naučnika Tomaša Masarika raširenim u krugovima demokratske univerzitetske omladine svih sloveskih naroda, zemalja i provincija u ropstvu pod Austro-Ugarskom. Masarikova ideologija kao izraz građanske humanističke misli zagovarala je obraćanje narodnim masama, uzdižući ih prosvjećivanjem i tako ih politički aktiviše i uvodi u politički život i borbu za oslobođenjenje iz nametnutog ropstva. Kao pristalica ovakve slobodarske ideologije Gaćinović se predao strpljivom, dugotrajnom i upornom radu u srpskim| narodnim masama čije rezultate treba čekati. U Švajcarsku odlazi 1911. godine gdje dolazi u dodir sa ruskom političkom emigracijom sa Lavom Trockim na čelu te prihvata ideje ruskih socijalnih revolucionara esera koji su zastupali metodu individualne akcije. Na studijima u Ženevi i Lozani najviše se družio sa ruskim revolucionarima, koji su emigrirali iz svoje zemlje nakon revolucije iz 1905. Bio je pobornik Bakunjina, Kropotkina, ruskih narodnovoljaca, prijatelj Viktora Sergeja, Natansona, Martova, Trockog.

Politički rad

Nakon Švajcarske, Gaćinović se vraća u svoj rodni kraj u Hercegovini pod austro-ugarskom okupacijom a potom odlazi u slobodni Beograd te stupa u novoosnovanu srpsku organizaciju Ujedinjenje ili smrt koja je počinjala da razvija svoje aktivnosti. Iz Beograda odlazi u Sarajevo i tamo stupa u kontakt sa rodoljubnom, slobodarskom i revolucionarnom srpskom omladinom koja se borila za oslobađenje pod austro-ugarskom okupacijom a nakon toga u Beč gdje radi na organizovanju slobodarske borbe među tamošnjim studentima srpskog i južnoslovenskog porijekla. Tada u Beču piše svoje poznato djelo (brošuru) pod naslovom „Smrt jednog heroja“ u kome govori o djelu Bogdana Žerajića (atentat na austro-ugarskog generala i poglavara provincije Marijana Varešanina 2. (15.) juna 1910. godine u Sarajevu) i izlaže svoj program borbe za oslobođenje prvobitno srpskog, ali i drugih južnoslovenskih naroda pod austro-ugarskom vlašću. Iz Beča je otišao u Beograd gdje štampao brošuru „Smrt jednog heroja“, koju potom tajno odnosi u Sarajevo, pa potom odlazi u Hercegovinu gdje je radio na uspostavljanju povjerenika i veza sa rukovodstvom Narodne odbrane u Beogradu.

U ono vrijeme slobodarske aktivnostu su bile strogo kažnjavane brutalnim austro-ugarskim okupatorskim zakonima, a veliki broj Srba je bivao svakodnevno zatvaran, mučen, kažnjavan i ubijan za najmanji prekršaj te se Gaćinović kao i ostali srpski rodoljubi izlagao svakodnevnim opasnostima. Gaćinović je bio izuzetna ličnost i osoba snažnog i nemirnog duha te je shvativši da se prilike u njegovoj otadžbini okreću u pravcu potpunog i konačnog porobljavanja srpskog naroda u provinciji pod austro-ugarskom okupacijom, ocjenivši da se građanska politika sve više gubi u kaljuzi oportunizma i borne za sitne interese, da se u krugovima građanskih političara sve više ispoljava duh pomirenja i "konstruktivne" saradnje sa nametnutom austro-ugarskom carevinom o čemu i piše u svojoj slobodarskoj brošuri. Gaćinović se potpuno predao borbi za oslobođenje srpskog naroda iz ropstva vidjevši u omladini narodnu snagu koja će razbiti letargiju, oportunističku i komformističku politiku otaca te povesti porobljeni srpski narod ka slobodi i svijetlijoj budućnosti. Ondašnja srpska inteligencija i univerzitetska omladina je bila vrlo aktivna, već probuđena i uznemirena, javljala se na pozornici srpskog narodnog života, javnim protestima, organizovala u mnogobrojnim srpskim društvima i časopisima posebno aktivnim u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Trebinju i drugim gradovima, te jasno pokazivala svoj slobodarski, antiokupacioni i antiaustrijski stav ali je pod rigoroznim austro-ugarskim okupacionim zakonima i mjerama brutalnog kažnjavanja svih slobodarskih aktivnosti i nacionalnog duhovnog preporoda među srpskim narodom ujedno vladao i veliki strah i velika hrabrost te potreba za boljom organizacijom i većom požrtvovanošću u borbi za oslobođenje koju je Gaćinović zagovarao u svojoj brošuri „Smrt jednog heroja“.

Prvi balkanski i Prvi svetski rat

U Prvom balkanskom ratu borio se kao dobrovoljac u crnogorskoj vojsci. U Prvom svjetskom ratu kako nije mogao da se vrati nakon Sarajevskog atentata, borio se neko vrijeme u francuskoj mornarici nakon čega je otputovao u Ameriku da prikuplja pomoć i dobrovoljce za borbu u Srbiji. Otrovan je arsenikom u avgustu 1917. u Frajburgu (Švajcarska), uz saradnju austrijske, francuske i po nekim pretpostavkama, policije Srbije ili jedne njene političke frakcije

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Supermoderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.6
mob
Nokia E50
Jezdimir Dangić

Jezdimir Dangić, četnički major (1897. - 1947.)

Biografija

Rođen je 4. maja 1897. godine u Bratuncu, kao svešteničko dete.

Još kao đak tuzlanske Gimnazije i pripadnik bosanske revolucionarne omladine „Mlada Bosna“ osuđen je na tri i po godine zatvora zbog veleizdaje Austro-Ugarske. Kaznu je odrobijao u Tuzli i Zenici, u vreme trajanja Prvog svetskog rata.

Posle rata, studirao je pravne nauke i radio u tuzlanskom kraju kao policijski činovnik i rezervni konjički potporučnik. 3. januara 1928. godine preveden je u aktivnu žandarmerijsku službu, sa činom žandarmerijskog potporučnika.

Za vreme aprilskog rata 1941. Dangić je komandir Dvorske žandarmerijske čete koja prati Kralja Petra Drugog od Beograda do Nikšića. Major Dangić izbegava zarobljavanje od strane Nemaca, i uskoro preko braće Todorovića, aktivnih đeneralštabnih majora, stupa u vezu sa pukovnikom Dražom Mihailovićem na Ravnoj Gori. Dangić dobija zadatke organizatora i vođe ustanka u istočnoj Bosni. Posebno se istakao u zaštiti Srpskog naroda u Podrinju, od ustaških zločina. Jezdimir Dangić počinje sa širenjem četničke organizacije po istočnoj Bosni.

Po formiranju JVuO, đeneral Mihailović mu daje zadatak da formira korpusne grupe na prostoru istočne Bosne, a zatim ga je stavio za komandanta korpusa istočne Bosne. Pored vođenja neprestanih borbi pred Dangićem je bio još jedan ozbiljan zadatak prihvat mnogobrojnih srpskih porodica, uglavnom žena, dece i staraca, izbeglih ispred ustaškog noža, i njihovo prebacivanje preko Drine u Srbiju. Za vreme privremene saradnje sa partizanskim snagama, Dangić sa svojim odredima zauzima desetak većih mesta: Bratunac, Srebrenicu, Vlasenicu, Olovo, Rogaticu, Foču, Goražde i Čajniče. Ne uspevajući da se dogovori sa komunistima o zajedničkim borbama, protiv neprijatelja Srpskog naroda, major Dangić ispred četničkih odreda objavljuje poziv narodu Bosne da se sam bori protiv Ustaša 1. oktobra 1941. Na mestu komandanta istočne Bosne ostaje sve do početka aprila 1942.

Po formiranju Vlade Nacionalnog spasa u Beogradu, major Dangić se obraća za pomoć Milanu Nediću i počinje prve pregovore o pomoći Milana Nedića Srbima koji žive u Bosni. Početkom aprila 1942. odlazi na pregovore sa Milanom Nedićem u Beogradu gde izlaže teško stanje srpskog življa pod Ustašama. Po povratku Jezdimira Dangića u Bosnu, odseo je nekoliko dana u Valjevu gde je održao jedan zbor na kome je pozivao na ustanak Srba protiv Ustaša. Međutim, agenti Anta Pavelića koji su nadgledali ovaj zbor su odmah dojavili nemačkim vlastima u Zagrebu da Dangić sarađuje sa vladom Milana Nedića protiv Ustaša u Bosni, a time i protiv Vermahta. Čim je nemački otpravnik poslova Glejz fon Horstenau o ovome obavestio Berlin, Milan Nedić je morao da se pravda pred generalom Francom Bemeom, a za majora Dangića je organizovano hapšenje. Specijalni agenti službe ABVER-a su pronašli Dangića u mestu Rogačica blizu Bajine Bašte i u noći 11. i 12. aprila 1942. na spavanju ga zarobili. Ovom akcijom je rukovodio oficir Srpskih dobrovoljaca Miloš Vojnović, koji je imao konspirativno ime Hajnrih Lautner.

Zarobljeni major Dangić je odmah poslat u zarobljeništvo u nemački logor Strij u Poljskoj. Kao zatočenik logora ostaje sve do početka Varšavskog ustanka u avgustu 1944. Pod zapovedništvom generala Bora Komorovskog služio je kao komandant pešadijske brigade za oslobođenje Poljske od Nemaca. Kao i mnoge poljske oficire, Sovjeti ga zarobljavaju i odvode u logor Ljubljanka u Moskvu.

Nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa nove Jugoslavije i zemalja antifašističkog bloka, major Dangić je isporučen jugoslovenskim vlastima da bude suđen za izdaju zemlje.

Suđenje majoru Jezdimiru Dangiću je počelo februara meseca 1947. pred Vojnim Sudom 3. Armije u zgradi današnjeg poslovnog centra Skenderija u Sarajevu. Dangić je izveden pred sud pod optužbama da je pomagao četnički pokret Draže Mihailovića, da je vršio masovne zločine, da je sarađivao sa kolaboracionom vladom Milana Nedića, da je sarađivao sa italijanskim i nemačkoim okupatorima i za izdaju zemlje.

Osuđen je na smrtnu kaznu i istog meseca streljan.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Supermoderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.6
mob
Nokia E50
Vasa Čubrilović

Dr Vaso Čubrilović (14. januar 1897, Bosanska Gradiška - 11. jun 1990, Beograd) je bio srpski akademik i istoričar.


Vaso Čubrilović kao pripadnik Mlade Bosne



Osnovnu školu i gimnaziju je pohađao u Sarajevu. Za vreme gimnazijskih dana upoznao se sa Danilom Ilićem, i postao član organizacije Mlada Bosna.

Bio je učesnik u atentatu na prestolonaslednika Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine u Sarajevu. Zbog njegove maloletnosti, sud ga je poštedeo smrtne kazne i osudio na 16 godina teške tamnice, koju je izdržavao u Sarajevu. Posle raspada Austro-Ugarske monarhije, krajem 1918. oslobođen je i odlazi u Srbiju. Po završetku rata, diplomirao, a kasnije i doktorirao istoriju na Beogradskom univerzitetu. Do početka Drugog svetskog rata radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu od 1930. godine.

Na tom mestu, sa kraćim prekidima za vreme rata, ostao je punih 40 godina. 7. marta 1937. objavio je svoje delo „Isterivanje Albanaca“.

Po izbijanju rata i okupacije Jugoslavije, počeo je da propoveda antinemačku propagandu, odbio da prihvati mesto na Beogradskom univerzitetu za vreme okupacije, pa je zato uhapšen i odveden na Banjicu. Pušten je krajem 1943. godine i ostao je u Beogradu.

Po formiranju prve privremene vlade DFJ, kao ugledni naučnik, zauzeo je mesto ministra poljoprivrede (1945). Prestao je biti član Zemljoradničke stranke i prihvatio je liniju NKOJ-a i postao član KP Jugoslavije krajem 1945. godine.

Po oslobođenju Beograda, Vaso Čubrilović je postao dekan Filozofskog fakulteta umesto akademika Veselina Čajkanovića, kome je Sud časti grada Beograda oduzeo tu funkciju.

Takođe je bio i član Komisije za obnovu Univerziteta i komesar za Filozofski fakultet.

Po formiranju Vlade FNRJ, Vaso Čubrilović je bio ministar poljoprivrede (1945-1946) i ministar šumarstva (1946-1950)

Osnivač je Balkanološkog instituta u Beogradu 1970. i bio je redovni predavač na katedri Istorije Jugoslavije, zajedno sa njenim osnivačem dr Jovanom Marjanovićem.

Dobitnik je Oktobarske nagrade i Sedmojulske nagrade.


Dela

Autor je više naučnih radova iz domaće istoriografije, od kojih su najznačajniji:

    * Bosanski ustanak 1875-1878, Srpska kraljevska akademija nauka 1930 LXXXIII; Sarajevo, 1962.
    * Bosanski Frajkori u Austro-turskom ratu 1788-1791, Bratstvo,1933.
    * Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd 1935. br.1-4.
    * Isterivanje Albanaca, Beograd, 1937.
    * Prvi srpski ustanak i bosanski Srbi, Beograd, 1939.
    * Politička prošlost Hrvata, Beograd, 1940.
    * Istorija političke misli u Srbiji 19. veka, Beograd 1956; Sarajevo, 1960.
    * Terminologija plemenskog društva u Crnoj Gori, Beograd 1956.
    * Odabrani istorijski radovi, Beograd, 1966.
    * Srpska pravoslavna crkva pod Turcima od XV do XIX veka, Beograd, 1967.


Izvor: Wikipedia
« Poslednja izmena: 01. Mar 2009, 14:48:07 od niko79 »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Supermoderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.6
mob
Nokia E50
Muhamed Mehmedbašić


Muhamed Mehmedbašić je bio srpski nacionalista, pripadnik revolucionarne organizacije Mlada Bosna, koja je 28. juna 1914. godine izvršila atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu. Posle atentata je pobegao u Crnu Goru i kasnije u činu potporučnika učestvovao u povlačenju srpske vojske preko Albanije. Zajedno sa pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom vođom grupe Crna Ruka osuđen je 1917. godine u Solunskom procesu na 15 godina zatvora za učešće u navodnoj zaveri za ubistvo srpskog prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića. Amnestiran je 1919. godine i vraća se u Sarajevo. Preminuo je 29. maja 1943. u Sarajevu posle mučenja od strane ustaša.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Supermoderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.6
mob
Nokia E50
Dobroslav Jevđević



Vojvoda Dobroslav Jevđević



Dobroslav Jevđević je rođen u svešteničkoj kući, od oca Dimitrija i majke Anđelke, u Miloševcu kod Prače 1895. godine. Kao član Mlade Bosne učestvovao je u neuspelom atentatu na austrijskog generala Poćoreka 1908. godine, kada mu je bilo svega 13 godina, a potom i u sarajevskom atentatu 1914. godine. Tada je uhapšen i kraj Prvog svetskog rata dočekuje u zatvoru. Između dva rata bio je publicista i političar (jedan od vođa Orjune i JNS-a). Tokom Drugog svetskog rata najpre je obavljao političke dužnosti u zapadnim srpskim krajevima, a 1944. postaje komandant Komande JVuO za Gornju Liku i Hrvatsko primorje, odnosno dva korpusa koja su postojala u tim krajevima: Ličko-kordunaškog i Primorskog korpusa. Krajem te godine prešao je na savezničku teritoriju u Italiji. Godine 1942. dobio je zvanje četničkog vojvode.

Poručnik Neđeljko B. Plećaš, u svojoj memoarskoj knjizi "Ratne godine 1944-1945", vojvodu Jevđevića opisuje sledećim rečima: "On je shvatio, bolje nego iko drugi, da je posle ratne tragedije (aprila 1941) bio najvažniji posao da se spasu srpski životi. Tome se cilju on bio sav posvetio. On je sve gledao srpskim očima. Nije se zanosio ni Saveznicima, ni okupatorima, ni prijateljima ni neprijateljima, već je vagao na nacionalnom kantaru i motrio ko će u kom momentu više koristiti našem narodnom interesu. U tom radu, on se ponekad ogrešio o interese Saveznika, često se grešio o interese okupatora, ali se nikada nije ogrešio o interese srpskog naroda".

Vojvoda Jevđević je u emigraciji je bio počasni doživotni predsednik Organizacije srpskih četnika "Ravna Gora". Objavio je knjigu četničkih novela "Kapi krvi" (1950), kao i knjige "Sarajevski zaverenici" (1953-1954) i "Od Indije do Srbije - tri hiljade godina srpske istorije" (1961). Osnovao je i uređivao "Srpske novine". Umro u Rimu 2. oktobra 1962. godine.

Izvor: Wikipedia
« Poslednja izmena: 01. Mar 2009, 14:53:24 od niko79 »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije


Јер, Они нису Ми.

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 16345
Zastava Sirte
OS
Windows XP
Browser
Chrome 7.0.517.44
mob
Nokia 
Karsten Alnes: Roman o sarajevskom atentatu 1914. godine (1)


Kome treba zemlja pljačkaša, hohštaplera i šljiva

Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove romana Nemoj da mi umreš, Sofija Kirstena Alnesa, koji je s norveškog preveo Predrag Crnković.

U knjizi su predstavljeni događaji koji su se desili 28. juna 1914, od ranog jutra pa do jedanest sati i pet minuta, i zasnivaju se na brojnoj i obimnoj literaturi o uzrocima koji su doveli do Prvog svetskog rata. Mnogo toga što se dogodilo i dalje je nerazjašnjeno, a verovatno će tako i ostati. Delimično zbog haosa koji je nastao posle ubistva austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferninanda, a delom i zbog toga što su važne informacije zadržane u tajnosti

….

Probudila se pri slaboj svetlosti, polako, gotovo nevoljno i za trenutak nije mogla da se seti gde se nalazi. Grmljavina, zbog koje se tokom noći nekoliko puta dizala iz sna, počela je da se gubi na rubu meke ravnice sna. Detonacije su bile preteće, neprijatne, odjekivale su kao tupe eksplozije, čas daleko, čas tako blizu, tako da bi se stresla i osetila bespomoćnom pred tim snagama, tamo napolju. Još nerasanjena u sparnoj sobi, nazrela je vatru i naga tela koja naporno rade, usredsređeno. Vreteno se vrtelo, nit se odmotavala, noćne lampe su mutno svetlucale, a koluti s pletivom išli su napred-nazad na osnovi tkanja i stvarali stilizovane likove, koji su u procesiji išli podignutih ruku ispred sebe.

I nekoliko minuta pošto se probudila bila je još dopola u tom nejasnom snu koji je polako bledeo. Prozor se tokom noći, zbog vetra, zatvorio. Otvorila ga je. Stajala je i udisala svež vazduh. Rominjalo je, i više nije bilo sparno. Preko vlažnog travnjaka, tamo u šumarku na ivici velike livade, izmaglica je plovila poput koprenastog vela koji se prvo vijorio između hrastova i žbunja, a zatim istopio i nestao kada se približio pošljunčanim stazama i fontanama. Crkveno zvono je gromoglasno udarilo šest puta; tri minuta kasnije snažno je zazvonilo još jedno zvono, a malo potom začula je kako mujezin zavija s minareta, izdaleka oglašavajući treću obdanicu.

Zvuk točkova kočije koji se kotrljaju po pošljunčanoj stazi napolju poručio je: dan se pokrenuo. Povetarac je uvrtao zavese, tamo-amo. Jednako neuračunljiv kao i vetar, pomislila je. Koji li je ono nemački pesnik nešto rekao o tome?

Još uvek troma od premalo sna, ponovo se ušunjala pod jorgan, okrenula se na stranu, s rukom ispod glave, i pokušala da još malo odrema, a onda je osetila kako joj desno rame leži na dušeku kao da joj nosi čitavo telo dok su je nagi nožni prsti, koji su provirivali, prijatno hladili. Franc je spavao. Disao je teško, razaznala mu je čelo, opazivši kako se u polumraku vlažno sija.

Oprezni dah vetra ponovo je zadigao zavese. Jutarnja kiša okupala je drveće, cveće, travnjake i pošljunčane staze, ali ona je prepoznala slab dašak sumpora iz toplih izvora koje je juče posetila i u kojima se temperatura držala na više od 60 stepeni. Lečile su sve vrste bolesti, te vode, govorilo se, i dobrostojeći ljudi iz čitave Evrope su još od starih vremena pokušavali baš na ovom mestu da nađu sebi leka i podvrgavali bi se najrazličitijim kurama. Stanovali su ili ovde ili u hotelu Bosna - koji je sada bio bez gostiju i uređen za nju i njenog voljenog - ili u uglednim hotelima Hungarija i Austrija, ili pak u nekom od mnogih malih pansiona koji su podignuti ovde u gradiću, samo kilometar i po od glavnog grada vojvodstva. Sve je bilo tiho. Sve je čekalo. Odsustvo zvuka otvorilo je čula za sladunjave jutarnje tuge; da li se to u vazduhu oseća jasmin ili ljiljan? Opijajuća slatkoća ulazila je kroz otvorene prozore, bila je to vlaga; moglo je već da se nazre kako će dan biti isto toliko vreo kao jučerašnji. Ali možda neće biti tako težak? Kao da je nebo postalo lakše.

Napokon žena prestolonaslednika

Radost joj je odjednom ispunila grudi. Kao u otkrovenju, shvatila je zašto se smeši. Danas, 28. juna, navršava se tačno četrnaest godina otkako su Kajzer i njegov savet proglasili da se ona i Franc mogu venčati. Pod izvesnim uslovima, razume se. Ona je bila grofica iz češke loze; njenoj porodici nedostajao je viši rang i značajni posedi koji su se očekivali od prestolonaslednikove žene. Njihova deca, ako ih budu dobili, morala bi unapred da se odreknu svakog carskog položaja, a ona je morala da se pomiri s time da je nikada neće tretirati kao kraljevsko visočanstvo u pozorištu, u operi, na dočecima, na kongresima, na javnim prijemima i večerama, za vreme povorki i o praznicima.

Ratifikaciju bračnog dogovora slavili su svake godine kao praznik, i više od toga; to je bio čas njihovog trijumfa, njihov srećan trenutak, čiji smisao niko drugi nije mogao razumeti. Dvanaest godina je prošlo od tog dana kada je ona, kao dvadesetogodišnjakinja, prvi put zaplesala s njim, pa do onog dana kada je Francu dopušteno da je uzme za ženu. Dvanaest godina se borio da je dobije. Danas se navršava četrnaest godina otkako se carska kuća smilovala da odobri brak. Tri dana kasnije su se verili. Odmah se rasanila kada je pomislila na to, pridigla se lako, poput ptice.

Juče je razgovarala telefonom s Maksom, najstarijim sinom. Treba da ima ispit u dvorskoj školi, s druge strane planina, daleko na severu, u drugom kraju carstva, i ima tremu kako će ispitivaču odgovoriti na pitanja. Ona, nažalost, nije mogla da prisustvuje ispitu, a i Franc je rekao da mu je žao što će biti odsutan, a bio bi pravi praznik sedeti tamo i misliti kako oni nisu ništa više od sasvim običnih roditelja, jednako smešno ponosnih i jednako nesposobnih kada treba proceniti sopstveno dete, jednako uznemirenih time kako nepravedno nastavnik može da postupa baš sa njihovim sinom.

Franc je i dalje spavao. Izdaleka je čula pevajući, gotovo zapomažući glas. Bio je to mujezin s minareta; pozivao je bogobojažljive na molitvu. I ona bi uskoro trebalo da pođe na molitvu ali, naravno, ne u džamiju već u kapelicu koja je bila uređena u hotelu, baš povodom njihovog boravka u njemu.

Da, želela je da se pomoli. Moliće se Bogu za taj mali zametak koji nosi ispod pojasa. Svakog dana je zahvaljivala svojoj sudbini na tome što se tako neočekivano dogodilo, i izvesnost ju je ispunjavala tajanstvenom radošću. Novi gost će povesti svet unapred, jer na isti način na koji su to mala Sofija, Maks i Ernst, i ovaj građanin sveta, na putu, takođe je plod ljubavi i božje vere.

A to je bilo i čudo volšebno. Kada se njihov najmlađi sin rodio, pre šest godina, akušer joj je rekao da više nikada ne sme da ima decu. Tada je zamalo izgubila život. Težak porođaj je vodio teškim krvarenjima a dugotrajna groznica ju je iscrpela; sinčić je takođe bio slab i jedva je preživeo. Čitavu godinu oboje su bili zanemoćali i bolešljivi.

Hrišćanska vera, koju su delili ona i Franc, zabranjivala im je da koriste sredstva za sprečavanje začeća. Lekar je stoga naredio uzdržavanje, ali kako bi dvoje zaljubljenih bilo u stanju da zauzdaju vatru u srcima? Nastavili su da vode ljubav s istom željom i istim žarom. Pomislila je kako je patnju ustanovio Gospod naš; osećala se delom božanske prirode kada bi toplota zagolicala u žilama ljubavi.

Ali, ništa se nije dogodilo. Nije više ostajala trudna. Prirodna starost je učinila svoje. Tako je barem verovala. Ona i Franc su prestali da misle na nešto drugo osim na to da su i dalje međusobno zaljubljeni, a kada je mesečno krvarenje izostalo poverovala je da joj to opet starost namiguje. Nekoliko nedelja kasnije krv joj se sjurila u glavu i osetila je nesvesticu i mučninu, i uskoro je saznanje prostrujalo kroz nju kao čista radost. Opet je zatrudnela.

- Gotovo da sam dama u izvesnim godinama, rekla je posramljeno.

- Ti si kao proleće, rekao je on.

- Imam četrdeset šest godina, rekla je.

- Još se ne usuđujem da poverujem u to. Budućnost će pokazati. Zadržaćemo ovo za sebe.

I obećanje su održali. Niko za to nije znao. Čak ni dvorski lekar. Nasmešila se kada se toga setila, napola već opet utonula u sanak.

Ali onda se stresla, jer su se odjednom pojavili jasniji obrisi iz pređašnjeg sna za koji je mislila da ga je zaboravila. Slike ukrućenih tela su prolazile u titravoj svetlosti; ispijena i patnička lica sijala su u svetlosti koja je igrala, neumoljivo obuzeta svojim poslom na razboju, i na neki način je shvatila kako postoji nekakva veza između tih lica i ukrućenih tela u profilu koji su ustali s pletenih tepiha praveći se da ih se sve to oko njih uopšte ne tiče.

Neki novi svet

Danas je Vidovdan. Pokušala je da se drži svetlosti koja se sada probijala kroz zavese; vonj vlažne trave i oporog lišća golicao je u nozdrvama a zamirući zvuk mujezinovog glasa i dalje je ostao da lebdi među zidovima. Istovremeno je u prostoriju ulazio sladak, otužan miris ljiljana. Veliko, veličanstveno cveće tradicionalno je bilo vesnik nevinosti i čistote. Nosilo je ime Sarajeva, i čitav grad je bio posut njime, u parkovima, lejama, rotondama, na medaljonima, diplomama, zastavicama, ali isto tako cvet su opevali mnogi bosanski pesnici. Pogledaj ljiljane na poljani kako rastu. Ja sam ruža, ljiljana u dolini. Usne tvoje su kao ljiljani. Procvetaćeš raskošno, kao ljiljan.

Bio je jun i leto je počelo, a ona je bila zrela žena. Ipak je sa sobom uvek nosila uspomene iz vremena kada je bila devojčica i igrala se sa starijom braćom u velikom vrtu kod kuće; štitili su je oni i Isus, koji je uvek bio prisutan i kod jutarnjih razgovora o Bibliji u kući njenog detinjstva. Nosila je belu haljinicu; iskočila je ni iz čega i mislila je da će jednog dana princ ujahati u vrt i odvesti je na belom konju.

Franc se nije baš isticao kao princ iz snova kada ga je prvi put srela. Znojio se i pri najmanjem naporu, kretao se gotovo s mukom, često je u uzbuđenju nekontrolisano skakao. Ipak ga je zavolela jače nego što je mislila da je moguće. Dobar, veran i predan muž poklonio joj je troje dece i uzdigao je u novi svet. I žrtvovao sve zbog nje.

- Ti ili niko, rekao je. - Carstvo nema nikakve vrednosti ako nemam tebe.

Odjednom zagrmeše zvona zazvonivši izdaleka, još jednom. Sada su pozivali na jutarnju misu u katedrali, u centru grada. Pokušaću da odspavam još malo, pomislila je i okrenula se na drugu stranu. Još mogu da odremam jedan sat.

Pred njima je bio dug dan. Radovala se što će ponovo videti pletilje i vezilje, tkalje na razbojima i švalje s turskih bazara i te živopisne tepihe, šalove i bluze koji će biti izloženi u Većnici u kojoj će primiti Franca i nju. Radovala se sunčanom danu, ulicama punih svečano odevenih ljudi, orkestrima, smehu, čašama s vinom na velikim poslužavnicima, govorima i životu. Da, biće to divan dan.

Svet je napredovao, svi su se u tome slagali, a i ona sama je to mogla videti svojim očima. U velikim gradovima, ulicama su zvonili tramvaji, a uveče bi s uličnih svetiljki zasvetlelo tako da se više niko nije plašio mraka, a mnoge radnje u glavnim ulicama bile su osvetljene preko čitave noći, poput božićnih prizora Hristovog rođenja. Iz hotela je mogla telefonom da razgovara s decom koja su bila na drugoj strani planina, više od sto pedeset kilometara odatle ma pomisli koje je to čudo a juče je njen muž iz Njujorka primio sasvim frišak telegram, kojeg je u hotel doneo glasnik u zelenoj uniformi.

Evo i ona se vozila u lepom železničkom vagonu sve od Beča dovde, do malog banjskog grada, pored Sarajeva, i kada za nekoliko sati budu uzeli voz do grada, šest ili sedam otvorenih automobila dovešće se do perona da bi ih bezbedno proveli ulicama Sarajeva.

Da, svet je plovio u pravom smeru. Da medicina nije razvila te čudesne vakcine, desetine hiljada ljudi bi stigla besmislena smrt od kolere, difterije, boginja ili neke druge užasne bolesti o kojima je tako mnogo slušala kao devojčica. Lekari su uspeli da ovladaju većinom boleština, i mnogi boravci po sanatorijumima u detinjstvu i mladosti spasli su Franca od razarajuće tuberkuloze. On je bio samo jedan od hiljada koji su spasli život s novim lekovima i dijetama koje su prepisivane. Ipak, ostalo je još mnogo da se pređe na tom putu do društva o kojem ona sanja, do društva u kojem hrišćanska vera prožima sve, do društva u kojem neće biti podela na Srbe i Mađare, Nemce i Italijane, do društva u kojem će muškarci i žene biti ravnopravni, i u kojem neće postojati viši i niži slojevi, već će svi biti jedno, u Isusu Hristu.

To će biti društvo koje će krasiti milosrđe i ljubav, u kojem će zle snage a one će, avaj, vazda obitavati u srcima ljudi ipak biti pod prismotrom milosrđa i dobre volje naprednijeg dela čovečanstva. Ne treba ići u rat protiv zla, govorio je Franc. To bi bilo isto kao dati đavolu prst koji je ovaj toliko čeznuo da zgrabi.

Zloslutni snovi

Zadremala je malo. Duhovi iz noći ponovo su se javili. Ovog puta je kroz san klizio carski brod Ujedinjene snage, opet prepun ukrućenih tela u neprirodnim položajima. Bio je to isti laki ratni brod koji je Franca doveo iz Trsta, duž dalmatinske obale, i dalje uzvodno Neretvom, dokle god je reka bila plovna. Odatle ga je dovezao voz do ovog malog predgrađa u kojem se ona već bila smestila kada je on stigao.

Nije želela da veruje u snove. Samo seljaci i starci veruju. Svoju veru položila je u Boga. Ljudi su jedni drugima želeli dobro. Nisu oni stvoreni sa zlom namerom u srcu tu se nije slagala s jevanđelistima. Ako bi prevladala mudrost, snage stvaralaštva bi pobedile. Ovde u Sarajevu svak' je mogao da vidi kako muslimani, Jevreji, pravoslavci i katolici žive jedni pored drugih, i kako su stvorili mirno društvo.

Minareti, sinagoge, kubeta i tornjevi isticali su nadu u spas i ljubav. Ljudi su živeli pod različitim nebesima, molili se različitim bogovima, odevali se različito, govorili različitim jezicima, koristili različita pisma i računali vreme i godine na različite načine, ali koliko je ona mogla da razume nisu želeli ništa drugo do da razviju ljubav i poštovanje prema drugima. Najveća stvar na svetu je ljubav. S tom izrekom su, izgleda, svi mogli da se slože.

Ali se ipak ne slažu. Možda na rečima, ali ljudi nisu tako stvoreni. Svet bi bio dobar kada bi ljudi to želeli. Postoje nepravda i tlačenje. I mržnja, samoljublje i gramzivost. Ima ljudi koji žive od toga što šire takva osećanja, likuju nad time, to im je najvažnije u životu, oni su zavisnici od moći, opija ih, osećaju se jaki kada koriste moć i kada druge nateraju na kolena.

Ona je sve to iskusila. Nekoliko puta je srela patuljastog, bistrog komandanta oružanih snaga u carstvu, Konrada fon Hecendorfa. General od autoriteta, plemić visokog porekla mislio je da je njen Franc kukavica i da vrda kad god stigne. Ih, kako se samo varao u tome!

Sofija je znala da je Konrad sebe smatrao kao od brega odvaljenim, žestokim i oštrookim, i čula je ljude na dvoru kako govorkaju da ima mladu ljubavnicu koja je, kao i njen ljubavnik, bila u braku, ali je na svoje veliko iznenađenje primetila da on ipak uživa duboko poštovanje i kod kajzera i kod oficira, između ostalog i zahvaljujući tome što je isijavao snagu i želeo je da skrši sve pojedince, organizacije i grupe koji su se suprotstavljali svetom jedinstvu monarhije. Franc joj je rekao da Konrad želi u rat protiv male kraljevine Srbije na istočnoj granici, zato što mnoge nacionalističke vođe u toj zemlji žele da otcepe Bosnu od kajzerove šape i da je pripoje svojoj državi, za koju se nadaju da će prerasti u Veliku Srbiju i koja bi trebalo da uključi sve slovenske narode na jugu; štaviše, najmilitantnije vođe ne bi imale ništa protiv da usput progutaju i nekoliko stotina hiljada Mađara i Rumuna.

Tokom mnogih večera koje je Sofija priredila za članove Ministarstva rata u svom zamku u Bemenu, saznala je da nacionalisti u Srbiji imaju mnogo sledbenika u svojoj zemlji. Ali Franc joj je ispričao da ih podržavaju i mnogi koji govore srpski i neguju srpsku kulturu izvan granica, između ostalog i u Bosni, koja je potpala pod kajzerovu vlast na trideset šest godina i sada je već šestu godinu deo dvojne monarhije, Austrougarske, dakle, još od 1908.

Nacionalistički zanesenjaci u Srbiji oblačili su narodne nošnje, pevali su pesme koje su veličale nekadašnje borbe protiv pagana, obožavali svoje svece i junake koji su se borili za slobodu, a pojedini od njih mislili su da njihov narod predstavlja viši oblik ljudskog roda od ostalih naroda. Najvatreniji među njima osnovali su nacionalna udruženja, kao što su Narodna odbrana ili Mlada Bosna, neki su marširali u demonstracijama i pisali pamflete, drugi su se učlanjivali u tajne i nezakonite organizacije koje su nosile zloslutna imena kao, na primer, Ujedinjenje ili smrt, ili Crna ruka, i vežbali kako da rukuju oružjem, spremali se za dizanje mostova i drumova u vazduh ako to otadžbina bude od njih zatražila. Oni najvatreniji pili su šljivovicu i govorili o ustanku i borbi za slobodu, dok najopasniji nisu dirali ni rakiju ni žene, već su tiho sanjali o tome da postanu mučenici za svetu stvar.

Konrad je želeo da pohapsi nacionalističke agitatore unutar granica vojvodstva, a posebno ovde u glavnom gradu, Sarajevu, i da pošalje vojsku na istok da jednom za svagda uključi tu jogunastu susednu državicu u monarhiju, tako da se ućutkaju oni koji kukuriču o pobunama.

Franc se, pak, snažno protivio takvoj politici. I premda nije bio general, ipak je bio prestolonaslednik. Jednom je rekao kako mu ni na kraj pameti ne pada da osvaja zemlju koja se sastoji od pljačkaša, krijumčara, hohštaplera, i u kojoj ima samo šljiva. Franc nije bio humorista, ali povremeno bi se njegova zdrava narav probudila i tada bi do srži jasno video stvari onakve kakve jesu. Ona se ponosila njime zbog njegove snažne volje u ovoj stvari, pred kojom je bio usamljen sa svojim gledištem.

Neženja iz Beča

Sofija je čula gospođicu Lanjus iz susedne sobe. Velečasni je sigurno stigao da održi molitvu u kapelici, koju su vlasti dale da je radnici i slikari srede baš povodom njihove posete. Zamahnula je nogama iz kreveta, stavila stopala u papuče, protegla se i videla u ogledalu. U njemu je susrela sopstveno lice, s rukama iznad glave uokvirene crnom kosom koja je od noćašnje vlage postala kovrdžava, vitak vrat, srećne oči. Da, bile su vedre uprkos sablastima iz snova. Približila se ogledalu i posmatrala.

Ne, ni traga jeseni, pomislila je. Leto u punom jeku, i dalje. Ali ne uobražavaj. Obline varaju a lepota prolazi; samo ona, koja se Gospoda boji, biće hvaljena. Snaga i dostojanstvo njena su odežda i ona sa smeškom čeka vreme koje će doći. Da li će i to moći?

Naćulila je uši, jer je dvorska dama u susednoj sobi upravo zazveketala lavorom ili bokalom, kao da je oprezno podseća da je došlo vreme. Sećala se onog vremena kada je i sama bila dvorska dama, a gospođica Marija Kristina, veoma mlada nadvojvotkinja, bila je plemkinja koju je dvorila. Sofija je bila istovremeno ponosna i smerna zbog toga što je iako čak nije ni govorila maternji jezik vladara Austrougarske dobila službu u porodici koja je u srodstvu sa kajzerom, u velikom zamku okruženom ogromnim vrtom s topolama, živim ogradama, cvetnim alejama, šetalištima i belo okrečenim zidinama.

Kao da je juče bilo, seća se grozničavog komešanja kada su među osobljem počele da kruže glasine o tome kako treba da ih poseti sam prestolonaslednik, neženja iz carskog grada, Franc Ferdinand. A dvorjani su govorili kako bi tu došao verovatno zato da bi se bolje upoznao s mladom Marijom Kristinom.

Za vreme jedne večere u velikoj sali nadvojvoda je obznanio da čekaju prestolonaslednika.

- Svi moraju dati sve od sebe kako bi poseta bila što uspešnija, rekao je. I Sofija i drugi dvorjani i dvorjanke su shvatili da se nadvojvoda Fridrih i njegova žena nadaju da će njihova ćerka biti izabrana za sledeću caricu!

Pre toga, pre nego što je Franc postao prestolonaslednik, i nadvojvoda i njegova žena govorili su krajnje potcenjivački o neženji iz Beča. Ali smrt ne sledi naše želje, rekao je nadvojvoda Fridrih, i nju malo zanima šta žele dvor i carska porodica, pa je uklonila s puta sve kandidate za carski presto, tako da je došao red na Franca.

Nastaviće se

Franc se nije baš isticao kao princ iz snova kada ga je prvi put srela. Znojio se i pri najmanjem naporu, kretao se gotovo s mukom, često je u uzbuđenju nekontrolisano skakao. Ipak ga je zavolela jače nego što je mislila da je moguće. Dobar, veran i predan muž poklonio joj je troje dece i uzdigao je u novi svet. I žrtvovao sve zbog nje.

Franc joj je rekao da Konrad želi u rat protiv male kraljevine Srbije na istočnoj granici, zato što mnoge nacionalističke vođe u toj zemlji žele da otcepe Bosnu od kajzerove šape i da je pripoje svojoj državi, za koju se nadaju da će prerasti u Veliku Srbiju.

Franc se snažno protivio takvoj politici. I premda nije bio general, ipak je bio prestolonaslednik. Jednom je rekao kako mu ni na kraj pameti ne pada da osvaja zemlju koja se sastoji od pljačkaša, krijumčara, hohštaplera, i u kojoj ima samo šljiva.

http://www.magazin-tabloid.com/casopis/index.php?id=06&br=219&cl=34
IP sačuvana
social share
Вуковар је коштао хиљаде српских живота – добрим делом управо оних наочитих момака који су 10. марта 1991. у колонама пристигли на Теразијску чесму са Звездаре, Карабурме, Чубуре, Чукарице, и из разних приграђа.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Јер, све до слома „Шездесет осме“ у Београду би се и пролазници на улици умешали у тучу, јачему вичући: „Шта си навалио на слабијега!“
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma

Црвене сијају звезде, само једној гаси се сјај...

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 42971
Zastava Краљево
OS
Windows 7
Browser
Chrome 7.0.517.44
Za mene je Mlada Bosna uvek bila pod nekim uticajem i u duhu Crne Ruke, posto se smatra da im je Apis dao pistolj za atentat i tu se moze videti velika povezanost tih organizacija...
IP sačuvana
social share
Како ти се звао отац? -Хусеин. Његов отац? -Кемал. Чији је Кемал? -Шефкин. Даље? -Шефик Ибров, Ибро Рушидов, Рушид Екрем, Муслија, Адем и Алија! Даље? -Нема даље! -Нема даље, последњи је Алија! Ко је родио Алију? -Одкуд знам, опет неки Хусеин, Кемал! -Није. -Него ко? -Њега су родили Цвјета и Спасоје Југовић. А ако кренеш назад сретаћеш само оваква имена: Вељко, Милош, Душан, Видак, Војак...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 16:19:09
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.098 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.