Misao dana :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

"Malograđanin prihvata gubitak osnovnih ljudskih i građanskih prava da bi mogao da mu se povećava potrošački standard. Za njega je kapitalistički poredak prihvatljiv sve dotle dok mu pruža mogućnost da „uživa“ u trošenju i uništavanju. Zapravo, malograđanin aktivno učestvuje u stvaranju totalitarne države i totalitarnog društva koje se zasniva na tome da je sam, na kapitalistički način uslovljeni, život postao teror nad čovekom. U na kapitalistički način degenerisanom čoveku gomila se sve veće nezadovoljstvo koje se sve više ispoljava kao destruktivna manija koja je usmerena protiv svega što je živo. Umesto potrebe za pravednim i slobodnim svetom, dominira potreba za uništavanjem i to upotrebom sve razornijih tehničkih sredstava. Smisao „akcije“ svodi se na izbacivanje nezadovoljstva na način i putem sredstava koja nameće kapitalizam kao destruktivni poredak. Tipičan primer su sve češća masovna ubistva građana od strane pojedinaca. To je pobuna na kapitalistički način degenerisanog čoveka putem na kapitalistički način degenerisanih metoda i sredstava „borbe“. Imajući u vidu da je sve veća količina sve ubitačnijeg oružja u rukama sve većeg broja građana, stvara se sve veća mogućnost za međusobno istrebljivanje ljudi. Destrukcija putem tehničkih sredstava sa kojima može da se postigne trenutni efekat postaje model ponašanja koji nameće vladajuća životna logika kapitalizma uobličena u principu „Uništi konkurenciju!“. To je logika koja uslovljava kako odnose između ljudi, klasa, nacija, rasa, religioznih zajednica, država, kapitalističkih korporacija, tako i odnos malograđanina prema prirodi.

Kapitalistički progres osakatio je ljude kao biološka bića i na taj način je doveo u pitanje sposobnost biološke reprodukcije naroda koji žive u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama. Istovremeno, kapitalizam je iscrpeo sirovinske i energetske resurse u tim zemljama i gotovo uništio životinjski svet i prirodu kao životnu (životvornu) sredinu. Umesto da su usredsređeni na sopstveni razvoj koji se zasniva na veri u budućnost, (malo)građani najrazvijenijih kapitalističkih zemalja priželjkuju propast drugih naroda koji ih „ugrožavaju“ time što (još uvek) imaju sposobnost da se biološki reprodukuju. Deca su postala najveće prokletstvo. Odnos (malo)građana prema imigrantskoj radnoj snazi najbolje ukazuje na njihov odnos prema budućnosti. Umesto da ukažu na prave uzroke „bele kuge“ u najrazvijenim kapitalističkim zemljama, njih „zabrinjava“ natalitet gastarbajterske populacije koja je svedena na „prljavu radnu snagu“ i ima status „niže rase“. Što se tiče „međunarodnih odnosa“, najrazvijenije kapitalističke zemlje ne projektuju sopstvenu budućnost polazeći od svojih razvojnih moći, već polazeći od slabosti „konkurentskih“ zemalja: propast drugih postaje osnovni uslov obezbeđivanja sopstvenog opstanka. Sve dramatičnije uništavanje prirode dovelo je do toga da je vladajući princip monopolističkog kapitalizma „Uništi konkurenciju!“ postao vladajući ekonomski i politički princip. Bespoštedni rat između najmoćnijih kapitalističkih korporacija stvorio je od sveta ratno poprište, a od čoveka kapitalističkog jurišnika."
Ljubodrag Simonovic