Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
banner
Trenutno vreme je: 25. Maj 2020, 03:40:17
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Mihailo Lalic  (Pročitano 18414 puta)
05. Jul 2005, 22:47:15
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Lelejska Gora

MAGLA

Malo prije bile su tu livade, divljake i zbunje oko puteljaka. S one strane doline, ako se dobro sjecam, sirila se visoravan s jarugama. Sad je sve drukcije: magla legla preko rusevina, rastace ih polagano i uporno u tisini. Od zelenila i cvrstine ostale su samo nejasne uspomene - one se gube kao u snu, ili plivaju na talasima i pojavljuju se na drugim mjestima da me iznenade. Cini mi se da to i jeste san, samo produzen nesto drukcije nego obicno. Ponekad se ukaze neka stijena - maglom napadnut i preoblicen ostatak vec potopljene obale. Ne znam ni je li to stijena, ili je pramen magle izmeðu dvije puketine koje same zarastaju cim se dodirnu. Zatim zadugo nema niceg, samo mi, bez sjenki, necujni, ronimo u to rasplinuto, u to sto lici na tijesto a u stvari je bljutava blagost bez dna i bez neba.

Ne znam pravo gdje smo i necu da mislim o tome. Neka misli Vasilj - on je to navaljivao da poðemo preko DJavolje cesme. Ili neka misli Ivan Vidric ako hoce - njegova je duznost da o svemu misli, a meni je dobro i ovako. Lutam, i jedva ih nazirem kako jedan za drugim teturaju kroz pecine od pramenja vijugavim hodnikom koji se stalno penje; uzalud se penje, a zato ponekad pocinje da se spusta. To je kao da se otvaraju vrata podzemnih dvorana i tajanstveni svjetovi iz mastanja koja su se obnovila i obistinila. Kad bi moglo da se sasvim vratim tim stvarima i onom stvaranju iz nicega i bez cilja, ja bih mu se vrlo rado prepustio. Ima u tome neke cudne slasti ciji neprekidan nagovjestaj povremeno osjecam, kao zamor tamnih doziva, negdje sasvim blizu. Htio bih da ga naðem, a ne znam kako - izmice mi kroz neke pore, izmakao je vec.

Umjesto toga, kao u snu kad se iznenada izmijeni prizor - kad potrcis za leptirom a suocis se s ðavolom - prepoznajem sebe kakav jesam, skoro pravog: brada, vasljiv, kost i koza, omrazeno nesto, gonjeno, uspomene na neke mrtve i uz to samo gomila dronjaka ... Ispod pazuha me muci suga - ona se lagano siri s rebra na rebro i dube. Jedna zakrpa me vazdan zavitlava: lapara mi niz stegno i ponekad se cuje, sasvim se nejasno cuje kao nesto sto se krece u daljini. Nekad je daleko, a nekad se priblizi i izgleda kao koraci - kao da se zadihan neko privlaci da opali iznenada i bez promasaja. Dvaput me tako prevarila, treci put nece. Nozem sam je otkinuo i gledam je - mrtva stvar, nijema sasvim, a svejedno cudna: kao da sam je s nepoznatog, ili s mrtvaca otkinuo, zatim kao da mi je sama dosla i neku nejasnu poruku mi kroz tu maglu donijela.

Gledam je i sjecam se Kustrimove pecine i gomile gdje su Fatu Kustrimovu kamenovali. Veliki je vjetar urlao oko pecine kao da ala ali dovikuje "A-a-a kuje - kusetrim" bez prestanka. Niko Sajkov je izlazio da osmotri, donosio drva za vatru i opet odlazio da strazarci. Bio sam se pokrio cebetom do pasa, skinuo sam caksire da ih Anja okrpi, gledao sam kako Anja para savove necije stare kabanice da bas ovu ovdje zakrpu iz nje izvuce. Usne su joj bile stisnute zbog onih gnjida i vasaka, ali ona nista nije kazala. Nije usta otvarala, bila je vec navikla, a ja sam se svejedno stidio i kroz stid mislio: ima li neceg izmeðu Nika i Anje, kad su tako cesto sami, i je li to ljubav? ... Jeste ljubav, mislio sam, i sasvim je zagrcnuta - jer to je ono gluvonijemo cudoviste sto se zove prva ljubav i sto ne zna sta ce sa sobom.

"©ta si stao, Lado", pita me Vasilj i ruga se: "Citas li to?"

"Oslobaðam se proslosti", i bacih zakrpu u maglu.

"Nemoj, ne budi lud! Nece ti nista ostati kad se sasvim oslobodis, a ne valja da ides go."

"Ostace mi suga i brada, a to nije go."

"Imas se cime pohvaliti."

"Imas li ti nesto bolje?"

On je uobrazavao da ima, bi mu krivo kad vidje da bas nema. Rece da bi bolje bilo da zavezem, ja ga podsjetih da je on prvi poceo i da obicno prvi pocinje. Lice mu se iskrivi i poce da lici na blijedi mjehur u magli. Tezi sam mu, rece, nego Talijani. Tezi je on meni, rekoh mu, nego Talijani i cetnici zajedno - od njih mogu da pobjegnem bar donekle, a od njega ne. Pa sto onda idemo zajedno, upita on, zar ne bismo mogli da se rastanemo... U stvari njega zabrinjava nesto drugo, ili je dremovan pa vikom, na silu, hoce da se probudi. I kod mene je nesto slicno - htio bih bar da se cujem, kad sam vec nevidljiv postao. Potreban nam je, izgleda, neki dokaz, nesto kao ogledalo, da sami sebe uvjerimo da smo jos zivi. Jeste, zivi smo i sposobni smo - ako ne za drugo, bar za svaðu. I tek sto smo osjetili slast te svaðe u magli, a Ivan Vidric poce da je gasi:

"Neka toga, de! Sta se stalno rogljate?"

"Mi se ne rogljamo", rece Vasilj. "Razgovaramo, ljudi smo zivi - ne moze se sve cutke."

"Jeste", okrenuh se i ja protiv Ivana, "samo ti mozes cutke."

"Sto ne naðete nesto drugo za razgovor", rece Ivan.

"Ti nam odredi temu", podsmjehnu se Vasilj.

"I propisi teze", dodadoh ja, "zajedno sa strucnim misljenjima."

"Bolje je da se svaðamo nego o gladi da pricamo, i o zapadnom frontu."

"A bas je danas zgodno za putovanje", mirno rece Ivan.

"Zar je ovo dan", zacudi se Vasilj. "Nije, nema danas, ovo je maglas!"

Ivan cuti i odmice da prikrije smijeh koji mu je iskrivio lice. Suzbili smo ga, ali on to ne osjeca. Sav je srecan, cini mi se, sto nas je slozio protiv sebe. To je: prirodno, jer on se iznenada nasao u svojoj sredini i materiji - potopljen u nju preko glave. Uvijek sam naslucivao da on nije kao Vasilj i ja - nije povrsinsko bice huke i sujete. Njemu ne treba ogledalo, ne ni odjek, ni vika - zna on i bez toga da postoji, i sta hoce i kako ce to postici. Dubok je, pa cak i kad ne zna - zna da ce znati, i ne predomislja se nego polako radi. To je jedan od onih sto u tami i dubini dugo mijese neku trajnost koja ce iznenaditi otkud i kako se stvori. Nekad zaista ispadne trajna; drugi put, kad ne uspije - oni strpljivo mijese opet, od istog ili od drugog tijesta, kao da nista nije bilo: drugi ustanak, pa treci, pa cetvrti - nikad kraja ...

Jedna jela, oborena nekad davno, izgrizena vremenom, bjelasa se u raspadanju kao oglodan kostur morske nemani. Naokolo su borovnjaci, u njihove se zilave spletove propada do koljena. Ne mirisu, nikakav se miris ne osjeca, samo blatnjav potmuli zadah magle. Ima grana, izmeðu njih se naziru male smrce pretvorene u aveti. Dugo, neodlucno svitanje bez jutra i bez dana, zakrzljalo, pocelo je najzad da se pokajnicki povlaci i smrkava. Jedna nepredviðena suma, ne znam ni otkud suma, iznenada nas opkoljava krivim sabljurinama grana. U tami se staza izgubi, a druga se namjesto nje ne pojavi - to je kao da nam se posljednji fenjer ugasio. Sjeli smo na smrceve zile, uz stablo ciju nevidljivu krunu u visini osjecamo samo po tome sto iz magle iscjeðuje kisne kapi. Miris smole, razmeksan i izmijenjen, doðe odnekud kao prica o necem nejasnom, nepovratnom, sto je nekad lijepo bilo.

Vasilj je dovukao suve grane da nalozi vatru. Za njega je veliko uzivanje kad moze uz vatru da pripece tabane i pripali cigaretu zaronm s ognjista. Meni je dovoljno samo da gledam vatru, ona je kao nesto zivo - jedina ziva snaga koja nam je jos uvijek ostala vjerna i samo dimom moze da nas izda. Danas nek gori, dim se nece vidjeti. Vec puckara - sluti opet na bitku - i plamenovi iskacu jedan za drugim: male crvene vjeverice propinju se i premecu jedna preko druge. Sire se novi mirisi - jedni iz kora a drugi iz srcanica. Jedan drugi svijet stvara se u isto vrijeme: gore je caðav krov, meso se pod krovom susi, sa strane su brvna s mahovinom izmeðu balvana. Sve se tako popravlja cudesnim bojama vatre, cak i pokojna proslost. Mozda i nijesmo sve sanse izgubili, nego je to samo privremeni izgled - prikupicemo ostatke, ozivjecemo ih; gdje je sad jedan ili dvojica - bice citava desetina.

Opazio je Ivan nesto u blizini - gura me laktom i glavom pokazuje na desnu stranu. Smjeska se - nije nista opasno. Okrenuh se: jedan zec cuci, i gleda nas, i sapicom trlja oci da bolje vidi. Nije sasvim siguran sta smo - prijatelji ili ne. Nije stari zec, jos on ne poznaje svijet. Doðe mi da ga pomilujem po glavi, odavno nikog nijesam pomilovao - ali on bi se od toga uplasio. Vise volim da ga ovako gledam: ima drhtavu njuskicu kojom pokusava da nesto pita i sazna o bliznjima. Ocevidno se cudi, jer sve ga zivo progoni, a odjednom je naisao na neke sto ne laju i ne trce za njim. Sta su oni? ... Vasilj osjeti da se pojavilo nesto novo i osjeti s koje je strane. Drzao je pusku preko koljena, malo je pomjeri i opali. Grunu mukli pucanj i ugusi se bez odjeka, u magli se rasu pahuljica sive dlake.

"Sto ga otjera", pita Ivan.

"Njuska mi tu kao spijun."

"Sto ne pusti Lada, on bi ga pogodio."

"Zar bi? Imao je vremena, pa sto nije?"

"Ne valja sto si tako brz, pokvaris stvar".

"Takav sam po prirodi, uzalud pricas."

"Sad bismo imali rucak, a ovako ga nema. Treba da idemo."

Treba, jer pucanj nas je otkrio ako ima nekog u blizini. Mozda ima - vazda salju u sume neke sto ih zovu "letece desetine". Stalno nalaze neka strasna imena za te svoje desetine - to su od nas naucili. Skanjujemo se neko vrijeme - bas nam je lijepo bilo pod tom jelom pored vatre. Ivan rastavlja ugarke i zavlaci ih u zemlju da se ugase. Pisti zarovlje, ljutim dimom se brani i sveti. To nas najzad otjera. Napipali smo neku brazdu sto lici na stazu, tim idemo. Svjetlost je nejednaka: na proplancima izgleda da pocinje svitanje, a poslije se opet smrkava. Vec dugo idemo - koliko proplanaka, toliko dana. Izronili smo najzad na goletiju slicnu onoj oko DJavolje sofre. Neko vrijeme mi se cini da je to s lijeve strane; Vasilj, naprotiv, vuce desno. Jedna stijena izraste da mi dokaze kako je on u pravu, ali onda vidjeh da je i ta stijena od magle i maste. Nema one cesme, ne cuje se nigdje blizu, put skrece uz brdo - nije to ...

Ne znam gdje sam, ali to mi nije neobicno. Kad se covjek udruzi s Ivanom, uz njega nauci da cuti i kad ne zna gdje je. Uvijek se negdje izaðe - na neki put ili na rijeku. Sad je brdo. Ne prepoznajem koje je, samo pamtim - dugo traje. Cini mi se da je to neka uska greda koja se pruzila u veliki beskraj van zemlje i njenog vazdusnog omotaca. Bas da vidimo! Ako izlazi van zemlje, onda tamo vise nece biti ni magle. Lijepo bi bilo kad bi tako bilo - kad stignemo do kraja grede, ispruzicemo se na suncu. To tamo mora da lici na neki visoki balkon, ili na cardak ni na nebu ni na zemlji, s kojeg moze da se gleda kako magla grize zemlju prekrivenu okupacijama, potjerama, zasjedama, svacim. Fino bismo se ispruzili da pljuckamo na sve to - nek nas oni dolje uzalud ucjenjuju i traze. Glad bi nas mucila i dalje, ali nama to ne bi bilo vazno - na suncu glad nije tako mucna kao u magli.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Najzad i toj gredi doðe kraj: jedna glavica, krastava od kamenja, drugo nista. Vasilj bi htio i dalje da se penje, a nema kud. I ja bih htio, ali Ivan nece.

"Dolje", kaze on Vasilju. "Sta se mislis?"

"Ne ide mi se dolje", rece Vasilj. "Dojadilo mi je sve to dolje."

"Ti, cini mi se, ne znas gdje smo?"

"Ne. A ti znas li bolje?"

"Trebalo je da to ranije kazes."

"Zar bi se od toga nesto poboljsalo? Ne vjerujem."

"Sacekali bismo dok proðe magla."

"Dosadilo je i cekanje. Stalno ima nesto da se ceka. Ne mogu, necu da sjedim i da cekam samo zato sto ne znam gdje sam. Ni Njemci ne znaju, pa ne cekaju. Ko je taj sto zna pod ovim pokvarenim nebom?"

Tako - istutnjio se. Ivan slegnu ramenom i poðe dalje. Poðoh i ja. Mora da se ide i kad se ne zna kud. Svi tako idu - niko ne zna i niko nema vremena da ceka dok sazna. Ako ceka izgubio bi volju, ili bi ga neka rða spopala i izjela i samo bi mu kostur ostavila da se bjelasa jos neko vrijeme u magli. Ponekad se otkotrlja kamen ispod nas. Sad vise i ne pazimo na to. Svejedno nam je. Ima trenutaka kad je i Ivanu Vidricu svejedno, pa iako on to ne govori. Uostalom, to bas nije opasno: gore nema nikog, a oni dolje pobjeci ce ili poginuti. Opasno je samo ako zalutamo u neki drugi kraj; tamo, i kad bi nam neko pokazao pravi put, mi ne bismo mogli da mu vjerujemo jer ne znamo za koju stranu navija. Sve je tako vraski podijeljeno, gdje god poðes - podijeljeno je, pa i jedna i druga strana gomilaju varku na varku da se vise ni ðavo ne bi snasao.

Strmina se ublazila - otkotrljano kamenje pred nama brzo se smiruje. Ima i zbunja - primjecujemo ga tek kad zagazimo u njegov gustis opasan za oci. Spustili smo se u plitku dolinu, ili bar u nesto sto izgleda tako. Izgleda i da je ograðena kamenjarima, a nije - kud god krenes, prohodno je i ravno, meko, maglom nagrizeno. Potok, ciji izvor mora da je negdje blizu huci i graji i sapuna kamenje uz put, a onda odjednom nestaje o kazanu ponora. Mozda on i nema izvora, pomislih, od same se magle stvara - sve sto magla dirne svojim pipcima, u vodu se pretvara i tece, i odlazi. Umili smo se iznad ponora i obrisali se rukavima, a ni to nista ne pomaze - nece da svane, ni da se sasvim smrkne, sve isto ostaje. Lagano se gegamo, jedva jedan drugog naziremo. Tako je bolje - sto manje preðes, manje ces zalutati. Noc ce skoro, a sjutra - nek bude sta bude.

Osjeca se puteljak pod nogama i ravno je, ravno i rasplinuto, i skoro da nije neugodno. Navikli smo se, izgleda, i Vasilj je navikao - zato cuti. Odjednom se sagnuo, vadi nesto ispod magle i gleda ga.

"Evo smo stigli na ono mjesto", rece.

"Koje mjesto", upita Ivan.

"Ovo je tvoje, Lado. Tvoje je bilo."

"Sta moje? Otkud moje? Ne moze da bude moje."

"Pogledaj, pa pricaj! Zar nije?"

Prinio mi je pred oci zakrpu iz Kustrimove pecine i zajedno s njom sve one uspomene na Nika Sajkova i na Anju, kad sam se pitao hoce li Nika uhvatiti kao Kustrima i hoce li Anju zasuti kamenjem kao Fatu. Otkud to tu? Svijest mi se stijesnila od magle; krene da se probudi, pa ne moze. Gledam - stvarno je zakrpa. Ona ista je, nema sumnje. Pomislih da ju je neka ticurina podigla i prenijela i spustila tu ispred nas. Mozda je to neka saljiva ticurina, neka buljina koja poznaje knjige sudbine. Ili je neka vradzbina, ili ðavo bi znao sta - skoro mi se glava zavrtje od izmisljenih mogucnosti. Ni Ivan ne vjeruje - gleda zakrpu i pipa je kao nevjerni Toma ranu. Po ivicama je ostalo iskidanog konca - debeo vuneni konac sto ga je Anja s mukom udjenula u iglene usi - po njemu on utvrðuje istovjetnost.

"Ono ste se ovdje svaðali", rece Ivan.

"Jeste, ovdje", rece Vasilj.

"Oko suge ste se svaðali, ili nesto tako."

"Oko proslosti - htio je da se oslobaða."

"A vidis kakva je ponekad proslost!"

"Kakva? Mislis - vraca se?"

"Saceka ljude kraj puta i prisili ih da isprave pogresan racun."

Sad znamo gdje smo, a i to nesto vrijedi. Treba da produzimo, ali suton je i magla se zgusnula. Vidjelice uskoro nece biti. Nema vise ni rusevina bivseg svijeta, ni uspomena na cvrstinu i zelenilu. One pecine od pramenja povezale su se i slile u jedno, u mekotu i tistanje pratijesta. I ta magla cini mi se da vec odavno nije magla nego neka siva vatra bez toplote, zagusena svojim dimom. Sve sto je bilo, proslo, ili sto tek treba da doðe, razmeksalo se i rastopilo na toj vatri, krcka se na njoj i mijesa se s njenim dimom. U njemu su se rasplinule podzemne dvorane i svjetovi iz mastanja, i sve sto je licilo na san ili stvarnost. Ostalo je samo supljikavo hladno nesto, umijeseno od vremena i prostora - materijal za nestvoreno ljulja se u toj ogromnoj kolijevci.

KATUN JABLAN S CESMOM I DJEVOJKOM

Jedna sjenka, drukcija od drugih, pojavila se negdje u vazduhu ili na zemlji. Nejasna je kao obicno, drmnula me zlom slutnjom i iscezla. Stadoh da odredim sta je i odakle - gledam, a ne mogu da pogodim cime me to ohladila. To mi se bas ne sviða: umjesto da se vremenom naviknem - ja nazirem stvari kojih nema i sve cesce sretam ono sto neki zovu predosjecanjem, a sto je u stvari nejasan strah probudeo nerazgovijetnim dostavama cula. Ono sto je sad probudilo strepnju u meni, ostavilo je nesto traga u uspomenama koje je uzburkalo; idem za njima nekud unazad, stalno unazad, i stizem do djetinjstva: snijeg dolinu stijesnio, oblaci je pritisnuli, muklo huji rijeka preko kamenja, cuce stare vrbe pored rijeke u mutna jutra slicna sutonima.

Dolinom su se tih jutara odigravali veliki sabori nekih psecih stranaka ili vjera. Rundovi ovcarski iz planinskih zaselaka, navikli da se kolju s vukovima, krupni kao junad, brzi i strasni, dolazili su da uspostave pravu vjeru i da podave jeretike iz nizine. Oni su svoje propovijedi pocinjali velicanstvenim basovima, krupno i razgovijetno: hum, grum, grumbum - u ime Boga, cara i zakona. Grijesi dolinske sekte, koje su nabrajali, teski i sve tezi, najzad bi ih sasvim razgnjevili. Tada bi se skupili u kovitlac i pocinjali klanje. Njihovi protivnici, vec unaprijed zastraseni sudbinom koja ih ceka, moljakali su drhtavim glasovima i pustali prodoram cvilez koji se brzo pretvarao u umiruce jecaje. Po onome sto se cuje izgledalo je da jaci slabijima gule koze, pregrizaju vratove i kidaju crijeva na komade.

Vrane su bjezale s mjesta na mjesto i sklanjale se po ogoljeloj johovini, spustale su se samo na visoke grane gdje psi odozdo ne mogu da ih domase, pa su i odatle cesto morale da bjeze. Ljudi prolazahu na konjima, s vikom, stravljeni, razmahujuci toljagama da se odbrane. Oni sto nemaju konja, nijesu se usuðivali da idu sami - skupljali bi se po tri i vise da se zajednicki brane. Cinilo mi se da sve strahuje od psecih vrtloga sto se brzo premjestaju, i da je najvaznije na svijetu naci neki siguran nacin da se zivot sacuva od te napasti. Ja sam znao jedan jedini nacin: da se ne izlazi iz kuce! Ali, kao za inat, trebalo je bas tada da se ide u skolu - preko mosta, pa pored groblja - i ja sam po svu noc strahovao kako cu sam, bez konja i bez drustva, da proðem kroz taj pokolj gdje cerece sve sto je nejac.

Jedan hrapav glas, vise odjek nego glas, doprije negdje odozdo i prekide mi lanac sjecanja. To je negdje ispod brda lanuo mrzovoljan pas, a odjek mu odgovorio. Ona sjenka, upravo strepnja sto je prati, pokusa da umakne prije nego sam je prepoznao. Nije umakla, suocio sam ih i znam - to je to. Sve mi je jasno, ali je nesto zebnje jos ostalo. Sad to vise nije strah od pasa, nego - gdje su psi, tamo i ljudi ima. Zamorni su susreti s ljudima, covjek pri tom mora brzo da se snalazi. Pazis da te ne prevare u razgovoru, da unaprijed pogodis kojoj strani pripadaju i sta se skriva iza lazi sto ih pricaju, da im nikako ne otkrijes nesto vazno, da lukavstvom ne dokuce ko si i kud ces. To je uvijek tesko, a ponekad ne uspijeva i pored najbolje pripreme. Poslije tih razgovora sam sebi licim na psa koji se hrabro klao i jedva se, s ranama, ziv izvukao.

Od magle su ostali dugi repovi nad prodolima. Oni lice na ostatke rescerecene hobotnice: iskidani su a svi zivi, slijepi su a uporno se traze, naprezu se i razvlace da se ponovo naðu i sastave. Neki se od razvlacenja istanje i skoro providni postaju, kroz utrobe im se sume zazelene i pojave se proplanci s ogorelim panjevima. Od njihovog grcenja izgleda da se planina grci i talasa - izrone glavice i strmine i rebrasti crtezi po livadama gdje su nekad otkosi bili; usprave se stijene obasjane suncem, osmjehnu se ili iskeze, pa opet potonu. To je kao da se u mukama raða svijet - cudan neki svijet u kojem se, usred novih, pojavljuju i neki poznati predjeli. Sve je neizvjesno osim opasnosti, a bas ona se vjesto krije - ne samo u nepoznatom, nego cesto i u onom sto izgleda da je poznato.

Katuni, oni sto nijesu u jesen zapaljeni, cesto su prazni. Lopurje je brzo obraslo nagnojenu zemlju torova, kolibe su oronule - po tome izgleda da su vec godinama napustene. Takav je rat - sve pod njim brzo stari i propada. Ako se vidi gdje koja koliba nad kojom se dize dim - nece biti da je to koliba nekog naseg prijatelja. Vlast je dobro pazila kome ce i zasto dati dozvolu za izdig u planinu. Ponekad je dozvolila da izdigne i neko od onih sto su nasi bili, ali to je ucinjeno s namjerom da nas tamo primame i ulove. Jedni znaju zasto su im date dozvole i staraju se da opravdaju povjerenje; drugi se dovijaju i obecavaju i odlazu iz dana u dan. Ima i nekih sto ne znaju, sto nece ni da misle zasto su im date dozvole - cini im se da je to obicna stvar - otkad pamte izdizali su na ljetnju ispasu.

Najzad smo stigli do katuna Jablan, u predjele Veljka Plecovica. Treba da naðemo Veljka, a ne znamo kako. Izdaleka on vidi samo ljude s puskama. Ne ocekuje nas i nema nikakvih znakova po kojima ce poznati da smo to mi a ne oni od kojih se sklanja. Ako dozivamo - bog zna koga cemo dozvati. Samo sreca moze pomoci da slucajno naiðemo na njega, ali sreca nam je odavno otkazala saradnju. Stojimo i nista ne pocinjemo. Prostrane su se livade rasirile izmeðu dviju suma - dugo bi bilo da ih zaobilazimo, a opasno je da na otkriveni prostor izaðemo. Tu je negdje blizu cesma - cuje se kako prska. Katun je na padini iznad cesme. Poslase me da osmatram: kad ne bude nikog na cesmi, proci cemo ispod padine i mozda nas nece opaziti. Dvoje djece su kod cesme, prskaju se vodom iz korita, nikad da im to dosadi. Najzad se potukose i poðose.

Htio sam vec da dam znak za polazak, kad - stize djevojka s dvije struglje. Strasno je kako lijepa moze da bude djevojka, narocito za covjeka koji dugo ne viða djevojaka. Cini mi se da i drvece, da i brda vide kako je lijepa - jedno od njih je ispruzilo vrat, iskrivilo zatubastu glavu, zaskiljilo ocima da je bolje vidi. Tako stoji i zacuðeno zuri u nju. Ona je odlozila posuðe i osvrnula se da vidi ima li koga naokolo - ovih godina se svi plase i osvrcu ima li koga naokolo. Ne vidje me, podize pletenu suknju iznad koljena i pusti da joj slap s cesme oblije preplanule listove. Odbija se voda, bljeste kaplje pune sunca i postaju mala sunca sto igrajo oko nje. Zagledao sam se u to cudo i nekoliko trenutaka nijesam znao ni da postojim. Tada osjetih da sam posao; idem, i priblizavam se, i treba brzo da izmislim nesto cime se pocinje razgovor. Ona se prenu i poblijedje.

"Ne boj se", rekoh. "Ne jedem ja zivu celjad. Kako si?"

Promrmljala je neku kletvu i pokazala bijele zube. Bulji sa strahom u moju bradu, zatim u kapu i kokardu s ukrstenim kostima, najzad spusti pogled na veliki noz sto ga vucem na kaisu. Za trenutak se oveselih: koliko je ona lijepa, toliko sam ja strasan i besmisleno nakinðuren! To se pobija jedno drugim - ravnoteza je uspostavljena.

"Ima li ovuda koji repezan da se krijucka", upitah je.

"Repezan", ponovi ona. "Ne znam sta ti je to".

"Repezan je partizan. Ima li ih ovuda?"

"Nema. Partizani vise ne postoje."

"Jesi li sigurna da ne postoje?"

"Tako vasi kazu. Bili su neki partizani, posli su za Bosnu."

"Znam. A Veljko Plecovic nije posao. Krijete ga, cuvate ga za sjeme. Ovdje neko njega hrani, znamo mi to. Ali ja cu ga svejedno naci. Ovim nozem, vidis, zaklacu ga!"

Ona me stravljeno pogleda, zatim spusti oci. Pogled joj se zaustavi na mojim dronjcima i zakrpama kojima se kraja ne zna. Zastidjeh se - osvetila mi se time.

"Imam ja nove caksire kod kuce", rekoh. "Ovo mi je za po gori, za ove stvari. Drukcije mi ne bi vjerovali i ne bih mogao da im se primaknem. Nego - kad ces ti da se udajes, djevojko?"

"Lako je za to", rece ona i stavi struglju da se nalije.

"Nije bas lako. Rat je, gine se - nema cekanja."

"Ne brini ti za to", rece ona i stavi drugu struglju pod cesmu.

"Slusaj: dopadas mi se! ... Oci su ti - valjaju tri careva grada. A, bogami i noge! Kako bi bilo da se uzmemo? Hoces li?"

Ona pokupi struglje i potrca, zatim se okrenu:

"Ne, s tom bradom - da si jedini na svijetu!"

"Mogu ja bradu da obrijem", viknuh. "Obrijao bih ja za tvoju cef da je od zlata. Evo sad cu je obrijati ako hoces. Stani, da vidis!"
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
To bih i ucinio bez razmisljanja, ali ona nije htjela da se okrene. Otrcala je prema katunu, a voda iz strugalja prskala je za njom po travi oko puta. Pozurismo i mi da proðemo prije nego stigne da digne uzbunu. U sumi smo sjeli da odahnemo. Cekam kad ce Ivan poceti da mi drzi lekciju, i Vasilj da mu pomaze, a oni cute. Umorni su, zato cute. Kroz grane se vidi katun Jablan - cetiri kolibe, petoj je krov razvaljen, torovi i telecari oko njih. Djeca, ono dvoje i jos dvoje drugih, igraju se partizana i cetnika: "Bum-bum! Opkoljeni ste, predajte se! Ne ginite uzalud, zivi se ne predajemo!" Najzad je Ivan prikupio dah i pita me: sta mi bi da se javljam djevojci kod cesme? ... Zbilja, sta mi bi, pitam se i ja, ali to nije kajanje. Naprotiv, divim se sam sebi i stezem ruku sam sebi da cestitam: kako sam se usudio da za trenutak zavirim u jedan drugi svijet i zivot.

Opet bih to ponovio kad bi se moglo. Ispod oka vrebam kad ce iz neke od tih koliba izaci djevojka da je vidim jos jedanput. Ne znam joj ni ime, ne znam ni kako cu ga doznati. Ona je dotle bila negdje u sumi - pojavi se puteljkom s naramkom lisnatih grana za telad. Telecar je iza kolibe, iza one najvece, pokrivene lubom preko dasaka. To je gazdinska koliba, a djevojka ne izgleda kao gazdina cerka. Ne bi bila plasljiva da joj je gazda otac; bice da je tek neka svojta - pribila se tu kod tetke dok proðe zla godina. Mora da su strogi prema njoj: tek sto je vodu donijela, odmah su je poslali za hranu teladima. Mozda nijesu ni opazili kako je uplasena - prosto se ljudi naviknu da im neko obavlja poslove, toliko se naviknu da ga vise i ne opazaju. Eno uðe. Zbogom, mala!

Prilicno smo se odmorili. Vasilj i Ivan se nagaðaju kud da poðemo. Ja cutim - svejedno mi je. Iza drveta se pojavi Veljko Plecovic necujno kao u snu. Lice mu je rumeno, obrazi okrugli, na glavi mu je kapa od zecje koze. Mora da nas je dugo posmatrao i cekao zgodan trenutak da nas iznenadi.

"Dobro dosli", rece. "Izgledate kao cergasi."

"A ti kao ciribasa", osveti mu se Vasilj.

"Smetaju vam puske", rece on. "Da nije njih, mislilo bi se da ste prosjaci. Svako bi se sazalio da vam pruzi casu kopriva." "Kako si nas nanjusio", upita Ivan.

"Spijunaza, druze, - vazda doznam kad neko naiðe u moju drzavu."

"Kad imas drzavu", rece Ivan, "imas li sta za jelo?" On se ne zbuni kao sto smo ocekivali: "Naci ce se", rece.

Poveo nas je kroz sumu, pored pecina s podzemnim glasovima. Uzgred se hvali pecinama kao da ih je on sam napravio. Jedna je prostrana, kaze, ceta bi mogla u nju da se skloni. Vjerovatno bi mogla, ali mi odavno nemamo cete. I druga pecina je zgodna - ulaz joj je sakriven izmeðu dva zbuna koje treba razgrnuti. Ima jos desetak tih pecina - uplasih se da ce sve redom htjeti da nam pokaze. Srecom, on ih zaboravi. Izasli smo na cuku: katun, livade i svi puteljci naokolo vide se odatle kao na dlanu. Iz jednog stabla, ciju je supljinu pokrio lisnatom granom, izvuce Veljko torbu s hljebom i sir zamotan u lopurove listove. Pravi hljeb! Ima u njemu nesto zelja, ali vise je od brasna. Ivan Vidric ga opipa dlanovima da se uvjeri; Vasilj ga pomirisa od zelje. Izvukao sam noz da ga sijecem, a Veljko rece:

"Je li to taj noz sto prijetis da koljes njime?"

"To ti je kazala ona cura", rekoh. "Ono li ti je spijunaza?"

"Jeste. Maga! Uplasio si je, ðavo te odnio s nozem!"

"Zgodna ti je Maga, preporucices me."

"Mogu, imam ih dosta. U tri katuna naokolo sve su mi roðaci, roðake i kume svakojake."

"Zato ti je crven vrat", rece Vasilj. "Uzilio si se kao hrastovina."

Stvarno, ima neceg od hrastova kod Veljka. Zglobovi su mu kao cvorovi i ima ih vise nego ostali ljudi. Pleci su mu siroke, a ruke tanke, male, skoro djecje; ali te ruke, kad nesto zgrabe, kao da su od gvozða - lome. Tijelo mu je cvrsto, i sporo, i ravnodusno prema svemu - kao da spoljne opasnosti uopste ne postoje. To je nesto uroðeno kod svih Plecovica - jer, pored svih mjesavina, kod njih jos traju neke posebne tjelesne oznake. Cak i dusevne: izgledaju posteni i kad im se to ne isplati; prevario bi se covjek ako bi pomislio da oni drukcije ne znaju - kad se ukaze potreba, umiju i oni da preokrenu. Odive su im na cijeni - raðaju zdravu i lijepu djecu - zato Plecovici uvijek imaju bogatih i uticajnih prijatelja.

"Zasnovacemo gore bazu", kaze Ivan. "Da se zna gdje smo."

"Bolje da se ne zna", rece Veljko.

"Cuvacemo da se ne zna, a poslije ces i ti doci kod nas."

"Ne bih rekao da vam je menza sjajna."

"Tvoja je, sigurno, bolja."

"Pa sto onda da dolazim? Da je vise gladnih."

"Imamo radio, slusacemo vijesti."

"Vijesti, i kad su dobre - od njih se ne zivi."

"Imas ti neku udovicu ovdje", kaze Vasilj, "zato ti se ne ide.. Ne bih ni ja da sam na tvom mjestu."

Veljko se smije, znaci - ima. Nije vazno je li udovica, glavno je da je zena. Skoro bih mogao da ga mrzim od zavisti, jer on eto ima ono sto za mene postoji samo u snovima. Ivan je ipak navalio da mu dokaze kako je bolje u drustvu nego sam. Ivanu je to navika, otkad ga pamtim on ubjeðuje ljude u ono sto im se nece. Cujem kako se Veljko odupire kao ostrvo koje je samo sebi dovoljno, ali to mu je uzalud. Kad Ivan nesto naumi, onda tu ne pomaze otpor; ne pomazu ni razlozi, jer on ih napada kao kisa i dosada istovremeno. Okrenuo sam se da ne slusam tu sitnu kisu koja, kap po kap, kamen dube. Gledam katun - pustili su telad da se igraju. Sve neka smeða telad - lice na srne a igraju se kao leptirovi: krenu sva zajedno na isto stranu, pa iznenada zaokrenu. Ona djevojka, Maga, ne pojavljuje se vise. Kao namjerno, kao da zna da je vrebam, nece da se pojavi. Naslonih glavu na kamen, iznenadicu je poslije, kad bude sigurna da je ne gledam ...

Odjednom - ne znam je li to u snu ili na javi - doðe mi cudna misao: Ona nije Maga nego Vidra! Zacudih se kako se to nijesam prije sjetio. Zbog neceg sam uobrazavao da je Vidra poginula, a eto nije! Izlijecili su je u onoj bolnici, u Opsinskoj bolnici ispod Zvjezdare, a poslije je dosla preko partizanskih veza i tu se sklonila. Kasno je dosla, kad smo mi vec bili u rasulu, zato se prerusila u seljanku. Sad zivi pod drugim imenom. Ostalo joj je krivo na mene sto sam je samu ostavio u zapaljenom Beogradu, zato sad nece da mi se javi. Ona i ne zna kako su me mucki odgurnuli od onog kamiona kojim su je vozili, i kako su odmah povecali brzinu. Sad - ne mari! Glavno je da si ziva, Vidra! Sama pomisao da si ti ziva ispunjava me slascu nade koja je bila izgubljena.

OD VODE I ZA TRAVU

Ako zelis da te sanja djevojka koju si u snu vidio, kazu - treba da prevrnes jastuk na kojem si spavao. Ja prevrnuh kamen - stonoge ispod njega pozurise da pobjegnu. Ivan me pogleda i okrenu glavu. Nece da pita; tim bolje - jer ne znam sta bih mu kazao. Nije da vjerujem u vradzbine, nego - duzan je covjek da ucini sve sto moze. Ako je pod tim jastukom od kamena, ili ma gdje naokolo, ostao pramicak njene zalutale duse koja me u snu posjetila - neka sad bude osloboðen da me prati bar komadic puta. I stvarno, ili mi se bar tako cini, odnekud me gleda i prati. Jedna djetinja radost od toga prosijava kroz bradatu sumu nad stazom i proplancima. Ona je od letece mreze zraka - suncem glavu povezala, mjesecom se opasala - da uljepsa sve sto obasja i razbije sumor svijeta.

Ima u tome nesto sto ne moze da se kaze jer ta imena nijesu stvorena. Kad se sjetim slika iz sna, one zaiskre i nepoznatim bojama i prelivima preobraze smrcevu goru, brda i ljude. Tako, bar za kratko, svijet postane bogat i darezljiv - kao sto je bio u djetinjstvu kad smo mislili da ce stvarno biti darezljiv. Veljko Plecovic, vlasnik pecina i roðak djevojaka, koraca ispred nas i drzi se domacinski. Ima pravo, jer to su njegovi predjeli. Jako su se rasirili, sad granice s predjelima Nika Sajkova Doselica - citav feudalni posjed suma i pasnjaka s planinskim vrhovima i izvorima rijeka. Dok su drugi nasi drugovi padali na razne nacine, gubili se i nestajali, njih dvojica, Veljko i Niko, ostali su kao hrastovi koji svojim zilama brane zemlju. Bez njih bi sad ovi predjeli bili tuði i sumorni.

"Viðas li se s Nikom", pita ga Ivan.

"Ne odavno", rece Veljko. "Dvaput sam ga trazio, a ne daju."

"Ko ne da?"

"Zasjede. Gadan mu je teren, sve cetnicko - cudim se kako se drzi."

"Sad je gadan svaki teren do Kavkaza."

"Njegov je, cini mi se, najgadniji - nema roðaka, nema se gdje osloniti."

"Nemoj ni ti mnogo da se oslanjas na rodake!"

Pa jeste: sve je podijeljeno, najzad i roðastvo. Nije bila samo jedna podjela, pa da znas na kojoj je ko strani, nego u talasima sto su nailazili da potkopaju i najcvrsce. Jedni roðaci su vec unaprijed bili protiv nas, drugi su im se pridruzili kad su vidjeli da na onoj strani moze nesto da se dobije, treci tek kad ih je pritisla glad i strah s nevoljama. Ostali su neki sto se jos nijesu izjasnili. Oni se sporije odlucuju i izvlace se da se nikako ne odluce, ali ni oni nijesu sigurni za oslonac. Ne daju im ni soli na kupe, a zbog soli su se i prije ljudi turcili. I nije samo zbog soli, nego i iz zavisti - kad vide sta sve komsije dobijaju - i iz bojazni da ne ostanu sami kao bijele vrane, i iz straha da ce im vlast zato zapaliti kuce. Dugo se u sebi lome, pa se odjednom slome - izdace prvog ko im na vjeru doðe.

"Pazi dobro", kaze Ivan Veljko, "nije svako posten kao sto je bio!"

"Znam da nije, vidio sam to."

"Ovdje sad nema drugog izvora zarade, zato bi te neki prodali."

"Vjerovatno. A po cemu cu ih poznati?"

"Ucijenjen si, za novac se sve radi, nemoj nikom da vjerujes!"

"Zlo vjeruj, a gore ne vjeruj. Negdje covjek mora da zaglavi - inace bi zivio sto godina, a to je mnogo."

Izrukovasmo se, vrati se Veljko. Sad smo sami. Nekako je odjednom zahladnjelo i doslo sivo. Vise mi ne polazi za rukom da se sjetim ni jedne od onih slika ili boja iz sna. Pogasile su se neosjetno, same od sebe - sve se trosi, a to najbrze, jer je od dalekih odjeka i odbljesaka. Cudno je samo kako sam im mogao poklanjati paznju poslije svega. Umjesto onoga sto je zracilo uhvatila se po stvarima kora od tuge i strepnje. Jedan prizemni vjetar, podmukao, iz pecina, okrece lisce na nalicja i kasno planinsko cvijece zatvara krunice kao da je vec zaslo sunce. Okrenuh se - Veljka vise nema: i on zasao. Cudim se kako je tako brzo zasao, nestao - ako se nije pretvorio u neki od tih hrastova na livadi. Ima raznih hrastova, starih i mladih - na najljepsem su se okupile vrane, i pregone se kao da plijen dijele.

Naokolo je muklo i sporo talasanje planina i vjecnosti. Naoblacilo se i tanka kisa, hladna i ostra, prska ukoso. Sa sjevera, kao caðav zid koji se krece, visok od neba do zemlje, priblizava se veliki pljusak. Jos je daleko, ali se osjeca zivcima i cuje se njegovo hujanje isprekidano grmljavama. Kretanje mu je nejednako: dugo se zadrzi prelazeci neku dubodolinu nevidljivu odavde, zatim odjednom zajase preko prevoja i preskoci citav planinski lanac, pa ga zbrise iz vidika. Skinuli smo obucu da se ne raspadne. Uzljutio se Vasilj, psuje bogove kise i vremena - to je jedino cime moze da im se osveti za lukavstva koja su, u saradnji s Talijanima i cetnicima, protiv nas pokazali.

Samo je Ivan ravnodusan, ne da on ni pet para za svu tu nebesku huku. Sve sto nas snaðe, za njega je prirodno; sve da se isturci - njega nece zacuditi. To sto nas mrze i gone, i sto nas kunu i psuju kad nista drugo ne mogu - on kao da je vec predvidio. I kad bi ga covjek upitao zasto je to tako, mislim da bi kao Isus odgovorio - jer ne znaju sta cine. ®ena njegova, Gara, negdje je u logoru, u Albaniji; sin mu je, tek odojce, kod neke cetnicke porodice - on ih ne spominje, kao da je i to prirodno. Ugledao je kolibu s provaljenim krovom, a bas takva je nama potrebna. Ostalo je desetak dasaka nad vratima, ispod njih je suva zemlja na kojoj lijepo moze da se sjedi i ceka. Kroz pokotine u brvnima vidi se dolje livada - s te strane nam niko ne moze prici prije nego ga opazimo.

Prvo stize zatamnjenje, pa skoro sumrak, za njim pljusak zaklapara po daskama i lokvama koje se odmah stvorise. Izgleda da jedna voda lije odozgo a druga provire iz zemlje. Cuje se kako krupan grad lomi grancice u sumi - gadno bismo se proveli da nas je tamo zastao. Malakse, da nas prevari i izmami napolje, zatim opet prida. Tako stalno, a ima ga do beskraja. Posluzi se vjetrom kao rukama, obori dvije daske da pokaze sta sve moze, iskosi struju grada da nas naðe scucurene uz brvna. Skoro bi se reklo da neka svjesna volja upravlja time. Unutra se zabijeljese loptice leda. Jednom od njih pogodih Vasilja u sljepoocnicu - znao sam da ce mi se odmah osvetiti. On se osveti - bar meni moze kad nikom drugom ne moze - i bi mu lakse.

Najzad se ishuktalo, ponovo se razdanjuje. Ostala je samo kisa, u pojacanoj svjetlosti kapi svjetlucaju. Ivan mi pokazuje prstom da pogledam livadu. Sta li mu je to sad? Je li opet zec, ili se neki medvjed namjerio? ... Nije, nego vece cudo: covjek! Za trenutak se uplasih - mozda nas je spazio. Ali ne - onda ne bi stajao tu. Stoji na livadi bos, u dzamadanu, vrecom je pokrio glavu. Lice mu se ne vidi, ali meni se cini da ga poznajem. Viðao sam ga negdje ranije, vukao je on te iste caksire negdje dolje oko varosi. Sav je u vodi, a opet mu je malo vode - vodi je jazom, dijeli je i natapa parce po parce. Cak kao da uziva. Sto da ne? Jer on je od onih stocarskih stvorenja iz pretkosovskog i prethriscanskog vremena sto nasljedno zive od vode i za travu i vec odavno obozavaju ovce od kojih zive.

Ipak ne bi dobro bilo da navrati ovamo. Ne, jer on bi pricao nekom da nas je vidio, i to bi se poslije razglasilo. Ako navrati, ne treba da ga pustimo zivog. Nece, ponadah se - zanio se poslom, produzi jazom, ne vidi se vise, samo se cuje kako kopka motikom. Strepnja proðe, a tuga je zamijeni: dokle smo dosli, sta smo docekali! Poslije velike nase slave i huke, da strahujemo od ove mokre ovcje ustve! Mi sto smo nekad jedva cekali da zapodjenemo razgovor s covjekom, sad se sklanjamo da nas ne vidi. Sve je na nas zinulo i protiv nas se ustremilo - izgleda da nema na svijetu pojave koja nam nije opasna... Istovremeno podigosmo glave: cuje se njegovo tapkanje pred kolibom. Ivan zamota lice salom - da ostane nepoznat. Onaj spusti motiku, i uðe s ubjeðenjem da unutra nema nikog. Nesto ga je iznenadilo - pogleda i pokusa porebarke da uhvati vrata. Vasilj ga scepa za skut i uvuce:

"Kad si tu", viknu, "sad lezi tu! Tebe smo cekali!"

"Bratasu moj, nemoj me", procvilje on. "Sta sam li ja kriv?"

"Zasto plavis livadu kad je bog s neba zalijeva?"

"Mora se, bratasu. Ova godina je gora nego Arslan-pasina. Gladno se"...

"Zasto gladno? Koliko imas ovaca?"

"Tako mi svete Petke, trideset sam prodao za zito!"

Pokaza se da sve laze. Slava mu je Tomindan; kad laze, njime se ne kune, nego svetom Petkom. Nije prodao trideset, nego samo osam ovaca; a i njih je dao za komad livade, ne za zito. Do tih otkrica stize Vasilj unakrsnim pitanjima, a podvrgao ga je istrazi zato sto ga poznaje. I Ivan ga poznaje, a i ja sam cuo za njega - jer to je Mirko Kadusin sa sto ovaca koji svake zime ukrade bar po breme sijena cobanima. Neki ga izbiju kad ga u kraði uhvate - on se nikad ne ljuti na njih; drugi ga tuze sudu, a Mirko se poslije cviljenjem izvlaci da manje plati. Vune dosta ima, a caksire ipak nikad ne mijenja. Proslog ljeta, kad smo napadali varos, on se smucao naokolo o ovim istim caksirama, bez puske, s vrecom - da stogod ukrade kad drugi pocnu da pljackaju. Uzalud smo mu govorili da pljacke nece biti, on to nije mogao da vjeruje. Svi su ga poznavali i tjerali, on je ipak uspio da nakopi punu torbu konopaca, ulara, svasta - plakao je kad mu je nasa straza te stvari iz torbe istresla.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
"Kad me poznajes", upita on Vasilja, "ciji si ti?"

"DJavolov", rece Vasilj. "Bojis li se ðavola?"

On se prekrsti: "Bojim, bogami!"

"A bojis li se partizana", upitah ga ja i procesljah brado.

"Bojim se ja svakoga, vidis da sam slabotinja."

Primijetio je najzad bradu, po njoj pomisli da pripadamo stranci bradonja i pozuri da nam ugodi. Komuniste on mrzi, rece, zato sto se oni hrane na zajednickom kazanu. On ne bi mogao da jede iz istog kazana, gadilo bi mu se. Ne voli ih i sto za crkvu ne mare, i sto su im zene pomijesane - djecu prave s kim stignu, pa se i ne zna cija su djeca... Stigli su da i njemu napune glavu time. Meni se cini da to nije steta. Jedino po cemu se on razlikuje od svojih ovcarskih cukundjedova, to je sto oni nijesu nista znali o tim zajednickim kazanima i zenama. On je iz pecinskog vremena, a eto je na nas palo da glavama i trupovima svojim popunimo taj razmak. I nije cudo sto nas mrzi, jer mi bismo htjeli da ga zivog izvucemo, kroz klisure vremena, i da ga ubacimo u kolhoz koji ce ga lisiti vasaka, skotolostva i mogucnosti da krade.

"Bi li ti, stari, ubio Nika Sajkova", upitah ga da prikrijem trag.

"Ja ga ne poznajem", rece.

"Steta", rece Vasilj. "Mogao bi da zaradis dobre pare. Sto hiljada lira dobija ko ga ubije, a pedeset ko ga prosoci."

"Je li to sin Sajka Doselica", prisjeti se starac.

"Jeste, vidis kako sad znas. On se od tebe ne nada, i ne pazi se, lako bi ti njega smakao. Hoces li?"

On se opet sneveseli: "Ne, bogami! Nemam cime."

"Puskom. Dacemo ti pusku sad ako hoces."

"Uzalud bi mi je davali - prije bi on mene ugrabio. Takav mu je i otac bio: miran na izgled, a mnogima je svijece utulio".

"Ako ti neces, rekoh, "mi cemo ga sami. Ali: pst! Nikom ni rijeci! Zatvor ti ne gine, i platices glavom ako nekom kazes da si nas vidio! Razumijes li?"

Razumio je, ostavili smo ga da sjedi unutra. Nahvatao se straha, mislim da se do mraka nece usuditi da izaðe iz kolibe. Svejedno, Ivan hoce da idemo sumom, ne preko livada - da se ne zna kud smo posli. Zemlja je pokrivena oborenim liscem i grancicama, kroz to do clanaka tonemo u njenu zitku slitu. S proplanaka gledam brda u daljini - izmijesala su se poznata i nepoznata, a magla se vuce izmeðu njih. Jedno vrijeme je izgledalo da ce se izvedriti, pa se opet predomisli. To kao da neka lukava sila upravlja tim promjenama - prvo nas izazove da vidi sta zelimo, zatim navali bas ono sto ne zelimo. Drvece se jos nije ocijedilo, a vec ponovo pocinje kisa. Posakrivala je vis za visom, pozatvarala doline kao mokre dzakove. Tek kod izvora prepoznadoh prodo i put koji vodi k selima.

Vasilj poðe putem, Ivan ga zaustavi:

"Gdje ces? Kud si naumio?"

"Treba da svratimo kod Nika, tako smo rekli."

"Treba, ali nije on tamo. Gdje mislis da je, Lado?"

"Negdje oko Gubavca."

Vasilj se naljuti: "Kad bolje znate, zasto sami ne vodite?"

Ne bi trebalo da se ljuti, jer on strasno voli da vodi i kad zna put i kad ga ne zna bas sigurno. U tom pogledu ni ja nijesam bez mane - da nije njega, ja bih bio taj koji grabi da bude prvi. To je neki uroðeni ðavo u nama, a on nas uz put ubrzava - kud god krenemo, mi kao da se plaslmo da nikad necemo stici ako odmah ne stignemo. Znam da ne treba tako, ali cim pocnem da mislim o necem drugom - opet me uhvati zurba. Sreca je sto nas Ivan bremza, inace - bog zna dokle bismo Vasilj i ja stigli. Ispred nas se cuje lavez iz katuna. Muklo, kroz mokrinu, odjekuje ovcarsko zvono. Suton je, muzu ovce. Vidi se vatra. Galame kao da se svaðaju, a to im je obican cobanski razgovor: bice trave ako sunce izgrije, bice je do preko glave. Onaj veseli glas je Vucka Masnika, onaj drugi ne znam ciji je.

"Nemoj tamo", rece Ivan. "Kud ces tamo? Nije Niko u katunu."

"Znam da nije. Mislim da je u Gubavcevoj pecini."

"Ne vjerujem, nasli bi ga oni tamo."

"Nasli bi ga i u Kustrimovoj pecini."

"Sigurno. On mora da je negdje ispod drveta."

I ja tako mislim, ali drveca ima mnogo, ima ga na hiljade u svakoj od tih dolina i na brdima izmeðu njih. Ako guramo dalje kroz te sume, pogubicemo se u mraku. Zapamtio sam jednu kolibu na obronku iza napustenog katuna, napipan je u tami - to mi potvrdi da sam isti s onim sto sam nekad bio. Zbilja, jesam li isti? U svakom slucaju ima u meni nesto trajno, sto je mnogo toga preko glave preturilo - to me ispunjava iznenadnom radoscu. Usli smo u suvotu, zamirisa na smrceve daske. Kresnuh sibicu: kreveti od dasaka stoje kao i prije. Nema nikakvog traga od konagdzija sto su se tu smjenjivali, svaki je za sobom uklanjao ono sto bi ga pred buducima odalo. Ivan uzdahnu - kao da i on misli o tome. Vasilj poce da skuplja ugarke na ognjistu.

"Ne bih ja vatru", rece Ivan. "Moze da nas izda vatra."

"Kome? Nikog nema po ovoj kisi, a i da ima - treba da prosusimo ove dronjke."

"Dobro, ali da poslije ugasimo."

"Ugasicemo, cim se zagrijemo."

Iz torbe je izvukao trijesku luca - uvijek nosi nekoliko njih da se ne vidi kako mu je torba prazna. Zapalio ju je, pruzi mi da je drzim. Segrtujem mu vec odavno u toj stvari, ali on mi nikad nece dozvoliti da vodim samostalan posao. Ne bar dok su mu ruke zdrave - jer on voli sam, licno i svojerucno, da probudi prvi plamicak i sasvim izbliza da osjeti njegovo stidljivo treperenje kao dah novoroðenceta. Kad zapuckara, on s uzivanjem trlja ruke i lupa se po koljenima od zadovoljstva. Ponekad mi se cini da je to kod njega neka vradzbina, ili nesto cime misli da se vradzbina razbija. Ili je zamjena ljubavnog dozivljaja, ili ozivljavanje neke zapretane uspomene cije su veze i njemu samom nepoznate.

ARSLAN-PASINA GODINA Zaboli smo racvasto kolje oko ognjista, objesili na nj kapute da se suse. Odozgo smo stavili kape. Sad su to tri strasila s kapama - gledaju se i cute. Ako se neko spolja privuce i proviri kroz pukotinu - nek se prevari i prvu vatru na njih opali; poslije bismo mi njemu prosili kokardu, da se vise ne privlaci. Spustili smo daske na zemlju, pri zemlji je sigurnije nego na krevetima. San nas hvata. Ivan ipak ustaje - sjetio se da opipa zadnji zid kolibe. Gura proske, proba stoje li cvrsto, trazi slabo mjesto da napravi sporedni izlaz, dobro bi nam dosao takav izlaz u slucaju da nas s vrata iznenade. Najzad je nasao rupu, neko drugi napravio ju je prije nas i prikrio je granama. Mozda je to bio neko od nasih, Niko Sajkov ili neki kurir izdaleka, a mozda neko od onih sa suprotne strane - nije ni njima mirna dusa kad zanoce u planini. Sad je lijepo: vatra, kisa, suma huji. Sjenke po brvnima, kao po bioskopskom platnu, besplatno vuku jele i proplanke; prolazi konjica preko proplanaka, pa karavani i cigani i vozovi pored uspavanih hanova - Divlji Zapad. U pocetku je to nijemi film sa zbrkom slika - izmijesale su se trake i neki su snimci naopako okrenuti - ali se sve polako sreðuje i ozvucava. Jedva se cuje kiridzijska pjesma iza brda - blijeda, s prekidima, sjenka pjesme - i ne zna se jesu li to pravi kiridzije, ili statisti nekog novog Holivuda skrivenog u pecinama Prokletlja. Samo izgleda da je sjutra Aranðelov dan: Branko i ja sjedimo pored zida, Dzana sprema priganice na ognjistu. Eno ih je izrucila iz tiganja u karlicu, Branko ih na zasiljenom prutu izvlaci kao ribe i nudi me: "Uzmi, Lado, to je za nas. Zasto neces? Ima ih dosta"... To je san, kazem u sebi. Krivo mi je sto mi san dovodi samo mrtve, stalno mrtve, i sto mi kao djetetu obecava ono sto mi ne moze dati. Okrenuo sam mu leða, a onda cujem moj glas: "Ako ti, stari, neces da ga ubijes - mi cemo ga!" Koga to da ubije, pitam se i prisjecam se: Nika Sajkova!... On je nas, zasto njega? Kako njega? To se ja pitam, a jedan opor glas mi iz daljine odgovara: "Mucki, kao sto je vojvoda Radonja ubio harambasu Markovica"... Ali zasto mi Nika da ubijemo?... Tiho je sasvim do kraja svijeta, cuje se opori sapat izdaleka: "Otkud ja znam zasto? Tako si kazao." Jeste, kazao sam, ali to je bilo drugo, sala. Htio sam da iskusam onog riðeg, onu rðu s vrecom na glavi, da vidim sta ce reci: "U svakoj sali ima istine", sapuce glas iz daljine, "i u toj sali ima istine. Mozda cemo ga nehotice, ili u neznanju - ne znam ja to. Jer kad covjeka jednom ubijes, poslije ga vise ne mozes ozivjeti"... Strah me uhvati, jer to vec predugo traje, ozbiljno izgleda i pocinje da lici na neko uporno prorocanstvo. Ne samo sto lici, nego - ako se desi da Niko nekako pogine, reci ce se da sam to ja htio. Trgao sam se, a pred oci mi izaðe Mirko Kadusin s vrecom pokradenih konopaca i ulara - zali se na Arslan-pasinu godinu. To sam ja njega kusao hoce li da ubije Nika. To je on u svoju vrecu sjecanja smotao snimak moga glasa da ga nosi po narodu. Sad treba da ga stignem i glavu da mu raspolutim. Glavu treba, jer to je ta njegova vreca sjecanja u koju trpa sve sto zgrabi - ulare, razgovore, potkovice i price protiv komunista. Bice gadno kad ga stignem, pocece da moli: "Bratasu, bratasu", ali ja sam dosta oprastao, vise nikog necu da zalim. Poslije ce se naci dosta drugih da umjesto njega kradu sijeno i pomazu ovcama pri poroðajima. Umirilo me to - smirim se odmah kad znam sta hocu - i polako se budim: ognjiste, strasilo, kisa po krovu. Veselim se sto je to bio samo san, a ipak mi je krivo sto bas moj san sa mnom zbija takvu salu. Ne mogu to drukcije da shvatim nego kao znak nesloge u onutrasnjoj pomrcini sto se skraceno zove dusa. Jedna potlacena klasa u meni, nesto kao podmukla raja, zbog neceg je htjela da me probudi, a sad nece ili ne zna da kaze zasto. Ili je to bila samozvana straza kojoj je dosadilo da samotuje budna, ili je neko nepoznato culo nazrelo u daljini stvarnu opasnost i naslo nacin da me uznemiri. Ne znam sta je, ali vidim da se posluzilo istom vjestinom kojom su slijepi guslari uznemiravali junake i narod: zgrabilo je starudiju iz ostave - ni poznatu, ni sasvim nepoznatu - obojilo je, pokrenulo i izguralo na vidjelo. Sam Mirko Kadusin tu bas nije kriv: moja masta se posluzila njime kao utvarom koja se slucajno zatekla jos dosta svjeza u sjecanju. Boje na njega nije mnogo utrosila, ima Mirko svoje uroðene i trajne boje: caðave caksire, dzamadan od surog sukna, kosu kao kostrijet koja nikad ne sijedi. Malen, na kratkim nogama, koje po potrebi mogu i da se skrate - cas dvokraka mrlja, cas zivotinja sto puzi, on je skakutao i puzio oko grada pod pucnjavom.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Dva dana je puzio gladan, dvije noci nije spavao, stoput se preznojio od straha, od zelje, od nadanja da ce se nekako uvuci u neki ducan bogat cudesima, gdje s tavana vise sveznjevi kosa i srpova a po podu leze dzakovi soli - sve sto on mema i ne moze da napravi, sve bez cega seljak ne moze da zivi - pa da izvlaci i odnosi, da mu traje dozivotno i preostane za praunuke. Izgledalo mu je da je sasvim blizu te srece o kojoj je od mladosti mastao, a onda su izmeðu njega i srece stale skojevske straze: djecaci s puskama, ðaci neki i siparice s kratkim rukavima. Svi ga odnekud poznaju, znaju sta hoce i muce ga kao Isusa Hrista: Sta ces ti, stari, bez puske, ko je tebe zvao ovamo?... Zabranjena je kraða, nema pljacke, nego ti idi kuci dok te nijesmo zatvorili!" Pricao im je da je sirotinja, gladan, izbjeglica, i pokusavao da ih suzama gane, a nista mu nije upalilo kod te omladine bez milosti. Pravio se da se toboze vraca i puzio da se neopazen privuce gdje ih nema, a oni su dovikivali straza strazi "Eto se tamo sunja jedan vampijer s vrecom - dosao da krade, a pravi se lud. Ne dajte mu tamo, nek ide zbogom, ili ga zatvorite u izbu!..." Pa i kad se najzad uvukao u osloboðenu varos - sve je vec bilo pod strazom; i kad je pokrao neke sitnice po dvoristima - uhvatili su ga i sve mu iz vrece istresli. Istresli su mu vrecu kraj ceste, pa su se zbunili sta da cine s pokradenim stvarima, ko da ih cuva i kome da ih preda?... On je dotle sjedio na zemlji, suze su mu kapale po prasini. Cini mi se da ga i sad gledam kako sjedi u prasini, klima ruznom glavom i mice usnama. Onda nijesam znao sta sapuce, ali sad znam i kao da slusam kako nas iz dna duse proklinje: Dabogda vam nesrecan bio taj rat sto ste ga zapoceli u zao cas za vase glave! Mora da vam bude nesrecan kad ne znate ni sta ste zapoceli. Rat i pljacka idu zajedno, a vi bi htjeli da ih rastavite - dabogda vam se meso s kostima rastavljalo! Ostadose mi kljusad bosa, ne date covjeku ni potkov da uzme - dace jaki bog da vas bose tjeraju po snijegu i da vas vrelim olovom potkivaju!... Ne mogu vise da ga slusam, ne mogu ni da spavam od te njegove kletve sto se vec odavno ostvaruje. Ustadoh, a Ivan rece: "Znas li kud si krenuo?"

"Znam: pogledacu kako je napolju."

"Gledao sam ja malo prije: kisa i tmusa. Niko nam nece doci po ovom vremenu, nema opasnosti."

"Ti sto ne spavas kad je nema?"

"Nece mi se, ne da neki stari ðavo."

Promrzle su mu noge na Dubu, otpali su mu prsti u bolnici na ®abljaku, to je taj ðavo sto mu ne da da spava kad kisa pada. Izasao sam; pipam ispred ociju - da ih ne izgubim. Danju se s obronka vidi desetak sela, sad samo tama. Ni pas da zalaje, ni covjek da lelekne - doðe meni da leleknem nad pustinjom. Samo na dnu doline varos svjetluca - gomila sljake u kojoj se gasi malo zara. Mora da je varos na istom mjestu gdje je i prije bila, ali meni se cini da se od straha pomakla u stranu i smanjila. Drhtala je i zbijala se sama u sebe od straha kad smo s puskama navalili da je oslobaðamo, kad su s konjima i vrecama navalili da je opljackaju. Jedva smo je od seljaka, od pljacke odbranili; pri tom smo svu naklonost i povjerenje sela izgubili - zato se sad potistena raja u meni pita: zasto smo je branili?

"Odmaraj se, Lado", kaze Ivan. "Lezi, pa ces zaspati."

"Imam i ja mog ðavola, ne da mi."

"Imacemo sjutra dosta posla, treba da smo odmorni."

"Kakvog posla?"

"Da trazimo Nika, mozda vazdan."

"I mozda ga vazdan necemo naci, malo je jedan dan za to."

"Ako bude malo, trazicemo ga kad se vratimo. Imacemo vremena."

On to kaze kao da mu je svejedno. Njemu je mozda sad svejedno: uzdigao se iznad licnog interesa, a ja nijesam. Vise bih volio da Nika trazimo poslije povratka, pa bez zurbe, polako da ga trazimo i sve naokolo razgledamo. Spustio bih se nocu do Meðe - da pogledam duvarinu stare kuce Tajovica; da pogledam je li trava izrasla na ognjistu gdje je Dzana spremala priganice za praznike, je li divlja loza ispruzila glavu nad ognjistem gdje su verige visile, jesu li se omladile stare sljive osmuðene paljevinom... Poslije bih se popeo do Laza, do Ljetnjikovca, da posjetim Ivu s Malim. Nemam nista za poklon da im odnesem - ni jabuku, zelene su sad jabuke. Ne mogu nista da im pomognem, samo da vide da sam ziv i da jos ima nekog ko na njih misli. To bi ih malo ohrabrilo, a i meni bi smirilo dusu - mozda nije sve crno kao sto mi se ponekad cini. Zato mislim, bolje je poslije povratka - imacemo vise vremena. Imacemo vremena dok smo zivi, a i poslije cemo ga imati dok dojadi i dok nas sve zivo zaboravi, sasvim dok nas zaboravi kao da nas nije ni bilo na toj zemIji. Bas ne treba zaliti za vremenom; ono je prazno nesto - iz praznine u prazninu - sto ravnomjerno curi i curi i nikad se ne utrosi. Prazno je, a ipak ima zube; mozda i nema niceg drugog osim zuba - mljacka, gloðe i odnosi, a nikad nista ne donosi - nema odakle. Skoro ga cujem kako grize, zubima od vode i vazduha, sa svakom kapljom kise grize. Ne cujem ga samo kad spavam, zato mi Ivan kaze: "Spavaj!" To i hocu. Zatvorio sam oci, a onaj glas iz daljine, iz potopljenih sela i proslosti, sad sasvim razgovijetno doziva i pita: Zasto smo mi to spasavali trgovce, ducane, cifte varoske od seljaka?... Zbunio me, ne znam sta da mu odgovorim - ni meni nije sasvim jasno zasto smo se u to uplitali. U ono vrijeme bilo je nekih odgovora, nasi su ih izvikivali i kad ih niko ne pita: da se red ocuva, da se svojina postuje i imovina stiti, da se ne cijepa jedinstvo naroda u sudbonosnim danima... Meni je to i onda licilo na suplje praznicne govorancije i cudio sam se sta je to naspjelo nasima da cuvaju jedinstvo s advokatima i trgovcima, kad su trgovci hulja do hulje odozgo do dolje. Koliko je meni poznato, trgovci bas nista nicije nijesu postovali, samo su strpljivo pretakali gros po gros iz tuðih dzepova u svoje. Neke celave i neke podnadule i svakojake hulje iza tezge sto krivo mjere i krivo broje, sto sa smijehom lazu i bez stida se krivo kunu - oni su, u stvari, bili tiha pljacka sto je trajala godinama i prezirala opljackane seljacine s opancima kao izuzetnu nasu narodnu bruku.

Ni sad ja ne znam zacijelo zasto bi ta oprezna pljacka bila nesto postenija od hucne seljacke otme, kratke, koja bi se za dva dana istutnjala. To su njihovi stari obicaji, na neki nacin uzakonjeni, i vjecni racuni sela i grada koji se tako svakog rata svode da uspostave poremecenu ravnotezu. Mi smo ih, nezvani, pobrkali - zato nas sad slozno mrze i jedni i drugi. Bolje bi bilo da smo se zabavili necim drugim, vojskom, frontom, cime bilo, dok to proðe - nek se bez nas sveti ko hoce i bez nas brani ko moze. Nista se ne bi dogodilo gore od onoga sto se dogodilo, samo bi bilo manje onog novca sto su ga trgovci poklonili vojvodama da nas tamane. Sigurno bi bilo manje novca - seljak bi ga vozdigao i zita bi se nakupovao. Selo nas poslije ne bi gonilo, ili bar ne tako slozno - samo bi se pravilo da nas goni, a u stvari bi nas cuvalo s nadom na neku novu pljacku... To je taj ðavo: kad danju makar malo odspavam, nocu mi naiðu buljucima sasave neke misli bez veze, bez pameti, slicne pomahnitalim ovcama. Bile su bez cobana, sasvim same i zaboravljene vec odavno. Niko ih nije pazio, gladne, dok su tumarale po proslosti i pabircile pogresnu travu sto je za nasim i za tuðim tragovima izrastala. Pijane od sokova te grijeh-trave, one sad vrtoglavaju i posrcu po pomrcini, tuzno bleje i kroz blejanje pripitkuju zasto ovo i zasto ono - kao da se proslost moze povratiti i nekim drugim sjemenima zasijati. Uzalud im govorim da ne moze, one svejedno navaljuju i mucaju: kako bi bilo da je bar malo drukcije bilo sve ovo sto je bilo i proslo? Nikako, vicem najzad, nista vam ne bi pomoglo! To sto je bilo, najbolje je bilo od svega sto je moglo da bude. Drugo sjeme tu se ne bi primilo - ili ga tlo ne bi htjelo, ili bi ga prema svojoj cudi u nesto gore prometnulo. Ko bude trazio prvi uzrok, neka prije svega stavi glad - nece se prevariti. Ili bolje: strah od gladi, jer prvo se strah pojavio. Po susi je narod nanjusio da nailaze paljevine i sve ostalo, jer nikad nesreca bez duge pratnje ne dolazi. Proroci su najavili rane mrazeve na zelene kukuruze: bice glad kao proslog rata, bice godina kao Arslan-pasina godina, i kao Dzin-pasina i Kariman-pasina da se po zlu pamti sto godina. Izbjeglice su se vrzmale naokolo, gladna djeca su iskrsavala tu i tamo, guslari su izvukli iz dna pamcenja stare pjesme o starim gladima kad se covjek turcio za tovar zita, kad se odlazilo i selilo i uz put od gladi umiralo, kad je brat brata izdavao za saku brasna, kad su se i velika plemena obrukala: Izdadose Lakci i Brzaci

Kostresani do navrh Zminice

I Roðani, stare uzdanice... Onda smo tek mastali o ustanku, o slobodi, i cudili smo se sto je seljak tmuran, a on je u sebi racunao: necu naci zita ni do Bozica, pomrijece mi djecurlija od gladi, a poslije mi je svejedno je li ropstvo ili sloboda... Da izda, nije pomisljao, ne bi on to - pa da ga pjesma kori do beskraja - a zato je smisljao gdje da udari, gdje da neku veliku pljacku zakaci i gdje da je za crne dane sacuva. Krenuo je prvo na varos i trgovce - nasi mu nijesu dali ni zubom nista da zakaci; zatim se spremio na muslimane - nasi su ga i tu omeli. Vise nije imalo sta da se bira, ostali smo mu samo mi - da nas zive izdaje i mrtve prodaje do posljednjeg. Tako je izdrzao od Bozica do kopriva, sad se vec nada da ce sastaviti do novog zita. Vise se i ne kaje, navikao je i ima opravdanje: nije mnogo bolje bilo ni za Arslan-pasine godine. BOL KAO NO® PREPRIJECEN S one strane, kroz sunðerasti zid daljine, bez oblika se pojavljuje i u prazninu iscezava pramen glasa. U pocetku ga primam ravnodusno i zaboravljam ga cim iscezne - ne znam je li od vjetra ili od magle. On se opet izdvaja iz nistavila, izbija na povrsinu u dva kraka, lebdi u tmusi i krece se. Priblizio se, pojacao; prepoznajem da su stalno dva ista kraka, upravo dva vokala - moje ime. Zove me neko, sjetih se najzad, i ne bi mi drago. Taj sto zove ne zna gdje sam i ne nada se da ce me naci. Po boji glasa cini mi se da je to covjek koji se davi i trazi da mu pruzim ruku. Mrak je, ne vidi se, ne mogu da mu pruzim ruku - ne znam gdje je ni voda ni obala. Probudih se sasvim i sjedoh cekajuci da se ponovo javi. Uznemiren mojim pokretom, skoci Vasilj: "Sta je, Lado?"
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
"Priculo mi se da me neko zove."

"Jesi li bio budan?"

"Ne, nego kroz san."

On oslusnu. "Nema nikog. I meni tako u snu doðe."

"Treba li da ugasim vatru?"

"Neka je, sama ce se", i odmah zaspa. Prestala je kisa. Kapi se cijede s nekog lista na krov - svaka se posebno razaznaje. Osim kapi nema niceg u pustinji. Oni glasovi, stvarno - bili su san - inace bi se ponovili. I u snu je covjek sujetan - sve sto cuje ili mu se pricini, sklon je da tumaci kao da se na njega odnosi. Svejedno, ne mogu da zaboravim one glasove. Oni su mi probudili zebnje koje sam jedva smirio. Ako to zaista nije bio doziv, bilo je onda priviðenje doziva - a ni priviðenja se ne pojavljuju bez razloga. Jauknuo je neko u daljini, a to je bolom zbijen pramicak vazduha hitnuo u neznan prema meni - kao sto covjek od jada doziva mrtvu majku. Mozda je Iva s djetetom, ali ono nije bio zenski glas. Bio je muski, promukao i izoblicen od patnje. Mozda je Nenad Lukin, negdje u Bosni - ranjen je, a nema ko da ga iznese; ili je Luka Ostojin, starac - umire u kolasinskom zatvoru...

Ko je da je, uzalud me zove. Nije potrebno da mu se pravdam, zna i sam da je uzalud. Ne valja mi ovo sto stalno mislim o svojima, o rodbini - stradaju i drugi koliko ko moze, cak i vise. Daj nesto drugo, samo da ne mislim na to! Sjenke igraju po brvnima. Najzad je zaspao i Ivan Vidric pa tiho dise. Mora da mu je san iznenada dosao, drukcije on ne bi ostavio vatru da gori. Jedan ugarak se drzi, izranjavan: oblijecu ga leptirovi plamicaka u rojevima - jedni zlatni a drugi ljubicasti, pojavi se i neki s crvenim krilima. Oni se pregone meðusobno, pritom mnogi zalutaju u prazninu i izginu. Sve manje ih je. Osjeca se ljut dim smole. Nije tacno da je dim izrod vatre kao sto sam ja mislio, on je samo njen plac; dvojak je to plac - jedan pri raðanju, drugi ispred gasenja. I covjek ima ta dva razlicna placa, i revolucija, i ogromna blatnjava kugla sto je nekad zvijezda bila... Zaspao sam tako, naðoh se u Gluvlju kod ovaca: jesen, zlatno, dogorela cobanska vatra. Ispreta neko iz pepela gomilu pecenih krompira - kora im je progorela, crvenkasta i mirise. Drazi me taj miris, jedva cekam kad ce se vec jednom poceti s jelom. Sve su djevojke oko mene - iz Meðe, iz Utrga, s Kalemegdana; nazire se meðu njima i ona mala, bosonoga, spijunaza Veljka Plecovica - kad god opazi da je gledam, ona postaje nevidljiva. One ne mare za uzinu, dorasle su za udaju - zato se pregone kao leptirovi i stalno masu maramama da odbiju prosce koje ne zele: "Tamo, dime, gospodine, tamo su ti vrata - od srebra i zlata"... Pod kosuljama su im nabrekle grudi, zbog neceg vole da pruzim ruku sasvim blizu, pa da pobjegnu prije nego dodirnem. Bose noge im se bjelasaju ispod zavitlanih sukanja dok sasvim brzo obigravaju oko vatre i gube se jedna za drugom kao u igri sakrivanja. Sve su se posakrivale iza progrusalih kupinjaka, iza ograda i po jarugama sjenovitim od potamnjele johovine. Pjesma im se davno ugasila, svake jeseni se tako pjesme gase. Osjetih da sam usamljen ostao i da na vratima nezvan neko stoji. Nemam dovoljno hrabrosti da odlijepim kapke i pogledam, ali mu sjenku vec osjecam kako teska postaje. Nije potrebno ni da otvaram oci: on drzi pistolj u ruci i trazi me pogledom. Pokusavam da smislim nesto prije nego primijeti da sam budan, a to je kao da sam sebe vitlam u nekom sasvim tijesnom prostoru. Napipao sam najzad pusku - iznenadih se kako je teska i nezgrapna. U stvari ona nije teska, nego ju je nesto pritisnulo - ne mogu je izvuci bez trzaja. Da prosto skocim i pobjegnem - necu ni to: bilo bi smijesno. Sjetih se pistolja, ali onaj me drzi u sahu - samo ceka da ucinim potez. Ostaje mi jedino da odugovlacim, a ni to se dugo ne moze. Razmisljam vec nekoliko trenutaka, ubrzano i s groznicom, a nikako ne mogu da se sjetim kad sam to i kako upao u tu klopku. Naokolo je haotican predio dolina i brezuljaka osvijetljenih nejednako, a u daljini je naselje s vatrama. Vasilj i Ivan su bili sa mnom - nekako su se vjesto izvukli. Sigurno su kroz zadnji izlaz, tamo gdje je Ivan nasao izlaz, a mene su ostavili ko zna zasto. Mozda im se ucinilo da sam vec izasao, ili su i jedan i drugi pomislili da ce me probuditi onaj drugi. Krivo mi je na njih, a ipak je bolje sto su izasli. I prirodno je - u takvim stanjima covjek prvo svoju kozu spasava. Treba tu stvar da zapamtim, rekoh o sebi, svoja koza je najsvetija zastava. A bas i nije potrebno da pamtim, rekoh zatim; kasno je vec, i neki smrad bije iz toga. Necu to, baci to, usmrdio bi se svijet i zivot kad bi samo koza bila zastava!... Pogledah iskosa prema vratima - ona su dopola otvorena. Tako stoje, hladna struja od njih bije. Od straha me zabolje prazno mjesto usred stomaka i bol poce da kruzi. Zglobovi, koji su dotle mirovali, popustise drhtavici. Oci mi se ovlazise, ne od dima, nego od tuge i podrugljive samilosti nad samim sobom: mislio si da si cvrst covjek i prekaljen, a sad pogledaj sta si! Smucilo mi se do povracanja, ne mogu ni da disem i sav sam smusen - jedva se otimam od vrtoglavice. Tako je svakom kad pada, pomislih da se bar malo opravdam, tako je i onima prije bilo. Kad se preðe neka granica u padanju, poslije vise nema uspravljanja - svijet ostane zavazda nakrivljen. Tu sam negdje, na toj granici, treba brzo da se zaustavim ili bar da na nesto cvrsto padnem - dosta mi je ovog rastapanja! Brzo sam se okrenuo, izvukoh pistolj, ostalo mi je samo da ispruzim ruku, a covjek s vrata progovori: "Ostavi to! Bolje je da ostavis, gledam te ja."

Ruka mi klonu prije nego sam napipao obarac. Poceh da se predomisljam: on govori skoro kao covjek, nudi mi neki mali izbor - mozda bi tu moglo da se odugovlaci i pogaða bar dok ucvrstim zglobove i napipam obarac. Ponudice mi da se predam - jos uvijek nas vise cijene zive nego mrtve. Glas mu je cudan; u stvari, to nije njegov prirodni glas: stavio je racvasto drvce izmeðu dva reda zuba da se pri govoru ne pozna ko je. Koja mu je potreba da se krije? On ili je od onih zandarskih lukavaca sto sve kriju, ili je neko u koga smo imali povjerenje pa jos ne zeli da ga izgubi. Najgora je bas ta vrsta sto je sticala povjerenje na obje strane i cekala da vidi kud ce prevagnuti. Uh, sto bih volio da ga smaknem! Slaðe bih smakao jednog takvog nego tri otvorena... "Koji ste to unutra", upita. Mozda on stvarno ne zna koji smo. Ceka da mu kazemo, pa da se prema tome upravlja. Ima nekog od svojte meðu nasima, ili se nekom posebno ukivio zbog neke svaðe bog zna otkad, zato pita. Ponudice nam da se predamo, da se na njegovu rijec oslonimo, i zaklece se u sve svece da nam zivotima nista biti nece. Tako su druge prevarili, ali nas nece. Glas mu nije neprijatan kao u pocetku, ili ga je vjesto prigusio - ima u njemu, ispod promuklosti, nesto meko i poznato. Podsjeca me na nekog taj glas, tu mi je negdje sasvim blizu da se sjetim ciji je - sjeticu se ako jos nesto progovori prije nego opali. Za trenutak pomislih na Vuja Drenkovica - voli on da se istakne gdje je opasno, i voli da covjeka drzi u sahu - ali se samo glas ne slaze. "De, guknite golubovi", podsmjehnu se. "Necu vam nista uciniti, evo casna rijec partizanska, samo da se popricamo." Stari je trik ta "casna rijec partizanska" - dosta su nas njome navarali krajem zime i u proljece. Vjerovali smo da je svako posten, narocito kad se njome zakune, a oni su to opazili i iskoristili. Ponekad su i na kape stavljali nase znake, ulazili u jedinice, muvali se po terenu i ubijali nam iznenada komesare. Odavno im vise to ne pali, cudim se sto ovaj pokusava. Ispruzih ruku da ga gaðam, on pade k zemlji i iz zaklona viknu: "Ne mrdaj!"

"Mrdnucu, vala, da su ti zubi od celika", rece Vasilj i zveknu puskom.

Onaj spolja ispljunu racvasto drvce iz usta i progovori cistim glasom Nika Sajkova: "Jesi li ti to, Vasilju!"

"Jesam, budalo!"

"Pa sto se ne kazes, idiote!". "Kako da se kazem, ludace, kad si glas promijenio!"

Brzo spustih ruku da ga nehotice ne ubijem, i vratih pistolj u futrolu da ga namjerno ne ubijem u ljutini sto nadoðe. Znoj me oblio, obrisah lice da ne vide. Niko uðe i potrca da se ljubi. Prirodno bi bilo da se i ja obradujem, kao Vasilj, i da skocim, a nemam volje. Noge su mi se presjekle. Gadi mi se od pretrpljenog straha, a i od stida sto je strah bio bez razloga. Vise bih volio, cini mi se, bar bih se cistije osjecao da je to bila stvarna opasnost. Ovako se sve izmetnulo u podvalu, a ja nemam snage ni sam sebi da se nasmijem. Ustao sam najzad; jedva se drzim na nogama, sve mi igra pred ocima. Pruzih mu ruku - ona drhti. Krivo mi je sto ce po drhtanju opaziti kako sam se uplasio. Srecom, on nista ne opazi - cvrsto je zgrabio moju ruku, srdacno je trese i cudi se kako mi je brzo narasla brada. Izvukoh ruku - suvisno mi je to njegovo odusevljenje. I on citav, dronjaviji od mene, izgladnio, lici na potkopanu stijenu koja se samo cudom drzi i svaki cas moze pasti. Ivan ga gleda, po glasu se vidi da je mrzovoljan: "Sta bi bilo, Niko, da si ovako nabasao na one sto te traze?"

"Ne bi mi bilo prvi put."

"Znaci - vec si. A zasto to?"

"Cutim po tri dana, i po deset, pa bar s njima da popricam."

"Moglo se dogoditi da te mi ubijemo."

"Svasta moze da se dogodi."

"Ja mislim da to nije pametno."

"Mozda nije", rece Niko i sjede. Zamislio se, pa iznenada zapita: "A je li pametno sto ja tuda lutam i vrsljam kao konj po praznoj slami? Tumaram tu kao nekakav sasavi Robinson po ostrvu, i usljam se i cistim vaske sa sebe, to mi je sav posao. Cemu sluzi to i za koga je pametno, kome je korisno to moje sadasnje postojanje odstranjeno iz drustva, iz borbe, iz zivota i svega?"... Nekoliko trenutaka cekao je odgovor, zatim produzi: "Kad sam ja to pogrijesio, Ivane? I sta? Izvrsavao sam i kad se ne slazem, prihvatao sam i ono sto su drugi izbjegavali - pa zasto ste me onda ovako sputali ovdje gdje moram da se sklanjam od potjere, od patrola, od zena, od djece, od svega da se sklanjam kao da sam gubavac? Bar da znam ko me to kaznio i zasto, malo bi mi lakse bilo, ali - ne znam. I vise bas ne znam sta je pametno, a sta nije"...

Prije dva mjeseca znao je sta je pametno: da okupimo ostatke i da se probijemo do borackih jedinica. Time bismo spasili nesto ljudstva i svima bi nam bolje bilo. Ali onda je Martic razmahnuo direktivom kao sabljom i odrzao govoranciju: ruski su seljaci boljsevike zive u zemlju zakopavali, a Partija je na mjesto zakopanih slala druge da budu zakopani ili da se odrze!... Mi smo cutali, cinilo nam se da ima pravo, a on je korio Nika sto nema ni truna komunistickog morala i pozrtvovanja. Poslije Martic sam nije cekao da ga seljaci zivog ili mrtvog zakopavaju - obnovio je staro kumstvo s cetnickim komandantom Arsenicem, predao se, sjedi kod kuce i mozda sprema ispite. To je on kaznio Nika, i mene, i Vasilja; a Ivan se sam kaznio - zato ga ne zalim.

Ne zalim ni Nika: on je od onih sto izgledaju tvrði nego sto covjek treba da bude. Cak i kad se zale, cine to napadajuci. Slican je kamenu - nikom ne pada na um da zazali neki kamen, cak ni u trenutku kad se kotrlja u provaliju: dolje mu nece biti gore nego sto mu je bilo gore. I sad, u svjetlosti vatre koju je Vasilj podstakao - lice mu je ostro isklesano iz pravih i kosih linija koje se ostro lome pri susretu i lice na pukotine. Sav je od ukrstenih pukotina, a drzi se i drzace se bog zna dokle. Takva lica se ne mijenjaju, nego im samo osvjetljenje pri promjenama daje nesto drukciji izraz. U tome su slicna sa stijenama: tmurna na kisi, cudna u magli, osmjehuju se u crvenom suncu sa zalaska.

Ivan Vidric je odmah popustio, ima on onu srecnu vjestinu da popusti cim uvidi da nije u pravu. Smjeska se kao krivac, nudi duvanom, a Niko se misli da li da prihvati. Zamotao je cigaretu, upalio je ugarkom - zudno uvlaci kao covjek koji bar tri dana nije pusio. Mozda i duze nije pusio, jer - ko da mu da? Doðe mi da ga zazalim, ali onda se sjetih kako me uplasio, i - sve se ohladi. Onaj bol u trbuhu stoji i dalje kao noz preprijecen izmeðau mene i njega. Znam: nije htio da me tako rani, ali bol od toga nista manji ne biva; cak je i veci, vec se plasim da dugo necu moci da ga zaboravim. "Nijesam znao da tako stoji stvar", kaze Ivan. "Stoji i gore, ne moze odjednom sve to da se kaze."

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
"Veljko se ne zali."

"Ne bih ni ja da sam na njegovom mjestu - on ipak nesto radi. Ima covjek roðake, citavo bratstvo - cuvaju ga. Cak i oni sto ne vole komuniste - njega cuvaju, jer njihov je. Ugledaju se na Ramovice: u svakoj stranci da imas nekog svoga, pomazes ga kad mu je tesko, zaduzis ga, pa poslije mora i on tebi da pomogne. To jeste trgovina s njihove strane, ali Veljko zato moze da radi, a to je vazna stvar. Da mi je bar nesto da radim, makar najsitnije, znao bih zasto sam tu, ali ovdje je sasvim drugo. Za ove ovdje ja sam stranac, kao sto je i moj otac bio stranac, i krivo im je da se odrzim kad se nijesu odrzali njihovi roðaci. Nekad mi pruze nesto za jelo, a vidim - prebroje mi zalogaje. I onda kazu: "Drugi put ne svracaj, nemamo ni za sebe, ali ako vidis Vidrica ili Ivanica, ili Lada - neka svrate." Tu gdje za mene nema, za vas ima - dosadi to kad se negdje odmetnistvo nasljeðuje s oca na sina"... Glas mu skripi kao da noz na brusu ostri dok govori. Ponekad bljesne varnica, drugi put na brus kapne jetka suza iznutra. Strah me da ce odjednom zaplakati, a onda cu i ja, i svi. Sve je to zbog ogromnog razmaka izmeðu onog sto imamo i onog sto hocemo da imamo, jer mi nijesmo ni slutili kakva je to provalija i kako je treba ispuniti prije nego se preðe. Plemenski zivot je jos tu dolje, pod pomrcinom, i nesta od plemstva i nesto od rodovskog - stari korijeni, zile, zilice, sve premrezeno bog zna dokle. Traze kucevice i nas prisiljavaju da ih trazimo, mora time da se plati za vjekove cobanstva i hajducije. I sve sto je proslo, nece da prizna da je proslo dok se dobro ne osveti onome sto na njegovo mjesto dolazi. NI TRAVA NIJE RAVNOPRAVNA Lezim na suncu, pod nebom, u mirisu klekovih grana i zila. Gladan sam kao obicno, ali to me ne sprecava da mislim na druge stvari i da se lijepo zabavljam gledajuci kako Lim tece. On je prekonoc na nekim mjestima ostavio staro korito, kao sto vampir grob ostavlja, i posao da tumara naokolo. Uz put je vrbljake rascupao i pokvario cobanska igralista. Jednim jacim rukavcem ispod puta nazidao je branu od stabala i kamenja da sam sebe zaustavi i vrati. Ne moze on bez nemira i mijenjanja, nikad nije zadovoljan; da je drukciji, ne bi ga zvali muskim imenom - Lim. Poslije svake kise drukcije izgleda, kad god ga ponovo vidim mlaði izgleda, time u mom sjecanju obnavlja cudesan prizor stalnog pokreta, sliku vjecno mlade snage i uporne borbe s vremenom koju sam pri prvom susretu, negdje davno u djetinjstvu, naslutio u njegovom hujanju. Jedna seva prozvizda kao metak u nebo i zacirikta. "Velikog li veselja", rece Ivan. "Sunulo joj u glavu, hoce gore, a gore bas niceg za veselje nema - vazduh, nebo, ni gusjenica nema."

"Sune i nama tako", rece Vasilj. "Zato smo ovdje."

"O cemu sad mislis, Niko", upita Ivan. "Volio bih da cujem zvizduk voza, odavno ga nijesam cuo."

Vasilj podize glavu i pogleda ga - sali li se on to? Ne, dosadila mu je tisina, kaze; mnogo je ima ovdje, a prekida je samo pucnjava kad krene potjera. Meni je naprotiv dosadilo da slusam kako pricaju o potjerama; vise bih volio da je sasvim tiho, da na miru gledam selo Ravan u ravnici pored Lima. Bijeli se komad ceste u zelenilu, cuci na okuci ona ista kuca u kojoj je moj otac Joko drzao han i, umjesto da sluzi pice, svaðao se s komitima, sa zandarmima, sa svakim. Ona mrlja ispod ceste - bunar je; oko bunara sam bos tutnjio na vrbovom konju kad su svatovi prolazili. Htio bih opet to, a ne moze se. Sad me sve to odozdo hladno sreta, blijedim pogledom, kao stranca kojeg nikad vidjelo nije. Skoro me ljuti ta ravnodusnost stvari i predjela, pa iako je prirodna; cini mi se da su od stvari i od prirode ljudi naucili da ljude hladno gledaju i namjerno zaboravljaju. Oni su opet poceli razgovor, ali to sad vise lici na pricu: bila je negdje nekakva livada, necije posljednje parce ocevine, njegova jedina veza sa zemljom, a on je pristao da se proda za pedeset kila zita. Kupila ju je neka Miklja koju zbog neceg zovu Miklja-pljackas. Nije "zbog neceg", nego se ja sjecam kad je to bilo: odlazila je s pljackasima u Bihor i dogonila opljackanu stoku iste godine kad se udala; nametala se Vucku DJemicu, htjela je da ide s njim u drustvu, a on to zbog neceg nije htio. U selu su je nazivali posebno za nju skovanim izrazom - vuk s vaginom; ona je znala kako je zovu, Vucko joj je to kazao, i nimalo se nije ljutila. Sad je, eto, kupila livadu, a nista ne da za nju - nemam, kaze, a zna se da ima; tuzi me, kaze, jer zna da on nema gdje da je tuzi. Tako, nada se da ce on poginuti, a onda joj livada dzabe ostaje... "Trebalo bi je mokrim konopcem", rekoh u iznenadnom ogorcenju. "Kako", zacudi se Ivan i pogleda me crvenkastim ocima. "Po debelom mesu - konopcem", objasnih mu. "Da joj se zabaci suknja preko glave pa po golome - dok sve posareni."

Ivan zatvori oci i odmahnu glavom: "Sta ti pada na um!"

"Onda bi cetnici tu njenu sarenu straznjicu na sva crkvena zvona", rece Vasilj. "Dolazilo je i meni da je izbijem", rece Niko, "a ti bi onda glasao da me iskljucite."

Ocutah. Nijesam znao, prosto nijesam povezao da je Niko taj koji je prodao livadu. Rekao sam bez razmisljanja, sta bi po pravdi trebalo da se uradi; ali, posto je Niko u pitanju - stvar se mijenja. Naravno, Niko nema prava na pravdu cak ni kod nas, kao ni mi, niko od nas. Nek trpi! Ko ga je tjerao da bude komunista, i jos da bude clan Partije? Prvo se namucio dok je to postao, a tek sad vidi - vezane ruke!... Treba da zivi od vazduha, od ideja i zracenja buducnosti, jer zbilja bi to strasno odjeknulo u narodu kad bi nasiljem pokusao da ostvari ono sto se bez nasilja ne moze. Jedan od nasih da iskamdzija Miklju - moglo bi to da skodi frontu i saradnji Staljina i Cercila. Ne, ni ja ne bih htio da zavadim saveznike, zato tiho lizem ono sto sam pljunuo i slazem se: nama nista ne mora da se plati i ne priznaje se da je nase ako se slucajno nekom drugom sviða. Ako neko mora da se zrtvuje, onda smo to mi na prvom mjestu, i na drugom i na trecem, do beskraja. "Kako je Leko?"

"Ne znam", rece Niko. "Zar nikad nijesi svracao?"

"Jesam triput, i triput se pokajao."

"Zasto pokajao?"

"Zato sto se on krije od mene kao od prokletstva. Svi se kriju, pa i on najzad. Ona njegova zena izaðe i scepa se za oba direka da ne uðem preko nje zive - po tome znam da je on negdje unutra, na tavanu ili u izbi. Nije kod kuce, kaze zena, i nemoj vise da svracas - nasa je kuca pod okom. Pa i jeste - sad su sve kuce pod okom i sve su nase porodice na zub uzete, prijete im, zlostavljaju, ne daju im ni soli da kupe. Cak i goveda su im kaznjena, podivljala bez soli i mrsava. Ne bi ni trebalo da svracam, jer to su stvarno nasi, ne daju im ni da budu nista drugo nego nasi - pa zasto jos i ja da ih izlazem opasnosti? Ne samo sto im muce stoku, nego ne daju ni trava u livadama da im bude ravnopravna; da nije ovih kisa, njihove bi se livade izdaleka poznavale: izgubili su pravo da ih navodnjavaju."

"A njive, kukuruz, jesu li im i to zabranili?"

"Kako gdje, zavisi od komsija. Zabranice ako bude suse."

Upitah za Galja, a Niko promrmlja: "Galjo, kao Galjo"... "Zar nista bolje", upita Ivan. "Ne, nego gore."

"Sta moze da bude gore?"

"Mislio sam i ja da ne moze, ali Galjo je pronasao nacin. Ne treba ih ni uporeðivati, krivo bi bilo, jer Galjo prosto nadaleko smrdi od straha. Ako hoces da upropastis nekoga, da covjek sasvim izgubi vjeru u ljude i da mu se smrkne, posalji ga da malo s Galjom porazgovara. Da si ga vidio izbliza, kao ja, i tebe bi prosla volja."

Htio bi da prestane, mrsko mu je, ali Ivan ne da - ispituje nit po nit, hoce sve do dna da opipa, kao da nalazi bog zna kakvu nasladu u tom uzaludnom prekopavanju rusevina. Znali smo kako je Galjo udesio da ga toboze iznenada zarobi njegov tast s drustvom. Sacekali su ga, uzeli mu oruzje i pustili ga da sjedi kod kuce; htjeli su, a i uspjeli su, da njegovim primjerom privole na predaju neke skojevce i nepartijce sto su bili preostali. Bilo je jos nekoliko takvih slucajeva ugovorenog zarobljavanja - Ivan se ustremio da ih prouci do sitnica. Zajedno s Galjom bio je zarobljen neki seljak kod kojeg se slucajno zatekla Nikova puska - tako je Niko odjednom ostao bez drustva i bez oruzja. Ostala mu je samo ofanzivna bomba, jedna jedina, koju je ranije bio od Galja uzajmio - sjutradan je Galjo poslao majku da ona od Nika iskamci i to, da ga sasvim bez odbrane ostavi. "Valjda mu je nijesi dao", zgranu se Vasilj. "Jesam, poslao sam mu je."

"Pa ti si sasvim lud!"

"Zgadilo mi se bilo."

"Kad ti se zgadi, pobljuj, a ne da dajes oruzje! "Moze ponekad covjek od samog gaðenja da poludi, a onda ne zna sta radi."

Dao ju je, sad se i ja sjecam: u Mojkovac je Niko stigao bez icega, kao neki pogorelac u dronjcima. Onda su mu se rugali iza leða, narocito oni iz komande mjesta i iz komiteta: pustio je da mu cetnici zgule oruzje, a ne stidi se da kritikuje. Ne znam sta im je zamjerio, vidio sam samo da ih je zaboljelo i da mu to nece zaboraviti. U stvari: pricina je prica kad se kaze da je kritika potrebna, - pricaju je gornji kad donje kritikuju, inace niko ne voli zamjerke. Bilo bi neprirodno da ih voli, bila bi to neka vrsta psihickog mazohizma, a na Balkanu se od toga nikad nije bolovalo. Ono od cega nasi boluju, i ja isti, osveta je: cim ti neko malo naskodi, ti ces njemu dvaput vise - ne zub za zub, nego dva zuba za jedan. Trebalo je Nika da posalju u udarni bataljon - odlagali su dan po dan dok ta mogucnost nije propala. Poslije vise nije imao sta da bira. "Jesi li viðao Galja od onda", pita ga Ivan. "Jesam. Upao sam mu u kucu za dana, prije nego je zakljucao."

"Pa sta kaze?"

"Kaze: kumim te bogom i svetim Jovanom, izlazi mi iz kuce!"

"Sto ga ne podsjeti da je bio clan Partije?"

"Nijesam imao vremena, jer on je to stalno ponavljao dok mi se zgadilo. On je, cini mi se, mislio da sam ðavo, ili nesto slicno - ðavola ovdje tjeraju imenom svetog Jovana."

Nasmija se iznenada, otkrise se rasklimatani zubi u natrulim desnima. Jedan potocic sukrvice procure otuda, on ga obrisa dlanom i postidje se. Ivan ga gleda sleðenim ocima - vise ni on nema sta da pita. Sve je jasno, stvari stoje gore nego sto je mislio, dosta slicno onom sto sam ja govorio u trenucima kad me savlada ogorcenje. To je uglavnom posljedica pogreske koju smo ucinili kad smo vratili cetu s Tare na Lim, u zavicaj. Onda se samo Niko opirao: kud da se vracamo, jesmo li ludi, to je dezerterstvo a ne vracanje, rasprsnuce nam se ljudstvo tamo da ga vise nikad ne skupimo, izgubicemo cetu za deset dana... Sve je tacno predvidio, a uzalud mu je bilo - cesto bolje proðu oni sto ne predviðaju. Komandir je bio izdajica, Vasilj i ja zadrijemali od umora, ljudstvo zeljno kacamaka, a komesar Veljko Plecovic je i kroz drijem osjecao da ce naci oslonca kod roðaka. Neki se uhvatise za "vezu s narodom", napravise od nje teoriju i napumpase je kao balon: uvijek je na Limu bilo odmetnika i uvijek ih je narod hranio, hranice i nas... Ivan onda nije bio s nama, a i da je bio - ne bi se mnogo drukcije odigralo. Seljaci su bili u vecini, i bilo im je dosadilo da gladuju na tuðem terenu - prekonoc bi se okupili i nestali. Htjeli smo da sacuvamo jedinstvo cete, jer bila je stvarno lijepa ceta, i sasvim hrabra kad se bije - a u stvari smo klizili niz brdo. Ovih gadnih dolina ovdje bili smo se strasno zazeljeli, zato nam se pricinjavalo da i one nas zele. I zeljele su nas, ali ne da zivi vrsljamo po njima, nego da nas jednog za drugim usisaju u se, pokopaju i zelenom travom pokriju. One noci nije bila trava, samo snijeg mek od jugovine. Prljav snijeg, dronjavo nebo, bjelasaju se brezova stabla kao skeleti. Uzbrdicom se penje ceta, preko Tare se cuju psi i dozivi cetnickih straza. Odjednom Niko izaðe iz reda i sjede kraj prtine. Uhvatio se za glavu, zaljulja se i ispruzi - zaronio je licem u snijeg kao da se sasaptava s majkom zemljom. Prolaze ljudi pored njega, niko ga ne pita sta ga boli, niko mu ne pruza ruku. Prolaze i oni iz Utrga kao da ga ne poznaju - svima im se zamjerio sto je htio da ih udalji od Lima i kacamaka. Proðoh i ja, i meni se zamjerio jer je tacno predvidio sta ce biti. Hoce tu da ostane, mislio sam, a poslije ce pristupiti nekoj drugoj jedinici; pa nek ostane, rekoh u sebi, on je i onako skoro stranac meðu nama - otkad je Jug Jeremic poginuo, on vise nema druga meðu nama. "Zasto ne osta zimus na Tari", upitah ga. "Mogao si da stupis u neku drugu cetu, svaka bi te primila."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
"Na isto bi se svelo, poslije su i njih vracali u pozadinu."

"Trebalo je covjek da se prosvercuje", rece Vasilj. "Meni ne bi odgovaralo da se svercujem."

Ne znam zasto o tome govorimo - proslo je, daleko je, ne moze se popraviti. Sad smo tu. Oko nas je sitno klekovo zbunje - bodljikav gustis s upletenim granama. Potjera nam se ne moze privuci, culi bismo je cim se priblizi. Ispod nas su gladna sela, iznad nas sunce. Kad nas uhvati drijem od suncanja, zagnjurimo glave pod granje; kad nas glad uhvati, pijemo pomalo vode iz cuturice. Pecemo gola leða i rebra, a nikako da istjeramo zimu i jezu sto se unutra nakupila. Posao je Niko nekud da potrazi nesto hrane - trebalo bi vec da se vrati. Izdaleka se cuje ovnujsko zvono; kad pokusam da odredim s koje padine, ono umukne. Cestom zvrje kamioni s vojnicima. Vec triput mi se pricinjava da je to vojska Arslan-pase: posto joj nije poslo za rukom da nas savlada sa istoka, promijenila je uniforme i preplavila nas sa zapada... Cuju se grane u makiji, javlja se Niko ugovorenim znakom. Jedan novi miris stize prije njega; Vasilj taj miris prepoznaje i mrsti se: rogacevina! To su mekinje od rogacevih mahuna, hrana za kraljevske mazge imperije, no posto se ponekad desava da mazge crkavaju od takve hrane - intendantura rado mijenja te mekinje za sijeno, kilo za kilo. Pokazalo se da nas zivalj nije razmazen kao mazge, i da ima cvrsca crijeva, koja sve vare - tako se razvila trgovina. Razbole se neki, ima i toga, ali - i od trave se boluje, a casnije je umrijeti od hrane za mazge nego od gladi. Zato su rano poceli da kose livade i cesto se viðaju s tovarima trave cestom. Jedni to prenose na konjima, ali to su bogatiji; drugi zametnu breme na leða, dugo posrcu do varosi, zamijene tamo breme za breme, pa opet posrcu do sela, do mlina, do zla rucka i gore vecere. Ja, svejedno, necu da ih zalim. Moji, Iva s Malim ni to nema: ne umije da pokosi, nema snage da odnese na prodaju, nema nista... Prvi zalogaji su skoro prijatni - nesto kao cokolada, samo buðava i nagorka. Podsjeca i na kakao, varos, kutije sa slikom crnkinje. Vasilj ne okusi - jednom se castio time, vise nikad nece. Progutao je parce sira, zatvori oci da sanja ostalo. Ivan kaze da u tom tijestu ima neceg mineralnog. Mozda ima, ali meni vise smeta sladunjavi ukus koji se pojacava. Gutam i dalje, brzo, jer utroba vuce - kamenje bi usisala i skuvala. Ivan kaze da to treba umjeriti, umjereno, a ja necu - umjerenost je kukavicluk koji se javlja unaprijed. Odjednom mi oteza stomak. Da je kamenje, lakse bi mi bilo, ali ovo je ilovaca. Zategose se vratne zile - crnkinje s kutija, s nausnicama, zaigrase strasan cardas oko mene. Zamraci mi se pred ocima. Ono sto je blizu jedva razaznajem. Brda preko Lima pokri magla, u magli se sasvim rastopise. Po bunaru doline, kao po proslosti, tumaraju talasi pucnjave. "Ono je napad na Ramovice", kaze Niko. "Otkud oni dolje", pita neko. "Za hljebom sisli, nijesu navikli da gladuju."

"Nece biti", kaze Vasilj. "To je neko cetnicko slavlje."

"Vazda je njima slavlje kad nanjuse nase meso."

To govori Niko - glas mu je od onih sto stalno u svemu slute zlo. Mrzim ga zbog toga potmulog glasa, zbog sjenovite jeze u njemu, pa mi se cini da su mi i drugi, negdje, nekad, to isto rekli. Sve sto se takvim glasom izgovori, izaziva otpor kod drugih, cak i kad je nepobitna istina. Skoro da tu ima neceg rasnog, jer Niko je mozda od stare rase. S mukom se okrenuh da pogledam njegovo lice od kamena ispresijecano pukotinama kroz koje kao mravi izlaze kaplje znoja. Sta ti je, Niko, covjece! Zar ne bi bolje bilo da bar za trenutak odstranis tu zlokobnu boju i te slutnje? Ne mora bas vazda da se dogodi ono najgore. Pola godine se to dogaða, vrijeme je da prestane. Pa i kad bi bila istina to sto kazes, sta ce nam istina i zasto da je unaprijed znamo? Ne znamo je, ne znamo nista, samo se cuju puske u daljini. PRAVDA I NEPRAVDA Posao sam za njima, i idem, a noge su mi nesigurne - cini mi se da su dva dzaka vune natopljene olovom. Uzalud ih gledam, spolja se nista ne vidi. Mora da su zbog neceg obamrle veze koje su ih iznutra pokretale. Samo jednom sam osjecao nesto slicno, a i drugi su se zalili - ono poslije ustanka, u sumi, kad smo dugo bez soli zivjeli na pirincu i seceru iz talijanskih magacina. Sumnjali smo onda da su namirnice zatrovane ili izvjetrile od dugog stajanja. Mozda je i ovo sad od hrane, ali Niku nista ne smeta. Ni Ivanu ne smeta, samo meni. Odmicu i ne osvrcu se, sasvim su me zaboravili. Krivo mi je sto su me zaboravili - to, bogami, znaci da sam suvisan. Pokusavam da potrcim, cini mi se da vec dugo trcim, vec sam se i zadihao, a uzalud - oni nekako vraski odmicu i razmak se povecava.

Ono oni namjerno zure, kazem kroz zube. Imaju neki tajni razgovor koji ne zele da ja cujem. To je Ivanovo maslo, znam ja njega - navikao je da plete tajne sa svakim posebno i u cetiri oka. Nije to, znam da nije i da nema nikakvih tajni, ali meni je potreban razlog za srdzbu sto mi se unutra nakupila. Spustio sam se na zemlju, ne mogu dalje. Nek idu sami kad su tako zapeli. Jedan list na grani okrece se i zabrinuto suska s drugim listom o meni. Opazila me neka ptica - javlja onima naokolo da sam tu. Nastaje odjednom nerazumljiv zamor i metez. Treba da idem, rekoh, stranac sam tu gdje je sve u dosluhu jedno s drugim. Ne poznaju se tragovi po suskoru, ne znam na koju cu stranu. Pustih dug zvizduk s prizvukom prekora, jedan pa drugi. Vasilj mi najzad odgovori - cekaju me. Teturam polako i odmaram se - nek cekaju. Srete me Niko, vratio se da me trazi. "Ne valja da se zvizdi ovdje", kaze. "Je li zbog ptica, da ih ne uzbudim?"

"Zasjede postavljaju, zato ne valja."

"Pa gdje su te zasjede, sto se ne jave?"

"Da znam gdje su, ne bi bile zasjede. Mora da se pazi."

Dosadio mi je s paznjom i s tim potmulim glasom. Kazu da su starinci govorili takvim muklim glasovima, Niko je mozda ostatak toga starinackog stanovnistva sto odavno neko zlo sluti i sto se stvarno gasi. Njegovi su pretci ovamo dobjegli od turcenja, da vjeru sacuvaju; iz Dosela su dosli, zato se zovu Doselici. Taj Dosel mora da nije bio selo, nego priselak ili katun, a i njihovo naselje u Utrgu na katun lici. Odavno su dosli, a nijesu se namnozili - raðaju im se zenska djeca, s odivama im bjezi sreca... Odjednom se sjetih: to sto Dzana dugo nije htjela da primi Ivu za snahu, mozda nije bilo zato sto je Iva od DJemica, nego zato sto je Ivina majka od Doselica. Nista mi o tome nije rekla, ima nekih stvari o kojima se ne govori, a plasila se da ce joj Iva zareðati s zenskom djecom kao sto je Ivina majka zenskadijom napunila kucu Peka DJemica. Niko je Ivi jedini ujak, upitah ga je li svracao da je obiðe. On klimnu glavom: jeste, svracao je. "Je li to sve sto imas da mi kazes", upitah ga. "Sta bi drugo htio", upita on mene. "Gladuje li?"

"Sad svi gladuju."

"Ne brinem ja za druge, nego samo za nju i dijete."

"Dijete ne gladuje, ima mlijeka."

"Od one jedne krave?"

"Dvije krave, jer jednu im je ostavio Luka Ostojin. Imaju i sira". "Je li im Trobrk dosaðivao?"

"Jeste dosta". "Moram li da cupam rijec po rijec: kako im je dosaðivao?"

"Pustao im je stoku u njivu, koze u bastu, eto tako?"

"Ubicu ga", dreknuh usred sume. "Nije potrebno, smirio se sad."

"Ne vjerujem, znam ja Trobrka, nece se smiriti dok ga ne prosijem."

"To sam mu ja vec predskazao, zato je miran. Dao mi je i veceru."

"Jesi li mu prijetio?"

"Moralo se: taj bez straha nema obraza."

"Hvala ti za to!"

"Pas de quoi."

Eto, sad sam i ja porazgovarao u cetiri oka. Bolje je ovako nego da Ivan vidi sta me muci. Odjednom sam zavolio i Nika i njegov mukli glas - dok je on tu, mogu bez brige za Ivu. Mora da su Trobrku drhtale gace, cim mu je i veceru dao; a poslije je ugnuo glavu u ramena: nema sale s vatrom i sa sinom Sajka Doselica... Dok o tome mislim, vraca mi se snaga; cim pocnem o drugom - opet se gubi. Oslanjam se na stabla, hvatam se za grane da se rukama pomognem. Jedva sam stigao do Ivana, spustih se na zemlju da se odmorim. Cekam kad ce poceti da mi popuje o ne znam cemu, a on cuti. Ni to mi se ne sviða: dosadili smo jedan drugom, znamo napamet jedan drugog, nema sta novo da se kaze. Postali smo neosjetljivi, naucili smo od okoline da nema milosti. Sigurno sam i ja takav kad je njima tesko, nikad mi nije palo na um da se zapitam je li im tesko. Sad se svete. Kao da nista nije bilo, Ivan produzava razgovor s Nikom: "Ucitelj, onaj bez noge, nas je covjek. Potrazices ga."

"Trazio sam ga, svakog sam trazio - svi vrdaju."

"On sigurno zeli da ima vezu."

"On zeli da se sakrije od svake veze. Sto da gubim vrijeme?"

"Moramo imati nekog ovdje, da ne gubimo teren."

"Ovako cete izgubiti i teren i mene."

On bi htio da ide s nama, odmah, ovako, bez pripreme. Ovo ovdje bi ostavio da stoji kako stoji. Ostavio bi i Trobrka da opet osili i zulume cini. Nijesam znao da je tako slab. Uplasila ga je ona pucnjava dolje, ono sto on misli da je napad na Ramovice - jer kad Ramovici s mocnim vezama padaju, tesko da ce se odrzati sirah tuzni Niko Doselic. Gleda me ocima koje preklinju da mu pomognem. Kolebam se nekoliko trenutaka - pomogao bih mu, a ne znam kako da pocnem. Zatim nadoðe suprotna struja: bas necu da mu pomazem! Ne volim ja molbe - to je zastareli oblik podmicivanja da se skrene od onoga sto je pravilno. Onaj ucitelj bez noge, znam ga dobro - pobjegao je sa Cetinja da ne sluzi okupatoru, ali kad je vidio kako je ovdje, uplasio se; od njega nece biti koristi, on i kad bi htio da pomogne, ne smije od zene - ali zasto da se jos jednom ne pokusa kad je to zadatak? Svi mi izvrsavamo neke zadatke od kojih se nicem ne nadamo. "Kroz nedjelju dana, cim to svrsis", kaze Ivan, "poslacemo nekog da te dovede gore."

"Bolje je da sad idem s vama."

"Ti mi ne vjerujes, cini mi se". "Nije da ti ne vjerujem, nego - iskrsnuce neki ðavo da sve pokvari. Takve sam ja srece: osusi se i zelen bor cim se ja za njega uhvatim."

"E, ovo je cudo", rece Ivan. Jeste cudo: svi vjeruju u vradzbine i plase se da su ukleti, najzad i on. Njegov otac Sajko Doselic vise od deset godina je sam hajdukovao, a on ne moze ni deset nedjelja. Po tome bi se moglo zakljuciti da ljudi, iz pokoljenja u pokoljenje, naglo slabe i opadaju. Ako je tako, onda nam je tu negdje blizu kraj. A najvise se zali na samocu. Glad ne spominje, potjerama umice, srlja na patrole, a samo od samoce strahuje. Lud je, cini mi se, inace bi mu jasno bilo da je bas samoca prirodno stanje stvari. Jeste da smo se navikli da u rojevima zivimo kad smo otimali zandarske palice i pistolje karabinjera - ali zato ne treba uobrazavati da je nase vrijeme neki narociti vijek ljudstva u gomilama. Sustina je ostala bez promjene: sami smo se rodili, sami cemo umirati kao svi oni prije. Pa i ono sto je izmeðu te dvije samoce, zivot - najvise je samocom ispunjeno. Ponekad u drustvu, u zabavi ili ljubavi, zavaramo se za trenutak, ucini nam se da nijesmo sami. Ne znam koja nam je vajda od tog zavaravanja, narocito kad je vec jednom jasno da samoca ostaje na kraju svega i da se izbjeci ne moze. Ja bih se lako pomirio s njome. Nije ni zla toliko: sam covjek - pa sta s time? Jedino sam covjek zivi svojim punim vremenom i svojom voljom - ne kradu mu sate praznim pricama, ne kvare mu odluke pogaðanjima, nije prisiljen da druge slusa, ni da im se suprotstavlja. Nikom nista ne duguje, nicije mane ne vidi i niko njegove sklonosti ne zna, moze da se ispruzi po zemlji, da gleda nebo i zna istinu: on je samo sjenka izmeðu dvije privremenosti kojima pripada - jednoj manje, a drugoj vise... "Ajde, Niko", kaze Ivan. "Kako si izdrzao dva mjeseca, izdrzaces i ovih osam dana", i pruzi mu ruku na rastanku." "Teze ce mi biti ovo nego sve sto je proslo."

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
"Zasto? Bojis li se ti od necega odreðenog?"

"Bojim se od sebe - napravicu neku glupost, je sam covjek ne zna sta valja i sta ne valja."

"De, nemoj da si lud!"

Pri rukovanju on me gleda cudnovato: ne moli vise nista, nego kao da me opominje i kori. Taj prekor je nesto posebno: nije za proslo nego za buduce. Pogled mu postaje slican glasu - potmuo i tezak, iz dubine bica. On je uvjeren, cini mi se, da smo ga nekako prevarili, ili da cemo ga prevariti, i tim pogledom nam pokazuje da je vec unaprijed svjestan prevare. Za trenutak mi se razalilo - treba necim da ga utjesim, nekom rijecju koju nigdje u sjecanju ne nalazim. Zatim opet naiðe hladna struja: sta ima tu vazdan da se nagaðamo i sazaljevamo!... Nije on dijete, nego covjek s puskom. Sta sam mu ja kriv? Ne ostavljam ga tu ja, nego Ivan, a Ivan zna sta valja - inace ne bi bio clan svih komiteta do gore. Potreba je takva, vazan je to teren - nek ucvrsti veze, pa ce sve biti kako treba. Posli smo najzad. Svi smo se umorili od tog rastanka tezeg nego tezak poroðaj. Odmicemo i nadamo se da ce nam biti lakse, a ta olaksica nikako ne dolazi. Ispod sume se naslucuje suncem obasjana livada, na livadi stoji stijena kao dvospratna kula ravnog krova; nad prvim spratom je izbocina, lici na balkon bez ograde - taj balkon je zastrt cilimom od mahovine. Na balkon se pope Niko i stade. Stoji kao skamenjen, gleda za nama. Oci su mu zive, kruze trazeci nas i skoro vriste. Uplasih se: viknuce nesto, a to poslije nece moci da se zaboravi. Ruka mi se sama podize, mahnuh mu kao s broda koji odlazi da pozdravim samotnika na kuli-svjetilji. On ne odgovori i ne pomace se. Nije vidio, vjerovatno, jer zagledao se u nesto duboko i neshvatljivo, mozda u haoticnu buducnost dogaðaja sto kao talasi na nas idu. "Sto ga ne zovnes da ide s nama", rece Vasilj. "Treba da se poveze s ljudima", odgovori Ivan. "Cuo si, ne smijemo ovdje ostati bez oslonca. Ima zadatak."

"Ima tu neki ðavo, nesto sto on sluti i muci ga. Vidis li koliko mu je stalo da poðe s nama?"

"Ima sto stvari do kojih je meni stalo, a ne idu mi po volji."

"Dobro, kad si zapeo. Posli smo da ohrabrimo ljude, a ovdje - bolje da nijesmo ni dolazili."

Ako malo podrzim Vasilja, Ivan ce popustiti i pozvace Nika da ide s nama. Treba da ga pozove, pomislih, jer onaj ucitelj nije za nas posao, ni drugi nijesu, prosto - nema oslonca. Sacekacemo bez oslonca dok se nesto novo pojavi. Krenuh da to kazem, a glava me zabolje i smrce mi se pred ocima. Uhvatih se za granu. To je vec cudnovato kako me ta glavobolja prekida u trenutku kad odlucim da nesto za Nika ucinim. Cini mi se da stvarno postoji neko prokletstvo, neke tajne sile koje rade protiv njega i svuda imaju konce. Sta mogu ako mu je tako suðeno? Nek ostane, kad sudbina tako hoce - pritrpjece tih osam dana, a onda ce se uvjeriti da sve sto se mora moze da se izdrzi. Poslije ce imati vise vjere u sebe, a to je vazna stvar. Zasli smo za brijeg, sad slobodno mogu da se okrenem - nema Nika, ne vidi se ni stijena na kojoj je stajao. Odjednom Vasilj zastade i okomi se na Ivana: "Zapeo si bio iz petnih zila da odvuces Veljka s njegovog terena. A zasto to?"

"Bojim se", rece Ivan. "Prevarice neko Veljka. Ne cuva se Veljko, mozemo ga izgubiti."

"A Nika si ostavio, ne znas ni zasto si ga ostavio. Mislis li da njega puska ne pogaða?"

"Nika nece prevariti. Vidis - on nikom ne vjeruje."

"Jeste - nikom. Ni sebi on ne vjeruje. Ima tu neki bog ili ðavo - nesto je njega potkopalo."

Strah ga nije potkopao, rekoh u sebi, jer od straha se covjek scucuri, a ne trazi po noci i po kisi gdje ce kavgu zametnuti. Ni bolest ga nije potkopala - ne kaslje, ne zali se. To sto je mrsav, od gladi je, a sad su svi gladni. On bas nije navikao da ga sudbina miluje i nije mu prvi put da bude gladan. Ni majka, ni otac - niko nije imao vremena da ga mazi. Pobjegao je bio od strine u ujcevinu, s one strane Koma, a ni tamo mu nije bilo mnogo bolje. Jedino je kod nasih nasao malo paznje i ljubavi - mozda je tada uobrazio da su svi ljudi dobricine kao braca Zatarici i Jug Jeremic. Za trenutak je tesko kad covjek uvidi da ni svi nasi nijesu dobricine, ali i to poslije proðe. Savladace on i tu krizu, pa vise nece traziti od ljudi da budu bolji nego sto su. "U stvari, bio si nepravican", rece Vasilj. "Zasto", pita Ivan. "Vise ti je stalo do Veljka."

"Pricas gluposti."

"Jer Veljko ima bratstvo, masu, a nije samac kao Niko."

"Nijesam na to ni pomislio."

"Znam, to ide samo po sebi, bez misljenja. Navikli smo da nagonski osjetimo ko je od vece koristi za pokret, za nas, pa da mu poklonimo vecu paznju. Varamo mi to sebe i druge kad kazemo da su nam svi jednaki. Nije tacno da su nam jednaki - uvijek nam je bio preci onaj koji je jaci u necemu, koji ima zaleðe i uticaj i ne znam sta. To od pocetka, i svi tako. Borimo se za pravdu, Ivane Vidricu, a uz put ipak cinimo nepravde - to je mene dugo potkopavalo, zar ne moze i druge da potkopa?"

Glas mu je nejednak, na precmiljke i preskamuke, naizmjenicno se rasplamsava i kida: tri godine je cekao da ga prime u SKOJ, a druge su primali za tri mjeseca ili za manje, prema nacionalnom i ðavo bi znao kakvom kljucu. Smucilo mu se bilo da ceka, doslo mu je bilo da psuje, a drugi nijesu imali strpljenja da cekaju, posli su i sad su mnogi s one strane... Ivan se prekrsti lijevom rukom i ne rece nista. Mogao bi mu reci da je nepravda nuzna, jer se pravda iskrivi cim se zemlji priblizi, ali Ivan je pametan - cuti. Oborio je glavu, gleda nekud unutra. Tisina je, samo sto susti suvo lisce lanjsko i preklanjsko pod nogama. Ponekad se pod povjetarcem cuje i veseli sum zivog lisca odozgo s grana, a poslije se opet dva lista, jedan s grane a drugi sa zemlje, dozivaju u prekogrobnom razgovoru. Kroz sedam-osam nedjelja, tamo u septembru, pocece na zemlji da se mijesaju i tek tada ce se razumjeti.

OD KAMILE ZMIJA

Da skratimo put, zagazismo u jezerce livade. Tonemo u travu do pojasa, tri krivudave brazde ostaju za uspomenu za nama. Svaki za sebe, kroz tri posebne kapije okicene zelenilom, upadamo u tvrðavu smrceve sume. Unutra je mracno i mirise, a sve sto se vidi nagovjestava ono sto ne postoji. Obicne praznine meðu stablima lice na stubove od biljura i plavetnila; jedna suva jela izgleda kao zvonik podzemne bogomolje. Kao u snu ili u omami, raðaju se priviðenja. Ima stijena obraslih mahovinom - one su satori ðavolje vojske sto se jos koleba kojoj ce se strani pridruziti. Nekad izviri poglavica u krznu, pa se povuce; nekad posalje izvidnicu, a ona se povlaci prije nego osmotri. Jedno zadimljeno mjesto zamislili smo da je vrelo s isparenjima, ono se odjednom pretvori u proplanak; staze koje su isle preko njega progutalo je dzinovsko lopurje.

Ponovo se zgusnula zelena magla sume, kao porocena za mastanje. Zamisljam dvorce za odmor rudara, s terasama za tkalje i vezilje, jezera s camcima za livce i lozace, hladnike s klupama za zidare, podzemne tamnice za trgovce i bankare s vrecama tantuza da imaju sta da broje. Sve se to, jedno za drugim, stvara i rasplinjuje. Odjednom se zabijelje kocka daske ostavljene da se susi - stoji, i ne gubi se kao ostalo. Tarem oci, a to i dalje odolijeva pogledu i zove bjelinom da mu se priðe. Uputismo se tamo zeljni da izbliza pogledamo djelo ljudske ruke koje nije stvoreno ni za napad na nas, ni za odbranu od nas, i sasvim bezazleno stoji u gori. Prepusteno samoci i tisini, ono nam nicim ne prijeti; naprotiv - podsjeca na prosla vremena kad se jos mislilo da na ovom svijetu moze da se zivi i od postenog rada ruku.

"Kad bi me pustili da biram posao", kaze Vasilj, "bas bih ovaj izabrao."

"Da glacas daske, ili da ih gledas", pita Ivan.

"Sta bilo sto je u vezi s drvima."

"Znam zasto", kaze Ivan. "Tako bi imao dosta iverja da lozis vatre dok si ziv.

"Drvo je najposteniji stvor na svijetu", rece Vasilj, "zato ono i kad je mrtvo mirise... Evo sjekiru gdje je sakrio."

Izvukao je sjekiru, kucnu oboreno drvo. Iza slozenih dasaka izroni izduzena glava Vucka Masnika s brkovima. Lice mu je jos sasvim tupo od sanjivosti, brzo trepce ocnim kapcima da se snaðe. Ispod kapaka dva ispamecena oka trzaju se kao dva nazivo odrana misa koji bi htjeli da pobjegnu na razne strane; vezani su repovima jedan za drugog, zato ne mogu pobjeci, a od njihovih trzaja grce se Masnikovi obrazi. Donja vilica, zaboravljena, otpusti se sasvim: lele, uhvatise me na spavanju!... To je kratak trenutak, bogat slozenim promjenama. Stravu na licu smjenjuje ljutnja; zatim zabuna, jer - prepoznao je Vasilja. Osmjehnu se - odlucio je da pripremi teren toboznjem veselju. Ruke, ispruzene za odbranu, savise se u pokret zagrljaja. Najzad doðe i do glasa:

"Vasilju, vatro ziva, koje su te to vile danas donijele?"

"Brze noge, a ne vile. Nema vila u ove dane."

"Ima, ima - vi ste vile i dike nase"...

Prekide se usred rijeci: ugledao je mene, upravo bradu, i stade zakamenjen. Ne zna je li prenaglio, najradije bi povukao ono sto je vec rekao. Ispruzi vrat i upita:

"Koji ti je ovaj s bradom?"

"Ne znam, neka vila s bradom. Tu je iz Meðe, tebi je blizi."

On se ponovo odusevi: "Ono je Lado, tako mi tvorca-boga!"

"Jesi li ga uzelio", upita Vasilj.

"Bogme jesam vise nego sto mislite. Dobro mi dosli!"

Ogroman je i pogrbljen, s dugim vratom oguljenim od vuce i tereta i kopanja po kisi i suncu. Gole su mu tanke noge do koljena, obucen je u mrke dimije i dzemper sure pustinjske boje - ta odjeca na cudan nacin upotpunjava njegovu iznenadnu slicnost s kamilom. On je i prije bio takav, kao kamila, ali ja to nijesam dovodio u vezu. Sad mi dolazi na um: i zivot mu je bio nekako takav - opterecen. Zimi je nosio bremena sijena iz planine, ljeti je dovlacio kukuruz i paprike iz Peci, u jesen je gonio tovare razvodnjene rakije do ®abljaka i Savnika da trguje, stice, podmiruje dugove za kupljene njive i okrajke. Samo u proljece mogao ga je vidjeti covjek, ali ni tada ne kod kuce, nego po njivama - kako ore, prikopava, proklinje vrane i goni ih grudvama zemlje.

Opet je stao, prekrsti se od cuda:

"Jesi li ti to, Ivane?"

"Jesam, cini mi se."

"A oni kazu da si u Bosni."

"Bio sam do blizu Bosne."

On ga i ne slusa, nego nastavlja: "Lazu, brate, nista im se ne moze vjerovati. I za Lada su rekli da je poginuo, i da su mu grob vidjeli, a ðavola su vidjeli, i ðavola ce vidjeti! Kako si, Ivane?"

"Eto dobro, kad nije bolje, a moglo bi i bolje da bude."

"Bice bolje", kaze Masnik. "Mora bolje, posto nema kud gore, a ovako jos dugo ne moze da ostane."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Dosla mu je na um zanimljiva misao: hoce da nam pokaze svoju kolibu, da znamo gdje je - moze nam to nekad zatrebati, nikad covjek ne zna kad ce mu sta zatrebati. U stvari, to je samo njegov nacin da nam da nesto za jelo, a da nam pri tom ne pokaze kako je opazio da smo gladni i da nas ne ponizi cekajuci da sami zatrazimo. Posao je desetak koraka ispred nas; osvrce se cas na jednu, cas na drugu stranu. Na nekim mjestima zastane da dobro osmotri teren i njusi trazeci sumnjive mirise. Poslije slobodno koraca. Ne govori nista, a po licu i po hodu se vidi da strahuje od zasjeda. Ponekad mi se cini da namjerno pretjeruje u tome; Vasilj kaze da on to glumi, a Ivan misli da je prirodno. Stigli smo iznad kolibe opkoljene torovima, ogradama, jazovima, puteljcima; on nam je pokaza s ponosom i ostavi nas da cekamo.

"On je, cini mi se, ucestvovao u ustanku", rece Ivan.

"Jeste", rekoh. "I u prvoj borbi zarobio Talijana."

"Znam kad je bio siromasak, a sad - skoro gazda. Nakupovao je zemlje, i ostalo mu je dosta stoke. Snalazljiv tip."

"Bio je i odbornik", sjetih se, "prva narodna vlast." "Moze li on nekako da obavijesti one dolje", zabrinu se Vasilj.

"Ne moze", rece Ivan, "Jos nijesu uveli telefone."

Gledamo - iz kolibe ne izlazi niko, samo dim izbija izmeðu dasaka i krova. Po ogradama se suncaju nove ponjave. Pas miruje, nije nas ni osjetio. U tisini se cuje zujanje muva nad slamaricama slozenim ispod streje. U jednoj ogradi zeleni se bujan krompir; kupus, u drugoj, pocinje da glavici. Po svemu izgleda da ce biti dobra ljetina - obicno je dobra ljetina poslije duge zime. Na kolju se bijele konjske i volujske lobanje da plase zeceve i jazavce. Njivica jecma mreska se na povjetarcu - kao da se njome razmece sreðen seljacki domazluk i radan zivot od kojeg smo se mi odbili na opasnu stanputicu. Najzad stize Vucko Masnik s karlicom toplog kacamaka. Nije ni rakiju zaboravio, a ona je jaka i pece kud prolazi.

"Imas li zita", pita ga Ivan.

"Rastezao sam, sastavicu do novoga."

"Teska ova godina!"

"Nije laksa od Arslan-pasine godine."

"Sigurno ih ima sto umiru od gladi."

"Spasava nas pomoc od Talijana, umiralo bi se da nije nje. Ovako manje, samo se trbusi naduvaju od trave, i boluje se i krpi se."

"Daju li svima pomoc?"

"Samo ko je upisan - to se zovu lojalni - a za partizanske kuce, i za sumnjive, nema. Njima ni soli ne daju, ni za pare da je kupe ne daju im. Dali bi im ljudi od svoga, a ne smije se to - kaznjavaju ako se dozna. Bila je buna oko toga u nedjelju, do svaðe doðe i zamalo do mrtvih glava. Kacarandin sin, onaj sto se pricalo da je lud, veli: soli svakom treba da se da, svi su na spisku. I jesu na spisku, to nasi na spisak stavljaju i mrtve, da sto vise izvuku i da njima preostane. Svi bi pristali da se so svima podijeli, ali ne da Mijajlo Savovic: ja sam, veli, pokrstavao Brezu i Meðu do navrh Utrga, kad su se bili odmetnuli u boljsevizaciju, pa cu ja, kaze, da odreðujem kome treba soli, a kome batina. Znas da vas mnogi proklinju, i neki od ovih s cetnicke strane, sto ste ga zivog ostavili. Pa i sad da ga ubijete, narod bi se oveselio i rekao bi: alal im vjera!"

"Sad nam nije do toga", rece Ivan. "Imamo preceg posla."

"Znam da imate, ali ovo bi najprece bilo."

"Svraca li Niko Sajkov kod tebe?"

On se trze zbog necega. "Ponekad, kad mu dozli glad."

"Trebalo bi da mu pomognes."

"A kako? Njemu ni bog ne moze pomoci. Ako ti on ziv doceka jesen, zakolji ti mene i pljuni mi u brk!"

"Zasto mislis da nece?"

"Ne daju mu", kaze Masnik. "Nasli su mu sve putove i stranputice, i izvore gdje vodu pije, i gazove gdje prolazi. Zna se kod koga moze da svrati na veceru i gdje spava kad je kisa. Stalno su mu za petama - jedni ga prate, a drugi cekaju. Nije to ni tesko: Niko je tu kao ona jedna riba-samica u oplicaloj mrtvaji vode - kud god krene, moze pravo u kos, ili u vrsu postavljenu za njega, ili pravo na udicu da se uhvati. Prosto je cudo kako se i dosad odrzao. Ne bi se odrzao, dolazio im je na puske, ali oni, izgleda, zele da ga posto-poto zivog uhvate. Od mrtvoga se ne moze nista izvuci, mrtva usta ne govore, zato ga oni hoce zivog, pa da ga stave na Isusove muke. Imaju u Kolasinu nekog sto vjesto muci, iz Beograda im je dosao, specijalista. Opasno bi bilo ako ga tako uhvate - primorali bi ga da sve kaze: gdje je svracao i ko ga je pomagao...

Slusam ga, a tesko mi je kao da me bije po glavi. Vise ga i ne slusam, neka slusa Ivan Vidric - to je njegova stvar. Cujem samo isprekidane glasove kao da negdje u daljini zloslutan pas zavija. Kroz zbrku ovog ovdje i onog u daljini, u sebi mislim: ovaj se nesto mnogo pravda, moze biti da je i on jedan od tih udica. Mozda su ga zaduzili da im on nekako Nika namami i privuce, pa ga je strah uhvatio sad kad vidi da Niko nije bas sasvim sam kao sto je on mislio. Nas je on bio izbrisao iz racuna, mislio je da smo u Bosni i u grobovima, rodili smo mu se tu iznenada i prekinuli ga usred nesvrsenog posla... Ne znam, varam se vjerovatno, jer - covjek je kapija s devet brava, jednim kalauzom se to cudo ne otvara. Kao kroz maglu mi se cini da Masnik nije ni covjek, nije ni kamila, nego zmija koja govori. Stara dugacka zmija iz kamenjara pokraj groblja, iskrivljena i grbava - grba joj je od plijena koji je vec progutala...

"Zna li on to", upita Ivan.

"Ne zna on nista. I kad mu govorim, kao da kamenu govorim."

"Ne vjeruje?"

"Uobrazio se u junastvo, a junaka za zlo bogme ima i na ovoj drugoj strani. Misli on da moze ono sto mu je otac mogao, a ne moze. DJavo bi ga znao, ponekad mi se cini da on nije u cistoj pameti. I ne cudim se tome - mnogo se prepatilo."

"Tako je kako je", rece Ivan. "Sad se tome nista ne moze."

"Sklonite ga odavde! Niko ziv vam ovdje dugo ne moze."

"Ako mu se sta desi, bar cemo ga osvetiti da se pamti."

To je prvi put da cujem Ivana kako pominje osvetu i prijeti njome. Uvijek je on nas stisavao - da je osveta zastarela, iz davno proslih vremena - a sad ju je kao posljednje sredstvo zgrabio i vitla njome. U stvari, mislim, ta prijetnja nece pomoci. Kome da se prijeti? Talasima da ne progutaju ostrvo. Talasi su bezbrojni i bezimeni, guraju jedan drugog bez svijesti i bez brige za buducnost. Zasto i da brinu za buducnost, kad ce ih ona svakako rasuti i u druge pretociti?... Svejedno, Ivan nastavlja da prijeti kako ce Nika osvetiti, pa makar nikog drugog ne osvetio - njega hoce, jer Niko ovdje nikom nista na zao nije ucinio, ni mrava zgazio, ni vodu natrunio. Ustali smo, a on i dalje o tome - kako to nece propustiti, kako ce mu to prvi posao biti, nek se zna i nek se prica... Najzad Masnik poðe da odbija daske, a mi uz goru.

"Sto si navalio s osvetom", upita Vasilj.

"Ovaj mi je sumnjiv", rece Ivan. "Nek se uplasi! A osim toga - treba jednom i da osvetimo neke nase."

"To ja odavno govorim, onda bi nas vise postovali. Nek ne misle da smo slabotinje, hriscani."

"Ovaj je, cini mi se, spremio sve da smakne Nika. Stalo mu je samo da skine sumnju sa sebe i da se predstavi kao prijatelj."

"I meni se cini da je neprijatelj."

Tako: slazemo se, a bas zato je vjerovatno da smo se prevarili. Posto smo mi navikli da zakljucujemo po znacima a ne po rijecima, mozda nas je isti znak prevario. Vise bih volio da smo se prevarili - ostala bi nam nada da cemo ponovo vidjeti Nika - zato iznalazim razloge. Masnik je, otkad ga pamtim, bio mirno postenje, porodicna nasa seljacka kamila. Sve sto ima stekao je radom, znojem, leða su mu ogrbavila od bremena, vrat se ogulio od konopaca. Nikad ga u necem nepostenom nijesu uhvatili, a ono sto je rakiju razvodnjavao - vidio je od drugih. Cak i Talijana kad je zarobio, vratio mu je novcanik i pare s fotografijama - nista mu iz dzepa nije uzeo. Na frontu kod Plava i na Mokri strpljivo je podnosio glad i brige, odlazio na straze, upadao u rovove, a nikad se nije ni pozalio ni pohvalio kao drugi...

Skoro sam se umirio, ali unutra ima i suprotnih glasova koji sve to razaraju. Kad je tako, pita jedan od njih, zasto su mu dozvolili da izjavi stoku u planinu?... Mora da su mu postavili neki zadatak - sigurno se obavezao da ga izvrsi. Inace ga ne bi pustili da se udalji iz atara, ili bi ga satjerali dolje kao druge. A sto se tice zarobljenog Talijana - nije on zbog postenja propustio da ga opljacka, nego je u sebi sracunao da mu se poslije to postenje moze isplatiti... I najzad - ima svaki covjek jedno vrijeme kad mu slicnost s kamilom dosadi, kad vise ne moze da izdrzi, ili mu se ne isplati da to bude, a tada postaje zmija. Mozda je on zmija, ili tek postaje? Ne znam, sve mi se zbrkalo. "Ko ce znati sva imena kojima se Visnji zove", a ko li tek sve podlosti kojima se Visnji sluzi?...
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 25. Maj 2020, 03:40:17
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: 24sata :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: ConQUIZtador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: Advokat Draganić :: MojaFirma

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.071 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.