Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
banner
Trenutno vreme je: 28. Maj 2020, 06:18:27
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Mihailo Lalic  (Pročitano 18425 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
"U stvari je tvoj, jer i onda su se dijelili na dvije strane. Knez Milutin je htio da se pokori Kariman pasi: odnio bi barac i pasu bi obrlatio da ne trazi Fatu i Kustrima. Zbor se slozio s knezom Milutinom i sve bi se dobro svrsilo, ali se tada isprijecio knez Mirceta i rekao Milutinu: Skidaj glavarske znake sa sebe, kapu i kozuh i mac otpasi, obrij glavu, privezi calmu, pa idi da ljubis pasine skutove. To pominje i narodna pjesma: Zbor zborise dva brata roðena, zbor zborise dok se umorise, al se braca slozit ne mogose, jedan oce a drugi ne oce. I pleme se na muke stavilo, zbog Mircete zloga vojevode - sto ne slusa brata mudrijega... Eto, mislio si da su svi guslari na vasoj strani, a nijesu. I s pravom, jer onda je nastala sjeca i muka, sablje i roblje, i nazvala se Piskava dolina po vrisci djece pod sabljama, i Bjezanska pecina i Robov laz, a Mirceta Zli se dotle zavukao i Omando ispod Ljubana da bi svoju kozu sacuvao kao ti sad."

"Je li je do kraja sacuvao?"

"Ne do kraja. Poginuo je ispred Plava, blizu mosta - nagnao se na svoj mac kad je ranjen pao s konja."

I to sam negdje nekad cuo. Bas bih se rado vratio odavde u ono zlatom izvezeno Nekad gdje sam to cuo. On, cini mi se, sve to sto govori izvlaci iz mojih uspomena kad se islo u pljacke, kad su sirili cestu, kad su pjevali Oj djevojko, oj djevojko vareniko vruca, ljeto proðe, ljeto proðe ne udrobih u te... Onda je Marta Pantelina udarila nekog peracem po celu sto se pohvalio da je s njom spavao. U ono vrijeme jos nijesam znao po cemu je strasno sto je s njom spavao, trebalo je da nekog pitam a nije se imalo vremena od novosti sto su se iz dana u dan srucivale. Komiti su ginuli i izginuli, preostali su se ispredavali, pa su poceli da se vracaju svapski spijuni, slobodni i zakonom zasticeni, da pricaju kako su narod spasavali od odmetnika i od Svabe. Mislim da je bas jedan od tih sto su se odnekud kasno vratili, s cipelama, sa sesirom, s oziljkom od rane preko cela i nepomicnim okom od stakla, pricao da je Mircetu Zloga najzad stigla narodna kletva te se na svoj mac nagnao.

"Sigurno ce i tebe nazvati - Lado Zli."

"To nije vazno. Zavisi ko."

"Najcudnije je sto ti mislis da se toboze za ljude boris."

"Ne toboze, nego bas za ljude. Za koga, ako ne za njih?"

"A mrze te, i ti njih nista manje."

"To su tvoji sto me mrze i sto ja njih."

"Svi su moji, drugih nema. Od zemlje i vode zive, a ne od praznih prica. Vise vole panjok danas nego kolhoz i slobodu prekosjutra."

"Ima i drugih, samo se ne vide, prikrili su se privremeno."

On se zaljulja od prigusenog smijeha. Vidi mu se samo gornji dio tijela kako viri iznad grane. Noge svoje, iskrivljene i nejednake, stalno krije iza zbunja. Kako se mjesec dize i osvijetljeni prostor pokrece, premjesta se i on svakicas podesavajuci da ne opazim da od njega nema sjenke. Stidi li se on sto je nema, il se plasi?... Ako se plasi, to mu je slabost na koju treba da navalim. Samo sjenka nema sjenke, a iz toga bi se dalo izvesti da je on samo sjenka i utvara - ne znam cija, mozda moja. Bez mene ga ne bi bilo, ili se za njega ne bi znalo, zato me stedi. I bez samoce ga ne bi bilo, zato mu je krivo kad potrazim i kad naðem drugo drustvo. Vrijeme koje brda razara vodom sto iz njihovih utroba izbija, podmetnulo mi je tu utvaru da me njome rasparcava na dvoje i na cetvoro. Prvo me navelo da je sam dozivam i da je igrom maste stvaram - da mi skrati vrijeme - a sad, kad se ustalila kao neka prokleta masina sto se sama sobom obnavlja, imacu muke dok se od nje oslobodim...

"I neces se osloboditi", zareza on.

"Nego sta? Neces mi, valjda stalno za petama?"

"Dok si ziv. Kako da se oslobodis?... Kad?"

"Kad naðem drustvo."

"Gdje da ga naðes? Po potocima, u grobovima, rastura se tvoje drustvo - jedan na brdu, drugi u dolini. Nije to drustvo za druzenje, nego za plac."

"Ostace neko, nikad svi ne izginu."

"Kako su zapeli s jedne i s druge strane, ne bi bilo cudo da bas svi izginu. Oni sto ostanu, bice drukciji da ih ni majka ne prepozna - jedni umorni i zguzvani, krpe od ljudi, drugi divlji i lukaviji od ðavola. Bice i trecih: navikli da kradu, kao ti sto se navikavas, ili da grabe gdje sta stignu, pa im se usladilo da grabe, pa od grabeza nemaju vremena da dignu glave. Pa i kad ih dignu, vise ne poznaju nekadasnje poznanike ako nemaju neke koristi od njih. Je li to drustvo? Otkud drustvo i ko ce kome da vjeruje - kad ste stoput na vjeru prevareni bili? Cak i nijesu svi posli u borbu da za druge ginu, ima ih sto su u to zaplivali da za sebe zive. I vec zive, intendanti i ne znam ko - imaju slanine i cizama i po desetak kaiseva preko grudi"...

"Ima li tebi kraja", viknuh.

"Ne, zasto? Sta ce mi kraj, kad mi je dobro i ovako?"

"Zar ti niko nista ne moze?"

"Ne ko me mrzi kao ti. Samo moji, oni od kojih se ne cuvam. Ali oni su strasljivi."

"Nijesu bas ni strasljivi kad se okupe u gomilu."

"A ko ce ih okupiti?.

To se, eto, i ja pitam. Postarao bih se da ih okupim i mozda bih uspio u tome, ali, posto ne znam kako da ih natutkam na njega, stvar se ne bi rijesila. Oni bi prvo na mene navalili, a on bi dotle pobjegao u pecinu da se ruga i meni i njima. Dojadio mi je, ne mogu vise da ga trpim. Nije to samo sto me truje sumnjama, strepnjom, svacim, i sto mi omrazi sve sto ucinim i ne ucinim, nego me stalno podsjeca na ðavola sto je covjeka zaoglavio. Prosto mu je stavio neku ðavolju vezu oko glave, nesto tanko kao dlaka i nevidljivo, pa ga jahao i mamuzao do beskraja. Covjek je mislio da ide kud treba, a ðavo ga dotle vodio iz pecine u pecinu i iz zla u gore. Mene, doduse, nije zaoglavio, nista slicno nijesam opazio, ali ja ne znam znam li ovo sto mi se cini da znam i da gledam, a nema nikog da potvrdi.

"Kad ti spavas", upitah ga.

"Sta ce ti to sad?"

"Htio bih malo da se odmorim a ti mi ne das. Odmaracu se kad ti zaspis, ali ne znam kad ce to biti."

"Kad pocne kisa. Ne volim kisu, pa se sklonim."

"Ni ja je ne volim, to je jedino u cemu se slazemo."

"Kisu voli ko ore i kopa, a ja i ti to ne radimo nego o dobru mislimo.""

"Nezgoda je samo sto se ne slazemo sta je dobro."

"Slozicemo se, ima vremena."

To on meni prijeti - ima vremena. Znam da ga ima koliko nesrece i praznine, i cini mi se da je ono isto s njima. Lakse je ljudima koji ga rasparcaju na radove i odmore, lakse bi i meni bilo kad bih imao da nesto radim - da obaram drvece, ili ljude, ili zene, ili da lovim zeceve. Posto mi je sve to uskraceno, ostaje mi samo da buljim u njegove gladne oci sto svaku srecu zacas rasprse i nadu u porugu preokrenu. Od tih ociju se brzo ludi - sad mi je jasno da je Niko Sajkov poludio prije nego se predao. Dojadila mu je samoca kao kisa, pobjegao je od kise u vodu, a ja necu. Ustadoh da poðem, a DJavo me pita bjezim li to od njega. Bjezim, priznadoh - sto da krijem kad on to i sam zna. Stici ce me opet, kaze; pa nek stigne, sta mu mogu. Spoticem se preko sanceva i ne pazim bas gdje stajem - samo da se prije udaljim. U daljini ispred mene stoji visoka Lelejska gora: prije su bila samo dva vrha, kao dva leleka skamenjena, sad je odnekud i treci izrastao.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
OSTA KAPA NA BACANA

Dobro je sto nemam sata - svakicas bih ga potrzao, i sumnjicio, i gurao da brze ide; s druge strane bi me nerviralo sto me svojim hodom podsjeca da sve nekud ide i ide dok se samo ja izlezavam. Ovako bez grize lezim na proplanku i gledam vedro nebo u visini. Bistro je toliko da zeð izaziva, s plicacima krajevima, s virovima bez sljunka i dna, a najdublje je iznad mene. Ima nekih zracnih iskara sto igraju u nedogledu, ali one nijesu posljednje do kojih se moze stici - vazda se otisnem jos korak dalje, a taj korak je citav ponor kroz koji propadam i gubim dah od mjesavine slasti i straha. Mostim tako od ponora do ponora, ispran prazninom i plav od nje do kostiju i kroz kosti, dok se sve moje rasipa prostorom i sjedinjava sa svjetloscu. Samo su mi jos oci ostale da me odvode sve dalje i dalje - letim, lebdim nad svijetom kao prozracna iskra sto igra u nedogledu meðu ponorima.

Traje to nekad pola sata, mozda i vise, dok se izigra. Umorim se i otezam; vratim se gdje sam, pa se pitam: sto ludujes, Lado, jado, sto se ne smiris?... Da su ti oci triput prodornije nego sto su - sta bi tada vidio? Ovaj isti ponor plav od praznine - plavo nista oko svijeta koje u stvari nije ni plavo, i vise nista. Gledao si ga, nagledao ga se, obnevidio si od gledanja. Sad ga ostavi, jer ti nijesi luckasta letuska sto od straha srlja u nista, nego covjek i komunista koji jos pomalo vjeruje i sanja o stvaranju neceg boljeg na zemlji. Ne znam ko te tim snom usrecio. Ne mozes mu zamjeriti sto je to ucinio. Naprotiv treba da mu zahvalis, jer pored svega, kad se razmisli - nema vece srece od te na svijetu. Nije jedan bio koji te tim zaduzio; mnogi su bili, s raznih strana, i stalno su se dopunjavali: stric Tajo kad je negdje docuo da Lenjin kotrlja bujere i gazde po Rusiji, pa doktor Markovic kad se odmetnuo, pa Vranovic kad je sam kao proklet prolazio...

Tako sam opet zaplivao u prazninu, sad neplavu, meðu sjenke prohujalih u nepovrat, a i to je jedno bjekstvo iz ovog ovdje. Nije bas bjekstvo, branim se u sebi, jer sramota je priznati bjekstvo - nego ja to pokusavam da nekako zaronim u sebe, a to je u proslost, da tamo naðem nesto za oslonac, ili neki primjer za ugled. Trazim i trazim, a uzalud: svako je nekakvo drustvo imao, niko se nije sam otisnuo - samo Vranovic se izdvojio pa izdao i Niko Sajkov sam ostao pa propao. Sam covjek je nesrecna luda sto se kolje sama sa sobom, i bunca, i fantazira. Bez obzira na godine, on brzo postaje stara luda sto je sve svoje nadzivjela i pogubila - posrce putem i bez puta, rezi, place i pjevusi, nosi pruje i macuge. Po tome lici na rijeku kad lelece sto ne moze da zastane ni na sebe da se osloni pa da se vrati. Jedino sto joj je ostavljeno, to je da se podijeli na dvoje ili na cetvoro - da ne pogine sva odjednom, sama bez otpora i krivudanja.

Nezgodno je sto cim pocnem da razmisljam, brzo cuda naizmisljam i zamrsim se u njima. Siguran sam kad ne mislim, kad samo gledam cvrste stvari naokolo kao sto i one mene gledaju. Tu sve stoji na svojim mjestima, kao lani i predlani - cuce stijene, klece kleke, siklja jelar i sija sunce. Ima kamenja razdrobljenog od starosti sa srebrnim zilicama odmah ispod povrsine, s ostecenim kristalima i sicusnim ogledalcima - svjetluca kroz travu i oko puta da pojaca bijesak avgusta. Od toga mi se pricinjava da su kosti - rebra hajducka i vojnicka, srpska i turska i njemacka i klimenacka sto su se svakog rata i bezrata prosipala oko proklete Lelejske gore. Put se na nekim mjestima bijeli kao da je posut brasnom od kostiju. Ima i skeleta od drveca sto suvo stoji, siri ruke avetinjske i nijemo prica svoje jade. Sad vidim da su ti lesevi, sto mrtvi sijede i bune se, preci svih vampira i ðavola iz sume prica.

Jedna pticica zute glave, sa zutom mrljom na grudima, doðe iz jelara, zaskakuta, poce da gazi po mojoj torbi i oproba je kljunicem. Vidje da se prevarila, ode dalje pa se vrati da provjeri. Gleda me jednim okom i skace; naglo se okrene da pogleda i onim drugim - iz tog zamaha zaleprsa i odleti. Uvjerila se da sam nesto zivo, uplasila se od mog pokreta, dohvatila se grane I sve se srecno svrsilo. Ipak se nije svrsilo: evo je ponovo - skok, skok, i sunja se oko mene. Stigla mi je na domah ruke, ceka samo da se pokrenem pa da nestane. Znam sta ceka, volim tako da je gledam i pustam je da me potcjenjuje. Posto nije uspjela da izazove desnu ruku, ona prelazi s lijeve strane i vjesto veze po cumpama trave. Jednom pomislih da sam joj negdje kraj gnijezda; pomakoh se da pogledam - ona pobjeze glavom bez obzira. Pobjegla je prestravljena, ali joj njen ðavo ne da mira - ponovo doðe da me zacikava. kljucne dvaput, uspravi glavu, podigne i repic s druge strane, pa se pita sto i ja to ne oprobam.

Najzad mi je dosadila, poðoh u jelar iznad puta. Livada sa stijenama osta sama da se sunca. Samo trenutak je bila sama, a onda se pojavi covjek. Trgoh se od straha - gdje je jedan, bice i drugih. Gotov sam da strugnem, pitam se kud cu - kroz tu zbrku ga svejedno gledam: visok je, pognut, sijede brade, naslanja se kao na stap na dugu pusku talijansku. Sam je jos uvijek, a cast mi ne da da od jedne brade bjezim. Najbolje je da ga ubijem, rekoh u sebi. Dugo sam se izlezavao i plandovao, I pustao da po meni rða pada - izlijecicu se od svega toga kad ga smaknem. Vrijeme je da i ja jednom nesto ucinim, a to je sad jedino sto mogu da ucinim za covjecanstvo. Nije bas tesko, lakse cu ga nego zmiju. Pa i pravo je: kakav bih ja to sudija bio da kaznjavam male zmije a ostavljam velike s bradom?... Naslonio sam pusku da ne vrda, vidim mu samo gornji dio kako se propinje na raznju nisana - de jos tri koraka, pa vise neces nikad, nikud!...

Covjek kao da je osjetio sta ga ceka, stade i rece:

"®uta, mala, veselica! Skok, skok, opa-a!"

Opazio me, pomislih, i sisao s uma od straha. Lice mu se iskrivilo u najezen bradati osmijeh, okrece se i skoro klice:

"Sto si fina, sto si krasna, aman, aman! Caka-caka, mala, maja! Kljunic repic, okice maje i krilasca - sve ti zdravo i veselo!"

On to s pticom a ne sa smrcu razgovara. Stvarno je lud, a ptici se to dopada. Ne bjezi kao sto je od mene bjezala, stalno mu se mota oko nogu i cirikce od radosti.

"Sama bila, pa se zazeljela, zuja maja. Nema ovaca ni jagnjadi, opuscelo ovo ljeto. Nema cobana kao lani, nema s kime da se igra. De, de igraj zujo mala, izigraj se - gledam te ja!... Tako, tako! Hop, cup, tak-tak nozicama, caka-caka, caka-caka, nikad kraja"...

Zaboravio sam pusku i sta sam htio s njome, i sve. Krivo mi je na pticu, skoro sam ljubomoran na nju - jer ona je visinska ptica, moja dakle - nije trebalo da me tako brzo izda i s bradonjom se sprijatelji.

"A sad dosta, zujo mala", rece on. "Ne mogu, vidis, umoran sam. Tako, zbogom, ticice mala!"

Po glasu se vidi da je umoran, a po ocima da nije veseljak - to mu se samo za trenutak staro srce raznjezilo da se zabavi s pticom kao s djetetom. Nikad ga nijesam vidio, a odnekud mi izgleda poznat. Lici na svetog Nikolu iz crkve, mozda je prema ikoni bradu dotjerao, ali nije mi po tome poznat nego vise kao pojam zrelog i klonulog ljudskog cuda ispredenog od dalekih suprotnosti. Krenuo je, ide pognut i zagledan u prasinu. Osmijeh mu je nestao s lica i samo tugu ostavio. Priblizio se, vec prolazi. Oci su mu sklopljene, mice usnama - ide i spava. Sta li trazi u mojim gudurama, ovako sam, s bradom i talijanskim cipelama?... Cipele sam mu opazio tek kad je prosao, pokajah se sto sam ga pustio da tako jeftino proðe. Cekaj, rekoh, nijesam ga jos pustiol To sto s pticama razgovara ne svjedoci da nije stetocina... Uspravih se i poðoh za njim da ga pitam sta je izgubio i sta trazi po mom imanju. Ako se zbuni i pocne da vrda - osmudicu mu bradu da me se sjeca!

On je dotle izasao iz jelara na livadu. Umjesto da zaðe u veliku sumu, skrenu s puta prema izvoru. Po tome kako je posao pravo k izvoru, vidim da je tu i prije dolazio. Baci pusku kao teret, kleknu kraj vode da opere ruke. Oprao ih je, okvasi oci I vratne zile, pogleda odbljesak neba u vodi, zatim i nebo - da provjeri je li gore ili dolje. Napio se vode, sjede u travu, odbaci cipele i carape. Skide kaput, prostrije ga, stavi torbu ispod glave i ispruzi se. Osjeti da mu prilazim, pripodize glavu da vidi ko sam i namrsti se. Prvo naiðoh na njegove cipele i caknuh nogom jednu od njih:

"Sacuvao si kondure", rekoh, "a moje izgorese."

"Kako izgorese?"

"U strazari kod mosta, ono kad su nas prviput napali."

Osmijeh mu zaigra oko usana, od njega se rasprama brada:

"Zar si tako brzo bjezao?"

"Brzo, nego kako! Kad se puca, nema sale."

"I od brzine ti se obuca zapalila? E, to dosad nijesam cuo!"

"Nije od brzine", naljutih se. "Ko kaze od brzine? Cipele mi nijesu bile na nogama. Tijesne, pa ih skinuo, pa u onom goroglavcu zaboravih da ih uzmem. U baraci su izgorele."

Tako - lazem naveliko kao da me ðavo uci. Nijesam znao kako to nekad i bez pripreme glatko ide. Dovoljno je da se prag preðe, a poslije se jedno na drugo nadoveze i leti se sve dalje da se ne padne i da laza lazu ne stigne. Cak je i zanimljivo, jer stvar se grana, stvara sumu, od istine pravi maglu da se sakrije kad do nevolje doðe. Istina je samo da smo u strazari nasli dvije puske i neciju torbu a hljebom i konzervom. Bilo je i nekih dronjaka pod klupama, mozda su bile i cipele, mozda su bas i izgorele: vise nije imalo vremena da se gleda, neko od nasih je spolja posuo benzinom i zapalio. Tako lazov i nehotice moze da napipa neke istine koje su bile zaboravljene, a zato nije sasvim siguran sta je izmislio a sta ne - to je njegova stvaralacka prednost nad onim sto ga slusa i gotovanski prima ili sumnja.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Ovaj jos uvijek sumnja i pokusava da me zbuni:

"Uhvatise li oni onda komandira Singeljica?"

"Uhvatise, pa ga pustise."

"Zivog?"

"Zivog. Obecao je partizanima da raspusti cetu i sve im je obecao sto su trazili."

"Ma, meni se cini da je on poginuo."

"Poslije je poginuo, u borbi, na Satoru: ispod brade ga pogodilo, a navrh glave izbilo."

Tu mi je pomogao pramicak istine koji se nasao u blizini. Kad drugi put zatreba, moze da se ne naðe - a sta cu onda? Propalo bi mi ovo sto je dovde uspjelo. Da ne bi doslo dotle, treba stvar sto prije da se preokrene - dosta je on mene provjeravao, sad cu ja njega.

"Nek prica sta ko hoce", rekoh, "Talijani su dobri ljudi."

On promrmlja nesto - izgleda da se ne slaze.

"Sasvim su dobri - miruju dolje i daju."

"Ne daju oni sto su dobri, nego im drukcije ne moze biti."

"Kako ne moze? Jesu li nam oni gazde?"

On opet progunða: osjeca mamac, pa nece da zagrize.

"Zar nijesu?"

"Jesu, kad si zapeo", rece. "Ali ovdje ni za gazde nema srece. Vidis li kakva je ova zemlja? Izgleda da je ima, a nema je, nego je to samo obucen kamen. Dolje je kamen, a ispod kamena suplje - jama, rupa, ponor, potok, svasta - sve sto valja i ne valja kroz te rupe dolje propada. Pocnes da ores, a kamen doceka i slomi ti raonik; bacis sjeme u zemlju, a ona ti ga ukrade. Zato ovdje gazde gube gace, a kad ih to ne opameti - onda i glave. Koliko sam ja tih gazda zapamtio - svi su otisli. I veliki, prozdrljivi Busatlije davali su ovdje vise nego sto su odavde uzimali - bice da su zato i propali. Pogledaj samo kako se zovu mjesta: Prokletije, pa Vragobija, pa Lelejska gora, s jedne strane Crna sreca, s druge Zlorecica i Pobljenik i Dzakovica - krvava livada. A Talijani su htjeli tu da vladaju, a da krvlju ne placaju. Kako, de mi kazi! Ko bi ih branio od partizana da nije nas? A zar bi ih mi branili da ne placaju?... E, pa nek placaju kad moraju, zaista ih zato hvaliti necu!"

Gledamo se kao pokerasi: daleko smo zabrazdili, nazad se ne moze.

"Kad tako mislis", upitah ga, "sto nosis bradu?"

"A ti sto je ne nosis kad mislis to sto mislis?"

"Nosio sam je do prije neki dan."

"Vidim, odmah sam poznao. A zasto si je obrijao?"

"Smeta mi u poslu, opaze je izdaleka. Ovako mi je lakse."

"Da se privlacis - dok te negdje ne smazu. A meni je bolje ovako."

"Da se ne vidi sta mislis?"

"Bolje je kad se ne vidi sta se misli, a najbolje je kad se nista ne misli. Prosto nista - pustis da raste sta raste i da sve ide kako ide - nekud ide. I ne uci nikog nista: svako zna sta treba, a niko ne radi ono sto treba nego ono sto mu se sviða."

Cini mi se da se prevario, a nijesam siguran. Prevarila ga je moja brada, sad kad je nema, i otkrio je karte - ako su to prave, ako nema i neke druge u rezervi. Mogao bih i ja moje karte da otkrijem, samo kad bih znao zasto. Sad bi to bilo dosta zamrseno, a dovelo bi samo do toga da se prekine igra. Meni se bas ne isplati da je prekidam - sviða mi se ova igra: skracuje vrijeme, vjezba zivce i otkriva mi neke sposobnosti za koje prije nijesam znao. To je kao u jesen, predvece, kad su prozori otvoreni, kad se u oknima stvaraju odbijesci predjela s preokrenutim pravcima: sva se dolina preokrene kao rukopis u ogledalu, put se zabijeli tamo gdje ga nema, vocnjak se stvori nad prazninom poznjevenih njiva, rijeka potece gdje nikad nije tekla. Nekad mi je to bila igra - pokrecem polako prozorska krila, mijenjam odbljeske, premjestam kuce, vocke i livade. Mozda se jos tada zacela u meni zelja da svijet promijenim, djetinjasta i beznadna, koja me dovde dovela...

"Svejedno", rekoh, "nije trebalo da donosis brado ovamo."

"Zasto?"

"Ovdje ima ðavola: zaoglave pa uzjasu,"

"Dolje ih ima vise, svakojakih. Sve su uzjahali, i sami sebe, pa ne znaju gdje im je glava a gdje rep. Jednoga zbacis, a dva uzjasu, pa se jos pocupaju da vide koji je gori. Sta je ðavo pri tome zlu? Nista!"

"Ima ovdje i partizana, a oni smude brade."

"Sad im nije do toga, prece im je da sklone glave."

"Ti ih zalis, cini mi se?"

Ostavio sam mu izlaz - da porece; on ne pohita, kao sto bi drugi, da ga iskoristi. Samo me pogleda sa zaljenjem i blagim prekorom - ucini mi se da me neka dremljiva i stara narodna savjest otuda gleda. Ne znam je li lud ili se pravi. Mozda ima sigurno zaleðe, pa se no plasi, ili je oguglao na prijetnje - zadrijema kad ih cuje. Pogleda me jos trenutak, izgubi volju, zatvori oci i okrenu se na drugu stranu.

"I ja ih zalim", popustih uze, pa ga pritegoh: "sto su ludi!"

On i to precuta.

"Mrzi ih svako", nastavih. "Mora da ih mrzi i ko nece, ako nece da mu se kuca zapali. Dronjavi su, sugavi, gladni, sami, i gdje doðu - samo nesrecu donesu. Rusi gube, Englezi planduju, a oni se jos necem nadaju. Cemu, kako? Je li se ikad nesto slicno culo?"

"Jeste", promrmlja on kao kroz san. "I bilo je."

"Kad je bilo?"

"Davno", promrmlja sa zatvorenim ocima. Izgledalo je da je to sve sto zna, ali on s naporom, kao da iz mutnog sna i iz dubokih pecina izvlaci, produzi sporo i zamrseno: kad je Kara-Mehmed pasa s Malesijom pod noz stavio Gornju Leleju - jednima je kuce palio, a drugima glavarstvo davao, da zavadi, da lakse vlada. Sve slomljeno i zavaðeno, popaljeno, ojaðeno - jedva se naslo desetak ljudi da se odupre. Odmetnuli su se, i s njima Bacan, vojvode Mircete Krivoga sin, i na glavi mu nekakva kapa. Proglasili su da je to vojvodska kapa, ostatak stare slobode i drzave, pa je puklo po narodu "Osta kapa na Bacana", a s druge strane je odjeknulo "I poljacko carstvo propade, a lelejska kapa osta." Jedno vrijeme su se vili oko sela, gdje se i sad Kapa zove, i ubijali agalare i ranili pasu iz Gusinja, a poslije su se pomakli u Lelejsku goru i posvaðali se izmeðu sebe. Jedan se i poturcio, drugoga u zasjedu namamio i ubio, treci je u Lakce pobjegao a cetvrti preko Starog Vlaha. Raspadali su se i otpadali, a opet je stara kapa do Kara-DJoka docekala. Poslije...

Ne dorece, ili ja nijesam cuo. Sta poslije? Cekam i cekam a on cuti, cak i ne dise, nema ga - iskrao se kao sjenka. Ucini mi se da je i bio nesto dosta slicno sjenki: duh naroda ili plemena sto ga je moja masta stvorila da se zabavi u dokolici. Guslao je bez gusala i pjevusio kao uz gusle: "A u doba vojvode Lakica, i svetoga Petra Petrovica, kad smo turska raja postanuli, nijesmo se Turcim' poklonili, niti smo im ruke poljubili. Za plijen smo plijen uzimali, a za glavu dvije otkidali, i svakoga svoga osvetili"... Pominjao je neka imena i dogaðaje koji su se ponavljali, time me najzad uspavao a tisina me probudila. Podigoh glavu i zacudih se: nije nestao! Tu je, spava... Brada mu je puna sunca, glava mu je skliznula s torbe. U torbi mu je komad hljeba i debela knjizurina ®ivoti svetaca, prevod s ruskog od episkopa Nikolaja. Voli kuca jaja dopisah pored imena prevodioca, sklopih i vratih knjigu u torbu. Ako starac nekad pogleda to mjesto, pomislice da ga je ðavo dopisao.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Maj 2020, 06:18:27
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: 24sata :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: ConQUIZtador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: Advokat Draganić :: MojaFirma

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.049 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.