Miljenko Jergovic?

Nisam imao prilike citati neke duze stvari od njega, samo neke tekstove po nekim novinama... njega ipak ne mozes ni u sali porediti sa ostalima

Pa, on mozda i jeste neuporediv, ali zbog svoje briljantnosti.
Kapor je u 70-tim dao ono sto nam je Jerga dao 2 decenije poslije.
U Hrvatskoj Miljenka Jergovica vec oznacavaju kao klasika koji ce svoje mjesto u buducnosti pronaci pored Krleze...
Da smo mi Krlezini suvremenici i da ga susrecemo na ulici, procitamo poneki njegov tekst u novinama ili drugdje, ne bismo ga dozivljavali tako, polumisticno...
Jerga sa svojom cupom, izlizanim trapericama i trulom koznom jaknom nije lik kojemu se u ovoj poplavi kiceraja i potpunog srastanja nekadasnjih kulturnih grupacija(vizualno je tesko raspoznati papke od raje) mozemo diviti kao recimo Krlezi, koji je za nas davno umrli pisac koga na svim fotkama mozemo vidjeti kao ugladjenog gospodina sa sesirom i stapom
Citajte Jergu, Jerga je najbolji!!!

U Hrvatskoj svasta ocenjuju kao klasik... pa ni taj Miroslav Krleza nije uporediv sa Selimovicem. I ako krleza ima dobrih dela, nisu ona u ravni sa andricem selimovicem, u nekim drugim domenima ducicem desankom i sl.
Volim ja ljude koji ok pisu za novine i sl, ali to nije to. Novine nisu nesto sto su nekad bile pre svega.

No, dobro, ipak BH piscima nema premca!
Namjerno sam naveo Krlezu, koji je hrvatski pisac, za razliku od svih gore navedenih (izuzevsi Kapora, koji je naturalizirani Beogradjanin i Srbijanac).
BH knjizevnost, knjizevnost BH naroda ili najbolje receno, knjizevnika koji su sa prostora Bosne i Hercegovine, nedovoljno je cijenjena kao takva.
Ista stvar je i sa muzikom, filmskom umjetnoscu...
Uvijek su to srpski, hrvatski, a sad i bosnjacki pisci, kompozitori, glumci, reziseri...
Iako su zapocele u 19. vijeku, nacionalne revolucije nasih susjeda/komsija, a sada i "osvijestenih" bosnjaka jos uvijek traju i nasi susjedi i domaci "ideolozi" nam po fasizacijskom principu pokusavaju nabaciti "istinu".
Mozda bas zbog toga sto smo najbolji!   :

Srbin muhamedanske vjere i srbin iz hrvatske je i dalje srbin

"Mehmed Selimovic je jedan od retkih koji je znao svoje poreklo i svoje porodicno stablo ... i koji se nije libio da kaze da je potomak Vujovica (kako je sam otkrio). Jedan je od najvecih Srpskih knjizevnika."

copy/paste

Dervis i smrt
  Mesa Selimovic



   Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao
zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise
pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi
bilo svejedno.

   Smesno je mozda , bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem
covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne
buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad
se javi.

   Mlade djevojke zamisljaju zivot i vjeruju rijecima. Starice se
boje smrti i s uzdahom slusaju o raju.

   Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez
snage da se ode.

   Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo
sto je proslo.

   Nista nemam osim uvjerenja da sam castan, ako i to izgubim,
bicu rusevina.

   Testijom ne mozes zahvatiti cijelo more, ali i ono sto
zahvatis i to je more.

   Svako svoje zna.

   Poznavati se, znacilo bi znati ono sto ne treba.

   Vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavezljajem knjiga,
siromasan i bogat, a pun znanja koje nikome nije trebalo osim njemu.

   Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemocna kad se rodi, strasna kad
ojaca.

   Rasuli smo se, samo nas nesrece okupljaju.

   Uvjek svi znaju za nesrecu i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

   Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju.

   Mi nismo nesto u necemu, vec nista u nicemu.

   Slab je koji trazi, a slabo je i sto se od njega trazi.

   Kad vidis da mlad covjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i
svuci na zemlju.

   Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne mozemo drukcije.

   Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo.

   Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini.

   Nikad nema onih koje trazis.

   - Sta je prava ljudska misao?
   - Koja se obicno nikome ne govori.

   ... nesreca je sto kod nas svako misli da je na pravom mjestu,
i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne
uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir
ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne
ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne
upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to
ne moras dokazivati.

   Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi.
Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne
bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i
zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

   ... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne
smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke
izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se
otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost,
otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svet vise nije
skucen ni pun prijetnji.

   U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci.

   Ko oprosti, on je najveci.

   Lijepo je osecanje ponosa, brani nas od kajanja.

   Nikad niko ne doceka, svako uvjek na kraju ostane sam. Jednaki
smo, nesrecni smo, ljudi smo...

   Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona
posrce i gubi se sama.

   Covjek je stvoren da bude uhvacen kad - tad.

   Nekad i sad to su dva covjeka.

   Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.

   Teze je nesto braniti nego napadati, jer ono sto se ostvaruje
neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli.

   Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca.

   ... prica o Aleksandru Makedonskom... Car je, prica se tu,
dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio,
ali je ipak sve polupao. -Zasto? Zar nije lijepo? - pitali su ga.
- Bas zato- odgovorio je on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo
tesko da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala,
i ja bih zalio vise nego sad.

   Krijemo ljubav, tako je i ugusimo.

   Nema ljudi koji su uvek dobri.

   Covjek dobija kad daje.

   Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu
hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mesto, covjek
prihvata sve uslove, i cak i nepovoljne i sam sebe plasi
neizvjesnoscu koja ga ceka. Promjene mu lice na napustanje, na
gubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni
prostor, i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi pocetak
starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje.

   Tako je bolje, bez slatkih rijeci, bez praznog smijeska, bez
varanja. Sve je lijepo dok nista ne trazimo, a prijatelje je
opasno iskusavati. Covjek je vjeran samo sebi.

   Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba
objasnjavati ni traziti joj razlog.

   Postujem ljude koji i u nesreci ostanu plemeniti.

   Nista nije toliko naopako kao dobro ucinjeno s ciljem, ni toliko
glupo kao covjek koji nesto hoce po svom kalupu.

   Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako
sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu
ocevi.

   Stecene navike gone na ponavljanje postupaka, osjecaj sigurnosti
oduzima razbor, zelja za odmazdom ubrzava odluke.

   Nista ne treba cekati, svemu treba ici u susret.

   Ljubav je sebicna.

   Sto je veca visina, veca je i pustos.

   Ni s kim istorija nije napravila takvu salu kao s nama. Do
juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo. Ali nismo
postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti.
Ne mozemo vise nikud.

   Izgleda da je zaista teze onima koji ostanu.

   Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek
se moze desiti da ga neko pretekne!

   Covjek nikad ne treba da ode, kad ima razloga da ostane.

   Covjek je proklet, i zali za svim putevima kojima nije prosao.




 

    Tvrdjava
          Mesa Selimovic


     Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj.
Ne zato sto ne pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnom
ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi
trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da
umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju
pjesme o osveti.

     Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

     ... kakav besmisao! Sta smo mi dobili, a sta su oni izgubili? I
nas i njih okruzavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje,
ravnodusne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noci uspio da
prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije
pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima,
u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom
strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega od mene, rodio sam se
ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.

     ... osvajalo je nesto sto im nije bilo potrebno, i borilo se za
carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine,
sto su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo,
poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno
sto su izginuli toliki dobri ljudi, za neku mastariju kojoj ni imena
ne znas.

     Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudju
zemlju, sta bi se promjenilo? Da li bi bilo vise pravde a manje gladi,
pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je
otet od tudje muke? I da li bi srecnije ziveli? Ne bi, nimalo.

     To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se
medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da
pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od
sebe. Druge koristi nema, ni stete, ni od poraza ni od pobjede.
Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao
iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca
po pameti. I nikad nece biti drukciji.

     Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojoj
zemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikasi ce se vratiti kuci,
svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv.

     ... tajna se duze pamti nego jasna istina.

     ... ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti
drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne,
tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i
bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je
neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negde u
tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem
licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.

     Covjek se navikne na svaki smrad.

     Ja uvek kazem: neka nije gore.

     Dvije lubenice pod jedno pazuho ne mozes staviti, dva dobra
tesko mozes sastaviti.

     Znas li sta je najljepse u zivotu? Zelja, prijatelju.

     Najveca mudrost u zivotu je da covjek pronadje pravu ludost.

     Usamljenost radja misao, misao radja nezadovoljstvo, nezadovo-
voljstvo pobunu.

     Najmanje se govori kad te se najvise tice.

     Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostace
samo suze.

     Nista im ne zameram, pa ni to sto mi nisu uspjeli ostaviti cak
ni uspomene.

     Sve vise sam s njom, i kad sam sam.

     Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav.

     Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas?

     Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam.
Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto
nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo
se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je
onda cuda sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji
dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo
ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

     Ne treba sve gledati crno.

     Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim
istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno.
Utjeha je samo sto ce oni koji budu posle nas zivjeli, preturiti
preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.

     - Zar smo svi zli?
     - Svi. Neko manje, neko vise. Ali svi.

     Zena vise voli neznu rijec, makar bila i glupa, nego pametnu,
ako je gruba.

     - Zar lukavstvo moze zamijeniti znanje?
     - Iskusan covjek bi upitao: zar znanje moze zamijeniti lu-
kavstvo?
     - Lukavstvo je neposteno.
     - Nije uvek ni neposteno. Zato sto je neophodno. Neko to zove
mudroscu.
     - Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro?
     - Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima
zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.
     - Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori
uvijek ono sto mislis.

     ... vrijeme uporno glodje covjeku misao, i od nje ostaje
kostur, blijeda uspomena bez pravog sadrzaja.

     ... ozeni se! radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer
namece obaveze...

     Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada
vise. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise.

     Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko
moze covjek sam sebi.

     Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da
ga popravi, a ne zna ni zasto ni kako da ga popravi, niti zna
je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svoj
mir.

     Boj se ovna, boj se govna, a kad cu zivjeti?

     ... kao grbava djevojka kojoj govore lijepe rijeci. Ali,
avaj, nicemu neka se ne nada grbava djevojka!

     Izgleda da je uvijek smijesno kad se prica o pravom zivotu.

     Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira.
Slican je vodi, nema svoga oblika, prilagodjava se sudu u koji
ga naspu. Nista mu nije gadno ako mu je korisno...

     ... uvek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

     ... svako ima svoju istinu i to je bas dobro, samo ne znam
zasto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo
pomrli od dosade, a najbolje je kad je tudja istina neistina,
zabavnije se zivi.

     ... nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas,
pa boli unaprijed. Boli i posle, ali je to lakse.

     ... necemo biti bogati u novcu, ali cemo biti najbogatiji
u ljubavi...

     Ja, crv, sitan i nevazan, sta sam mogao uciniti njima,
slonovima? Kakvu sam im stetu mogao nanijeti?
     Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
     Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.
     Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio
sam ih sto se usudjujem da mislim.
     Ja, ludi vrabac, posao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao
zivu glavu.

     San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje.

     Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci
ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?

     Mogu da mislim sta god hocu, uciniti ne mogu nista. U danasnjem
svijetu ostaju nam samo dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita
zrtva. Boriti se ne mozes, kad bi i htio, onemogucice te na prvom
koraku, pri prvoj rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla,
bez imena i uspomena. Nemas mogucnosti da kazes ono sto ti je na srcu,
pa da poslije i stradas! Premlatice te da ne progovoris, da iza tebe
ostane sramota ili cutanje.

     - Oprosti.
     Bila je to najljepsa rijec koju je moglo pronaci njegovo kukavicko
postenje.
     Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u
proslost.

     Smijesno i strasno mogu biti rod.

     Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju, u
svemu. Svima bi bilo dobro.

     Nije pravo da posteni ljudi ostaju pod sumnjom zato sto su drugi
rdjavi.

     Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice
na zemlji. Ispod toga nema nista.

     Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav,
ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me ne
cujete? - kazem... Ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne
pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti,
mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto
su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se
borim?
     Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.

     Sta sve nece udariti na covjeka!

     Kakve su da su, zene su mudrije i bolje od muskaraca. To pred
njima ne treba reci, ali su muskarci glupi, sujetni, uobrazeni, ne
vrijede mnogo, medju nama receno. I cudo je kako nas zene trpe.

     Je li to mudrost, da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od
drugih?
     Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju
i tudju?
     Gibitak je sto je ta mjera sitna, a dobitak sto ne trazimo
vise.

     Svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi.
     Sve drugo je laz.
     Ili smrt.
     Savrseni ljudi su u grobu.
     Pa i to vise nisu ljudi.
     A kod zivih je malo vise zla ili malo vise dobra, pa ponekad
pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo cesce.

     Vatra je besmislena i unistavajuca, kao i mrznja.

     Jedno je znati sta je pametno, a sasvim drugo i uciniti to
sto je pametno.

     Ne bacaj svoju krivicu na drugoga!

     - Rijeci su vazduh, kakvu stetu mogu nanjijeti?
     - Rijeci su otrov, od njih pocinje svako zlo.
     - Onda, da cutimo!
     - Ne treba da cutimo. Ima se o cemu govoriti, ne napadajuci.
Pomoci treba, a ne odmagati. Drzava je to, bolan, hiljadu briga i
nevolja, imanje svoje ne mozes urediti kako valja, a kamoli toliki
svijet. I onda pocne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja
ono, e cudna mi cuda! Jasta da ne valja. Pravo je cudo kako ista
valja: toliki ljudi, a svako vuce na svoju stranu. Mislis da je
lako ovima sto upravljaju drzavom?

     Samo covjek s manom mora da pazi sta radi. Pogotovu kad nije
sam.

     Tjerao sam glupu salu, a istjerao gadnu zbilju.

     Sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo,
u sta upadamo svojom voljom u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i
sta mozemo sa sobom.Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot
nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se
vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje
o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden
pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me
ubaciti samo druga slucajnos. Ne vjerujem da mi je unaprijed
zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narocit red
ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni sam
u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad
nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati, u toku
mjesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u
koju padnes. Pa plivas, ili potones.

     Zenu ljubav podmladjuje.

     Muskarci su uobrazeni i pokvareni, a zena ima mnogo vise
postenih nego nepostenih.

     Zar muz uvijek posljednji sazna?

     Medju zivim ljudima se sve moze desiti.

     Carolija ljubavi vraca izgubljeno.

     Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene,
drugo je zavisilo ne znam od koga...

     Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen,
poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik
koji se okrece protiv cijelog svijeta.
     A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su
bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog
dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su
rijetko dobri...

     Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni
veliku misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina
ljudi, i nije mi zao sto je tako.
     Posten sam koliko mogu, nikome ne zelim suvise zla, htio
bih da ljude vise volim nego sto ih zalim, molim se da mimo mene
prodje ono sto me se ne tice.

     Laz moze sprijeciti zlo.

     Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zlocina. Ali
ni zivota.

     ... hoce li uvijek biti hleba, to ne znam, ali djece ce biti...

     Covjek moze povjerovati u sta god hoce.

     Nesreca je kao vatra, istopi sve osim zlata.

     Obraz se gubi u nevolji.

     Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga
bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije
vazno sta neko ucini, vec sta oni kazu da je ucinio.
     Rat je surova ali postena borba, kao medju zivotinjama.
Zivot u miru je surova borba, ali nepostena, kao medju ljudima.

     Volim ljude, ali ne znam sta cu s njima.

     ... eto lijepe price o covjeku koji cijelog zivota sanja
bogatstvo a zivi u sirotinji, koji je vise propatio zbog nade
u bogatstvu nego zbog siromastva.

     Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

     Snom zivjeti, u nadanju, u cekanju, znaci ne pristajati na
ovo sto jest.

     Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve
dvije se nekako mogu izljeciti, od trece nikako. Vlast je i
najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se
gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao carobni kamen, jer pribavlja
moc... Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrza-
vaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvek je ljepsa nego istina.
Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje,
a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na
vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko
trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna
nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvrscuju svoju
moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja
drugim mocnicima. Ruse ih uvijek na isti nacin, objasnjavajucu to
nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru,
a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju
na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece.

     Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece.

     Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko ce to drugo zlo
iskorijeniti?

     A covijek osjeca potrebu ne samo da misli vec i da kaze, cak
i vecu potrebu da kaze nego da misli. Tako se prazni, oslobadja
napetosti. Rijec je odliv suvisne krvi, i rasterecenje od muke,
privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice, a ne da
je gusi, da priredjuje svecanosti govorenja, ili jos bolje, psovanja,
kao pjevanje, kao molitvu, kao ciscenje.

     Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, nista mu
nije zajednicko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo.
Selo selu nece pomoci ako naidje opasnost. Svako se nada da ce
njega mimoici.

     Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti
ga na zrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slucaju, vodje bi
stekle ugled i zasluge. I sta bi se desilo? Poceli bi da zive od
tih zasluga, svakog dana bi postajale sve vece, njihov ugled bi se
pretvorio u moc. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu,
mozda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja,
od odusevljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije...

     Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih
cuvali za besmrtnost.

     Covjekova nada je jaca od iskustva, ne moze je pokolebati
tudji neuspjeh.

     Neobican mladic. Bice divan covjek ako ne uspije u onome sto
zeli, strasan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i
poslije, kad bi vec odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja,
zavesce ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugusice je u ime
vlasti. Borice se surovo za svoje uvjerenje, smatrajuci da je
plemenito, ne znajucu da je postalo neljudsko.Bice najljuci
neprijatelj protiv sebe bivseg, i cuvace, kao hamajliju, ogru-
bjelu sliku svoga nekadasnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i
toliki drugi, ako mu sadasnji bivsi zanesenjaci presijeku put,
njegovo stradanje ce uciniti vise nego pobjeda.

     Ne umirem od zelje za radom, ali kako drukcije da se zivi?

     Lljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi.
Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da
nad njom osjetim svoju moc.

     Od Bosanca se moze svemu nadati. Godinama zivi kao pametan
covjek, a onda sve ucini da bi dokazao da je budala.

     Ljudi se menjaju. Ali nagore.

     Vise je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo vise! Samo
se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.

     To je ono cigansko: kad bismo imali brasna kao sto nemamo masla,
dobar bismo kacamak napravili.

     Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduse, ali stao,
nasao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato sto mu je
jedan covjek povjerovao. Niko ne zna, mozda samo on, kolika je to
pomoc, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnazi, kao da ti
kicmu ucvrsti.

     Svako nosi ponesto na dusi.

     Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize,
smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita
koza.

     ... Ali se ne pamti razlog vec cin.

     ... smesna prica o junaku koji je to postao zbog straha, i
o postenju rodjenom iz stida.

     Najteze je objasniti ono sto je najjednostavnije.

     ... A nije on opasan po drzavu, vec po nekoga ko misli da
je drzava.

     Tudj zivot je jeftin.

     Bas se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili!

     Kad umrem svejedno je gde cu biti.

     Slutnje ne donose nesrecu i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i
dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zasto
nas ne bi zaobisle kad mislimo da smo pod krivicom.

     Nikad nisi tako njezan kao kad ti je tesko.

     Nista ne mogu uciniti, ali mislim. Toliko mogu.

     Lakse je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i
ljubav. Zlo je privlacno, i blize je ljudskoj prirodi. Za dobro
i ljubav treba izrasti, treba se pomuciti.

     Sve bih mogao postati, samo nista dobro. Vucibatina, lupez,
ubica, krvnik.

     Sto je vise straha, vise je reda.

     Nijedan covjek nije dovoljno pametan.

     Niko ne zali manje svoj zivot nego mlad covjek, a poslije,
sto vise stari i sto manje ima razloga da zivi, sve vise se hvata
za zivot.

     Rat je najveca prljavstina ljudska i najstrasniji zlocin.

     Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo
pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis
da zivis?

     Volim da mislim ono sto mi je drago nego ono sto je
vjerovatno.

     Pitam sta bilo, govorim sta bilo. Da ne cutimo.

     Mladi ljudi cesto cine ludosti, jer zele nemoguce.

     Sve sto kod nas vrijedi, to je ludo.

     Veci igraju, manji placaju.

     Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi
kvari.

     Covek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi.

     Nista znacajno se ne moze uciniti javno. Javno se laze, javno se
govore velike rijeci, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrsi
nasilje. Vazne stvari, dobre ili rdjave, cine se tajno, one se pri-
premaju dok mi slabasni spavamo...

     Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva postenje. Ili se boje
guzve i promjene, a valja zivjeti i kad te smijene, ili je polozaj
takav, pa je tesko ne uzeti, dok te ne smijene.

     Nema prijateljstva medju mocnima.

     ... radije ostaje s manje dostojanstva a s vise novca.

     Ako je vlast nevolja, pohlepa je cini snosljivom.

     Hodacemo bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se,
bez razloga, s jednim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo.
A kud ces veci razlog.

     Ludost je jaca od covjeka.

     Sve bi se u zivotu moglo izdrzati za kratko, i da budes dobar,
i hrabar, i pazljiv, ali zivot ne traje kratko, a nista ti ne moze
postati tesko kao obaveza koju sam sebi nametnes u jednom casu
slabosti ili odusevljenja. Stid te da odustanes, muka da istrajes.

     ... ruzno je manje neprijatno kad se o njemu prica nego kad se
vidi.

     Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze.

     Ima ljudi, mada su retki, kojima ni bol ni misao ne uniste
vedrinu i jednostavnost. Cak ih ucine boljim.

     Covjek zeli moc.

     Slucajno prisustvujem zivotu, i sve sto ucinim, nije moje.

     ... zivot je zanimljivo rvaliste u kojem jedni padaju, drugi
pobjedjuju, a ne zato sto su gluplji ili pametniji, vec zato sto
su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba zaliti, bili
bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slucaj ili sreca bacili
nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i najbolje
se svemu smijati, i paziti da ne dodjes pod zrvanj. Ako neces da
budes odozgo, pricuvaj se da ne budes odozdo, i zivi kako ti je
volja.

     Kada prodajes, sve je jevtino, kada kupujes, sve je skupo.

     Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.

     Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

     Sto ne znam, ne mogu ni kazati nikome.

     Sirotinjska suza je teska.

     Strah je najgora izdajica.

     Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.

     Prica o zivotu: ako se tuzimo kako nam je tesko, klonucemo; ako
kazemo zivotu: izdrzacu, neces me slomiti, muka postaje laksa.

     Porucio je dvije case rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije.

     Sreca mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako
nije ni on za nju ni ona za njega.

     Neko je rodjen za srecu, neko za belaj.

     ... treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne ponosim se
suvise sto nisam budala, a ne mogu biti junak i da hocu, petlja mi
slaba...

     A meni se cini da je strah najveca sramota ovog svijeta, i
najvece ponizenje covjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bic, uperen
u grlo, kao noz. Covjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen
njime, kao vodom. Plasi ga sudbina, plasi ga sutrasnji dan, plasi
ga vladajuci zakon, plasi ga mocnije covjek, i on nije ono sto bi
htio biti, vec ono sto mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se
sutrasnjem danu, poslusno ponavlja zakon,  ponizno se smijesi
mrskom mocnom covjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena
od straha i postajanja.

     Ako je ponekad tuzan, to je zato sto se sjeca sebe zeljenog,
sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo sto jest.

     Treba li da kazem i da vise ne progovorim?
     Treba li nesto da ucinim, pa da vise nikad nista ne ucinim?
     Treba li da cutim, zadovoljan sto sam ziv?

     Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali
ne vrijedi. Prodje covjeku zivot u strahu, pa kao da nije ni zivio.
Sta ce mu onda i zivot?

     Cast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepeti
ni pred kim, ako se moze, a jos bolje ako se ne mora. Junastvo
traje tren, strah cijelog zivota, i pametnije je brinuti se za
cio zivot nego za tren. Najbolje se bojati unapred, da se ne bi
ubojao unazad.

     ... cineci dobro, ucinis i zlo. A vrijedi li dobro ako ne
moze proci bez zla?

     Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas.

     Ljudska milost je kratkotrajna.

     Lako je biti dobar covjek. Tesko je ostati ziv.

     Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da zivim s laznom
nadom nego sa sigurnim beznadjem.

     Svi ugrozeni cinovnici pisu pisma, trazeci pravdu koju
zaboravljaju kad je dijele.

     Postao sam njegova potreba, a on moja navika.

     Da ne ucinis nepravdu trazeci pravdu!

     ... pitao sam se, da li je covjek posten ili neposten, ako se
casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. I da li je posten ili
neposten, ako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve?

     Ucinio sam malo, ali sam ucinio svjesno. Zar da uprljam i to
malo?

     Da li zene sve objasnjavaju ljubavlju?

     Ne mogu biti odgovoran za ono sto nije moja svjesna odlluka i
misao.

     Kako su ljudi glupi! Cine zlo, da im se zlo vrati.

     Nista covjeku nije vaznije od svog mira i od srece koju sam
stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je sancevima,
i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice,
zivot je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka
budu sto dalje od svega sto je tvoje i sto ti je drago.

     Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost.

     Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj,
ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati
iz prikrajka.

     Samo neiskustvo i ludost daju krila!
 Razbice se onaj ko ne
postuje tudja gorka iskustva, to je istina.

     Ima bogatasa, zato ima i sirotinje.

     Vise je tuge u istini nego u svemu sto mozemo da izmislimo.

     ... kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv.

     Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

     U pocetku ljubav,
     u zivotu mrzna,
     na kraju sjecanje.

     Ljubav je ipak jaca od svega.



 

Pročitao sam skoro sve što je napisao Meša Selimović. ''Derviš i smrt'' je djelo koje je po mom sudu najbolje u Selimovićevom opisu. Smatram da je to najbolji roman na prostorima bivše Jugosalvije  u dvadesetom vijeku. Naravno, vrijedna su i ostala djela Selimovićeva,ali, jedan je ''Derviš...'' i Selimović po njemu. Dodao bih da su Selimovićeva ''Sjećanja'' takođe vrlo bitno djelo za razumijevanje uslova pod kojima je stvarao.