Lokalitet Megido je brdo u Izraelu, poznat je i kao Tel Megido na hebrejskom i kao Tel al Muteselim na arapskom. Megido bi u arheološkom smislu zaista bio ’tel’, u pitanju je neka vrsta veštačko obrazovanog brda, odnosno humke, koja nastaje nagomilavanjem i akumulacijom zemlje i kulturnog materijala od strane ljudi. Često se termin tel upotrebljava da označi i humku, odnosno mogilu.


Megido se sastoji od 26 slojeva, a bio je naseljen od 7000 godine pre n.e sve do 500 godine pre n.e. Bio je mesto velike važnosti za drevni svet jer je branio zapadni deo uskog klanca i trgovački put koji je spajao Egipat i Asiriju.



Jedan od najmoćnijih egipatskih faraona Tutmes III ratovao je protiv grada Megida 1478 godine pre n.e. Plen osvojen u bici za Megido, zajedno sa poklonima predatim u zalog mira kojim je označen kraj sedmomesečne opsade grada, bio je znatan i obuhvatao je 894 dvokolice od kojih su dve bile prekrivene zlatom, 200 ratnih oklopa i dva bronzana koja su pripadala zapovednicima Megida i Kadeša, a takođe i preko 2000 konja i 25000 drugih životinja. Posle opsade Megida Tutmes III je zamenio poražene lokalne gospodare i nastavio prema severu u pravcu reke Litani. U to vreme Megido je bio glavni grad-država i nalazio se pod okupacjiom Kadeša.


Tutmes III je pobedio tako što je iznenadio pobunjenike protiv kojih je ratovao, u uskom prolazu zvanom Aruna prolaz. Ova pobeda omogućila mu je pripajanje Kanana kao provincije Egiptu. Opisi bitke poznati su iz istorijskih izvora.
Megido se pominje više puta u egipatskim arhivima, od XV do XIII veka pre n.e. Postoje i zapisi u hramu boga Amona u Karnaku u gornjem Egiptu, ovi zapisi govore o prvom vojnom poduhvatu Tutmesa III u Kananu.
SlikaTutmes III uništava neprijatelje, zid četvrtog pilona, hram Amona u Karnaku
Šest pisama je poslao Biriđa, kralj Megida, egipatskom faraonu Ekhnatonu(Akhenatenu, odnosno Amenhotepu IV) u XIV veku pre n.e. Pisma su pronađena na lokalitetu Tel el Amarna. Ova pisma govore da je Megido bio jedan od najmoćnijih gradova-država Kanana u to vreme. Predmeti od slonovače pronađeni u kasno bronzanodopskoj palati svedoče o bogatstvu grada i razvijenoj kulturi. U ovom pismu Biriđa kralj Megida moli faraona Ekhnatona za pomoć:
’Kralju, mom gospodaru, i mom bogu Sunca.
Ja Biriđa, verni kraljev sluga, dve stope od kralja, mog gospodara i mog boga Sunca, sedam i sedam puta se klanjam. Neka kralj zna da otkako su se strelci vratili, Labaju se poneo neprijateljski prema meni, i nismo sposobni da mu se suprotstavimo, i nismo sposobni da idemo izvan kapije u Labajevom prisustvu, jer je saznao da nam niste poslali strelce, i sada se okomio na Megido, ali neka kralj zaštiti grad, da ga Labaju ne bi zarobio. Ipak on nema drugog cilja osim da uništi Megido’.



U Bibliji postoji lista Kananskih vladara Megida koje je porazio Jošua(Isus) Navin svojim osvajanjima. Vrhunac svoje moći Megido je dostigao za vreme kralja Solomona u X veku pre n.e, uzeo je ovaj grad za kraljevski kako bi postao administrativni centar za severni deo kraljevstva. Za vreme vladavine kralja Solomona grad Megido bio je omeđen sa dva zida između kojih je postojala praznina tako kreirajući sobe koje su služile kao barake za vojnike i kao oružarnice. Nova kapija je izgrađena na mestu Kananske kapije na severnom deli zida. Sastojala se iz tri grupe odaja sa prolazima između, kao dodatna sigurnost dodate su kule i spoljašnja kapija. Unutar grada građene su veličanstvene palate kao i administrativne zgrade.
Megido je uništen u vojnom pohodu faraona Šišaka(Šešonka) 925-926 pre n.e.Posle više od veka pasivnosti egipatskih vladara Šešonk I se agresivno umešao u politiku Levanta kako bi povratio prevlast koju su uživali raniji faraoni. Njegovi natpisi u Karnaku beleže veliki vojni pohod protiv Izraela, Judeje kao i glavnih gradova južne Palestine uključujući Gazu i Megido oko 925 godine pre n.e.


Asirski kralj Tiglat-palasar III je 732 godine pre n.e osvojio Megido koji je tada postao glavni grad asirske provincije. Sa padom asirske imperije veliki religiozni reformator Josija sin Judin pozvan je na raport egipatskom faraonu Neku II koji je bio na putu da pomogne slaboj asirskoj vojsci u borbi protiv Vavilonaca. Egipćani su žurili da pomognu Asircima ali Josija i Judejci su se isprečili na putu koji će kasnije rimljani nazivati Via Maris, a to je onaj isti put koji je spajao trgovce Egipta i Asirije. Tu su Egipćani porazili judejskog cara Josiju. U II knjizi o Carevima u Starom zavetu u glavi 23, stihu 29 govori se:
'U njegovo vrijeme izide faraon Nehaon car Misirski na cara Asirskoga k rijeci Efratu, i car Josija izide preda nj, a on kako ga vide ubi ga u Megidonu'.
Sećanje na ovaj događaj, biblijski izvori i burna istorija Megida, postali su izvor za priču o Armagedonu mestu gde će se na kraju sveta odigrati poslednja bitka dobra i zla.

Megido je iskopavan tri puta.
Prvi put iznmeđu 1903 i 1905 godine od strane nemačkog društva za orijentalna istraživanja. Iskopavanja su nastavljena 1925 od strane Orijentalnog instituta univerziteta u Čikagu, što je finansirao Džon D. Rokfeler sve do II svetskog rata.
Megido je drugi put iskopavan 1960-ih godina i od tada pa nadalje iskopava ga univerzitet u Tel Avivu.
2005 godine otkriveni su ostaci crkve posvećene Isusu Hristu, crkva je iz trećeg veka, vesti o ovom otkriću su do skora brujale u arheološkoj javnosti jer se smatra da je ovo najstarija pronađena hrišćanska crkva u Svetoj zemlji. Sačuvan je mozaik sa simbolom ribe. Postoji natpis u kom se govori kako je donator bio rimski vojnik Gaianus, što je po mišljenju nekih arheologa malo verovatno.

Iskopavanja na Megidu nastaviće se i 2006 godine, za one koji to sebi mogu da priušte iskopavanja su od 11 juna do 27 jula.

Više na sledećim linkovima:
http://www.bibarch.com/ArchaeologicalSites/Megiddo.htm
http://www.tau.ac.il/humanities/archaeology/megiddo/
http://www.bibleplaces.com/megiddo.htm

Literatura korištena za ovaj tekst je uglavnom Oksfordska istorija Starog Egipta, Ian Shaw i naravno Stari zavet.

He,he, mesto dogadjaja iz Armagedona.

Da ne otvaram novu ili povlacim neke mnogo starije teme, ucinilo mi se prikladnim, da u ovoj postavim ovaj post.

Preuzeto iz knjige " Demoni, vestice, spiritisti ", autor Egon von Petersdorff (1892.-1963), prema mnogim mišljenjima bio je najveći stručnjak za demonologiju u dvadesetom veku. Bavio  se spiritizmom, okultizmom, astrologijom, alhemijom, yogom, parapsihologijom i antropozofijom, na vlastitoj je
koži iskusio mnoge fenomene o kojima piše, tim pre sto je i sam dugi niz godina bio uronjen u svet maracnih sila.


Apokaliptički dovršetak


Apokaliptička konačna vremena za nas ne predstavljaju nikakav čvrsto ograničen pojam. On nije po značenju istovjetan kraju svijeta, o kojem Božanski Spasitelj kaže da "onog dana i onog časa nitko ne zna" (Mt 24,36; Mk 13,32). Kraju svijeta će još prethoditi vrijeme Antikrista, a ovaj će također imati prethodnike. Budući da mi sada ne znamo dužinu vremena Antikrista, a još manje njegovih prethodnika, nepoznat nam je početak apokaliptičnih konačnih
vremena jednako kao i njihov kraj. Spekulacije koje su se pravile u svim kršćansikrn stoljećima o konačnim vremenima, a njihova pretkazanja se nisu obistinila, trebaju nas čuvati da svoje vrijeme uludo potrošimo na njih. Sveta Crkva je u više navrata zabranjivala propovjednicima da "unaprijed proriču dolazak Antikrista ili dan posljednjega suda".
Započet ćemo s Antikristom. On će biti živuća ljudska osobnost. U toj stvari je teologija jednodušna nakon što Karl Rahner u članku Antikrist novoga izdanja Leksikona za teologiju i Crkvu (1957.) više ne spominje suprotno mišljenje mirnchenskoga egzegeta Sickenbergera prema kojem je Antikrist nekakvo "demonsko biće" (1940.), nego ustanovljuje kako Antikrist neće biti nikakva "inkarnacija ili zivotan lik đavla", nego "jedna konkretna osoba" koja
spada u konačna vremena, ali već ima prethodnika: pod tim se imaju razumjeti "sve protubožanske povijesne moći koje nosi čovjek zajedno s njihovim pristašama" tako da u njima Antikrist već "sada" posjeduje "aktualno značenje za kršćansko postojanje" te su kršćani nositeljima prava "ne samo in abstracto suzbijati protukršćanske moći i ideje, nego konkretne ljude i moći označiti kao njihove zagovaratelje i kloniti ih se". Ako se tako promatra, onda je vrijeme Antikrista u njegovim prethodnicima već otpočelo. Tko su, međutim, konkretno ovi prethodnici, to može izgrađen kršćanin bez poteškoća sam otkriti. Oni se mogu pronaći u prošlosti i u sadašnjosti u velikom broju.
Antikrist će imati još jednoga sukrivca, ortaka, lažnoga proroka, drugu životinju, koja se također ima shvatiti kao živa ljudska osobnost, a njezino ime je označeno tajanstvenom, do sada još neodgonetnutom brojnom vrijednošću "666". Ova "druga životinja će očitovati u potpunosti istu moć kao i prva životinja". To je moć koja izvire iz Sotone koji je u konačnim vremenima pušten iz okova, a koji Antikristu "podaruje svoju zloću kroz inspiraciju u puno
većoj mjeri nego svi preostali ljudi" (sv. Toma). Ovu će moć Antikrist najprije upotrijebiti u svrhu samopobožanstvenja; on će, prema svetom Pavlu, "prebivati u hramu Božjem i izdavati se za Boga". Najopasnija će, međutim, biti "prividna čudesa i opsjenarski znakovi i čini" koje će Antikrist izvršavati "u sotonskoj snazi" (2 Sol 2,9 ), baš kao i "veliki čudesni znakovi" njegova pomoćnika, "lažnoga proroka". Ne bi smjelo predstavljati nikakvo pretjerivanje
ako kažemo da će sve što smo u ovoj knjizi naznačili kao moguć utjecaj demona u antikršćanskom vremenu postati najstrahovitija stvarnost o kojoj mi danas ne možemo imati nikakvu ispravnu predodžbu. Stoga držimo našom dužnošću da već sada spremno na to ukazujemo. Ljudi posljednjih vremena će moći promatrati koncentracijske logore s Hitlerovim grozotama kao odmorišta. Kada prođemo kroz naša poglavlja i pomislimo kako nam štošta u njima izgleda kao pretjerano ili nevjerojatno, budimo sigurni da će - posljednji čarobnjak čovječanstva sve to svojim "čudesima" nadaleko nadmašiti. Njemu će, naime, biti dopušteno da "ratuje protiv svetih i da ih pobijedi": "njemu će biti podarena moć nad svim koljenima, plemenima, jezicima i narodima". Time Otkrivenje, koje nam je pretkazalo Antikristova strahotna djela, nagovještava da će Antikrist biti u posjedu i "univerzalne političke moći", da će on "postati samovladar cijeloga svijeta" (monarcha totius mundi), kako ga je nazvao sveti Robert Bellarmino. Antikrist će izvojevati Gospodstvo nad svijetom i izgradit će posljednju "kulu babilonsku", nakon što su joj prethodile mnoge kule babilonske, a to znači pokušaji gospodstva nad svijetom, unatoč Božjoj zabrani, o kojoj smo već govorili.
"Raspršenost" ljudi koju je Bog, u mudroj unaprijednoj brizi, bio naredio još prilikom stvaranja, sada će konačno biti dokinuta: izjednačenje duša će postati potpuno: jedno svjetsko kraljevstvo i jedan vođa, Antikrist! Smeđi prethodnik Antikrista već nam je dao jednu probu budućnosti! [II 413-425].
Tko će opstati u apokaliptičnim konačnim vremenima i za vrijeme krvava progona svete Crkve? Hoćemo li bez ikakve zaštite biti prepušteni koncentriranim napadima pakla? Ne, izmučeno čovječanstvo će imati veliku Zaštitnicu nad sobom koju je uvijek i imalo: Mariju, koja satire zmiju. Neposredno prije nego što je sv. Ivan u Otkrivenju opisao uzdizanje antikršćanske svjetske moći, on zrcali veličanstvenu viziju koju je imao o Mariji, Majci Božjoj:

"Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda... zatim se pokaza velik zmaj plamene boje... stade pred Ženu... da joj proždre dijete... U to se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv zmaja... bijaše zbačen velik zmaj... na zemlju." Tamo "poče progoniti Ženu" iznova; ona se povuče u pustinju. "Tada zmija ispusti iz svojih usta za Ženom mlaz vode", ali mlaz je presahnuo. "Tada,  obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva"... posredstvom Antikrista (Otk 12,1-17).

Tradicija prepoznaje u apokaliptičkoj Ženi Mariju kao Majku svete Crkve, koju progoni Sotona, ali ne može je nadvladati. Demonima nije bila poznata slika Žene odjevene u sunce na mjesečevu rogu: njima je, kako neki drže, već prilikom "iskušavanja" anđela bilo omogućeno da to priznaju, ali oni su to odbili. I tako se zatvorio krug od prapočetka sve do posljednjega vremena. Majka Božja je od samoga početka bila odabrana za veliku i strahovitu suparnicu demona i za neumornu zaštitnicu svih onih koje demoni tište. Jer je njoj jedinoj, od svih poslije adamskih stvorenja, imala pripasti jedinstvena povlastica da od prvoga trenutka svojega začeća ostane neokaljana istočnim grijehom i da nikada ne potpadne pod "vlast demona".
Ona, za razliku od svih ostalih ljudi koji su sudionici istočnoga grijeha, nikada nije bila "sužanj đavla", kako je to naučavao sveti Pio X. u svom katekizmu. I zato se svidje Gospodu Bogu da već u "protoevanđelju" palom čovječanstvu navijesti jednu novu Evu, koja je svijetu imala roditi novoga Adama. Otkupitelja, kako bi zmiji satro glavu: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: ona će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3,15).
U ovom navodu iz Vulgate Marija se izričito navješćuje kao ona koja satire zmiju dok se u hebrejskom tekstu kaže: "on (potomak Žene) će ti glavu satirat". Međutim, Pio IX. je u buli kojom se definira dogma o Bezgrješnom začeću tumačeći naučavao na pozadini otačke tradicije da "je blažena Djevica s
Njim (Kristom) povezana najtješnjim i neraskidivim vezama, zajedno s Njim i po Njemu, u vječnom neprijateljstvu prema otrovnoj zmiji čiju glavu u potpunom trijumfu satire sa svojom neokaljanom nogom. Marija se stoga može nazvati, s pravom, ona koja satire zmiju jer ju častimo kao "Posrednicu svih milosti". Tu spadaju, ne kao posljednje, milosti koje su čovjeku darovane kao zaštita protiv demona. Nitko nije dostojniji za posredovanje takvih milosti od Marije, neokaljane istočnim grijehom, koja ne samo da nije ni na koji način podložna demonima, nego je njima od sama početka bila predstavljena kao Vladarica, kao Majka Otkupitelja koji "se zato pojavio da uništi đavolska djela" (1 Iv 3,4). Kao Vladateljici nad demonima, Majci Božjoj su se pridijevali često znakoviti naslovi. Već je crkveni naučitelj Efraim Sirijac (umro 373.) nazvao Mariju "Bičem zlih duhova" i "Jezom pakla", a sveti Bernard Sienski (umro 1444.) obrazložio je ime "Vladateljica nad demonima" s latinskom igrom riječima: Domina daemoniorum, quia domans daemones, (Vladateljica nad demonima jer nadjačava demone). U Rimskom brevijaru Marija se na blagdan 8. prosinca naziva "Kulom nepristupačnom zmajevima", a na blagdan 11. veljače "Pobjednicom pakla". Sveti Alfonz Liguori (umro 1787.) sastavio je molitvu s kojom je bio povezan i oprost: "Sveta Majko... Kada me ti štitiš, ničega se ne plašim... pa ni zlih duhova; jer Ti si jača i od cijeloga pakla." Veoma istinoljubivo je veliki marijanski svetac, Grignion de Monfort (umro 1716.), pisao o Majci Božjoj kao Neprijateljici demona i zaštitnici ljudi: još od protoevanđelja Marija je "nastrašnija Neprijateljica... koju je Bog postavio nasuprot đavla". Stoga se đavao plaši Marije "ne samo više od svih anđela i ljudi, nego u određenom smislu više i od samoga Boga" jer se osjeća osobito poniženim od strane jednoga stvorenja. "Jedan Marijin uzdisaj u prilog jedne duše zastrašuje demone u većoj mjeri nego molitva svih svetih." "Sve do svršetka vremena" Marija će "svoje vjerne službenike štititi i čuvati od njegovih (đavoljih) okrutnih čaporaka". "Marijina vlast nad đavlom zasjat će osobito u posljednjim vremenima." "Ondje gdje je Marija, tamo nije zao duh. A jedan je od nepogrješivih znakova da određenu dušu vodi dobar duh ako ona njeguje veliku pobožnost prema Mariji,
ako često na Nju misli i često o Njoj govori" [II 425-433].
Marija jest i ostaje našom velikom Zagovornicom i Nadom, sada i u svekolikoj budućnosti. Naše pouzdanje u Nju ne poznaje nikakve granice: svojevrstan "marijanski minimalizam", kojim se Njezino čašćenje želi ograničiti na "minimum", nema, osobito u demonologiji, nimalo mjesta. Velika Satirateljica zmije će nam dati da prebrodimo i antikršćansko doba i odvest će nas napokon sve do suda nad svijetom. Tamo ćemo konačno doživjeti kako "grješni anđeli", demoni, koji su doduše "već osuđeni" (Iv 16,11), primaju na posljednjem sudu dodatne kazne za zloću zavođenja ljudi, uz isključenost svake napadačke djelatnosti protiv kraljevstva Božjega, "bivaju vječno zatvoreni u pakleni zatvor tako da nikada više odatle ne izađu".
Demoni će tada biti konačni gubitnici: "ruševine" u anđeoskom svijetu, koje su njihovim otpadom bile nastale, tada će biti ponovno uzdignute, a sva njihova nekadašnja nebeska prijestolja bit će u posjedu blaženih ljudi. Doista: "posredstvom Marije od ljudi će opet bit uspostavljeni anđeoski korovi", kako je to pisao sveti Bonaventura, a nadovezujući se na to, sveti Grignion od Montforta je kazao ovako: "Marija će u nebesima zapovijedati anđelima
i blaženicima. Kao plaću za njezinu poniznost, Bog je Mariji podario potpunu vlast i nalog da prazna prijestolja, iz kojih je odmetnute anđele izbacila njihova oholost, popuni sa svetima." Marija nas predvodi gore u nebesa!
U međuvremenu bi propast svijeta bila ostvarena vjerojatno u jednom "svjetskom požaru", kako se višestruko prihvaća. Zar se ne bi moglo, kao što je to već spomenuto, zamisliti da bi, kada kraj svijeta imadne biti blizu, ovaj svjetski požar mogao biti izazvan nuklearnom lančanom reakcijom, kao posljedicom razbijanja atoma? U tom slučaju bi ljudi na pravedan način sami iskopali vlastiti grob nakon što su se tako dugo zločinački igrali s vatrom koja se zove tama atoma,) a da je nisu mogli u potpunosti upoznati i njome ovladati. Nakon propasti svijeta uslijedit će napokon obnova svijeta u obliku "novoga neba i nove zemlje". Kako će to izgledati? Ne možemo stvoriti nikakvu ispravnu predodžbu o tome što nas čeka u vječnosti jer tada ćemo zauvijek biti u izvansjetilnom svijetu koji ne možemo u potpunosti pojmiti našim sjetilnim pojmovima i ako za vrijeme našega života iznimno stupimo u njega u obliku mističnoga zanosa ili u obliku samovlasnoga, drskoga preuzetnoga prisvajanja. U vječnosti će (kako u nebesima, tako i u paklu) konačno s nas biti svučena naša sjetila: ona su  ispunila svoju zadaću da nas sačuvaju od neopozivih odluka. Jedino onaj tko na osnovi slobodne volje ostane okorjelo nepokajan, neće moći postići nebeski
cilj.
Međutim, kako će to biti kada prilikom uskrsnuća ponovno budemo ujedinjeni s našim tijelom? Mi nećemo više natrag dobiti zemaljsko, sjetimo tijelo, nego ćemo zadobiti u nebesima novo "preobraženo", produhovljeno tijelo, koje će isijavati nadnaravnim svjetlosnim uresom. Vjerojatno će imati "duhovna sjetila", kako smo to mogli doživjeti u mistici: posredstvom njih mogli bismo preobraženim očima promatrati "novu zemlju", kao dodatnu rajsku radost, uz neusporedivo veće blaženstvo vječnoga gledanja Boga. Opravdana radost izvirat će odatle što smo na slavu Božju smjeli surađivati na obnovi stvorenja koje su demoni nagrdili. U toj obnovi smo posredstvom boguugodnoga života ponovno osvojili prijestolja, koja su demoni morali napustiti, a anđeli po sebi nisu mogli iznova doći u njihov posjed. Ovaj sveti ponos nas žive treba još na zemlji usrećiti: služiti Gospodu Bogu i smjeti Mu kroz predanost pomoći u Njegovoj svetoj volji da se stvorenje odvede do dobroga završetka. U tom slučaju će i nadolazeća konačna vremena izgubiti na svojoj zastrašnosti, čak ćemo ih priželjkivati i s velikom revnošću pokušavati ispuniti našu zemaljsku zadaću te našim neznatnim udjelom pospješiti kraj nevolja svijeta. Trebala bi nas obuzeti sveta čežnja za skorim postizanjem toga cilja kako bi krug svetaca oko Božjega prijestolja za svu vječnost mogao biti
dovršen [II 433-437].
Zaključujemo još s jednom od posljednjih riječi Svetoga
pisma (Otk 22,20):
"Amen. Dođi, Gospodine Isuse!"

bolje ogledajte film..
Megiddo: The Omega Code 2   http://www.imdb.com/title/tt0263728/
prilicno tacno su opisani dogadjaji Armagedona... film ima i prvi deo

Gledao sam sve verzije.