PJESANCA U POMOĆ POETAM

Lončarom je gnjila dana
Kada lonce pripravljaju,
Da ručice pristavlaju
Kako hoće sa svijeh strana;
A pengatur vrhu svega
Ima volju i oblasti,
Da ne štedi nijedne masti,
Kako hoće da sve penga.
A poetam čes pogodi,
Neka slijede mužu svoju,
Da na volju pjesni poju,
Kako hoće u slobodi.

PJESANCA MUZAM

O muze, molim vas, za ljubav svijeh boga,
Slišajte trudan glas od mene neboga,
I suze i uzdah moj toliki na svijeti,
Trpeći nepokoj ki nije moć izrijeti,
Gdje, vajmeh, trudeći ne može svijes moja
Ni javi ni speći prijati pokoja,
Razmi sam u tuzi družeći tolik trud
Ter ni ja ni druzi učinit ne vijem sud
Otkud bi uzrok taj, tko li me prisudi
Trpeći tolik vaj da život moj trudi,
Lugovi najliše stramputno hodeći
Gdje moj duh uzdiše velmi se boleći.
Lje takoj sam sudim, da ste vi uzrok vas,
Lugovi da trudim svaki hip i svak čas
Sam vajmeh hodeći bez družbe po sebi
Sve boge moleći koji su na nebi,
Jeda se smiluju na mene ki trudim
Ter mi dar daruju prijati ki žudim.
A druge ne želim milosti i ljubavi,
Ner da se naselim u vašoj dubravi…
Zatoj vas molim ja, ako mi bit more,
Za sunce koje sja nad nami vrh gore,
Izajdi jedna van ter milos ne krati
Ter moj mrak u bil dan i u svitlos obrati…
A same čin’te sud ter ćete moć reći
Da mi se težak trud navali vrh pleći,
Gdje kako slijep hodim po gori zelenoj
Ter trudan provodim čemeran život moj,
Vaj gdje se sam skitam be združbe hodeći
I milos tuj pitam sve boge moleći,
Jeda ka od gospoj od vaše te družbe
Prikrati nepokoj i moje sve tužbe,
Da svojom ljuvezni, čijem sam živ na svijeti,
Ja budu sve pjesni zaglavit i spjeti,
Neka su od mene, ako se može rijet
Vjekušte spomene dokoli teče svijet.
Osnova nije duga ka još nije dotkana,
Ter žalos i tuga rve me svijeh strana;
A sam se spoznavam da je kratak život moj
Ter se vas skončavam ćuteći nepokoj,
Gdje prijeka smrt preši, svijem ljudem nemila,
Da naglo razdriješi moj život od tijela;
Ter je trud i muka, gdi od velje slabosti
Trepti mi sva ruka i ostale sve kosti,
Ter perce vladati ne mogu od tuge
Ni pjesni sladati ni kratke ni duge…

PJESANCA ŠTURKU
 
Šturče, slatki razgovore,
Jeda te je koja vila
U zelenci posred gore
Čemerikom opojila?
Ter nije čuti tvoje pjesni,
Da me tiho razgovori,
Od tužice i boljezni
Moje srce koje gori.
Zač ve zora bijela praska
A Danica zove danak,
I žuberi ptica svaka
Ostavivši noćni sanak;
Samo pjesan nije čut tvoju
Mimo ptice sve ostale
Ke s Danicom rajsku poju
Ter nebesku Djevu hvale.
Dragi šturče i ljuveni,
Ako nijesu tuge koje
U travici u zeleni
Obujmile srce tvoje,
Pokomoli malo glave,
Pomoli se iz travice
Bez prikora i zabave,
Od nebeske zgar Danice
Lje se čudim toj Danici,
Kako tebe s nebes zgara,
Gdi se tajiš u travici,
Ne kori te i ne kara?
Zašto bi se pristajalo
Da te kara, da te psuje
Meu stvorenje sve ostalo
Tvoje pjesni gdi ne čuje.
Tijem se bolim i tuguju
U žalosti rad ljubavi,
Svake ptice gdi svud čuju
Biljišući po dubravi
I pojući brijeme traju,
Ter kraljici svijeh kraljica
U pjesance hvalu daju,
Ka je svjetlja ner Danica.
Tijem pridragi slatki šturče,
Umoli se željnu meni,
Nemoj takoj stati muće
U travici u zeleni.
Ti se ovdi u dubravi
U pjesance u medene
I proglasi i objavi
I sadruži trudna mene

PJESANCA LAKOMOSTI

Moj Bože, tko bi saj, koli bih rad znati
U zemlji vječni vaj tko poče kopati,
Od zlata ter rude iskopa človjek taj,
Rad koga sve trude provodi vas svijet saj…
Jošte zlo čini toj prokleta lakomos,
Da je svudi rat i boj, i tužba i žalos;
Velike jadove ter svijetu zadava,
Oreći gradove od mnozijeh država,
Kraljeve cvijeleći i mnogu gospodu,
Na robstvu mijeneći vlastitu slobodu.
I ki su vladali veliko gospoctvo,
Ti su sad poznali sužanstvo i robstvo,
Ter život provode u sjetnoj pečali,
Želeći slobode s kom se su rastali.
Trudno je još vidjet gdi lakom nepokoj
Omasti vas saj svijet u krvi človječjoj,
Ter, vajmeh, nije polja, ni brijega ni gore
Otoka ni školja što uzdrži sve more,
Nit je grad ni selo, lakomo posilje
Gdi nije razvelo korenje i žilje,
Kijem trudi i prudi i kojijem skončava
Svaku vrst od ljudi što narav sazdava,
Na zdravje ter se proć nikamo ne more,
Ni ob dan, ni ob noć ni kopno ni more,
Ner se svud uzdiše, u zemlji stojeći,
Pri blagu najliše guse se bojeći
I ostalijeh ljudi zlijeh, ki deru i kolju
Putnike strana svijeh po gorah i polju…
Tuge se još gore dušica gdi vene
Zač se nać ne more vodice studene,
Vodice studene ni zimi ni ljeti,
Ni sjence zelene, ni dubka vidjeti,
Gdi bi od tužice putnik oporavio
I kaplju vodice na jezik svoj stavio.
To li gdje kraj rijeke trudni se namjere,
Žalosti velike slijede ih i tjere,
Ter počnu tuj suzit od velje tužice
Zač nije moć okusit te bistre vodice.
Ter velmi predaju gdi tamo kraj rijeke
Skorupom plivaju nakazni razlike,
Navlaš kukudrili ke nije moć izrijeti
Koli su nemili i strašni vidjeti;
I zmija krilatijeh i ostale žalosti,
U rijek i u blatijeh vidjet je zadosti,
Ter nije jezera ni blata ni rijeke
Gdi nije čemera od smrti od prijeke.