Između korica

Nije moje da pričam o sebi.  Red bi bio da to kažu drugi.  Samoreklama nije baš nešto što ljudi vole.  Ko voli ja pa ja, ja pa ja.  Ja sam nenametljiv, moglo bi se reći neprimjetan, neškodljiv.  Ali krenimo redom.
Ovdje živim već pedesetak godina.  Mogu reći lijep je to period.  Ovdje sam dospio sasvim slučajno.  Mogao sam i na mnogo bolje mjesta da odem, ali eto nekako pogodilo se.  Bilo jedno upražnjeno mjesto.
Moj stvaraoc, nije ni slutio gdje ću da završim, ustvari on i ne zna da ja postojim.  Ustvari on nikad nije uspio da sazna da ja postojim.
Mnogo je volio život.  Nije mu se dalo.
Volio je ljude.  Nisu ga razumjeli.
Volio je samo jednu ženu.  Ona nije mogla da zna za njega, ustvari nije nikad saznala za njega.
Bio je zaljubljen.  Uzvraćeno mu nije.
Nije volio muziku.  Svaka riječ kao nož u srce bila je.
Nije volio alkohol.  Alkohol je naprosto volio njega, iz računa.
Mislim da je mene volio.
Bijeli papir, prigušeno svjetlo petrolejke, hladna soba.  Gomila bola, ruka koja ne može da zaustavi bujicu patnje, puste elegije.  Ruka koja svaku desetu misao zabilježi.  Naizgled haotično, kao u bunilu.
Noć bez svitanja, jutro bez pitanja.
Dobro jutro, nazdravi mu tuberkuloza.  Pusti je u svoj mali život, tek sam da ne bude.
Useli se u njega, u prostor oko njega.  Sve bijaše spreno, čekao se samo taj čas.  Pisao je sve nemoćniji.  Pogled mutan.  Često ne bi bio u stanju da prati srž romana kojeg je pisao.
Kazaljke na zidu bolno su opominjale na vrijeme koje više doći neće.  Kao maratonac, davao je posljednje atome energije svjestan da na cilj stići neće.
I nije.
Prošao je porođajne muke.  Stakasti pogled kroz prozor u noć.  Našli su ga u sjedećem položaju,naslonjenog na nadlakticu.  Na stolu naočare, vjerovatno spale, sa polupanim jednim staklom.  Bajat hljeb.  Hladan stan.
Nije se mnogo svijeta skupilo kod njega.  Rodbine nije imao osim jednog dalekog nećaka, koji je došao da preuzme njegove stvari.
Iskrzan kofer.  Britva za brijanje, polupane naočari, stara petrolejska lampa, kašika starinska i polomljeni nož, i požutjeli i izgužvani papir u svežnju.  Posteljinu i nešto stare garderobe proslijedio je u crveni krst, mada se nisu nešto ovajdili.
Sreća u nesreći što je nećak poželio da sazna nešto o ujaku, o kojem se u njegovoj kući nije smjelo govoriti.
I tad sam ugledao svog prvog čitaoca.  Taj dan sam roman postao.
Mnogo sam ljudi upoznao.  Mnogi su me držali u rukama.  Otvarali, prevrtali, čitali.
Obično im u oči gledam dok me čitaju.  Tražim neku pohvalu za svog stvaraoca, autora.
Mnogo šta se pogledu može saznati.
Eto bila su jednom neka dva crna oka.  Dva puta su iščitavali moje redove.  U njima sam tugu spoznao.  Suza slana na mene je pala.  Još imam taj osjećaj.  Kako joj je srce lupalo kad me je naslonila na grudi.  Plakala je do dugo u noć.
Bilo je i onih sa blijedim pogledom, koji bi me otvorili, kao da traže neke slike, onda razočarani odlagali na prašnjavu policu.
Nisam mnogo volio one što svaki put ližu prste kad stranicu okreću.  Evo još mi u grlu stoji, kad se sjetim.
O koliko sam se nekad radovao svakom izlasku.  Ono uzbuđenje dok čekaš da u maloj toploj sobi upoznaš oči skojim ćeš emocije da dijeliš neko vrijeme.  Bio sam mlad kao i svi Vi.  Volio sam te izlaske.
Danas,mnogo manje izlazim, gotovo nikako.  Dođu neki pogledaju iskrzane i moje stare korice, gotovo gadljivo, plašeći se da me dodirnu.  Ipak još uvijek ima neko kome je bitna suština.  Za njih živim ovaj život.
Sav moj život može da stane između ovih korica.
Mala je ovo biblioteka, ali topla.  Nema tu neke gužve.  Živim onako starački.  Eto ja sam samo još jedan roman o kome bi se mogao roman napisati.  Ali ja nisam taj.  Na Vama je da sudite i pričate o meni u vremenima koja dolaze.  Ja sam tek jedna životna priča.
Pozdravlja Vas mandrak72, Vaš sakupljač prašine, zagubljenih bisera i zaboravljenih života.

Bespredmetna statistika jednog hrasta

Kako se zovem ne sjećam se više ni sam.  Odrastao sam bez roditelja.  Svi me zovu samo hrast.  Imam preko šeststotina godina.  Nisam nikud odlazio sve ovo vrijeme.  Zapamtio sam mnogo događaja, ratova, buna, zborove o kojima bih mogao da pričam godinama, ali počeću ispočetka.
Veliko nevrijeme polomilo je stablo na kojem sam tek žir bio.  Bačen sam upravo ovdje gdje se sad nalazim.  Na ovom proplanku se izmjenjalo mnogo vlasnika, ali eto na početku nekako se dogodilo da ja budem tu kao međaš.  To me je spasilo.  Niko me nije dirao zbog toga.  Imao sam idealne uslove za rast i razvoj.  Mnogo sunca, kiše, vjetra.  Ali sam i mnogo gazda promjenio.  Eto tako su se brzo mijenjali da im nisam ni ime uspio zapamtiti.  Pamtim i bune i hajduke, i vlasti i nevlasti.  Pamtim mnogo okupljanja u mojoj hladovini.  Pa neke moje gazde začete su pod mojom krošnjom, ali ne bih o imenima , znate konspiracija.
Eto malo malo pa u šumarku preko puta mene , obaraju se ostala stabla.  Nemaju sreće.  A ja, eto malo malo čujem prolaznike kako kažu , „Vidi kolki hrast, mora da ima dvjesto godina“- a ja se malo nasmješim onako za sebe, sretan na datom komplimentu da izgledam mnogo mlađi nego što jesam, pa nekako još jače se nakostriješim da izgledam još veći.
Pogledam preko puta, opet odnose stabla iz šume, a mene niko i ne dira.  Eto imao sam tu sreću.  Sad sam dvostruko veći od svakog tog stabla u šumi.  Više mi ni ljudi ne mogu ništa.  Gledam one njihove alate, pa mi se čini da bi samo koru mogli da mi prerežu.
Eto juče je jedan deran sjedio pod stablom, zapalio cigaretu i poluglasno razmišljao.
„O bože koliko je veliko ovo drvo.  Ko zna koliko godina ima? Šta bi tu drva bilo da ga je sasjeći.  A ipak šteta, koliku samo hladovinu ima.  Toliko je velik da sumnjam da ima neko da bi ga smio srušiti.  Bože koliko smo sitni ispod njega.  Ima li mu kraja?“
Sjećam se jednom nekih ljudi za Austrougarskog vremena, sa čudnim kapama, nekakvim aparatima, kako u nekakve papire il karte nešto zapisuju.  Stajali su kod mene, nešto premjeravali, napili se vode, odmorili i otišli.  Više ih nisam nika vidio.
U onom ratu pala je granata nedaleko od mene, eto tu gdje ti sad stojiš, bio sam dobro ranjen, ali eto oporavio sam se.
Dobrog sam zdravlja, malo me tu u stablu probada, i zimogrižljiv sam, a inače da kucnem u drvo, ostalo sve služi.  Ipak kad se osvrnem mogu reći da vrijeme leti.  Usamljen sam.  Dosadilo mi.  Nemam nikog.
Mnogo sam ga puta vidio dok sam odlazio na teren.  I sam sam par puta zastajao u hladovini pod njim.  Nije mi on ovo ispričao, ali mislim da bi isto rekao.
Nevrijeme od prošle godine oborilo je ovog vremešnog deliju, skršilo na nedostojan način, bacilo ga na koljena.  Kao lešinari na leš bacili se ljudi sa motornim pilama, sasjekli, raznijeli, cijepali i ložili, grijali svoje male sobe i male duše.  Nisam vidio da je ikome žao bilo.  Kao da su čitav svoj mali život čekali njegov pad.  Pao je.
Vjetar je bio prejak za njegove već pomalo nejake grane.  Ono što ga je stvorilo to ga je oborilo.  Možda da je bio u šumarku, možda bi mu neke ruke pomogle, pridržale ne znam.  Bio je sam, sam protiv svih.  Ljudi, vremena,vjetra, slučajnih prolaznika.
Imao sam fotoaprat da ga uslikam, nism mogao, nisam ga takvog htio pamtiti.
Zimus sam se uslikao pored jednog hrasta dosta manjeg, možda kojih trista godina.  Supruga se našalila pa rekla je si li to bio na sajmu polovnjaka.  Ne znam, nije ni bitno.  Bitno je da nisam sam.  Jako bitno.
Pozdravlja Vas mandrak72, revnosni zapisničar svega onog pored utabane staze i puta.

Neugledno pseto

Jutros.
Minus je stiskao iz sve snage, ali njegov stisak nije bio čeličan ni upola od onog juče kad se stara godina grčevito  zadnjim atomima snage držala za nas kao posljednji list na kalendaru. Bijela para brzo se stapala sa okolinom i nestajala brzo uklanjanjući tragove moge kretanja. Pod nogama tupo su odjekivali koraci koji su pratili sva moja putešestvija. Tako je bilo i jutros.
Ipak onaj neugodni osjećaj hladnoće ispunjavao je ne odveć debelu zimsku jaknu i spuštao se ispod pantalona niz nogavice i stalno požurivao moje korake još bunovne i snene.
Iza sebe sam osjetio neko kretanje. Osvrnuo sam se.

Pas.
Pratilo me nepoznato i neugledno pseto. Mršavo i poniženo.
Nisam obraćao pažnju. Nastavio sam kretanje. Imao sam neka neodložna posla. Osjećaj kretanja nekoga iza mene kao šesto čulo stalno je pozivao na dodatni oprez.
Mislio sam da nema čega de se pribojavam. Da je imao kakve namjere već bi mi odavno prišao. Skočio na mene željan igre ili bi već zalajao na mene zbog nečega samo njemu znanom. Ali ništa od toga.
Ipak sam se okrenuo.

A on. On je išao za mnom i nije imao namjeru da promijeni putanju. Gledao sam njegove korake. Nevoljni. Teški kao kišom natopljeni vojnički šinjel vukli se tik iznad zemlje.
Stao sam.
Nekoliko trenutaka stajao sam i gledao u njega.
Zastao je i on. Nije ni gledao u mene. Posmatrao je negdje u stranu. Nije ni repom mrdnuo. Obješene uši govorile su da ni on nešto ne brine zbog moje reakcije. Izgledao je kao i bilo koji drugi pas u situaciji kad nikoga nema oko njega i kad ništa oko njega ne izaziva njegovu reakciju. Kad nije u potrazi za hranom ni društvom.
Izgledao je kao i svaki drugi pas koji nije jutros tražio poznato lice niti osmijeh na njemu.

Nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da mu uputim poziv. Bojao sam se da nije niti tražio moju pažnju. Možda su nam se jutro rano samo putevi ukrstili.
Nije to bio neki moj neodložan posao. Nije to bila ni šetnja kojom sam želio da započnem dan. Bio je to moj posljednji osvrt na godinu koja je odlazila sa naših ulica i iz života svakodnevnih. Sa prozora, krovova i ulica ledom okovanih.
Ipak sam čučnuo. Nekoliko trenutaka čekao sam njegov pogled.

Nije ga bilo. Nije ga bilo niti na izlogu prodavnice gdje su se prodavale prašnjave, ali za ovaj put oglancane igračke. Nije ga bilo niti u dječijem pogledu zanesenog stalnom igrom i trapavim koracima dok se malim dlanovima s teškom mukom pridržavao za njegovo gusto dlakavo krzno. Odavno ga nije bilo ni u pogledu penzionisanog generala čije su oči gledale bitke koje se nisu mogle dobiti.
„Dođi.“-pozvah ga.
Čekao sam. Trenuci dugi kao jesenji sat ispod strehe štaglja dok dobuje kiša sporo su minuli. Oklijevao je.
Ipak dozvao sam ga. Bilo je potrebno više od riječi.
Dugo dugo mu je trebalo da mi priđe. Nije mahao repom.

Nisam to ni očekivao.
Čekao sam.
Pomilovah ga.
Ne rekoh mu ni riječi. Malo mu dlanom namreružah krzno.
Nije mrdao repom kako je to bio običaj kod pasa.
Nisam ni riječi rekao. Gledao sam ga u oči.

A on. On slomljenog pogleda nije mi vjerovao. On se okrenuo i otišao još poniženiji, bijedniji i tužniji.
Gledao sam za njim. Nastavio je putem kojim je već išao.
Teški koraci nosili su umorno i iznemoglo tijelo. Ni hodom, niti trkom.
Gledao sam za njim.

Neki prolaznici su u čudu gledali u mene dok sam stajao i praznim pogledom gledao niz ulicu.
Da li sve ulice vode na mjesto gdje može da se zaboravi? Oprosti. Sve ono vrijeme koje se drugima pokloni. Mjesto gdje se godine završavaju i počinju novi životi. Ne znam.
Da li je ulica kojom je otišao tog jutra vodila u zaborav ili manje mi se čini nekim pogledima koji bi osmijeh uzvratili. Laž je bila iza njega.

Lagali ga oni koje je volio.
Više nikom ne vjeruje jedan pas.
Jutros.


Pozdravlja Vas mandrak72, nijemi svjedok ulica koje jutrom mirišu na ugalj.

 

Konjsko srce

Nekad istine umiju da poraze. Možda ni taj poraz nije poraz, već čisto saznanje. Sve ono što su drugi znali o nama, a nisu željeli da nam saopšte zbog toga da nas ne povrijede ili naslađujući se našim mukama. Sve ono što smo mislili da nismo, a jesmo.

„Jesmo. Jesmo. Nego šta smo ako to nismo.“-mrmljao sam poluglasno u maloj kabini putničkog automobila koji je do danas zajedno sa mnom prešao 30.000 km za malo više od dvije godine.
U njega sam stekao posebno povjerenje. Raspričamo se mi tako. Nadglasavam ja njega, pa onda on zabruji i zabreketa kao bara puna žaba koje nekoć sam lovio za bilogiju. Zapjevam ja iz sveg glasa, a on me polako prati kao gudalo. Ih divota jedna. Jezdimo kao Don Kihot i Rosinanta, mada s nešto više konjskih snaga.
„Čuo si ga šta kaže? Aaaa?“-obraćao sam se svojoj Rosinanti s kojom sam jezdio ususret nepravdama i nevoljama ovozemaljskim koje se nisu mijenjale usprkos stalnom napretku civilizacije.
„Čuo. Nego šta sam nego čuo. U pravu je.“-tobože ozbiljnim glasom mi odgovori moja Rosinante iz kragujevačke štale. S dobrim porodičnim porijeklom.
„Hmm. Biće da je tako. Ima on pravo.“-zaćutih dalje jezdeći.

Jedan kratki razgovor promijenio me je iz temelja. Nastojao sam da ga zaboravim. Ne mislim o njemu, ali sa svakim metrom njegove riječi sve su jače odjekivale i bubnjale u glavi. Premotavao sam sve slike i svaku riječ toga jutra.
Ugledao sam ga na livadi. Bio je sam. Zaustavio sam auto.
Nije se obazirao na mene.

„Ehejjj.“-na tečnom konjskom ga pozvah.
Nešto je nehajno promrmljao. Kroz zube.
„Zdravo.“-uputih mu pozdrav.
„Zdravo i tebe.“
„Kako je?“
„Vako je svaki dan.“-odgovori mi prijatnim dubokim glasom.
Volio sam taj konjski jezik. Red rzanja, mrdanja glavom, zabacivanje grive i frktanje kroz nozdrve bilo je sasvim dovoljno za jednu kvalitetnu konverzaciju. Oni malo učeniji i sa višim stepenom kursa konjskog jezika, ovladavali su i sa mrdanjem ušiju, mahanjem repom. Tek mali broj ovladavao je topotanjem u mjestu i kao Morzeovom azbukom vodio dubokoumne i korisne razgovore. Ali za to za sagovornika s druge strane moralo se imati nekog dubljih poimanja. Tu već brdski bosanski konj nije bio na nivou.

„Šta ima?“-upitah ga.
„Evo ima.“
„Mrzovoljan konj. Nezadovoljan svojom karijerom.“-pomislio sam na tren dok sam gledao sivalja kako pase travu.
„Paseš?“
„Pasem.“
Nakon toga se konj pomokri.
„Pišaš?“
„Pišam, pišam.“-odgovori sivalj.
„Blago tebi. Ja se nemam kad ni popišati da me telefon ne prekine u pola posla.“-pojadah se sebi.

„Radiš?“-upita me konjski ozbiljno.
„Radim.“
„Znači osedlan si.“-konstatova on gledajući me velikim tamnim okruglim očima tek povremeno trepćući.
„Šta osedlan. Samara ne skidam.“-gotovo planuh.
„Paseš li?“
„Pasem druškane. Pasem. Ali slaba vajda. Sve što vrijedi su popasli.“
„Ko?“-podignu pogled prema meni.
„Ko? Kako ko. Neotesani, neškolovani, nekulturni hohštapleri. Političari.“-izbacih bujicu riječi na gomilu.
„Ne razumijem. Pojasni mi.“-blenu u mene konjski naivno.
„Šta tu ima da se pojašnjava. Kočijaši brate.“

„A tako rođo. Sad te razumijem. Konjino moja poštena. Rode rođeni.“-razgali se seoska konjina i iskezi svoje velike žute zube prema meni.
„Kako rođo?“-blenuh u njega.

„Radiš li? Radiš. Paseš li? Paseš. Imaš li svog kočijaša? Imaš. Pišaš li? Pišaš. Razgovaraš s drugim konjem? Razgovaraš. Razumijemo se. Nas dva smo ko dva konja. Kapiš?“-smijao se onako konjski.
Smijao se bez prestanka. Izvalio se na leđa gotovo ridajući. Režnjevi smijeha i rzanja bili su sve snažniji. Uplašio sam se. Potrčao sam u automobil. Startovao i niz seoski drum rasprašio koliko i najbolja konjska zaprega.
„A tek što prašiš.“-još jače se zasmijao previjajući se po livadi sivalj.

„Tako mi i treba. Upoznao sam rođu tamo gdje sam najmanje očekivao. Da imam FB njegov lik bi sigurno već bio među prijateljima. Vjerovatno i naša zajednička slika. Već vidim nas dva konja na plaži, u kafiću, disku. Na godišnjem okupljanju svih rođaka.“-mrmljao sam bijesno.

Rosinanta se zavjerenički smijala dok sam repom mahao i mrdao ušima. Još jedan stepen kursa iz konjskog bio je iza mene.  Kad sa nekim podijeliš 30.000 km lakše se razumiješ.


Pozdravlja Vas mandrak72, vitez i lutalica kursista konjskog jezika i kvadrature kruga.

Pod svodom

Nije lako biti neimar. Grade mnogi. Ali njihova djela ne opstaju jer ne govore. Ono što može govoriti privlači pažnju, slušaoce, gledaoce i dobronamjernike.

„Pomoz Bog Milutine.“
„Bog ti pomogao.“
„Gradiš?“-upitah.
„Pišem.“
„Rekoh zidaš.“
„Ne rekoh li već da živim.“

Gledao sam neimara koji od kamena slike života piše. Još jedna građevina. Nova. Pogledom sam šetao po građevini koja je rasla. Ni nalik onome što će gotovo svaki arhitekta u šablonskom projektu da nam ponudi.

„Imaš li projkat objekta?“
„Projekat je otvoren. Tvoje je da čitaš.“-pokaza mi na građevinu dopola ozidanu.
Ponovo sam se zagledao u objekat.

Kameno zdanje. Pogledom sam klizio niz pravilne i nepravilne oblike zdanja. Pokušavao sam da čitam meni nečitljivo.
„Volim kamen.“-rekoh.
„Tim bolje. Mnogo je jasnije.“-reče mi neimar čije su oči zračile nekom blagošću i jednostavnošću.

Gledao sam u temelje. Bili su jaki. Nezgrapni. Ali jaki. Jaki i sigurni. Od temelja sve počinje. Kao i u životu. Rođenje i djetinjstvo su temelj našeg života.
Ova spoznaja me je raspoložila.
Jasno sam vidio u njegovim očima da sam na dobrom putu. Prvi put sam čitao sa građevine.

Sa prednje strane objekta sam stajao i nastavio da čitam dalje.
Zidovi su bili kombinacija nepravilnih oblika i veličina čvrstog kamena. Neobrađenog. Nesimetričnog. Kamena koji je svakog trena prijetio da prsne i popuca od neke neobjašnjive nabujale snage. Kamen je u svoj svojoj nesavršenosti prštao od ljepote. Bunta. Mladosti.

Pogledao sam u Milutina. Neimara.
Nisu ga nikada razumjeli u selu. Stoga je odlučio da traži selo gdje će  njegove građevine ljudi gledati i uživati. Čuvati.
Njegova buntovna i umjetnička duša pred bujicom nerazumijevanja gradila je tvrđavu oko sebe.

Na ćoškovima objekta i oko prozora ručno tesani kamen smirivao je kompoziciju bunta, hrabrosti i uokvirivao je opšte ljudske zakone duši umjetničkoj zarobljene u standarde i mjere.

„Da i pored svega u nama ponekad se moramo prilagoditi svijetu u kojem živimo, ali nikako dozvoliti da  svijet uđe u naše živote.“-reče.
Na sredini objekta dominirala su elipsasto zasvođena vrata od treće vrste kamena. Cigli bih rekao. Nastojao sam da u njima pronađem nepravilnost, bunt.

I našao sam. Neko ko bi samo ušao kroz vrata  a da ne zastane pred objektom i da se ne divi ljepoti istog to ne bi primjetio. Čovjek nije mašina. Griješi. I to se bilježi. On svoje greške ne krije i nudi nam na uvid da gledamo i čitamo. Da učimo.

Dugo sam još gledao obrise objekta koji se izdizao ispred mene i tražio u njemu čovjeka. Priču. Život. I našao sam. Sve u jednom mjestu.

„Pogledaj malo iznutra.“-predloži mi.
„Već znam šta ću naći. Vanjština mi je već mnogo toga rekla. Ući ću da potvrdim ono što već s vana pročitah.“-nasmješih se.
Objekat je govorio više od ikakve priče.

„Moja lična karta je strnjište. I nije nikada izašlo iz mene. Stoga gradim ovaj objekat. Dižem spomenik čitljiv svima pa i onima koji samo vanjštinu gledaju. Onima koji nikad ne požele da zagrebu ispod površine. Ko razumije razumjeće.“-nastavljao je sa radom povremeno zagledajući u moje reakcije.

„Krov?“
Nije rekao ništa. Samo je pogledao u nebo.

Jezik umjetnika je bogat. On priča i kad slika i piše. On kad gradi ne prestaje da slika i piše. I kad gradi on priča.
Život gradimo od dana rođenja. Svaka ugrađena cigla, kamen, stepenik su slika o nama. Iza nas ostaju građevine koje traju. Građevine bez emocija, ljubavi ne drže vodu. Samo nebo nam je krov.




Pozdravlja Vas mandrak72, nadzorni organ i fatamorgana organa.

Krivine

Ako je i jedan mjesec te godine nagovještavao lijepo ljeto to je s pravom mogao samo biti juni 1971. godine. Tako je nekako i bilo kaže početak ove priče. Ko zna da je drugačiji početak možda bi sva ova priča dobijala druge obrise.
Devedesetčetri hiljade. Ondašnjih.
Prva plata. Veliki muški bicikl sa šipkom se presijavao na suncu. Dragutin je zadovoljno gledao u prvo vlastito prevozno sredstvo.

„Samo da subota dođe.“-nestrpljivo je priželjkivao da što prije dođe subota.
Još jednom je komadom platnene krpe prebrisao zvonce na biciklu. Ovalš palcem dotaknu zvonce koje se veselo javi.

Zadovoljni osmjeh dvdesetdvogodišnjaka govorio je mnogo više od bilo koje riječi.
Noć je uveliko padala niz ulicu. Treperave svjetiljke ispraćale su još jedan dan niz prašnjavu ulicu. Potočić koji je slijedio krivudavi put uveliko je omanjio.
Pumpa za vodu u dvorištu izdašnija je bila od svih komšijskih. Bila je mjesto kratkih susreta i razgovora.
„Rano je zasušilo ove godine.“-komšija Tomo, radnik u prosveti bio je prava slika učitelja.
„Viša sila moj komšo.“

Hladna voda brzo je orosila stakleni bokal.
Jorgovan je bio na izmaku, ali njegov intenzivni miris dražio je nosnice. U bijeloj potkošulji Dragutin zastade na stepeništu. Noć je bila mirna. Blagi spokoj plaštom je prekrivao i najzavučenije kutke dvorišta. Tek rijetki lavež pasa blago ga prenu.
Dobrano se ljetna sparina odomaćila u junu kad joj vrijeme nije.
Potkrovlje je bilo djelimično završeno.
 
Najnužnije što je smještaj tražio bilo je tu.
Jedan ležaj.
Sto i stolice ručno i grubo obrađene.
Budilnik čiji su se otkucaji jasno čuli u maloj sobi. Sve jače. Jače i jače.
Umoran brzo zaspa, tek plahtom se pokrivši preko krsta. Kovrčama crnim uokvireno lice dvdesetdvogodišnjaka bilo je lijepo kako samo može i biti lice jednog dvdesetdvogodišnjaka.

A sat nije stajao. Pričao je svu noć
„U jednom selu živio je dječak. Tika-taka.Takovih dječaka ima u gotovo svim selima. Tika-Taka. Znao je i račun. U školi ga učili. Rekli su mu da je i more slano. Kako može biti slano. Pa kad bi sva Rujiška solila Japru vijugavu prgavicu ne bi je osolili. Nije se dao dječak. Tika-taka. Rekoše mu još da je more toliko da se očima ne da pregledati. Ih gluposti mislio je. Pa ja očas posla s Plećine skoknem s Crnog vrha preko Rastika i Kapetanovića do Slavulja i Vučena. Preko Vedovice i Kršalja opet na Crni Vrh izbijem. Neće biti ni more mnogo veće. Tika-Taka. Zaludi njega ta stalna misao o moru te se dječak preračuna, pa svaki trenutak umjesto u školi provede kraj seoske rječice Japrice iznova je mjereći i jezikom lickajući. Ih slano more. Od ovoga možda mrvu da se razlikuje. Voda ko voda mislio je dječak.

Pogubi se negdje račun. Izmigoljiše svi oni brojevi što ih na tablicu kredom zapisa i nestadoše odnešeni spužvom morskom vodom nakvašenom. Tika-taka. Izlet do Splita. Dragutine pao si iz računa. Uzajmiće ćaća od Rajlića, veliš tricom si prošo. Oni tele prodali daće iljadarku. Mršti se učitelj. Veliš pustili te, a ti na godinu pao. Tako velim, a evo ćaća poslao i pare. Idem na more.Tika-Taka. Kapetanović Rade sumnjičavo zagleda u jaja. Veliš nisu mućci. Nisu čika Rade. Dah dječaku stade da ne otkrije rade da su jaja ispod kvočke naležene netom izvađena. Može paštete dvije. Evo bombon od mene da se nađe. Šarena tvrda bombona izgubi se u njedrima. Za puta kad voz čađavi pisne pred Bihaćom rađale se misli.

Odsjeci te repove na opancima pokaza mu učitelj na kajiše. Pletene čarape nove neobučene izvadila mati iz kufera. Tika-taka. Brojao je tunele dječak, jedan, dva, tri,......Izgubio se u računu. Na godinu pao. More čeka mladoga čovjeka. More plavo. Slano jeste, a pašteta i nije bog zna šta. Al na rivi nigdje slanine podno Marijana. O svijete velik si pomisli seosko dijete i premjeri more okom nekoliko puta. Ima ga kolko od Rudica do Rujiške, al da mi se đegod popeti bolje bi mi bilo.
I tuneli na povratku crni i čađavi. Misli tmurne i crne ko dubine okeanske. I neka. Pa šta bude. Ja razreda ponavljat neću. I knjige ćaća kupi dječaku iz Splita. Za sedmi razred 60 i neke. Puna učiona dječaka ne traže. Zaboraviće oni, zaboraviću i ja. More je ipak slano.

Sedmog dana nastavnik matematike na vrata banu. Šta ti radiš ovdje. Pođi sa mnom, a uhvati dječaka za uši te ga ko magare provoda hodnikom dok se Milka smijala prevezujući maramu vraćajući ga u šesti razred. Tika-Taka. Mati plače, starija sestra bijesna. Slomiću mu frulu od tu glavu ludu samo dajte. Neka Vuko, pusti dijete. Sjedi. Svojim češljom i makazama potkrati kosu dječaku. Crnu. Kovrčavu. Svu zakrivljenu. Tika-Taka. Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr rrr.

Utom subota dođe. Milošte u cekeru. Šećer u kocki. Frtalj kafe. Narandže. Sok od maline i još štošta. Ćaći „Drava“, majci rubac i još štošta.
Novi biciklo gutao je metre puta.
Sunce se tek pomaljalo i kupalo Unu. Jednu jedinu. Smaragdno zelenu krajišku ljepoticu.
Novo odiijelo. Novo novcato. Tamno plavo sa bijelim prugicama i bijela kao snijeg košulja. Kaput tek prebačen preko ramena.
A cipele. Gradske cipele. Lakovane.
Jutarnja svježina pekla je lice svježe izbrijano. Na pumpi na koritu.
Bio je Tomo. I Meho je po vodu za svoju djecu došao. Njih troje Meho ima.
I opet je vode za sve bilo. I godinama kasnije.

A biciklo novo. Ide kao lokomotiva.
Onako poistiha Dragutin zapjeva. Zapjevao bi i jače, al nekako čini se da nije red. Al srce pjeva. Hoće da iskoči.
Prva plata.
„Svoj sam čovjek.“

A trešnje 70 u Mladenocu. Eh što su bile. Na straži Dragutin domovinu čuva. Ćaća i mater da mirno spavaju. Al trešnje ne daju mira. Puška se u travi nađe, a Drago na vrh trešnje.

Smješka se Dragutin i okreće pedale.

Iza žice koraci se čuju. Iz krivine izbi kontrola.
„Straža. Straža.“-prolomi se glas u gluvo doba.
„Šta ćeš gore nesrećo. Jel ja treba stražu da čuvam. Jesu li te ćaća i mater poslali da se na šlamu vereš kao kakav mačak.Slazi odmah.“

Prve kuće izbiše ispred Dragutina koji brodi biciklom. Treperi kao barka na talasima, a vjetar kovrče crne usukuje.

„Šlame.“
„Zemljače moj. Samo ovaj put ti kroz prste gledam: Ne brukaj mi Grmeča sunce ti kalajisano.“

A Dragutin vozi biciklo.

I sijeno kupi i stog sijena sadijeva.
Zadovoljan zemljak sa Grmeča nagradnim odsustvom  nagrađuje vrijedna zemljaka.
Osmijeh ne silazi sa lica.
Baš kao i onda.
Samo sad je posve drugačije.

I odijelo. I cipele. Košulja bijela.
I biciklo muško.
I milošte nosi od sebe. Svoje prve.
Zulufi crni uz kosu pristaju. A kovrče uporne. Vjetar se međ njih upleo pa se umoran izvalio na leđa.

Odmiču kilometri. Sitno se broji.
Ozbiljniji uspon od sveg pred njime. Selo je to.
Ne posustaje te još ječe zapinje. Obara strminu na pleća snažna. Biciklo skakuće po makadamu, al ne staje. Ne staju ni slike prošle. Ni snovi.
Slano je more. Slano.

Slan je znoj koji se na čelu nakupio. Oči ga peku.
„Neka, neka.“- hrabrio se.
Kad izbi na vrh Drenika pred njim se ravan pruži.
Biciklo je novo. Dragutin je snažan. Plata je u džepu. Milošte su tu. Svoj je čovjek.
Pod njim biciklo ubrzava.

„Još samo nizbrdica, kraj Bilića i eto ti mene mojima.“
Vjetar rashlađuje. Ugodno.
Bježe kapi znoja.
Kaput poigrava na ramenima kao jedro na brodu prekookenaskom.
Dragutin ne staje.

Makadamski prašnjavi put izlokvan. Biciklo poskakuje nesigurno.
Novo je biciklo, kaput je nov. Cipele gradske lakovane. Košulja bijela kao snijeg. Bijeli se lišće kupine od prašine pored puta.
Put pred njim se bijeli. Gubi se se u lišću kupina iza krivine.

Pedale ne pružaju otpora.
„Neka. Očas ću ja. Brže.“
Biciklo ide brzo. Da može brže Dragutinu ne bi smetalo. Stoga okreće i dalje.
Leti. Vjetar ga nosi. S njim je vjetar u kovrčama crnim. S njim je vjter u kosi.
Milošte svojima nosi.
Svoj je čovjek i prva je plata.

„Da mi more oproste, ako se još toga sjete.“
U njemu čovjek raste.
U njemu dijete.
I dijete i čovjek.
Čovjek na biciklu.
U prašini dijete.
Nestade tla. Svud okolo more. Leti Dragutin. Ispravlja krivinu.
Kaput je u kupinama, a biciklo novo je.
Nikako da padne. Iščekuje pad.
Gleda biciklo. Kaput gdje je sad. Košulja bijela ko prašina sa puta, a cipele gradske razbježale se kojekuda. Sa njima i milošte.
A Dragutin leti, a oštri pijesak dlane mu guli. Nikako da stane.
Dječak u njemu ne govori ništa.
On je na moru. Na rivi. Podno Marjana na paštetu se mršti.
On je na trešnji. Musav od njih na komandu čeka.
„Slazi“
Nesta glasa. Niko da vikne.
„Gdje je biciklo. Kaputa mi nigdje.“-pijesak mu tabane bode.
„Cipele moje.“-kupi ih sa puta.
Bolno jeca bicikl od čelika. Točak se još vrti jedan. Drugi ko zna gdje je.
Dječak se vraća. Tunele broji.
„Nisam računao s time.“

Krivina se podmuklo smijala inatski kriveći one svoje usne iskrivljene. Cijepala se kao i odijelo na koljenima što je jutros još novo bilo.
Od milošta osta štošta. Štošta i ne osta.

Nije bilo onako kako je zamišljao. Možda je u svemu ponestalo rečenica onih dugačkih jednostavnih. Računica je jasna. Jasnija no ikad.
Neke se krivine ne mogu sjeći.
Naučio je Dagutin bez nastavnika još mnogo štošta. Računao sam s njim. Četrdeset godina bez greške. I na biciklima i bez njih. I nije iznevjerio.

Kao i na kraju svake priče.
Kiša je padala. Jer drugačije ne ide. Ja sam sjedio u automobilu. Dragutin je nosio vrećicu. Nisu bile milošte. Tek sitnice koje se razdužuju kad napuniš četrdeset godina.
17.02.2011.godine. Svijet je dobio još jednog penzionera. Kako dolikuje i kako je red.

Toga dana i Una je stala na tren. Jel more postalo manje slano to ni sam ne znam. Ako i jeste to je zbog kiše koja je padala. A suza je još uvijek slana u to siguran sam.


Pozdravlja Vas mandrak72, ponosan sin Dragutinov

p.s. Ocu od mene.