Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:32:48
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Majkl Murkok  (Pročitano 3568 puta)
19. Maj 2005, 21:25:57
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
       Gle čoveka

   (Behold the Man)
   
   On nema materijalnu moć koju su bogocarevi imali; on ima samo sledbenike među pustinjskim narodom i ribarima. Oni mu kažu da je bog; i on im veruje. Sledbenici Aleksandra su govorili: "On je neosvojiv, i stoga je bog." Sledbenici ovog čoveka ne misle uopšte; on je bio njihov čin spontanog stvaranja. Sada ih vodi, taj ludak zvani Isus iz Nazareta.
   I on je progovorio, rekavši im: Jest istinski ja bejah Karl Glogauer a sada sam ja Isus Mesija, Hrist.
   I bi tako.
   
   I
   Vremeplov je bio sfera puna mlečnobele tečnosti u kojoj je putnik plutao, obavijen gumenim odelom, dišući kroz masku pričvršćenu na cev koja je vodila do zida mašine. Sfera je bila napukla pri spuštanju i tečnost se prolila u prašinu i bila upijena. Instinktivno, Glogauer se skupio u loptu kad je nivo tečnosti opao i on potonuo do mekane plastike unutrašnje obloge sfere. Instrumenti, kriptografski, nekonvencionalni, bili su nepomični i tihi. Sfera se pomerala i kotrljala dok je poslednji ostatak tečnosti isticao iz velike posekotine na njenom boku.
   Na tren su se Glogauerove oči otvorile i zatvorile, a onda su mu se usta rastegla u neku vrstu zevanja i jezik mu je zapalacao i on je počeo da stenje, što se pretvorilo u zavijanje.
   Čuo je sebe. Glas Jezika, pomislio je. Jezik nesvesnog. Ali, nije mogao da pogodi šta je govorio.
   Telo mu je postalo utrnulo i on zadrhta. Njegov prolazak kroz vreme nije bio lak i čak ni gusta tečnost nije ga sasvim zaštitila, mada mu je nesumnjivo spasla život. Neka rebra su mu sigurno bila slomljena. Bolno je ispravio ruke i noge i počeo da puzi po klizavoj plastici prema pukotini u mašini. Mogao je videti žarku sunčevu svetlost, nebo poput treperavog čelika. Dopola se izvukao kroz pukotinu, zatvorivši oči kada je puna snaga sunca udarila u njih. Izgubio je svest.
   
   Božićni raspust, 1949. Imao je devet godina, rođen dve godine nakon što je njegov otac stigao u Englesku iz Austrije.
   Druga deca vrištala su od smeha u šljunku igrališta. Igra je počela sasvim iskreno i pomalo nervozno, i Karl joj se priključio u istom duhu. Sada je plakao.
   "Spusti me dole! Molim te, Marvine, prestani!"
   Privezali su ga sa rukama raširenim na žičanu mrežu ograde igrališta. Ona se ispupčila pod njegovom težinom i jedan od stubova pretio je da ispadne. Marvin Vilijems, dečak koji je predložio igru, počeo je da drma stub tako da se Karl jako njihao napred-nazad na mreži.
   "Prestanite!"
   Video je da ih njegovi uzvici samo ohrabruju i stisnuo je zube, zaćutavši.
   Opustio se, pretvarajući se da je u nesvesti; školske kravate koje su upotrebili za vezivanje usekle su mu se u zglobove. Čuo je kako su dečji glasovi utihnuli.
   "Je li mu dobro?" šaputala je Moli Tarner.
   "Samo se zeza", odgovorio je Vilijems nesigurno.
   Osetio je kako ga odvezuju, prsti su im petljali oko čvorova. Namerno se opustio, a onda pao na kolena, ogrebavši ih na šljunku, i spustio se licem prema zemlji.
   Izdaleka, jer bio je napola ubeđen sopstvenom varkom, čuo je njihove zabrinute glasove.
   Vilijems ga je prodrmao.
   "Probudi se, Karle. Prestani da se zezaš."
   Ostao je gde je i bio, gubeći osećaj za vreme dok preko opšteg zamora nije čuo glas gospodina Matsona.
   "Šta ste vi to radili ovde, Vilijemse?"
   "Bila je to igra, gospodine, o Isusu. Karl je bio Isus. Vezali smo ga za ogradu. Bila je to njegova ideja, gospodine. Bila je to samo igra, gospodine."
   Karlovo telo bilo je ukočeno, ali je uspeo da ostane nepomičan, plitko dišući.
   "On nije jak dečak kao ti, Vilijemse. Trebalo je da budete pametniji."
   "Žao mi je, gospodine, zaista mi je žao." Vilijems je zvučao kao da plače.
   Karl je osetio da ga dižu; osetio je trijumf...
   
   Nosili su ga. Glava i bok su ga toliko boleli, da mu je bilo muka. Nije imao izgleda da otkrije gde ga je tačno vremeplov doneo, ali je, okrenuvši sada glavu, po načinu na koji je čovek njemu zdesna bio odeven, mogao videti da je barem na Bliskom istoku.
   Nameravao je da se spusti u godinu 29. nove ere, u divljinu iza Jerusalima, blizu Vitlejema. Da li su ga to sada vodili u Jerusalim?
   Bio je na nosilima koja očigledno behu napravljena od životinjskih koža. To je ukazivalo da je, u svakom slučaju, verovatno negde u prošlosti. Dva čoveka nosila su nosila na svojim ramenima. Drugi su hodali sa obe strane. Bilo je mirisa znoja i životinjske masti i nekog zadaha koji nije mogao odrediti. Hodali su prema liniji brda u daljini.
   Štrecnuo se kad su se nosila zaljuljala i bol u boku se pojačao. Po drugi put se onesvestio.
   Nakratko se probudio, čuvši glasove. Očigledno su govorili nekim oblikom aramejskog. Bila je noć, možda, jer se sve činilo veoma tamnim. Nisu se više kretali. Pod njim je bilo slame. Osetio je olakšanje. Spavao je.
   
   U ono pak doba dođe Jovan Krstitelj, i učaše u pustinji Judejskoj. I govoraše: pokajte se, jer se približi carstvo nebesko. Jer je to onaj za koga je govorio prorok Isaija gdje kaže: glas onoga što viče u pustinji; pripravite put Gospodu, i poravnite staze njegove. A Jovan imaše haljinu od dlake kamilje i pojas kožan oko sebe; a hrana njegova bijaše skakavci i med divlji. Tada izlažaše k njemu Jerusalim i sva Judeja, i sva okolina Jordanska. I on ih kršćavaše u Jordanu, i ispovijedahu grijehe svoje.
   
   (Mateja 3:1-6)
   
   Prali su ga. Osećao je hladnu vodu da teče po njegovom nagom telu. Uspeli su da mu skinu zaštitno odelo. Sada su mu se na boku nalazili debeli slojevi platna, a kožne uzice vezivale su ih uz njega.
   Osećao se veoma slabim, i bilo mu je vrućina, ali je bola bilo manje.
   Bio je u zgradi - ili možda u pećini; bilo je previše mračno da odredi - ležeći na gomili slame koja je bila zasićena vodom. Iznad njega, dvojica su nastavljala da ga polivaju vodom iz svojih zemljanih posuda. Bili su to muškarci strogih lica, velikih brada, u pamučnim haljama.
   Pitao se može li sastaviti rečenicu koju bi oni mogli razumeti. Njegovo poznavanje pisanog aramejskog bilo je dobro, ali nije bio siguran za neke izgovore.
   Pročistio je grlo. "Gde-beše-ovo-mesto?"
   Oni su se namrštili, odmahnuli glavama i spustili krčage s vodom.
   "Ja-tražim-Nazarećanina-Isusa..."
   "Nazarećanin. Isus." Jedan od ljudi ponovio je reči, ali izgleda da mu nisu ništa značile. Slegao je ramenima.
   Drugi je, međutim, ponovio samo reč Nazarećanin, izgovarajući je polagano kao da je za njega imala neko posebno značenje. Promrmljao je nekoliko reči drugom čoveku i otišao ka izlazu iz sobe.
   Karl Glogauer nastavio je da pokušava da kaže nešto što će preostali čovek razumeti.
   "Koju-godinu-već-rimski car-stoluje-u Rimu?"
   Bilo je to zbunjujuće pitanje, shvatio je. Znao je da je Hrist razapet u petnaestoj godini Tiberijeve vladavine, i zbog toga je postavio to pitanje. Pokušao je da ga bolje sroči.
   "Koliko mnogo-godina-Tiberije vlada?"
   "Tiberije?" Čovek se namrštio.
   Glogauerovo uvo navikavalo se na naglasak i on pokuša da ga bolje podražava. "Tiberije. Car Rimljana. Koliko godina je vladao?"
   "Koliko?" Čovek je odmahnuo glavom. "Ne znam."
   Konačno je Glogauer uspeo da bude razumljiv.
   "Gde je ovo mesto?" upitao je.
   "Ovo je divljina iza Makerusa," odgovorio je čovek. "Zar to ne znaš?"
   Makerus se nalazio jugoistočno od Jerusalima, s druge strane Mrtvog mora. Nije bilo sumnje da se nahodio u prošlosti i da je period bio vreme vladavine Tiberija, pošto je ovaj čovek lako prepoznao to ime.
   Njegov sadrug se sada vraćao, dovodeći sa sobom nekog velikog tipa veoma mišićavih dlakavih ruku i velikog, snažnog grudnog koša. U jednoj ruci nosio je veliki štap. Bio je odeven u životinjske kože i visok dobrano preko metar osamdeset. Crna, kovrdžava kosa bila mu je dugačka i imao je crnu, gustu bradu koja mu je pokrivala gornji deo grudi. Kretao se poput životinje i njegove krupne, prodorne smeđe oči zamišljeno su gledale Glogauera.
   Kada je progovorio, bilo je to dubokim glasom, ali prebrzo da bi ga Glogauer pratio. Bio je red na Glogauera da odmahne glavom.
   Krupni čučnu pored njega. "Ko ti beše?"
   Glogauer je zastao. Nije planirao da bude nađen na ovaj način. Nameravao je da se preruši kao putnik iz Sirije, nadajući se da će lokalni akcenti biti dovoljno različiti da objasne njegovu nenaviknutost na jezik. Odlučio je da je najbolje da se drži te priče i nada najboljem.
   "Ja sam sa severa", odgovori on.
   "Ne iz Egipta?" upita krupni. Zvučalo je kao da očekuje da Glogauer bude odande. Glogauer stoga odluči da bi, ukoliko je to ono što krupni očekuje, baš i mogao da se složi sa tim.
   "Došao sam iz Egipta ima tome dve godine", objasni on.
   Krupni klimnu glavom, očigledno zadovoljan. "Znači, ti si mag iz Egipta. To smo i mislili. I tvoje ime je Isus, i ti si Nazarećanin."
   "Ja tražim Isusa, Nazarećanina", ispravi ga Glogauer.
   "A kako se onda ti zoveš?" Čovek je izgledao razočarano.
   Glogauer im nije mogao reći svoje ime. Ono bi im zvučalo isuviše čudno. Impulsivno, dao je ime svog oca. "Imanuel", reče on najzad.
   Čovek ponovo zadovoljno klimnu hlavom. "Imanuel."
   Glogauer je prekasno shvatio da je izbor imena bio nezgodan u tim okolnostima, jer Imanuel je na hebrejskom značilo 'Bog sa nama' i nesumnjivo imalo mistično značenje za njegovog propitivača.
   "A koje je tvoje ime?" upita on.
   Čovek se uspravi i zamišljeno pogleda Glogauera. "Ne poznaješ me? Nisi čuo za Jovana, zvanog Krstitelj?"
   Glogauer pokuša da prikrije svoju iznenađenost, ali je očigledno Jovan Krstitelj video da mu je njegovo ime poznato. "Vidim da znaš za mne. Pa, magu, sada moram da odlučim, a?"
   "Šta moraš da odlučiš?" upita Glogauer nervozno.
   "Da li si ti prijatelj iz proročanstava ili onaj lažni na kojeg nas je upozorio Adonaj. Rimljani bi da me daju u ruke neprijatelja mojih, Irodove dece."
   "Zašto to?"
   "Mora da znaš zašto, jer govorim protiv Rimljana koji porobljavaju Judeju, i govorim protiv nezakonitih stvari koje Irod radi, i proričem vreme kada će svi oni koji nisu pravedni biti uništeni i Adonajevo kraljevstvo ponovo uspostavljeno na Zemlji kao što su stari proroci rekli. Kažem ljudima: 'Budite spremni za dan kada ćete uzeti mač da vršite Adonajevu volju'. Bezbožni znaju da će nestati tog dana, i zato bi da me unište."
   I pored intenziteta njegovih reči, Jovanov glas imao je normalan ton. Nije bilo nagoveštaja ludila ili fanatizma u njegovom izrazu lica ili držanju. Zvučao je najviše poput anglikanskog vikara koji čita propoved čije značenje beše za njega izgubilo značenje.
   Osnova onoga što je rekao, shvati Karl Glogauer, bilo je da je on dizao ljude da isteraju Rimljane i njihovu marionetu Iroda i uspostave 'pravičniju' vladavinu. Pripisivanje tog plana 'Adonaju' (jednom od govornih imena za Jahvea, sa značenjem Gospod) izgleda da je bilo, kao što su mnogi proučavaoci u dvadesetom veku nagađali, način da se planu da dodatna težina. U svetu gde su politika i religija, čak i na zapadu, bili neraskidivo povezani, bilo je neophodno pripisati natprirodno poreklo planu.
   Štaviše, pomisli Glogauer, bilo je više nego verovatno da je Jovan verovao da njegovu ideju beše sam Bog nadahnuo; naime, Grci s druge strane Mediterana nisu još bili prestali da raspravljaju o poreklu inspiracije - da li se ona rađa u čovekovoj glavi ili je tamo stavljaju bogovi. To što ga je Jovan prihvatio kao nekakvog egipatskog čarobnika takođe nije posebno iznenadilo Glogauera. Okolnosti njegovog dolaska mora da su izgledale izuzetno čudesne i istovremeno prihvatljive, pogotovo za sektu kao što su eseni, koji su praktikovali samomučenje i gladovanje i mora da su sasvim navikli da viđaju vizije u ovoj vreloj divljini. Sada nije bilo sumnje da su ovi ljudi neurotični eseni, čije su ritualno kupanje - krštenje - i samoodricanje, spojeni sa skoro paranoičnim misticizmom koji ih je navodio da izmišljaju tajne jezike i slično, bili sigurne indikacije njihovog mentalno neuravnoteženog stanja. Sve je to palo na pamet Glogaueru, nesuđenom psihijatru; ali je Glogauer čovek bio rastrzan između polova ekstremnog racionalizma i želje da bude ubeđen samim tim misticizmom.
   "Moram da meditiram", dobaci mu Jovan i krenu ka izlazu iz pećine. "Moram da se pomolim. Ti ćeš ostati ovde dok mi savet ne bude poslat."
   Napustio je pećinu, koračajući brzo.
   Glogauer klonu natrag na mokru slamu. Bio je bez sumnje u krečnjačkoj pećini, i atmosfera u pećini bila je iznenađujuće vlažna. Mora da je napolju bilo veoma vruće. I on oseti pospanost.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
II
   Pet godina u prošlosti. Skoro dve hiljade u budućnosti. Ležanje u vrelom, znojavom krevetu sa Monikom. Ponovo se još jedan pokušaj normalnog vođenja ljubavi pretvorio u izvođenje onih malih nastranosti koje su je izgleda zadovoljavale bolje od ičeg drugog.
   Njihovo stvarno udvaranje i ispunjenje tek je trebalo da se desi. Kao i obično, biće verbalno. Kao i obično, doći će do klimaksa u ljutitom prepiranju.
   "Pretpostavljam da ćeš mi reći da opet nisi zadovoljen." Prihvatila je pripaljenu cigaretu koju joj je dodao u tami.
   "Meni je dobro," odgovorio je.
   Neko vreme, dok su pušili, vladala je tišina.
   Konačno, i pored toga što je znao kakav će biti ishod toga, progovorio je.
   "Ironično, zar ne?" počeo je.
   Čekao je njen odgovor. Ona će još malo odugovlačiti.
   "Šta to?" konačno je upitala.
   "Sve ovo. Ti provodiš dane pokušavajući da pomogneš seksualnim neuroticima da postanu normalni. Provodiš noći čineći što i oni."
   "Ne u istoj meri. Znaš da je sve to pitanje stepena."
   "Tako ti kažeš."
   Okrenuo je glavu i pogledao njeno lice u svetlosti zvezda iz prozora. Bila je riđokosa i mršavih crta lica, sa mirnim glasom profesionalne zavodnice kakav imaju psihijatrijski socijalni radnici, što je ona i bila. Bio je to glas topao, razuman i neiskren. Samo bi joj povremeno, kada bi se posebno razbesnela, glas počeo da iskazuje pravi karakter. Crte lica joj nikad nisu bile opuštene, čak ni kad je spavala. Oči su joj stalno bile na oprezu, pokreti retko kad spontani. Svaki santimetar nje bio je zaštićen, što je verovatno bio razlog što je tako malo uživala u uobičajenom vođenju ljubavi.
   "Ti se baš ne možeš opustiti, zar ne?" upitao je.
   "Daj umukni, Karle. Pogledaj sebe, ako ti baš treba neurotični propalitet."
   Oboje su bili psihijatri-amateri - ona psihijatrijski socijalni radnik, on tek čitalac, petljač, mada je ranije godinu dana pohađao studije, u vreme kada je planirao da postane psihijatar. Slobodno su koristili terminologiju psihijatrije. Bili su srećniji kada su mogli nečemu da daju ime.
   Okrenuo se od nje, potražio pepeljaru na noćnom stočiću i ugledao sebe u ogledalu na stočiću za šminku. On je bio požuteli, prenapeti, melanholični jevrejski prodavac knjiga, sa glavom punom likova i nerazrešenih opsesija, telom punim emocija. Uvek je gubio u tim raspravama sa Monikom. Verbalno je ona bila dominantna. Ta vrsta razmene često mu je izgledala perverznija od njihovog vođenja ljubavi, gde je bar obično njegova uloga bila muška. U osnovi, shvatio je, on je bio pasivan, mazohistički, neodlučan. Čak i njegova ljutnja, koja se često javljala, bila je nemoćna. Monika je bila deset godina starija od njega, deset godina ogorčenija. Kao jedinka, naravno, bila je daleko dinamičnija od njega; ali kao psihijatrijski socijalni radnik imala je isto toliko neuspeha. I dalje je otaljavala posao, postajući sve ciničnija na površini, ali se još uvek, možda, nadala nekim spektakularnim uspesima sa pacijentima. Pokušavali su previše da urade, pomislio je, i u tome je bila nevolja. Sveštenik na ispovedi pružao je panaceju; psihijatri su se trudili da izleče, i u većini slučajeva nisu uspevali. Ali su barem pokušavali, pomislio je, a onda se zapitao da li je to, na kraju krajeva, uopšte vrlina.
   "Jesam pogledao sebe", odgovorio je.
   Da li je spavala? Okrenuo se. Njene oprezne oči još su bile otvorene, gledajući kroz prozor.
   "Jesam pogledao sebe," ponovio je. "Kao što je Jung radio. 'Kako da pomognem tim osobama ako sam i sam begunac i možda takođe patim od morbus sacer neuroze?' To se Jung pitao..."
   "Taj matori senzacionalista. Taj matori racionalizator sopstvenog misticizma. Nije ni čudo da nikada nisi postao psihijatar."
   "Ne bih valjao. To nema veze sa Jungom..."
   "Nemoj to da iživljavaš na meni..."
   "Ti si mi sama rekla da se i ti tako osećaš - da smatraš da je beskorisno..."
   "Nakon nedelje napornog rada, mogla bih to da kažem. Daj mi još jednu pljugu."
   Otvorio je paklicu na noćnom stočiću i stavio dve cigarete u usta, pripalio ih i jednu dao njoj.
   Skoro apstraktno, primetio je da se napetost povećava. Rasprava je bila, kao i uvek, bespredmetna. Ipak, nije rasprava bila važna; ona je bila samo izraz osnovnog odnosa. Zapitao se da li je to na bilo koji način važno, uopšte.
   "Ti ne govoriš istinu." Shvatio je da sada nema prestanka, kada je ritual već bio ušao u puni zamah.
   "Ja govorim praktičnu istinu. Nemam sklonosti da napustim svoj posao. Nemam želju da budem promašena..."
   "Promašena? Ti si melodramatičnija od mene."
   "Ti si previše ozbiljan, Karle. Trebalo bi da malo izađeš iz sebe."
   Pokušao je da joj se podsmehne. "Da sam na tvom mestu, Monika, odustao bih od posla. Nisi za to ništa bolja nego ja."
   Ona je slegnula ramenima. "Ti si, naprosto, sitan gad."
   "Nisam ljubomoran na tebe, ako to misliš. Nikada nećeš razumeti šta ja tražim."
   Njen smeh bio je izveštačen, krt. "Moderni čovek u potrazi za dušom, a? Moderni čovek u potrazi za štakom, rekla bih. A to možeš shvatiti kako god hoćeš."
   "Mi uništavamo mitove koji pokreću svet."
   "I potom kažeš: 'A šta stavljamo na njihovo mesto?' Ti si, Karle, ustajao i glup. Nikada nisi racionalno pogledao na bilo šta - uključujući tu i sebe."
   "Pa šta s tim? I sama kažeš da je mit nevažan."
   "Stvarnost koja ga stvara je važna."
   "Jung je znao da i mit može stvoriti stvarnost."
   "Što samo pokazuje kakva je zbrkana matora budala bio."
   Protegnuo je noge. Radeći to, dotakao je njene i ustuknuo. Počešao je glavu. Ona je još uvek ležala pušeći, ali se sada smešila.
   "Hajde," rekla je. "Da čujemo nešto o Hristu."
   Nije ništa rekao. Ona mu je dodala opušak svoje cigarete i on ga je stavio u pepeljaru. Pogledao je na sat. Bilo je dva ujutro.
   "Zašto to radimo?" upitao je.
   "Zato što moramo." Stavila je ruku na njegovu glavu i povukla je ka svojim grudima. "Šta drugo možemo?"
   
   Mi protestanti moramo se ranije ili kasnije suočiti sa ovim pitanjem: Da li da razumemo 'imitaciju Hrista', u smislu da treba da kopiramo njegov život i, ako mogu da upotrebim taj izraz, izigravamo njegove stigmate; ili, u dubljem smislu, da treba da živimo svoje sopstvene živote onako iskreno kao što je on živeo svoj u svim njegovim implikacijama? Nije laka stvar živeti život koji je zasnovan na Hristovom, ali je neizrecivo teže živeti svoj život onako iskreno kao što je Hrist živeo svoj. Svako ko bi to učinio bi bio... pogrešno ocenjen, izložen poruzi, mučen i razapet... Neuroza je razdvajanje ličnosti.
   
   Jung: Moderni čovek u potrazi za dušom
   
   Mesec dana je Jovan Krstitelj bio odsutan i Glogauer je živeo sa esenima, ustanovivši da mu je bilo iznenađujuće lako, kad su mu se rebra zacelila, da se uključi u njihov svakodnevni život. Esensko naselje sastojalo se od mešavine prizemnih kuća, sagrađenih od krečnjaka i glinene cigle, i pećina koje su se nalazile s obe strane plitke doline. Eseni su zajednički delili svoja dobra i ova sekta je imala žene, mada su mnogi eseni živeli potpuno monaškim životom. Eseni su takođe bili pacifisti, odbijajući da imaju ili prave oružje - a ipak je ova sekta jednostavno tolerisala ratobornog Krstitelja. Možda je njihova mržnja prema Rimljanima prevazilazila njihove principe. Možda nisu bili sigurni u Jovanove krajnje namere. Šta god bio razlog za toleranciju, nije bilo mnogo mesta sumnji da je Jovan Krstitelj njihov vođa.
   Život esena sastojao se od ritualnog kupanja tri puta dnevno, molitve i rada. Rad nije bio težak. Ponekad je Glogauer vodio plug koji su vukla dva druga pripadnika sekte; ponekad je pazio na koze koje su puštane da pasu na padinama brda. Bio je to miran, uredan život, i čak i nezdravi aspekti bili su toliko stvar rutine da ih je Glogauer, nakon nekog vremena, jedva i primećivao kao drugačije.
   Pazeći koze, ležao bi na vrhu brda, gledajući divljinu koja nije bila pustinja, već kamenita šikara dovoljna da nahrani životinje kao što su koze ili ovce. Šikara je bila isprekidana niskim žbunjem i sa nekoliko malih stabala što su rasla duž obala reke koja se nesumnjivo ulivala u Mrtvo more. Bio je to neravan teren. U obrisima, imao je crte uzburkanog jezera, smrznutog i pretvorenog u žuto i braon. Preko Mrtvog mora ležao je Jerusalim. Očigledno, Hrist još nije poslednji put ušao u grad. Jovan Krstitelj morać da umre pre nego što se to desi.
   Esenski način života bio je prilično udoban, i pored jednostavnosti. Dali su mu pregaču od kozje kože i štap i, sem činjenice da je na njega motreno i danju i noću, izgleda da je bio prihvaćen kao nekakav laički brat u sekti.
   Ponekad su ga gotovo nemarno pitali za njegovu kočiju - vremeplov koji su nameravali da uskoro donesu iz pustinje - i rekao im je da ga je odnela iz Egipta do Sirije i onda dovde. Mirno su prihvatili čudo. Kao što je i očekivao, bili su navikli na čuda.
   Eseni behu videli i čudnije stvari od njegovog vremeplova. Videli su ljude kako hodaju po vodi i anđele koji se spuštaju sa nebesa i podižu; čuli su glas Boga i Njegovih arhanđela, kao i iskušavajući glas Sotone i njegovih slugu. Sve to behu zapisali na svoje svitke pergamenta. Bili su to samo zapisi o natprirodnom, kao što su njihovi drugi svici predstavljali zapise o njihovom svakodnevnom životu i novosti što su im ih donosili putujući članovi sekte.
   Živeli su stalno u prisustvu Boga i govorili Bogu i dobijali odgovore od Boga, kada bi dovoljno izmučili svoje telo i izgladnjivali se i pevali svoje molitve pod vrelim suncem Judeje.
   Karl Glogauer pustio j dugu kosu i ostavio bradu nepodrezanu. Mučio je svoje telo i gladovao i pevao molitve pod suncem, kao i oni. Ali je retko čuo Boga i samo jednom mu se učinilo da je video arhanđela vatrenih krila.
   I pored silne volje da iskusi esenske halucinacije, Glogauer je bio razočaran, ali je bio iznenađen da se tako dobro oseća, s obzirom na sve samonanesene patnje kojima se morao podvrgnuti, a i osećao se opušteno u društvu tih ljudi i žena koji su nesumnjivo bili ludi. Možda baš zato što se njihovo ludilo nije baš mnogo razlikovalo od njegovog sopstvenog, posle nekog vremena prestao je da se čudi tome.
   
   Jovan Krstitelj se vratio jedne večeri, pešačeći preko brda i praćen dvadesetoricom svojih najbližih sledbenika. Glogauer ga je spazio dok se spremao da utera koze u njihovu pećinu da prenoće. Sačekao je da se Jovan približi.
   Krstiteljevo lice bilo je smrknuto, ali se razvedrio kada je video Glogauera. Nasmešio se i po rimskom običaju uhvatio ga za nadlakticu.
   "Pa, Imanuele, ti si naš prijatelj, kao što sam i mislio da jesi. Poslat od Adonaja da nam pomogneš da vršimo Njegovu volju. Ti ćeš sutra krstiti mene, da pokažemo svim ljudima da je On sa nama."
   Glogauer je bio umoran. Jeo je veoma malo i proveo je veći deo dana na suncu, brinući se o kozama. Zevnuo je, nalazeći da mu je teško da odgovori. U svakom slučaju, laknulo mu je. Jovan je očigledno bio u Jerusalimu, pokušavajući da otkrije da li su ga Rimljani poslali kao uhodu. Jovan je sada bio umiren i verovao mu.
   Bio je, međutim, zabrinut Krstiteljevom verom u njegove moći.
   "Jovane," započe on. "Ja nisam prorok..."
   Krstiteljevo lice na trenutak se smrknu, a onda se nespretno nasmeja. "Ne govori ništa. Jedi sa mnom večeras. Imam divlji med i skakavce."
   Glogauer još nije jeo tu hranu, koja je bila uobičajena za putnike koji nisu nosili zalihe već živeli od hrane što su je mogli naći na putu. Neki su je smatrali poslasticom.
   
   Kušao ju je kasnije, dok je sedeo u Jovanovoj kući. Kuća je imala samo dve sobe. U jednoj se jelo, u drugoj spavalo. Med i skakavci bili su preslatki za njegov ukus, ali su predstavljali dobrodošlu promena u odnosu na ječam ili kozje meso.
   Sedeo je prekrštenih nogu, naspram Jovana Krstitelja, koji je jeo sa uživanjem. Noć je pala. Spolja su dolazili žamor i stenjanje i uzvici onih koji su se molili.
   Glogauer umoči još jednog skakavca u činiju sa medom koja se nalazila između njih. "Planiraš li da povedeš narod Judeje u pobunu protiv Rimljana?" upita on.
   Krstitelja je izgleda uznemirilo to direktno pitanje. Bilo je prvo takve vrste koje mu je Glogauer postavio.
   "Ako to bude Adonajeva volja," odgovori on, ne dižući pogled dok se naginjao do činije sa medom.
   "Rimljani to znaju?"
   "Ne znam, Imanuele, ali onaj incestuozni Irod nesumnjivo im je rekao da ja govorim protiv nepravednih."
   "A ipak te Rimljani ne hapse."
   "Pilat se ne usuđuje - ne otkad je peticija poslata imperatoru Tiberiju."
   "Peticija?"
   "Jeste, ona koju su Irod i fariseji potpisali kada je prokurator Pilat postavio votivne štitove u palatu u Jerusalimu i hteo da oskrnavi Hram. Tiberije je ukorio Pilata i od tada, mada još mrzi Jevreje, prokurator je pažljiviji u postupanju sa nama."
   "Reci mi, Jovane, znaš li koliko dugo je Tiberije vladao u Rimu?" Nije imao priliku da ponovo postavi to pitanje sve do sada.
   "Četrnaest godina."
   Bila je 28. nove ere - nešto manje od godinu dana pre nego što će doći do raspinjanja na krst, i njegov vremeplov bio je smrskan.
   Sada je Jovan Krstitelj planirao oružanu pobunu protiv okupatorskih Rimljana, ali će mu, ako je verovati Jevanđeljima, uskoro Irod odseći glavu. Svakako se nikakva velika pobuna nije desila u to vreme. Čak ni oni koji su tvrdili da su ulazak Isusa i njegovih učenika u Jerusalim i upad u Hram nedvosmislno bili dela naoružanih pobunjenika, nisu našli zapise koji bi nagoveštavali da je Jovan poveo sličnu pobunu.
   Glogaueru se Krstitelj veoma dopao. Čovek je očigledno bio okoreli revolucionar, koji beše godinama planirao pobunu protiv Rimljana i polako prikupljao dovoljno sledbenika da učini pokušaj uspešnim. Mnogo je podsećao Glogauera na vođe pokreta otpora u Drugom svetskom ratu. Imao je sličnu čvrstinu i razumevanje stvarnosti položaja. Znao je da će imati samo jednu šansu da skrši kohorte stacionirane u zemlji. Ako bi se pobuna otegla, Rim bi imao dovoljno vremena da pošalje još trupa u Jerusalim.
   "Kada misliš da Adonaj, delajući preko tebe, namerava da uništi nepravedne?" upita Glogauer taktično.
   Jovan ga veselo pogleda i nasmeši se. "Pasha je vreme kada su ljudi nemirni i najviše ogorčeni na strance", objasni on.
   "Kada je sledeća Pasha?"
   "Ne za još mnogo meseci."
   "Kako ti ja mogu pomoći?"
   "Ti si mag."
   "Ja ne mogu izvesti čuda."
   Jovan obrisa med sa brade. "U to ne mogu da poverujem, Imanuele. Način tvog dolaska je bio čudesan. Eseni nisu znali jesi li đavo ili glasnik Adonaja."
   "Nisam ni jedno ni drugo."
   "Zašto me zbunjuješ, Imanuele? Znam da si ti Adonajev glasnik. Ti si znak koji su eseni tražili. Trenutak je već gotovo prispo. Nebesko kraljevstvo uskoro će biti uspostavljeno na zemlji. Dođi sa mnom. Kaži ljudima da govoriš Adonajevim glasom. Čini velika čuda."
   "Tvoja moć opada, je li to u pitanju?" Glogauer oštro pogleda Jovana. "Ja sam ti potreban da obnoviš nadu svojim buntovnicima?"
   "Govoriš kao Rimljanin, bez imalo suptilnosti." Jovan ljutito ustade. Očigledno je, kao i seni sa kojima je živeo, više voleo okolišniji razgovor. Za to je postojao praktičan razlog, shvati Glogauer, u tome što su se Jovan i njegovi ljudi sve vreme plašili izdaje. Čak su i esenski zapisi bili delimično pisani šifrom, u kojoj bi i neka naizgled bezazlena reč značila nešto sasvim drugo.
   "Izvini, Jovane. Ali, mi reci ako sam u pravu." Glogauer je govorio tiho.
   "Zar ti nisi mag, koji je stigao u onoj kočiji niotkuda?" Krstitelj zamlatara rukama i sleže ramenima. "Moji ljudi su te videli! Videli su svetleću stvar kako se uobličuje u vazduhu, puca i pušta te da izađeš iz nje. Zar to nije magično? Odeća koju si nosio - je li to ovozemaljska odora? Talismani u kočiji - zar nisu ukazivali na moćnu magiju? Prorok je rekao da će mag doći iz Egipta i zvati se Imanuel. Tako je zapisano u knjizi Mikaha! Zar nisu te stvari istinite?"
   "Većina njih. Ali, postoje i objašnjenja..." On zastade, ne mogavši da se seti izraza najbližeg 'racionalnom'. "Ja sam običan čovek, kao ti. Ja nemam moć da činim čuda! Ja sam samo čovek!"
   Jovan se natmuri. "Hoćeš da kažeš da odbijaš da mi pomogneš?"
   "Zahvalan sam i tebi i esenima. Spasli ste mi život, skoro sigurno. Ako mogu da vam uzvratim..."
   Jovan odmereno klimnu glavom. "Možeš nam uzvratiti, Imanuele."
   "Kako?"
   "Budi veliki mag koji mi je potreban. Daj da te predstavim svima onima koji postaju nestrpljivi i koji bi se okrenuli od Adonajeve volje. Pusti me da im ispričam način tvog dolaska među nas. Onda možeš reći da je sve Adonajeva volja i da se moraju pripremiti da je sprovedu."
   Jovan se usredsređeno zagleda u njega.
   "Hoćeš li, Imanuele?"
   "Za tebe, Jovane. A zauzvrat, hoćeš li ti poslati ljude da donesu moju kočiju ovamo što je pre moguće? Želim da vidim može li se popraviti."
   "Hoću."
   Glogauer oseti ushićenje i poče da se smeje. Krstitelj ga pogleda s blagom začuđenošću, a onda mu se pridruži.
   Glogauer se i dalje smejao. Istorija to neće spomenuti, ali će on, sa Jovanom Krstiteljem, pripremiti put Hristu.
   Hrist još nije bio rođen. Možda je Glogauer to znao, godinu dana pre raspeća.
   
   I riječ postade tijelo i useli se u nas puno blagodati i istine; i vidjesmo slavu njegovu, slavu, kao jedinorodnoga od oca. Jovan svjedoči za njega i viče govoreći: ovaj bješe za koga rekoh: koji za mnom ide preda mnom postade, jer prije mene bješe.
   
   (Jovan 1:14-15)
   
   Čak i kad je upoznao Moniku bilo je dugih prepirki. Njegov otac je tada umro i ostavio mu novac da kupi Okultnu knjižaru u Grejt Rasel ulici, naspram Britanskog muzeja. Radio je razne vrste privremenih poslova i bio je prilično deprimiran. U to vreme Monika mu je izgledala kao velika pomoć, veliki vodič kroz mentalnu tamu koja ga je obavijala. Oboje su živeli blizu Holand parka i išli tamo u šetnju skoro svake nedelje tokom leta 1962. U dvadeset drugoj godini, on je već bio opsednut Jungovom čudnom vrstom hrišćanskog misticizma. Ona, koja je prezirala Junga, uskoro je počela da ocrnjuje sve njegove ideje. Nikada ga nije stvarno ubedila. Ali, posle nekog vremena, uspela je da ga zbuni. Proći će još šest meseci pre nego što odu u krevet.
   
   Bilo je neugodno vruće.
   Sedeli su u senci kafeterije, posmatrajući udaljeni kriket meč. Bliže njima, dve devojke i dečak sedeli su na travi, pijući sok od pomorandže iz plastičnih čaša. Jedna od devojaka imala je gitaru preko krila i, odloživši čašu, počela je da svira, pevajući folk pesmu visokim, nežnim glasom. Glogauer je pokušao da sluša reči. Dok je studirao, uvek mu se dopadala tradicionalna folk muzika.
   "Hrišćanstvo je mrtvo." Monika je pijuckala svoj čaj. "Religija umire. Bog je ubijen 1945."
   "Još može biti vaskrsenja," rekao je on.
   "Nadajmo se ne. Religija je bila tvorevina straha. Znanje uništava strah. Bez straha, religija ne može preživeti."
   "Misliš da danas nema straha?"
   "Ne iste vrste, Karle."
   "Zar nisi nikada razmotrila ideju Hrista?" upitao ju je, menjajući svoj smer. "Šta ona znači hrišćanima?"
   "Ideja traktora znači isto toliko marksisti", odgovorila je ona.
   "Ali, šta je bilo prvo? Ideja ili stvarnost Hrista?"
   Ona je slegla ramenima. "Stvarnost, ako je to važno. Isus je bio jevrejski bundžija koji je organizovao pobunu protiv Rimljana. Bio je raspet zbog svojih napora. To je sve što znamo i sve što nam je potrebno da znamo."
   "Jedna velika religija nije mogla da otpočne tako jednostavno."
   "Kada je ljudima potrebna, oni će napraviti veliku religiju od najneočekivanijih početaka."
   "To ja i tvrdim, Monika." Zagestikulirao je prema njoj i ona se blago odmakla. "Ideja je prethodila stvarnosti Hrista."
   "Ma, Karle, ne nastavljaj. Stvarnost Isusa je prethodila ideji Hrista."
   Jedan par je prošao pored njih, pogledavši ih dok su se svađali.
   Monika ih je primetila i zaćutala. Ustala je i on se takođe podigao, ali ona je odmahnula glavom. "Idem kući, Karle. Ti ostani. Videćemo se za nekoliko dana."
   Gledao ju je kako odlazi širokim putem prema kapijama parka.
   Sledećeg dana, kad je došao kući sa posla, našao je pismo. Mora da ga je napisala pošto je otišla od njega i poslala ga istog dana.
   
   Dragi Karle,
   Čini se, znaš, da razgovor nema nekog dejstva na tebe. Kao da slušaš ton glasa, ritam reči, a da ne čuješ šta se pokušava saopštiti. Pomalo si nalik osetljivoj životinji koja ne može da razume šta joj se govori, ali može odrediti da li je osoba koja govori zadovoljna ili ljuta, i tako dalje. Zato ti pišem - da pokušam da ti saopštim svoj stav. Ti reaguješ isuviše emotivno kada smo zajedno.
   Grešiš kada posmatraš hrišćanstvo kao nešto što se razvilo tokom nekoliko godina, od Isusove smrti do vremena kada su Jevanđelja napisana. Ali, hrišćanstvo nije bilo novo. Samo je ime bilo novo. Hrišćanstvo je bilo samo stepen u susretanju, ukrštanju i metamorfozi zapadne logike i istočnog misticizma. Pogledaj kako se i sama religija menjala tokom vekova, ponovo se tumačeći da izađe u susret izmenjenim vremenima. Hrišćanstvo je samo novo ime za nagomilavanje starih mitova i filozofija. Jevanđelja samo prepričavaju sunčev mit i izobličavaju neke ideje Grka i Rimljana. Još u drugom veku, jevrejski učenjaci ukazivali su da je to obična papazjanija! Ukazivali su na veliku sličnost između različitih sunčevih mitova i mita o Hristu. Čuda se nisu desila - ona su izmišljena kasnije, pozajmljena odavde i odande.
   Sećaš se starih viktorijanaca koji su govorili da je Platon ustvari hrišćanin, jer je predvideo hrišćansku misao? Hrišćansku misao! Hrišćanstvo je bilo sredstvo za izražavanje ideja koje su bile u opticaju stolećima pre Hrista. Da li je Marko Aurelije bio hrišćanin? On je pisao u direktnoj tradiciji zapadne filozofije. Zato je hrišćanstvo uhvatilo koren u Evropi, a ne na Istoku! Trebalo je, sa tom svojom pristrasnošću, da budeš teolog, a ne psihijatar. Isto važi i za tvog prijatelja Junga.
   Pokušaj da očistiš glavu od svih tih morbidnih gluposti i bićeš mnogo bolji u svom poslu.
   
   Tvoja Monika.
   
   Zgužvao je pismo i bacio ga. Kasnije te večeri je bio u iskušenju da ga ponovo pogleda, ali se odupro iskušenju.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
III
   Jovan je stajao do pojasa u reci. Većina esena stajala je na obalama i gledala ga. Glogauer je pogledao dole u njega.
   "Ne mogu, Jovane. Nije na meni da to uradim."
   Krstitelj je promucao: "Moraš."
   Glogauer je zadrhtao kada se spustio u reku pored Krstitelja. Osećao se ošamućeno. Stajao je tamo drhteći, nesposoban da se pomakne.
   Stopalo mu se okliznulo na kamenju reke i Jovan je posegnuo i uhvatio njegovu ruku, vraćajući mu ravnotežu.
   Na vedrom nebu, sunce je bilo u zenitu, udarajući u njegovu nezaštićenu glavu.
   "Imanuele!" Jovan je najednom uzviknuo. "Duh Adonajev je u tebi!"
   Glogaueru je još uvek bilo teško da progovori. Blago je zatresao glavom. Bolela ga je i jedva je mogao da vidi. Danas je imao prvi napad migrene otkad je došao ovamo. Želeo je da povraća. Jovanov glas zvučao je daleko.
   Zaljuljao se u vodi.
   Dok je počinjao da pada prema Krstitelju, čitav prizor oko njega je zatreperio. Osetio je kako ga Jovan hvata i čuo sebe kako očajnički kaže: "Jovane, krsti mene!" A onda mu je u ustima i grlu bilo vode i kašljao je.
   Jovanov glas je vikao nešto. Šta god da su reči bile, izazvale su odgovor od ljudi sa obe obale. Žamor u njegovim ušima se pojačao, promenivši svoju prirodu. Zakoprcao se u vodi, a onda osetio da ga dižu na noge.
   Eseni su se jednoobrazno njihali, a svako lice bilo je dignuto ka blještavom suncu.
   Glogauer je počeo da povraća u vodu, saplićući se dok su mu Jovanove ruke bolno stezale mišice i vodile ga uz obalu.
   Čudno, ritmično mrmljanje dolazilo je iz usta esena dok su se njihali; pojačavalo se kad bi se zanjihali na jednu stranu, smanjivalo kad bi se zanjihali na drugu.
   Glogauer je pokrio uši kada ga je Jovan ispustio. Još uvek je pokušavao da povrati, ali je to sada bilo nasuvo, i gore nego ranije.
   Počeo je da se tetura odatle, jedva držeći ravnotežu, pa je potrčao, ušiju još uvek pokrivenih; potrčao preko kamenite šikare; potrčao dok je sunce pulsiralo na nebu i njegova vrelina udarala u njegovoj glavi; potrčao odatle.
   
   A Jovan branjaše mu govoreći: ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš k meni? A Isus odgovori i reče mu: ostavi sad, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu. Tada Jovan ostavi ga. I krstivši se Isus iziđe odmah iz vode; i gle, otvoriše mu se nebesa, i vidje Duha Božijega gdje silazi kao golub i dođe na njega. I gle, glas sa neba koji govori: ovo je sin moj ljubazni koji je po mojoj volji.
   
   (Mateja 3:14-17)
   
   Imao je petnaest godina, dobro mu je išlo u srednjoj školi. Čitao je u novinama o bandama Tedi Bojsa koji su harali južnim Londonom, ali bi poneki mladić kojeg je video u pseudoedvardijanskoj odeći izgledao sasvim bezopasno i glupavo.
   Išao je u bioskop u Brikston Hilu i odlučio da pešači kući u Strithem, jer je većinu novca za autobus potrošio na sladoled. Oni su istovremeno izašli iz bioskopa. Jedva da ih je primetio dok su ga sledili nizbrdo.
   Onda, sasvim naglo, okružili su ga. Bledi dečaci zlobnih lica, većinom godinu ili dve stariji od njega. Shvatio je da maglovito poznaje dvojicu od njih. Išli su u veliku gradsku školu u istoj ulici u kojoj je bila i srednja škola. Koristili su isto fudbalsko igralište.
   "Zdravo", oslovio uih je slabim glasom.
   "Zdravo, sine", odvratio mu je najstariji Tedi Boj. Žvakao je gumu, stajao sa jednim kolenom savijenim, smeškajući se na njega. "Gde si ti to krenuo?"
   "Kući."
   "Kouči", ponovio je najkrupniji, podražavajući njegov naglasak. "A šta ćeš da radiš kad dođeš tamo?"
   "Ići u krevet." Karl je pokušao da prođe kroz obruč, ali ga nisu puštali. Uterali su ga u dovratak prodavnice. Iza njih, zujala su kola na glavnom putu. Ulica je bila jarko osvetljena, uličnim svetiljkama i neonom iz prodavnica. Nekoliko ljudi je prošlo, ali niko od njih nije zastao. Karl je počeo da oseća paniku.
   "Nemaš domaći da pišeš, sine?" upitao je dečak do vođe. Bio je crvenokos i pegav i oči su mu bile tvrdo sive.
   "'Oćeš da se tučeš sa jednim od nas?" upitao je drugi dečak. Bio je to jedan od dečaka koje je poznavao.
   "Ne, ja se ne tučem. Pustite me."
   "Se bojiš, sine?" upitao je vođa, smešeći se. Nadmeno je izvukao traku žvake iz usta i stavio je natrag. Ponovo je počeo da žvaće.
   "Ne. Zašto bih hteo da se tučem sa vama?"
   "Misliš da si bolji od nas, jel' to, sine?"
   "Ne." Počeo je da drhti. Suze su mu navirale na oči. "Naravno da ne."
   "Naravno da ne, sine."
   Ponovo je krenuo napred, ali su ga gurnuli natrag u dovratak.
   "Ti si onaj tip sa švapskim imenom, jel' da?" upitao je drugi dečak kojeg je poznavao. "Glu-glu ili tako nešto."
   "Glogauer. Pustite me."
   "Baš će se tvojoj mami svideti što se kasno vraćaš."
   "Više ime za ješu nego švapsko."
   "Jesi ti ješa, sine?"
   "Izgleda k'o ješa."
   "Jesi ti ješa, sine?"
   "Jesi ti jevrejski dečko, sine?"
   "Jesi ti ješa, sine?"
   "Umuknite!" zavrištao je Karl. Gurnuo se među njih. Jedan od njih ga je udario u stomak. Zagunđao je od bola. Drugi ga je gurnuo i zateturao se.
   Ljudi su još uvek žurili pored njih na trotoaru. Bacali su poglede na grupu dok bi prolazili. Jedan čovek je zastao, ali ga je njegova žena povukla dalje. "Samo se neki klinci zezaju", rekla je.
   "Skinite mu pantalone", predložio je jedan od dečaka smejući se. "To će dokazati."
   Karl se progurao kroz njih i ovog puta nisu se oduprli. Počeo je da trči nizbrdo.
   "Dajmo mu fore," čuo je kako izgovara jedan od dečaka.
   Nastavio je da trči.
   Počeli su da ga slede, smejući se.
   Nisu ga dostigli kada je skrenuo u aveniju u kojoj je živeo. Stigao je do kuće i potrčao duž mračnog prolaza pored nje. Otvorio je zadnja vrata. Njegova maćeha bila je u kuhinji.
   "Šta je sa tobom?" upitala ga je.
   Bila je to visoka, mršava žena, nervozna i histerična. Njena tamna kosa bila je neuredna.
   Prošao je pored nje u kuhinjsku trpezariju.
   "Šta ti je, Karle?" doviknula je. Glas joj je bio visok.
   "Ništa", odgovorio je.
   Nije želeo scenu.
   
   Bilo je hladno kada se probudio. Lažna zora bila je siva i nije mogao videti ništa sem gole zemlje u svim pravcima. Nije se mogao setiti mnogih stvari u vezi sa prethodnim danom, sem da je veoma dugo trčao.
   Rosa mu se skupila na pregači. Nakvasio je usne i protrljao kožom lice. Kao i uvek posle napada migrene, osećao se slabim i potpuno izmoždenim. Gledajući svoje nago telo, i shvatio koliko koščat beše postao. Život sa esenima je to uzrokovao, naravno.
   Zapitao se zašto se toliko uspaničio kada je Jovan zatražio od njega da ga krsti. Da li je to jednostavno bilo poštenje - nešto u njemu što se oduprlo zavaravanju esena u mišljenju da je on nekakav prorok? Bilo je teško reći.
   Omotao je kozju kožu oko bokova i čvrsto je vezao tik iznad levog bedra. Smatrao je da treba da pokuša da se vrati u logor i nađe Jovana i izvini se, da vidi može li da popravi štetu.
   I vremeplov je sada bio tamo. Dovukli su ga, koristeći samo kožne konopce.
   Ako bi se mogao naći dobar kovač, ili neki drugi metalac, postojala je minimalna šansa da se može opraviti. Putovanje nazad bilo bi opasno.
   Zapitao se da li treba da se odmah vrati, ili da pokuša da se prebaci u vreme bliže samom razapinjanju na krst. Nije otišao nazad da baš vidi raspeće, već da oseti atmosferu Jerusalima tokom svetkovine Pashe, kada je, kako se pretpostavljalo, Isus ušao u grad. Monika je mislila da je Isus napao grad sa naoružanom bandom. Rekla je da svi dokazi ukazuju na to. Svi dokazi jedne vrste jesu ukazivali na to, ali on nije mogao da prihvati dokaze. I to, bio je siguran, nije bilo sve. Kad bi samo mogao da sretne Isusa. Jovan, kako izgleda, nikad nije čuo za njega, mada je rekao Glogaueru da je postojalo proročanstvo da će Mesija biti Nazarećanin. Bilo je mnogo proročanstava i neka od njih bila su protivurečna.
   Počeo je da hoda natrag u opštem pravcu esenskog logora. Nije mogao da daleko odmakne. Uskoro će prepoznati brda u kojima su imali svoje pećine.
   Ubrzo je postalo još vrelije i zemlja još ogoljenija. Vazduh mu je igrao pred očima. Osećanje iscrpljenosti sa kojim se probudio pojačao se. Usta su mu bila suva i noge slabe. Bio je gladan i nije bilo ničega za jelo. Nije bilo znaka lancu brda gde su eseni imali svoj logor.
   Bilo je jedno brdo, oko tri kilometra na jug. Odlučio je da krene do njega. Odatle će verovatno moći da se orijentiše, možda čak da vidi neki gradić gde će mu dati hranu.
   Peščano tle se pretvaralo u lebdeću prašinu kad bi ga njegove noge uzburkale. Nekoliko primitivnih žbunova držalo se zemlje i štrčeće stene su ga saplitale.
   Bio je raskrvavljen i ugruvan kada je počeo da se, bolno, penje uz brdo.
   Put do vrha (koji je bio mnogo dalje nego što je u početku ocenio) bio je težak. Klizao se na labavo kamenje obronka, padao na lice, ukopavao svoje izranjavljene ruke i noge da se zaustavi da ne klizne do dna, hvatao se za busenove trave i lišajeve koji su rasli tu i tamo, hvatajući veće izbočine stena kad je mogao, odmarajući se često, uma i tela otupelih od bola i umora.
   Znojio se pod suncem. Prašina se lepila na vlagu na njegovom polunagom telu, oblažući ga od glave do pete. Kozja koža bila mu je u fronclama.
   Ogoljeni svet vrteo se oko njega, nebo se nekako stapalo sa zemljom, žuta stena sa belim oblacima. Ništa nije izgledalo nepomično.
   Stigao je do vrha i ležao tamo uzdišući. Sve je postalo nestvarno.
   Čuo je Monikin glas, pomislio da ju je na tren i video, krajičkom oka.
   Ne budi tako melodramatičan, Karle.
   Ona je to rekla mnogo puta. Njegov sopstveni glas sada je odgovorio.
   Ja sam rođen van svog vremena, Monika. U ovom dobu razuma nema mesta za mene. Na kraju će me ubiti.
   Njen glas je odgovorio.
   Krivica i strah i tvoj sopstveni mazohizam. Mogao si biti briljantan psihijatar, ali si se do kraja prepustio svim svojim neurozama.
   "Umukni!"
   Prevrnuo se na leđa. Sunce je blještalo na njegovo iscepano telo.
   "Umukni!"
   Ceo hrišćanski sindrom, Karle. Kao sledeć, u to ne sumnjam, postaćeš katolički preobraćenik. Gde ti je snaga uma?
   "Umukni! Odlazi, Monika."
   Strah oblikuje tvoje misli. Ti ne tragaš za dušom ili čak ni smislom života. Ti tražiš utehu.
   "Ostavi me na miru, Monika!"
   Njegove prljave ruke pokrile su mu uši. Kosa i brada bile su mu umazane prašinom. Krv se zgrušala na manjim ranama kojih je sada bilo na svakom delu njegovog tela. Iznad, sunce kao da je tuklo u skladu sa otkucajima njegovog srca.
   Ideš nizbrdo, Karle, zar ne shvataš to? Nizbrdo. Saberi se. Nisi sasvim nesposoban za racionalno mišljenje...
   "Oh, Monika! Umukni!"
   Glas mu je bio grub i napukao. Nekoliko gavrana je sada kružilo po nebu nad njim. Čuo ih je kako mu dovikuju glasom ne mnogo različitim od njegovog.
   Bog je umro 1945... "Ovo nije 1945. Ovo je 28. godina nove ere. Bog je živ!"
   Kako se možeš baktati pitanjima jedne očigledno sinkretičke religije kao što je hrišćanstvo - rabinski judaizam, stoička etika, grčki kultovi misterija, orijentalni ritual...
   "To nije važno!"
   Ne tebi, u tvom sadašnjem raspoloženju.
   "Meni je potreban Bog!"
   Na to se svodi, zar ne? Dobro, Karle, napravi sam svoje štake. Samo, pomisli šta si mogao biti da si se pomirio sa sobom...
   Glogauer je povukao svoje slabačko telo na noge i stao na vrh brda, zavrištavši.
   Gavranovi su bili uznemireni. Kružili su po nebu i odleteli.
   Nebo se sada smračivalo.
   
   Tada Isusa odvede Duh u pustinju da ga đavo kuša. I postivši se dana četrdeset i noći četrdeset, na pošljetku ogladnje.
   
   (Mateja 4:1-2)
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
IV
   Ludak je, saplićući se, ušao u grad. Njegova stopala pokrenula su prašinu i razigrala je i psi su lajali oko njega dok je hodao mehanički, glave okrenute nagore da se suoči sa suncem, ruku mlitavo opuštenih sa strane, usana koje su se micale.
   Za ljude iz grada, reči koje su čuli nisu bile ni na jednom poznatom jeziku; ipak, bile su izgovorene sa takvim intenzitetom i ubeđenjem da bi sam Bog mogao koristiti to izmršavelo, nago biće kao svog glasnika.
   Pitali su se odakle je ludak došao.
   Beli grad sastojao se uglavnom od jednospratnih i prizemnih kuća od kamena i glinene cigle, sagrađenih oko pijačnog mesta pred kojim je bila drevna, jednostavna sinagoga pred kojom su, odeveni u tamne halje, starci sedeli i pričali. Grad je bio napredan i čist, rastući od rimske trgovine. Na ulici su bili samo jedan do dva prosjaka, a i oni su bili uhranjeni. Ulice su sledile uspone i nizbrdice padine brda na kojem behu sagrađene. Bile su to krivudave ulice, senovite i mirne; seoske ulice. Svuda u vazduhu bilo je mirisa tek isečene drvene građe i zvukova tesanja, jer je grad uglavnom bio poznat po svojim veštim tesarima. Ležao je na ivici ravnice Džezrela, blizu trgovačkog puta između Damaska i Egipta, i kola su ga stalno napuštala, natovarena delima gradskih majstora. Grad se zvao Nazaret.
   Ludak ga je našao tako što je svakog putnika kojeg bi video pitao gde je. Prošao je kroz druge gradove - Filadelfiju, Gerasu, Pelu i Skitopolis, sledeći rimske puteve - postavljajući isto pitanje svojim stranačkim akcentom: "Gde leži Nazaret?"
   Neki su mu dali hranu uz put. Neki su mu tražili blagoslov i on je polagao ruke na njih, govoreći tim čudnim jezikom. Neki su ga zasuli kamenjem i oterali ga.
   Prešao je Jordan pored rimskog vijadukta i nastavio na sever prema Nazaretu.
   Nije bilo teško naći grad, ali njemu je bilo teško da sebe prisili da se uputi ka njemu. Bio je izgubio veoma mnogo krvi i na putu je jeo veoma malo. Hodao bi dok se ne sruši i ležao tu dok ne bi mogao da nastavi, ili, što se sve češće dešavalo, dok ga neko ne bi našao i dao mu malo kiselog vina ili hleba da ga povrati u život.
   Jednom su ga neki rimski legionari zaustavili i grubom ljubaznošću upitali ima li neku rodbinu kojoj bi ga mogli odvesti. Obratili su mu se na iskvarenom aramejskom i bili su iznenađeni kada je odgovorio na latinskom sa čudnim naglaskom, koji je bio čišći od jezika kojim su oni sami govorili.
   Pitali su ga da li je rabin ili učenjak. Rekao im je da nije ni jedno od toga. Legionarski oficir ponudio ga je sušenim mesom i vinom. Ljudi su bili deo patrole koja je jednom mesečno prolazila tim putem. Bili su zbijeni, smeđih lica koja su bila čvrsta i glatko izbrijana. Bili su odeveni u zamrljane kožne kiltove i grudne oklope i sandale, i imali su gvozdene šlemove na glavama, kratke mačeve u koricama na boku. Čak i dok su stajali oko njega u svetlosti večernjeg sunca, nisu izgledali opušteno. Oficir, mekšeg glasa od svojih ljudi ali inače sasvim nalik njima, sem što je nosio metalni grudni oklop i dugačak plašt, upitao je ludaka kako mu je ime.
   Na trenutak je ludak zastao, usta su mu se otvarala i zatvarala, kao da nije mogao da se seti kako je nazvan.
   "Karl", konačno je odgovorio, i sam sumnjajući. Bio je to više predlog nego izjava.
   "Zvuči skoro kao rimsko ime", primetio je jedan legionar.
   "Jesi li građanin?" upitao je oficir.
   Ali je ludakov um lutao, očigledno. Skrenuo je pogled sa njih, mrmljajući za sebe.
   Najednom je pogledao natrag u njih i upitao: "Nazaret?"
   "Onamo." Oficir je pokazao niz put koji je prosecao brda. "Jesi li Jevrejin?"
   Činilo se da je to preplašilo ludaka. Skočio je na noge i pokušao da se progura između vojnika. Oni su ga propustili, smejući se. Bio je bezopasan ludak.
   Gledali su ga kako trči niz put.
   "Neki od njihovih proroka, možda", zaključio je oficir, hodajući do svog konja. Zemlja ih je bila puna. Svaki drugi čovek kojeg bi sreo tvrdio je da širi poruku njihovog boga. Nisu pravili mnogo nevolja i činilo se da im religija skreće misli od pobune. Treba da im budemo zahvalni, pomislio je oficir.
   Njegovi ljudi su se još uvek smejali.
   Počeli su da marširaju putem u suprotnom smeru od onog kojim je krenuo ludak.
   
   Sada je ludak bio u Nazaretu i građani su ga gledali sa radoznalošću i ne malo sumnjičavosti dok se teturao do pijačnog trga. Mogao je biti lutajući prorok ili čovek posednut đavolima. Često je bilo teško razlučiti. Rabini bi znali.
   Dok je prolazio pored skupina ljudi koji su stajali pored trgovačkih tezgi, oni bi zaćutali dok on ne bi prošao. Žene su omotavale teške vunene šalove oko svojih uhranjenih tela, a muškarci bi privlačili svoje pamučne halje da ih ne dodirne. Normalno bi njihov poriv bio da traže od njega kakvog posla ima u gradu, ali je u njegovom pogledu bilo nekakvog intenziteta, brzine i vitalnosti u njegovom licu, i pored njegove izmršavele pojave, koje su ih nagonile da ga posmatraju sa poštovanjem i da se drže na udaljenosti.
   Kada je stigao do sredine pijace, stao je i pogledao oko sebe. Činilo se da ne primećuje odmah ljude. Trepnuo je i oblizao usne.
   Jedna žena je prošla, oprezno ga gledajući. Obratio joj se, mekanim glasom, pažljivo uobličenim rečima. "Je li ovo Nazaret?"
   "Jeste." Klimnula je glavom i ubrzala korak.
   Jedan čovek je prelazio trg. Bio je odeven u vunenu halju sa crvenim i smeđim prugama. Na kovrdžavoj, crnoj kosi stajala mu je crvena kapica. Lice mu je bilo punačko i vedro. Ludak je stao čoveku na put i zaustavio ga. "Tražim tesara."
   "Ima mnogo tesara u Nazaretu. Grad je čuven po svojim tesarima. I ja sam tesar. Mogu li ti pomoći?" Čovekov glas bio je dobro raspoložen i zaštitnički.
   "Znaš li tesara po imenu Josif? Davidov potomak. On ima ženu zvanu Marija i nekoliko dece. Jedno se zove Isus."
   Veseli čovek iskrivi lice tobože se namrštivši, pa se počeša po zadnjem delu vrata. "Znam više od jednog Josifa. Ima jedan siromašak u onoj ulici." On mu je pokaza. "On ima ženu zvanu Marija. Traži čoveka koji se nikad ne smeje."
   Ludak pogleda u smeru u kojem je čovek pokazao i čim je video ulicu, kao da je zaboravio sve ostalo i krenuo ka njoj.
   U uskoj ulici u koju je ušao miris drveta bio je još jači. Hodao je po opiljcima do članaka. Iz svake zgrade dopirala je buka čekića, struganje testera. Daske svih veličina bile su naslonjene na blede, osenčene zidove kuća i jedva je bilo mesta da se prođe između njih. Mnogi tesari imali su svoje klupe neposredno ispred vrata. Deljali su činije, rukovali jednostavnim strugovima, oblikujući drvo u sve što se može zamisliti. Digli su pogled kada je ludak ušao u ulicu i prišao jednom starom tesaru u kožnoj pregači koji je sedeo na svojoj klupi deljući neku figuricu. Čovek je bio sedokos i izgledao je kratkovido. Pogledao je ludaka.
   "Šta hoćeš?"
   "Tražim tesara zvanog Josif. On ima ženu... Mariju."
   Starac pokaza rukom u kojoj je držao poluzavršenu figuricu. "Dve kuće dalje, sa druge strane ulice."
   
   Na kuću do koje je ludak došao bilo je naslonjeno veoma malo dasaka, a kvalitet drveta izgledao je lošiji od druge građe koju beše video. Klupa pored ulaza bila je iskrivljena s jedne strane i čovek koji je sedeo pogrbljen na njoj, popravljajući hoklicu, takođe je izgledao krivo. Ispravio se kad mu je ludak dotakao rame. Lice mu je bilo izborano i podbulo od jada. Oči su mu bile umorne i retka brada prošarana preranim sedinama. Lagano se zakašljao, možda od iznenađenja što ga uznemiravaju.
   "Jesi li ti Josif?"
   "Nemam novca."
   "Ne želim ništa - samo da ti postavim nekoliko pitanja."
   "Ja sam Josif. Šta hoćeš da znaš?"
   "Imaš li sina?"
   "Nekoliko, a i kćeri."
   "Žena ti se zove Marija? I poreklom ste od Davida?"
   Čovek nestrpljivo odmahnu rukom. "Jeste, baš mi je valjalo i jedno i drugo..."
   "Hteo bih da vidim jednog od tvojih sinova, Isusa. Možeš li mi reći gde je?"
   "Taj nije ni od kakve koristi. Šta je sad napravio?"
   "Gde je on?"
   Josifove oči postale su proračunatije dok je zurio u ludaka. "Jesi li ti nekakav čudotvorac? Jesi li došao da izlečiš mog sina?"
   "Ja sam neka vrsta proroka. Mogu da predvidim budućnost."
   Josif s uzdahom ustade. "Možeš ga videti. Dođi."
   Poveo je ludaka kroz kapiju u stešnjeno dvorište kuće. Bilo je natrpano parčadima drveta, razbijenim nameštajem i alatkama, i trulećim džakovima opiljaka. Ušli su u zamračenu kuću. U prvoj sobi - očigledno kuhinji - jedna žena stajala je pored velikog zemljanog šporeta. Bila je visoka i izrazito debela. Njena duga, crna kosa bila je razvezana i masna, padajući na velike, sjajne oči koje su još imale vrelinu senzualnosti. Ona odmeri ludaka.
   "Nema hrane za prosjake", zagunđa ona. "Već i on dovoljno pojede." Ona pokaza drvenom kašikom na malu priliku koja je sedela u senci u uglu. Prilika se mrdnula kada je ona progovorila.
   "On traži našeg Isusa", objasni Josif ženi. "Možda je došao da nam olakša breme."
   Žena postrance pogleda ludaka i sleže ramenima, obliznuvši pri tom debelim jezikom svoje crvene usne. "Isuse!"
   Prilika u ćošku ustade.
   "To je on", reče žena s određenim zadovoljstvom.
   Ludak se namršti, brzo tresući glavom. "Ne."
   Prilika je bila nakazna. Imala je izraženo grbava leđa i bila razroka na levo oko. Lice je bilo prazno i glupavo. Sa usana joj je još curila pljuvačka, i zakikotala se kad joj je ime bilo ponovljeno. Nakrivo je koraknula napred. "Isus", rekla je prilika. Reč je bila nerazgovetna i hrapava. "Isus."
   "Samo to zna da kaže." Žena kao da se podsmehivala. "Oduvek je bio takav."
   "Božja kazna", primeti Josif gorko.
   "Šta nije u redu s njim?" Ludakov glas imao je patetičan, očajnički prizvuk.
   "Oduvek je bio takav." Žena se okrenu natrag šporetu. "Možeš ga uzeti ako hoćeš. Zbrkan je i iznutra i spolja. Nosila sam ga kada su me roditelji udali za ovog polovnjaka od čoveka..."
   "Ti, besramna..." Josif, međutim, zastade kada ga žena mrko pogleda, pa se okrenu ludaku. "Kakva posla imaš ti sa našim sinom?"
   "Želeo sam da govorim sa njim. Ja..."
   "On nije prorok - nije čudotvorac - mislili smo da bi mogao biti. Još ima ljudi u Nazaretu koji mu dolaze da ih izleči ili im prorekne sudbinu, ali im se on samo cereka i stalno govori svoje ime..."
   "Jeste li sigurni... da nema nešto... u vezi sa njim... što niste primetili?"
   "Sigurni!" Marija podrugljivo frknu. "Novac nam i te kako treba. Da ima nekih magičnih moći, mi bismo već znali."
   Isus se ponovo zacereka i odšepa u drugu sobu.
   "Nemoguće", promrmlja ludak. Da li se sama istorija mogla promeniti? Da li je moguće da se našao u nekoj drugoj dimenziji vremena, u kojoj Hrista nikada nije ni bilo?
   Josif je, kako izgleda, primetio očaj u ludakovim očima.
   "Šta je?" upita on. "Šta vidiš? Rekao si da proričeš budućnost. Reci nam, šta će biti sa nama?"
   "Ne sada", odgovori prorok, okrećući se. "Ne sada."
   I on potrča iz kuće i niz ulicu koja je mirisala na strugani hrast, kedar i čempres. Otrčao je natrag do pijace i stao, mahnito se ogledajući. Video je sinagogu neposredno ispred sebe, i počeo je da hoda ka njoj.
   Čovek sa kojim je ranije razgovarao još uvek je bio na pijaci, kupujući lonce da ih da svojoj kćeri kao svadbeni poklon. Klimnuo je glavom ka strancu dok je ovaj ulazio u sinagogu. "Neki rođak Josifa tesara", objasni on čoveku pored sebe. "Ne bi me čudilo da je prorok."
   Ludak, prorok, Karl Glogauer, putnik kroz vreme, neurotični nesuđeni psihijatar, tragač za smislom, mazohista, čovek sa željom za smrću i mesijanskim kompleksom, anahronizam, stigao je do sinagoge vapijući za dahom. Video je čoveka kojeg je tražio. Video je Isusa, sina Josifa i Marije. Video je čoveka kojeg je prepoznao kao, van svake sumnje, imbecila od rođenja.
   
   "Svi ljudi, Karle, imaju mesijanski kompleks", rekla je Monika.
   Sećanja su sad bila manje potpuna. Njegov osećaj vremena i identiteta postajao je sve zbrkaniji.
   "Bilo je na desetine mesija u Galileji u to vreme. To što je Isus bio taj koji je poneo mit i filozofiju, istorijska je koincidencija..."
   "Mora da postoji i nešto više od toga, Monika."
   Svakog utorka u sobi iznad Okultne knjižare, jungovska debatna grupa sastajala bi se zbog grupne analize i terapije. Glogauer nije organizovao grupu, ali rado joj je ustupio svoje prostorije i željno joj se pridružio. Bilo je veliko olakšanje jednom nedeljno razgovarati sa ljudima sličnog mišljenja. Jedan od njegovih razloga za kupovinu Okultne knjižare bio je da upozna zanimljive ljude kao što su oni koji su pohađali jungovsku debatnu grupu.
   Opsesija Jungom ih je spojila, ali je svako imao vlastite, posebne opsesije. Gospođa Rita Blen iscrtavala je putanje letećih tanjira, mada nije bilo jasno da li veruje u njih ili ne. Hju Džojs verovao je da svi jungovski arhetipovi potiču od originalne rase Atlantiđana, koja je nestala milenijumima ranije. Alan Čedar, najmlađi u grupi, interesovao se za indijski misticizam, a Sandra Piterson, organizator, bila je veliki ekspert za veštice. Džejmsa Hedingtona interesovalo je vreme. On je bio ponos grupe; radilo se, zapravo, o ser Džejmsu Hedingtonu, pronalazaču za vreme rata, veoma bogatom i sa svim mogućim odlikovanjima za doprinos savezničkoj pobedi. Imao je reputaciju velikog improvizatora tokom rata, ali posle njega je postao pomalo neugodan Ministarstvu rata. Bio je ćaknut, mislili su, i, što je još gore, javno je izražavao svoju ćaknutost.
   Ne propuštajući gotovo ni jednu priliku, ser Džejms bi drugim članovim grupe pričao o svom vremeplovu. Udovoljavali su mu. Većina njih bila je sklona da preuveličava sopstvena iskustva u vezi sa svojim različitim interesima.
   Jednog utorka uveče, pošto svi ostali behu već otišli, Hedington je rekao Glogaueru da je njegova mašina spremna.
   "Ne mogu u to da poverujem", odvratio je Glogauer iskreno.
   "Ti si prva osoba kojoj sam to rekao."
   "Što baš ja?"
   "Ne znam. Sviđate mi se ti... i radnja."
   "Niste rekli vladi?"
   Hedington se zasmejuckao. "Zašto bih? U svakom slučaju, ne dok ga u potpunosti ne testiram. Tako im i treba, što su jedva čekali da me uklone."
   "Ne znate da li radi?"
   "Siguran sam da radi. Hoćeš li da ga vidiš?"
   "Vremeplov." Glogauer se slabo nasmešio.
   "Dođi da ga vidiš."
   "Što ja?"
   "Mislio sam da bi te mogao interesovati. Znam da se ne držiš ortodoksnog mišljenja o nauci..."
   Glogauer je počeo osećati sažaljenje prema njemu.
   "Dođi i vidi", pozvao ga je još jednom Hedington.
   Otišao je u Banberi sledećeg dana. Istog dana je napustio 1976. i stigao u 28. godinu nove ere.
   
   Sinagoga je bila sveža i tiha, sa tananin mirisom tamjana. Rabini su ga odveli u dvorište. Oni, kao ni ljudi u gradu, nisu znali kako da ga shvate, ali su bili sigurni da nije đavo to što ga opseda. Bio im je običaj da ugoste lutajuće proroke kojih je sada bilo posvuda u Galileji, mada je ovaj bio čudniji od ostalih. Lice mu je bilo nepomično a telo ukočeno, i suze su mu tekle niz prljave obraze. Nikada ranije nisu videli takvo očajanje u nečijim očima.
   
   "Nauka može da kaže kako, ali nikada ne pita zašto", rekao je Moniki. "Ne može da odgovori."
   "Ko želi da zna?" odgovorila je ona.
   "Ja želim."
   "Pa, nikada nećeš saznati, zar ne?"
   
   "Sedi, sine moj", reče mu rabin. "Šta želiš da nas pitaš?"
   "Gde je Hrist?" upita on. "Gde je Hrist?"
   Međutim, nisu mu razumeli jezik.
   "Je li to grčki?" upita jedan, ali drugi zatrese glavom.
   Kirios: Gospod.
   Adonaj: Gospod.
   Gde je bio Gospod?
   Namrštio se, gledajući neodređeno oko sebe.
   "Moram da se odmorim", obrati im se on ponovo na njihovom jeziku.
   "Odakle si?"
   Nije mogao da smisli šta da odgovori.
   "Odakle si?" ponovi rabin.
   "Ha-Olam Hab-bah..." promrmlja on konačno.
   Oni se zgledaše. "Ha-Olam Hab-bah", ponoviše zajedno.
   Ha-Olam Hab-bah... Ha-Olam Haz-zeh: Svet koji će doći i svet koji jeste.
   "Donosiš li nam poruku?" upita jedan od rabina. Bili su, naravno, naviknuti na proroke, ali ne i ovakve. "Poruku?"
   "Ne znam", odgovori prorok promuklo. "Moram da se odmorim. Gladan sam."
   "Dođi. Daćemo ti hrane i mesto da spavaš."
   Mogao je da pojede samo malo bogate hrane, a krevet sa madracem punjen slamom bio mu je premekan. Nije navikao na to.
   Loše je spavao, vičući dok je sanjao; van sobe, rabini su osluškivali, ali su mogli razumeti samo malo od onoga što beše rekao.
   
   Karl Glogauer ostao je u sinagogi nekoliko nedelja.
   Proveo je većinu vremena čitajući u biblioteci, tražeći među dugim svicima neki odgovor na svoju dilemu. Reči Zaveta, u mnogim slučajevima pogodne za desetak tumačenja, samo su ga još većma zbunile. Nije bilo ničega za šta bi se uhvatio, ničega što bi mu reklo šta je pošlo naopako.
   Rabini su se većinom držali na distanci. Prihvatili su ga kao svetog čoveka. Bili su ponosni što je u njihovoj sinagogi. Bili su sigurni da je on jedan od posebnih Božjih odabranika i strpljivo su čekali da progovori sa njima.
   Ali je prorok malo govorio, mrmljajući samo za sebe u odlomcima na njihovom jeziku i odlomcima na nerazumljivom jeziku koji je često koristio, čak i kada im se neposredno obraćao.
   U Nazaretu, građani su govorili o malo čemu sem o tajanstvenom proroku u sinagogi, ali rabini nisu odgovarali na njihova pitanja. Rekli bi ljudima da gledaju svoja posla, da postoje stvari koje im još nije dato da znaju. Na taj način, kao što su sveštenici oduvek radili, izbegavali su pitanja na koja nisu mogli odgovoriti, dok su u isto vreme izgledali da imaju mnogo više znanja nego što su zaista posedovali.
   A onda se, jednog sabata, on pojavio u javnom delu sinagoge i zauzeo svoje mesto sa ostalima koji su došli da štuju.
   Čovek koji je čitao svitak sa njegove leve strane spleo se na rečima, gledajući u proroka krajičkom oka.
   Prorok je sedeo i slušao, odsutnog izraza lica.
   Glavni rabin ga je nesigurno pogledao, a onda dao znak da svitak treba dodati proroku. To je, oklevajući, učinio dečak koji je stavio svitak u prorokove ruke.
   Prorok je dugo gledao u reči, a onda je počeo da čita. Prorok je čitao u prvi mah ne shvatajući šta čita. Bila je to knjiga Isaijina.
   
   Duh je Gospodnji na meni; za to me pomaza da javim jevanđelje siromasima; posla me da iscijelim skrušene u srcu; da propovjedim zarobljenima da će se otpustiti, i slijepima da će progledati; da otpustim sužnje; i da propovjedam prijatnu godinu Gospodnju. I zatvorivši knjigu dade sluzi. pa sjede: i svi u zbornici gledahu nanj.
   
   (Luka 4:18-20)
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
V
   Sada su ga sledili, dok je odlazio od Nazareta prema Galilejskom jezeru. Bio je odeven u belu lanenu halju koju su mu dali i mada su oni mislili da ih on vodi, oni su njega, u stvari, terali pred sobom.
   "On je naš mesija", rekli su onima koji su pitali. I već je bilo glasina o čudima.
   Kada bi video bolesne, žalio ih je i pokušao da učini šta može, jer su očekivali nešto od njega. Za mnoge nije mogao ništa da učini, ali je drugima, koji su očigledno patili od psihosomatskih oboljenja, mogao pomoći. Oni su verovali u njegovu moć jače nego što su verovali u svoju bolest. Pa ih je izlečio.
   Kada je došao u Kapernaum, pedesetak ljudi ga je sledilo gradskim ulicama. Već se znalo da je na neki način povezan sa Jovanom Krstiteljem, koji je uživao veliki ugled u Galileji i kojeg su mnogi fariseji proglasili pravim prorokom. A ovaj čovek je imao moć veću, u nekim stvarima, od Jovanove. On nije bio govornik kao Krstitelj, ali je činio čuda.
   Kapernaum je bio raširen grad pored kristalnog Galilejskog jezera, čije su kuće bile razdvojene velikim tržnim vrtovima. Ribarski brodići bili su usidreni pored belog keja, kao i trgovački brodovi koji su opsluživali gradove na obali jezera. Mada su se zelena brda sa svih strana spuštala do jezera, sam Kapernaum bio je podignut na ravnom tlu, zaštićen brdima. Bio je to miran grad i, kao i većina drugih u Galileji, imao je znatnu nejevrejsku populaciju. Grčki, rimski i egipatski trgovci šetali su njegovim ulicama, a mnogi su se tu nastanili za stalno. Postojala je napredna srednja klasa trgovaca, zanatlija i brodovlasnika, kao i lekari, advokati i učenjaci, jer Kapernaum je bio na granici provincija Galileje, Trahtonisa i Sirije i, mada omanji grad, bio je korisna raskrsnica za trgovinu i putovanje.
   Čudni, ludi prorok u svojoj zakovitlanoj lanenoj halji, praćen šarolikom gomilom koju su većinom sačinjavali siromašni - premda se moglo videti da ima i ljudi od ugleda - ujurio je u Kapernaum. Proširile su se vesti da ovaj čovek stvarno može da prorekne budućnost, da je već predvideo da će Irod Antipa uhapsiti Jovana i uskoro je, zaista, Irod zatočio Jovana u Pereji. Nije proricao u opštim crtama, koristeći nejasne reči kao što su drugi proroci činili. Govorio je o stvarima koje će se desiti u bliskoj budućnosti i govorio je o njima u detalje.
   Niko mu nije znao ime. Bio je samo prorok iz Nazareta, ili Nazarećanin. Neki su rekli da je rođak, možda sin, tesara iz Nazareta, ali to je moglo biti zato što su pisane reči za 'tesarevog sina' i 'maga' bile skoro iste i tako je došlo do zabune. Čak je postojala veoma slaba glasina da mu je ime Isus. To ime upotrebljeno je jednom ili dvaput, ali kad su ga pitali da li je to, zaista, njegovo ime, porekao bi to ili, na svoj apstraktni način, odbio da uopšte da odgovor.
   Same njegove propovedi obično nisu bile tako pune vatre kao Jovanove. Ovaj čovek govorio je blago, prilično neodređeno, i često se smešio. Govorio je, takođe, i o Bogu na čudan način, i izgledalo je da je povezan, kao i Jovan, sa esenima, jer je propovedao protiv sakupljanja ličnog bogatstva i govorio o ljudskoj rasi kao o bratstvu, kao i oni.
   Ali su čuda očekivali dok je bio vođen do elegantne kapernaumske sinagoge. Ni jedan prorok pre njega nije lečio bolesne i razumeo nevolje o kojima su ljudi retko govorili. Njegova milostivost bila je ono na šta su reagovali, pre nego reči koje je izgovarao.
   Prvi put u životu, Karl Glogauer zaboravio je na Karla Glogauera. Prvi put u životu radio je ono što je uvek težio da radi kao psihijatar.
   Ali, to nije bio njegov život. On je oživljavao mit - generaciju pre nego što će taj mit biti rođen. Zatvarao je neku vrstu psihičkog kola. Nije menjao istoriju, ali je davao istoriji više čvrstine.
   Nije mogao podneti da misli da Isus nije bio ništa više od mita. U njegovoj moći bilo je da od Isusa napravi fizičku stvarnost, pre nego tvorevinu procesa mitogeneze.
   Tako da je govorio u sinagogama i govorio je o blažem Bogu od onog za kojeg većina njih beše čula i, gde ih se mogao setiti, govorio im je parabole.
   I postepeno je potreba da opravda ono što radi izbledela, i njegov osećaj identiteta postao sve više i više nebitan i bio zamenjen drugačijim osećajem identiteta, u kojem je davao sve više i više čvrstine ulozi koju je odabrao. Bila je to arhetipska uloga. Bila je to uloga privlačna sledbeniku Junga. Bila je to uloga koja je išla dalje od puke imitacije. Bila je to uloga koju sada mora odigrati do poslednjeg grandioznog detalja. Karl Glogauer beše otkrio stvarnost za kojom je tragao.
   
   I u zbornici bješe čovjek u kojem bješe nečisti duh đavolski, i povika iza glasa, govoreći: prođi se, šta je tebi do nas, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas pogubiš? Znam te ko si, svetac Božij. I zaprijeti mu Isus, govoreći: umukni, i iziđi iz njega. I oborivši ga đavo na srijedu, iziđe iz njega, i ni malo mu ne naudi. I u sve uđe strah, i govorahu jedan drugome govoreći: kakva je to riječ, da vlašću i silom zapovijeda nečistijem duhovima, i izlaze? I otide glas o njemu po svim okolnim mjestima.
   
   (Luka 4:33-37)
   
   "Masovne halucinacije. Čuda, leteći tanjiri, duhovi, sve je to isto", rekla je Monika.
   "Veoma verovatno", odgovorio je on. "Ali, zašto su ih oni videli?"
   "Zato što su to želeli."
   "Zašto su želeli?"
   "Zato što su se plašili."
   "Misliš da je to sve?"
   "Zar nije dovoljno?"
   
   Kada je prvi put napustio Kapernaum, mnogo više ljudi ga je pratilo. Postalo je nepraktično boraviti u gradu, jer su poslovi praktično zamrli zbog gomila koje su htele da ga vide kako izvodi svoja jwdnostavna čuda.
   Govorio im je u prostorima iza gradova. Razgovarao je sa inteligentnim, pismenim ljudima za koje se činilo da imaju nešto zajedničko sa njim. Neki od njih bili su vlasnici ribarskih flota - Simon, Jakov i Jovan među njima. Još jedan je bio lekar, a drugi službenik koji ga je prvi put čuo da govori u Kapernaumu.
   "Mora biti dvanaest", rekao im je jednog dana. "Mora biti zodijak."
   Nije pazio šta govori. Mnoge njegove ideje su bile čudne. Mnoge stvari o kojima je govorio bile su im nepoznate. Neki fariseji mislili su da bogohuli.
   Jednog dana sreo je čoveka kojeg je prepoznao kao esena iz kolonije blizu Makerusa.
   "Jovan bi da govori sa tobom", reče mu esen.
   "Zar Jovan još nije mrtav?" upita on čoveka.
   "Zatočen je u Pereji. Pomislio bih da je Irod previše uplašen da ga ubije. Pušta Jovana da šeta unutar zidova i vrtova palate, pušta ga da govori sa njegovim ljudima, ali Jovan se boji da će Irod uskoro smoći hrabrosti da ga kamenuje ili mu odseče glavu. Potrebna mu je tvoja pomoć."
   "Kako mogu ja da mu pomognem? On će umreti. Za njega nema nade."
   Esen je bez razumevanja pogledao u lude oči proroka.
   "Ali, gospodaru, nema nikog drugog ko bi mu mogao pomoći."
   "Ja sam učinio sve što je on hteo da učinim", odgovori prorok. "Lečio sam bolesne i propovedao siromašnima."
   "Ne znam da je to želeo. Sada mu je potrebna pomoć, gospodaru. Mogao bi mu spasti život."
   Prorok odvuče esena dalje od gomile.
   "Njegov život se ne može spasti."
   "Ali ako ne bude, nepravedni će napredovati i kraljevstvo nebesko neće biti ponovo ustrojeno."
   "Njegov život se ne može spasti."
   "Je li to Božja volja?"
   "Ako sam ja Bog, onda je Božja volja."
   Bez nade, esen se okrenu i otide od gomile.
   Jovan Krstitelj će morati da umre. Glogauer nije želeo da promeni istoriju, već samo da je ojača.
   Nastavio je, sa svojim sledbeništvom, kroz Galileju. Odabrao je svojih dvanaest obrazovanih ljudi, a ostali koji su ga sledili još uvek su većinom bili siromasi. Njima je on nudio jedinu nadu za blago. Mnogi su bili oni koji su bili spremni da slede Jovana protiv Rimljana, ali je Jovan sada bio zatvoren. Možda će ih ovaj čovek povesti u pobunu, da opljačkaju bogatstva Jerusalima i Jerihona i Cezareje. Umorni i gladni, očiju zaslepljenih gorućim suncem, sledili su čoveka u beloj halji. Bilo im je potrebno da se nadaju i našli su razloge za svoju nadu. Videli su ga da čini veća čuda.
   Jednom im je propovedao sa čamca, kao što je često običavao, i kad je hodao natrag do obale kroz plićak, njima se činilo da hoda po vodi.
   Po čitavoj Galileji u jesen su lutali, čuvši od svakoga vesti o Jovanovom pogubljenju. Očaj zbog Krstiteljeve smrti pretvorio se u obnovljenu nadu u ovog novog proroka koji ga je poznavao.
   U Cezareji su ih oterali iz grada rimski stražari, već naviknuti na divljake sa svojim proročanstvima koji su lutali okolnom zemljom.
   Kako je prorokova slava rasla, bilo im je zabranjivano da uđu u druge gradove. Čini se da ne samo rimske vlasti, već takođe i jevrejske, nisu bile voljne da trpe novog proroka, kao što su nekad trpele Jovana. Politička klima se menjala.
   Postajalo je teško naći hranu. Živeli su od onoga što su mogli naći, gladujući kao izgladnele životinje.
   Naučio ih je kako da se pretvaraju da jedu i tako zaborave na glad.
   Karl Glogauer, vrač, psihijatar, hipnotičar, mesija.
   Ponekad bi u uverenju u svoju odabranu ulogu zastao i oni koji su ga sledili bili bi uznemireni kad bi protivrečio sebi. Često su ga, sada, zvali imenom koje su čuli, Isus Nazarećanin. Većinom im nije branio da koriste to ime, ali bi ponekad postajao besan i vikao čudno, grleno ime.
   "Karl Glogauer! Karl Glogauer!"
   I oni rekoše, Gle, govori Adonajevim glasom.
   "Nemojte me zvati tim imenom!" vikao bi, i oni bi postali uznemireni i ostavljali ga dok se njegov bes ne bi stišao.
   Kada se vreme promenilo i zima došla, otišli su natrag u Kapernaum, koji je postao uporište njegovih sledbenika.
   U Kapernaumu je iščekao zimu, praveći proročanstva.
   Mnoga od tih proročanstava ticala su se njega i sudbine onih koji su ga sledili.
   
   Tada zaprijeti Isus učenicima svojijem da nikom ne kazuju da je on Hristos. Od tada poče Isus kazivati učenicima svojijem da njemu valja ići u Jerusalim, i mnogo postradati od starješina i od glavara svešteničkijeh i književnika, i da će ga ubiti, i treći dan da će ustati.
   
   (Mateja 16:20-21)
   
   Gledali su televiziju u njenom stanu. Monika je jela jabuku. Bilo je između šest i sedam sati, tople nedeljne večeri. Monika je pokazivala ekran svojom polupojedenom jabukom.
   "Pogledaj tu glupost", rekla je. "Ne možeš mi iskreno reći da ti to išta znači."
   Emisija je bila religiozna, o pop-operi u crkvi u Hempstedu. Opera je pričala priču o raspeću.
   "Pop-grupe u propovedaonici", rekla je. "Kakvo srozavanje."
   Nije odgovorio. Emisija mu je izgledala opscenom, na neki opskuran način. Nije mogao da se prepire sa njom.
   "Božji leš je zaista počeo da truli", rugala se ona. "Uf! Kakav smrad!"
   "Isključi ga onda", rekao je tiho.
   "Kako se pop-grupa zove? Crvi?"
   "Jako smešno. Isključiću ga, može?"
   "Ne, hoću da gledam. Jako je zabavno."
   "Ma, isključi ga!"
   "Imitacija Hrista!" frknula je. "Ovo je jebena karikatura."
   Crnački pevač, koji je glumio Hrista i pevao falš na banalnu pratnju, počeo je da tupi beživotne stihove o bratstvu ljudi.
   "Ako je tako zvučao, nije ni čudo što su ga prikucali", rekla je Monika.
   Posegnuo je i isključio sliku.
   "Baš sam uživala." Govorila je sa lažnim razočaranjem. "Bila je to lepa labudova pesma."
   Kasnije je rekla, sa tračkom privrženosti koji ga je brinuo: "Ti stari čudače. Kakva šteta. Mogao si biti Džon Vesli ili Kalvin ili neko takav. Ne možeš u današnje vreme biti mesija, ne pod tvojim uslovima. Nema koga da sluša."
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
VI
   Prorok je živeo u kući čoveka koji se zvao Simon, mada ga je prorok radije zvao Petrom. Simon je bio zahvalan proroku zato što mu je izlečio ženu od tegoba od kojih je već neko vreme patila. Bile su to neke tajanstvene tegobe, ali ju je prorok izlečio skoro bez napora.
   Bilo je mnogo stranaca u Kapernaumu u tim danima, od kojih mnogi behu došli da vide proroka. Simon je upozorio proroka da se za neke od njih zna da su agenti Rimljana ili fariseja. Fariseji nisu, u celini, bili nenaklonjeni proroku, mada su sumnjali u priče o čudima za koja behu čuli. Međutim, čitava politička atmosfera bila je ustalasana i rimske okupacione trupe, od Pilata, preko njegovih oficira, sve do samih vojnika, bile su napete, očekujući izbijanje ustanka; međutim, nisu mogli da uoče bilo kakve opipljive znake da se to bliži.
   Sam Pilat nadao se nevolji velikog obima. To bi Tiberiju dokazalo da je imperator bio previše popustljiv prema Jevrejima po pitanju votivnih štitova. Pilat bi dobio opravdanje i njegova moć nad Jevrejima bila bi povećana. U tom trenutku bio je u lošim odnosima sa svim tetrarsima provincija - pogotovo nestabilnim Irodom Antipom koji mu se u jednom trenutku činio jedinom podrškom. Na stranu politička situacija, njegova sopstvena domaća situacija bila je poremećena time što je njegova neurotična žena opet imala svoje noćne more i tražila mnogo više pažnje nego što je on mogao sebi priuštiti da joj posveti.
   Mogla bi postojati mogućnost, pomislio je, da se isprovocira incident, ali bi morao da pripazi da Tiberije nikad ne sazna za to. Ovaj novi prorok mogao bi obezbediti žarište, ali za sada taj čovek nije uradio ništa protivno zakonima ni Rimljana ni Jevreja. Nije bilo zakona koji bi zabranio čoveku da tvrdi da je mesija, kao što su neki pričali da je ovaj uradio, i teško da je dizao ljude na ustanak - pre bi se reklo suprotno.
   Gledajući kroz prozor svoje odaje, sa pogledom na minarete i tornjeve Jerusalima, Pilat je razmatrao informacije koje mu njegovi špijuni behu doneli.
   Ubrzo nakon slavlja koje su Rimljani nazivali saturnalijama, prorok i njegovi sledbenici opet su napustili Kapernaum i počeli da putuju zemljom.
   Bilo je manje čuda sada kada su vrućine prošle, ali su njegova proročanstva željno tražena. Upozoravao ih je na sve greške koje će biti počinjene u budućnosti, i sve zločine koji će biti počinjeni u njegovo ime.
   Kroz Galileju je lutao, i kroz Samariju, sledeći dobre rimske puteve ka Jerusalimu.
   Vreme Pashe se približavalo.
   U Jerusalimu, rimski zvaničnici raspravljali su o predstojećem festivalu. To je uvek bilo vreme najgorih nereda. I ranije je bilo pobuna tokom svetkovine Pashe, i nesumnjivo će i ove godine biti nekakvih nevolja.
   Pilat je razgovarao sa farisejima, tražeći njihovu saradnju. Fariseji su rekli da će učiniti sve što mogu, ali da ne mogu ništa ukoliko se narod ponaša glupo.
   Mršteći se, Pilat ih je otposlao.
   Njegovi agenti behu mu doneli izveštaje sa čitave teritorije. Neki od izveštaja pominjali su novog proroka, ali je u njima stajalo da je bezopasan.
   Pilat je u sebi pomislio da je možda bezopasan sada, ali ako tokom Pashe stigne do Jerusalima, možda neće biti toliko bezopasan.
   
   Dve nedelje pre svetkovine Pashe, prorok je stigao do grada Vitanije blizu Jerusalima. Neki od njegovih galilejskih sledbenika imali su prijatelje u Vitaniji i ti prijatelji bili su više nego voljni da prime čoveka o kojem su čuli od drugih hodočasnika koji su putovali za Jeruzalem i Veliki Hram.
   Razlog što su došli u Vitaniju bio je taj što je proroka uznemirio broj ljudi koji su ga sledili.
   "Ima ih previše", rekao je Simonu. "Previše, Petre."
   Glogauerovo lice sada je bilo ispijeno. Oči mu behu utonule duboko u duplje i nije mnogo govorio.
   Ponekad bi mutno gledao oko sebe, kao da nije siguran gde se nalazi.
   Novosti su došle do kuće u Vitaniji da se rimski agenti raspituju za njega. Činilo se da ga to ne uznemirava. Čak suprotno, klimao je zamišljeno glavom, kao da je zadovoljan.
   Jednom je prošetao sa dvojicom svojih sledbenika preko polja, da pogleda Jerusalim. Jarkožute zidine grada izgledale su veličanstveno pri popodnevnoj svetlosti. Kule i visoke zgrade, od kojih su mnoge bile ukrašene mozaičkom crvenom, plavom i žutom, mogle su se videti sa nekoliko kilometara udaljenosti.
   Prorok se okrenuo natrag ka Vitaniji.
   "Kada ćemo ući u Jerusalim?" upita ga je jedan od sledbenika.
   "Ne još", odgovori Glogauer. Ramena su mu bila pogrbljena i on beše rukama obgrlio vlastite grudi, kao da mu je hladno.
   Dva dana pre svetkovine Pashe u Jerusalimu, prorok je odveo svolje ljude ka Maslinskoj gori i predgrađu Jerusalima sagrađenom na njenom obronku i zvanom Vitfaga.
   "Dajte mi magare", naloži im on. "Muško. Sada moram ispuniti proročanstvo."
   "Onda će svi znati da si ti Mesija?" upita ga Andrija.
   "Da."
   Glogauer uzdahnu. Opet se osećao uplašeno, ali ovog puta to nije bio fizički strah. Bio je to strah glumca koji treba da odglumi svoju konačnu, najdramatičniju scenu, i koji nije siguran da to može dobro uraditi.
   Bilo je hladnog znoja na Glogauerovoj gornjoj usni, i on ga obrisa.
   Pri slaboj svetlosti, zavirio je u lica ljudi oko sebe. Još uvek nije bio siguran u imena nekih od njih. Nije ni bio posebno zainteresovan za njihova imena, samo za njihov broj. Ovde ih je bilo deset. Prostala dvojica tražila su magare.
   Stajali su na travnatoj padini Maslinske gore, gledajući ka Jerusalimu i Velikom Hramu koji je ležao ispod. Lagan, topao povetarac je duvao.
   "Judo?" prošapta Glogauer upitno.
   Bio je jedan zvan Juda.
   "Da, gospodaru", odazva se ovaj. Bio je visok i zgodan, sa kovrdžavom riđom kosom i neurotičnim inteligentnim očima. Glogauer je verovao da je on epileptičar.
   Glogauer je zamišljeno pogledao Judu Iskariota. "Želim da mi pomogneš kasnije", reče mu on, "kad budemo ušli u Jerusalim."
   "Kako, gospodaru?"
   "Moraš odneti poruku Rimljanima."
   "Rimljanima?" Iskariot je izgledao uznemireno. "Zašto?"
   "Moraju biti Rimljani. Ne smeju biti Jevreji - oni bi koristili kolac ili sekiru. Reći ću ti više kada bude vreme."
   Nebo je sada bilo tamno, i zvezde behu izišle nad Maslinskom gorom. Postajalo je hladno i Glogauer zadrhta.
   
   Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska!
   Viči od radosti, Kćeri jerusalimska!
   Tvoj kralj se evo tebi vraća:
   pravičan je i pobjedonosan,
   ponizan jaše na magarcu,
   na magaretu, mladetu magaričinu.
   
   (Zaharija 9:9)
   
   "Oša'na! Oša'na! Oša'na!"
   Dok je Glogauer ujahivao na magaretu u grad, njegovi sledbenici trčali su napred, bacajući palmove grane. S obe strane ulice bila je gomila, koju su sledbenici unapred upozorili na njegov dolazak.
   Sada se moglo videti kako novi prorok ispunjava proročanstva drevnih proroka i mnogi su verovali da je on došao da ih povede protiv Rimljana. Čak i sada je, možda, krenuo do Pilatove kuće da se suoči sa prokuratorom.
   "Oša'na! Oša'na!"
   Glogauer je rastreseno gledao okolo. Leđa magarca, mada umekšana odorama njegovih sledbenika, bila su neudobna. Zaklatio se i uhvatio za grivu životinje. Čuo je reči, ali ih nije mogao jasno razabrati.
   "Oša'na! Oša'na!"
   Zvučalo je kao 'hosana' u početku, pre nego što je shvatio da viču na aramejskom: 'Oslobodi nas!'
   "Oslobodi nas! Oslobodi nas!"
   Jovan je planirao da se digne na oružje protiv Rimljana na ovu Pashu. Mnogi su iščekivali da učestvuju u pobuni.
   Verovali su da on preuzima Jovanovo mesto kao vođa pobunjenika.
   "Ne", promrmlja im on dok je gledao unaokolo u njihova lica puna očekivanja. "Ne, ja sam mesija. Ne mogu vas osloboditi. Ne mogu..."
   Nisu ga čuli od sopstvenih uzvika.
   Karl Glogauer beše ušao u Hrista. Hrist beše ušao u Jerusalim. Priča se približavala svom vrhuncu.
   "Oša'na!"
   Toga nije bilo u priči. Nije mogao da im pomogne.
   
   Zaista, zaista vam kažem: jedan između vas izdaće me. Onda se učenici zgledahu među sobom, i čuđahu se za koga govori. A jedan od učenika njegovijeh, kojega Isus ljubljaše, sjeđaše za trpezom na krilu Isusovu. Onda namaže na njega Simon Petar da zapita ko bi to bio za koga govori. A on leže na prsi Isusove i reče mu: Gospode! ko je to? Isus odgovori: onaj je kome ja umočivši zalogaj dam. I umočivši zalogaj dadae Judi Simonovu Iskariotskome. I po zalogaju tada uđe u njega sotona. Onda mu reče Isus: šta činiš čini brže.
   
   (Jovan 13:21-27)
   
   Juda Iskariot je namršteno, sa prisenkom nesigurnosti napustio sobu i izišao na prepunu ulicu, probijajući se do guvernerove palate. Nesumnjivo je trebalo da izvrši deo u planu da se zavaraju Rimljani i da se ljudi dignu u odbranu Isusa, ali smatrao je da je shema vratolomna. Raspoloženje među ljudima, ženama i decom koji su se tiskali po ulicama bilo je napeto. Mnogo više rimskih vojnika od uobičajenog broja patroliralo je gradom.
   
   Pilat je bio krupan čovek. Lice mu je bilo samougađajuće i oči su mu bile tvde i plitke. Prezrivo je pogledao Jevrejina.
   "Ne plaćamo doušnika za čije informacije se ispostavi da su lažne", upozori on došljaka.
   "Ne tražim novac, gospodaru", odvrati rekao Juda, simulirajući sluganski manir koji se činilo da Rimljani očekuju od Jevreja. "Ja sam lojalan podanik Imperatora."
   "Ko je taj buntovnik?"
   "Isus iz Nazareta, gospodine. Danas je ušao u grad..."
   "Znam. Video sam ga. Ali, čuo sam da on propoveda mir i poštovanje zakona."
   "Da vas zavara, gospodine."
   Pilat se namršti. To je bilo verovatno. Mirisalo je na onu vrstu prevare kakvu je naučio da očekuje od tih ljubaznih ljudi.
   "Imaš li dokaza?"
   "Ja sam jedan od njegovih doglavnika, gospodaru. Svedočiću da je kriv."
   Pilat napući svoje debele usne. Nije mogao sebi priuštiti da u tom trenutku uvredi fariseje. Već su mu bili doneli dovoljno nevolja. Kajafa bi posebno bio rad da vikne 'nepravda', ukoliko bi on uhapsio tog čoveka.
   "On tvrdi da je pravi jevrejski kralj, potomak Davida", nastavi Juda, ponavljajući ono što mu njegov gospodar beše rekao da kaže.
   "Tvrdi li to?" Pilat se zamišljeno zagleda kroz prozor.
   "A što se tiče fariseja, gospodine..."
   "Šta sa njima?"
   "Fariseji mu ne veruju. Voleli bi da ga vide mrtvog. On govori protiv njih."
   Pilat potvrdno klimnu glavom. Oči su mu bile skrivene, dok je razmatrao tu informaciju. Fariseji možda mrze ludaka, ali bi bili brzi da naprave politički kapital od njegovog hapšenja.
   "Fariseji ga žele uhapšenog", nastavi Juda. "Ljudi se okupljaju da slušaju proroka i danas su se mnogi od njih pobunili u Hramu u njegovo ime."
   "Je li to istina?"
   "Istina je, gospodine." Bila je istina. Nekoliko ljudi bilo je napalo menjače novca u Hramu i pokušalo da ih opljačka. Kada su ih uhapsili, rekli su samo da su sprovodili volju Nazarećaninovu.
   "Ja ga ne mogu uhapsiti", primeti Pilat zamišljeno. Situacija u Jerusalimu već je bila opasna, i ukoliko bi uhapsili 'kralja', mogli bi ustanoviti da su zapravo podstakli pobunu. Tiberije bi okrivio njega, a ne Jevreje. Fariseji se moraju pridobiti. Oni moraju izvršiti hapšenje. "Sačekaj tu", dobaci on Judi. "Poslaću glasnik Kajafi."
   
   I dođoše u selo koje se zove Getsimanija, i reče učenicima svojijem: sjedite ovdje dok ja idem da se pomolim Bogu. I uze sa sobom Petra i Jakova i Jovana, i zabrinu se i poče tužiti. I reče im: žalosna je moja duša do smrti; počekajte ovdje, i stražite.
   
   (Marko 14:32-34)
   
   Glogauer je sada mogao da vidi gomilu kako se približava. Prvi put od Nazareta osetio se fizički slabim i iscrpljenim. Ubiće ga. Morao je da umre; prihvatio je to, ali plašio se bola koji će doći. Seo je na zemlju obronka, gledajući baklje dok su se približavale.
   
   "Ideal mučeništva, uopšte, postojao je samo u glavama nekoliko asketa", rekla je Monika. "Inače bi bio morbidan mazohizam, lak način da se dignu ruke od obične odgovornosti, metod za držanje ugnjetenih ljudi pod kontrolom..."
   "Nije to tako jednostavno..."
   "Jeste, Karle."
   Sad bi mogao pokazati Moniki. Žalio je samo što ona teško da će ikada doznati. Hteo je da sve zapiše i stavi u vremeplov i da se nada da će to biti nađeno. Bilo je to čudno. On nije bio religiozan čovek u običajenom smislu. Bio je agnostik. Nije ubeđenje bilo to što ga je navelo da brani religiju pred Monikinim ciničnim prezirom; pre je to bio nedostatak ubeđenja u ideal u koji je ona postavila svoju veru, ideal nauke kao rešenja svih problema. Nije mogao da deli tu veru, a nije bilo ničeg drugog sem religije, mada nije mogao verovati u hrišćansku vrstu Boga. Bog viđen kao mistična sila, misterija hrišćanstva i drugih velikih religija nije bio dovoljno ličan za njega. Njegov racionalni um govorio mu je da Bog ne postoji u bilo kakvom ličnom obliku. Njegova podsvest rekla mu je da vera u nauku nije dovoljna.
   "Nauka je u osnovi suprotstavljena religiji", jednom je Monika rekla strogo. "Bez obzira na to koliko jezuita se sastane i racionalizuje svoje poglede na nauku, ostaje činjenica da religija ne može prihvatiti osnovne poglede nauke i da je nauci urođeno da napada osnovne principe religije. Jedina oblast u kojoj nema razlike i ne mora biti rata je konačna pretpostavka. Možeš ili ne moraš pretpostaviti da postoji natprirodno biće zvano Bog. Ali, čim počneš da braniš svoju pretpostavku, mora doći do sukoba."
   "Ti govoriš o organizovanoj religiji..."
   "Govorim o religiji kao nečemu suprotnom od verovanja. Kome je potreban ritual religije, kad imamo mnogo superiorniji ritual nauke da ga zameni? Religija je razumna zamena za znanje. Ali, Karle, više ne postoji nikakva potreba za zamenama. Nauka nudi čvršću osnovu na kojoj se mogu zasnovati sistemi misli i etika. Više nam ne treba šargarepa raja i velika batina pakla, kad nauka može pokazati posledice dela i ljudi mogu lako prosuditi za sebe da li su ta dela dobra ili loša."
   "Ja to ne mogu prihvatiti."
   "Zato što si bolestan. I ja sam bolesna, ali ja barem mogu videti šta mi obećava zdravlje."
   "Ja mogu videti samo strah od smrti..."
   
   Kao što su se složili, Juda ga je poljubio u obraz i mešovite snage hramovske straže i rimskih vojnika su ga opkolile.
   Rimljanima je, uz nešto teškoća, onda rekao: "Ja sam jevrejski kralj." Slugama fariseja je rekao: "Ja sam mesija koji je došao da uništi vaše gospodare." Sada je bio predan i konačni ritual trebalo je da počne.
   
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
VII
   Bilo je to neuredno suđenje, nasumična mešavina rimskog i jevrejskog prava koja nikoga nije sasvim zadovoljila. Cilj je postignut nakon nekoliko dogovora Pontija Pilata i Kajafe i tri pokušaja da se izokrenu i spoje njihovi odvojeni pravni sistemi da bi odgovarali potrebama situacije. Obojici je bio potreban žrtveni jarac za njihove različite ciljeve i konačno je rezultat postignut i ludak osuđen, s jedne strane za pobunu protiv Rima a s druge za jeres.
   Posebna značajka suđenja bila je što su svedoci bili listom sledbenici tog čoveka, a ipak se činilo da su radi da bude osuđen.
   Fariseji se behu složili da rimski metod pogubljenja u ovom slučaju ponajbolje odgovara vremenu i situaciji, i bilo je odlučeno da bude razapet. Međutim, čovek nije bio bez ugleda, tako da je bilo neophodno upotrebiti neke prokušane rimske metode ponižavanja da bi od njega načinili patetičnu i smešnu figuru u očima hodočasnika. Pilat je uveravao fariseje da će se pobrinuti za to, ali se osigurao da oni potpišu dokumenta kojima su davali odobrenje njegovim postupcima.
   
   A vojnici ga odvedoše u sudnicu, i sazvaše svu četu vojnika, i obukoše mu skerletnu kabanicu, i opletavši vijenac od trnja metnuše nanj. I stadoše ga pozdravljati govoreći: zdravo, care Judejski! I bijahu ga po glavi trskom, i pljuvahu nanj, i padajući na koljena poklanjahu mu se. I kad mu se narugaše, svukoše sa njega skerletnu kabanicu, i obukoše ga u njegove haljine i izvedoše ga da ga razapnu.
   
   (Marko 15:16-20)
   
   Mozak mu je sada bio zamućen, bolom i ritualom poniženja; time što se potpuno predao svojoj ulozi.
   Bio je isuviše slab da nosi teški drveni krst i hodao je iza njega dok ga je vukao do Golgote neki Kirenijanac kojeg Rimljani behu silom zavrbovali u tu svrhu.
   Dok se teturao krcatim, nemim ulicama, posmatran od strane onih koji su mislili da će ih on povesti protiv rimskih zavojevača, oči su mu se napunile suzama tako da mu se vid zamutio; i povremeno bi se isteturao sa puta, da bi ga odmah gurnuo natrag neki od rimskih stražara.
   Isuviše si emotivan, Karle. Zašto ne upotrebiš taj tvoj mozak i sabereš se?
   Sećao se reči, ali je bilo teško setiti se ko ih beše rekao ili ko je bio Karl.
   Put koji je vodio duž padine brda bio je kamenit i ponekad bi se okliznuo, sećajući se nekog drugog brda na koje se davno popeo. Činilo mu se da je tada bio dete, ali se to sećanje stopilo sa ostalima i nije mogao odrediti.
   Disao je duboko i sa teškoćama. Bol trnova u glavi jedva je osećao, ali kao da mu je čitavo telo pulsiralo u skladu sa otkucajima srca. Bilo je poput bubnja.
   Bilo je veče. Sunce je zalazilo. Pao je na lice, posekavši glavu na oštar kamen, baš kada je stigao do vrha brda. Onesvestio se.
   
   I dovedoše ga na mjesto Golgotu, koje će reći: košturnica. I davahu mu da pije vino sa smirnom, a on ne uze.
   
   (Marko 15:22-23)
   
   On odgurnu čašu. Vojnik sleže ramenima i posegnu za njegovom rukom. Drugi vojnik je već držao drugu ruku.
   Kad se osvestio, Glogauer poče da se snažno trese. Intenzivno je osećao bol dok su mu se konopci usecali u meso ručnih i nožnih zglobova. Otimao se.
   Osetio je da mu je nešto hladno stavljeno na dlan. Mada je pokrivalo samo malu površinu u sredini dlana, činilo se da je veoma teško. Čuo je zvuk koji je takođe bio u ritmu njegovih otkucaja srca. Okrenuo je glavu da pogleda ruku.
   Vojnik koji je zamahivao maljem ukucavao mu je u ruku veliki gvozdeni klin, dok je on ležao na krstu koji je u tom trenutku bio položen na zemlji. Gledao je, pitajući se zašto nema bola. Vojnik je još više zamahnuo maljem kad je klin naišao na otpor drveta. Dvaput je promašio klin i udario Glogauerove prste.
   Glogauer je pogledao na drugu stranu i video da i drugi vojnik ukucava klin. Očigledno je promašio klin mnogo puta, jer su prsti te ruke bili krvavi i smrskani.
   Prvi vojnik je završio sa ukucavanjem klina i prešao na stopala. Glogauer je osetio kako mu, pri ukucavanju, gvožđe klizi kroz meso.
   Koristeći kotur, počeli su da povlače krst u vertikalan položaj. Glogauer namah primeti da je sam. Niko drugi nije bio razapet tog dana.
   Imao je dobar pogled na svetla Jerusalima pod sobom. Bilo je još uvek nešto svetla na nebu, ali ne mnogo. Uskoro će zavladati potpun mrak. Mala grupa ljudi je posmatrala. Jedna od žena ga podseti na Moniku i on je zazva.
   "Monika?"
   Ali, glas mu je bio puknut i ta reč bila je šapat. Žena nije podigla pogled.
   Osetio je kako mu telo vuče eksere koji su ga podržavali. Mislio je da je osetio trzaj bola u levoj ruci. Izgleda da je veoma mnogo krvario.
   Bilo je čudno, razmišljao je, što baš on visi tu. Pretpostavljao je da je to događaj kojem je prvobitno došao da prisustvuje. U stvari, nije bilo mnogo sumnje. Sve je išlo savršeno.
   Bol u levoj ruci se pojačao.
   Pogledao je dole u rimske stražare koji su se kockali u podnožju krsta. Izgledali su zaokupljeni igrom. Sa daljine nije mogao da vidi oznake na kockicama.
   On uzdahnu. Pokret grudiju je, izgleda, doneo dodatni napor rukama. Bol je sada već bio dosta gadan. Trgnuo se i pokušao da se nekako nasloni na drvo.
   Bol je počeo da mu se širi telom i on stisnu zube. Bilo je užasno. Uzdahnuo je i povikao. Uvijao se.
   Nije više bilo nikakvog svetla na nebu. Teški oblaci behu prekrili zvezde i mesec.
   Odozdo su dolazili šaputavi glasovi.
   "Spustite me", doviknu im on. "Oh, molim vas, spustite me!"
   Bol ga je ispunio. Opustio se prema napred, ali ga niko nije oslobodio.
   Malo kasnije, podigao je glavu. Pokret je uzrokovao povratak agonije i ponovo je počeo da se uvija na krstu.
   "Spustite me, molim vas. Molim vas, prestanite!"
   Svaki delić njegovog mesa, svaki njegov mišić i tetiva i kost, bili su ispunjeni skoro nemogućim intenzitetom bola.
   Znao je da neće preživeti do sledećeg dana, kao što je mislio da hoće. Nije shvatio domet svog bola.
   
   I u devetome sahatu povika Isus iza glasa govoreći: Eloi! Eloi! lama savahtani? koje znači: Bože moj! Bože moj! za što si me ostavio?
   
   (Marko 15:34)
   
   Glogauer se zakašlja. Bio je to suv, jedva čujan zvuk. Vojnici pod krstom su ga čuli, jer je noć sada bila tako tiha.
   "Čudno je to", primeti jedan od njih. "Juče su ga obožavali. Danas se čini da su želeli da ga ubijemo - čak i oni koji su mu bili najbliži."
   "Biće mi drago kad odemo iz ove zemlje", dodade drugi.
   
   Opet je začuo Monikin glas. Slabost i strah su ono, Karle, što te je dovelo do ovoga. Mučeništvo je taština. Zar ne možeš to da vidiš?
   Slabost i strah.
   Još jednom se zakašljao i bol se vratio, ali je sada bio tuplji.
   Neposredno pre nego što je umro ponovo je počeo da govori, mrmljajući te reči dok mu nije nestalo daha. "To je laž. To je laž. To je laž."
   Kasnije, nakon što su njegovo telo ukrale sluge nekih lekara koji su verovali da ono ima neke posebne osobine, bilo je glasina da nije umro. Ali je leš već trunuo u doktorskim sobama za seciranje i uskoro će biti uništen.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:32:48
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.09 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.