Madame de Pompadour


Jeanne Antoinette Poisson, poznatija kao Madame de Pompadour, rođena je 1721. godine u Parizu. Došla je iz ugledne obitelji bogatog fr. trgovca. Do svoje desete godine živjela je u samostanu Ursulinen von Poissy, a nakon toga je započela privatnu naobrazbu. S 18 godina udala se za generala Charlesa Le Normand d'Etiolesa s kojim je imala dvoje djece. Zbog malih usta, ovalnog lica i duhovitosti smatrana je prilično lijepom i uskoro su joj se otvorila vrata salona tadašnjeg fr. građanstva. U to vrijeme je srela i Voltairea, a 1745. na maskenbalu upoznaje Louisa XV. Ubrzo ostavlja svoga muža i seli se u Versailles kako bi bila kraljeva ljubavnica. Zahvaljujući vezi s kraljem prva se doselila u Versailles,a da nije imala plemićke krvi. Bila je jedna od najbitnijih osoba toga vremena i na dvoru je provela 20 godina iako je njen odnos s kraljem Louisom XV. trajao samo 6 godina. Ljubavnik joj je bio i poznati venecijanski zavodnik Giaccomo Casanova. Kralj ju je imenovao markizom i sredio njen razvod s mužem, od tada je poznata kao Marquise de Pompadour. Izgradio je poseban stan za nju s tajnim stubištem koje je vodilo izravno u njegove odaje. Imala je jak utjecaj na kralja pri donošenju važnih odluka, čak se smatra da je ona kriva za Sedmogodišnji rat. Kler i dvorani su bili protiv nje, ali budući da je bila velika spletkarošica preživila je sva iskušenja. Bila je dama s dobrim okom za rokoko interijere, voljela je malo i sitno pokućstvo ukrašene u cvijetnom rokoko stilu pa se takav stil često naziva i Pompadour stil. Svoj utjecaj koristila je i za doprinos razvoju manufakture porculana u Sevresu, kao i financiranje fr. umjetnika Bouchera i Pagalla. Izravno je podržavala filozofe Voltairea i Helvetiusa kao i Diderota i ostale pariške enciklopediste pa su joj Jezuiti stalno radili o glavi. Svojom rastrošnošću uvelike je pridonijela propasti države te joj se pripisuje izjava: «Poslije nas potop». Iako se nije bojala klera, nakon što ju je fr. biskup želio spaliti na lomači i nakon što je prestao njen odnos s kraljem, zatražila je pomirenje s Crkvom. U 1750.-ima imala je dva pobačaja, ali iako je za kralja tražila mlađe ljubavnice da je zamijene, kralj joj je ostao odan do smrti od tuberkuloze 1764. godine. Nakon smrti narod joj je spjevao epitaf: «Ovdje leži ona koja je 15 godina bila djevica, 20 godina bludnica i 7 godina svodnica»


Kao veliki dokaz kraljeve ljubavi je šalica izrađena posebno za nju, koja je imala tanjurić s produbljenim dnom i bila je oslikana slikama njenog najdražeg slikara Bouchera. Naime, pred kraj života Madamme je imala drhtave ruke i bilo bi joj nezgodno prisustvovati dvorskim prijemima. Tako ju je kralj želio što duže zadržati uz sebe. I ona i kralj bili su veliki ljubitelji životinja pa su na dvoru držali pse, mačke, ptice. Madamme je imala psića kojeg je nosila svuda sa sobom, a Louis bijelu angora mačku. Madamme je bila i velika obožavateljica šampanjca i govorila je da je šampanjac jedino vino poslije kojeg žena ostaje lijepa. Smatra se i da je čaša za šampanjac prvotno bila oblikovana prema njenoj dojci. Kako bi utješila kralja od izgubljenih bitaka, priređivala mu je velike lovove iz kojih se vraćao pokazujući joj ubijenu divljač kao trofeje zarobljene u borbi. Bila je sjajan organizator malih svečanosti i gozbi koje su se odvijale u malim odajama u kojima je kraljevo društvo uživalo u kamenicama, ribi na maslacu, govedini, i naravno divljači. Poslije dobrog jela i vina Louis je volio zaigrati na karte i izgubiti koji zlatnik što ju je znalo uzrujati pa bi znala i zavikati na njegovo veličanstvo. Tada bi se Louis digao od stola, bacio karte i rekao: « Dobro, pođimo onda u postelju!» O njoj se pričalo da je bila sposobna zadovoljiti 50 muškaraca u jednoj noći. O njenoj popularnosti svjedoči i to da su frizura i potpetice iz tadašnjeg doba nazvane po njoj, a imala je i set rozog porculana nazvanog «rose de Pompadour», Snimljeno je mnogo filmova i serija o njoj, a izveden je i mjuzikl na Broadwayu 1925.

Izvor: Wikipedia

Madame de Pompadour