Placebo: Trijumf uma nad tijelom     

Unatoč snazi placeba i važnosti za novu percepciju zdravlja u kojoj su um i tijelo u snažnoj interakciji, mnogi znanstvenici nastavljaju smatrati placebo beznačajnom sustavnom pogreškom.

Placebo-učinak: Pacijent, uvjeren u djelotvornost terapije, ignorira svoje simptome ili ih slabije primjećuje bez značajnog poboljšanja zdravlja; tj. osjeća se bolje, ali nije zdraviji.

Placebo-učinak se često označava kao umišljanje ili zabluda. No, on se javlja neovisno o namjerama šarlatana ili zdravstvenih radnika i spontana je, autentična i potvrđena pojava. Tobožnji lijekovi - u kojima nema nikakvih aktivnih kemijskih tvari - često djeluju kao pravi lijekovi i izazivaju terapijske učinke kad se daju pacijentima.

Placebo-učinak često se shvaća kao psihološka i subjektivna pojava. Pacijent, uvjeren u djelotvornost terapije, ignorira svoje simptome ili ih slabije primjećuje bez ikakva značajnog poboljšanja zdravlja; tj. osjeća se bolje, ali nije zdraviji. No, istina je da zbog vjerovanja u terapijski potencijal tretmana zaista dolazi i do biokemijskih odgovora na podražaj namjere ili vjerovanja. Mogući su i štetni učinci. Kad su istraživači dobrovoljcima lažno najavili da će im kroz glavu pustiti slabu električnu struju, iako nije bilo struje, 70 posto dobrovoljaca, studenata medicine, nakon eksperimenta žalilo se na glavobolju.

Povijest čuda


Izraz placebo (“ugodit ću”) koristio se u srednjovjekovnoj molitvi u frazi Placebo Domino (“ugodit ću Gospodinu”) i potječe iz prijevoda Biblije iz 5. stoljeća. Tijekom 18. stoljeća počeo se koristiti u medicini za označavanje pripravaka bez terapijske vrijednosti koji su se davali pacijentima kao “lijek varalica”. Izraz se počeo preobražavati 1920-ih i do kraja se preobrazio 1955. kada je konačno dobio važan udio u terapijskom učinku općenito. Henry K. Beecher je 1955. u radu “Moćni placebo” pripisao 30 posto ukupne koristi od terapije placebo-učinku. U kasnijim studijama placebo-učinak procijenjen je na 60 posto ukupnoga terapijskog ishoda. Psiholog Guy Sapirstein obradio je podatke 19 dvostruko slijepih studija o depresiji i došao do postotka od 75 posto za terapijske rezultata koji se mogu pripisati placebo-učinku kod liječenje depresije.

Moć placeba

Placebo-reakcija ima vrlo opipljive učinke. Kad se 1957. činilo da bi novi lijek krebiozen mogao donijeti konačno rješenje problema raka, pacijent s metastaziranim tumorima i nakupljanjem tekućine u plućima čuo je za njega. Njegov liječnik sudjelovao je u istraživanju krebiozena i pacijent ga je preklinjao da mu dade revolucionarni lijek. Potaknut pacijentovim beznadnim stanjem, liječnik je to učinio i bio svjedok čudesnog oporavka pacijenta.

Tumori su se istopili i on se vratio gotovo normalnom načinu života. Oporavak nije dugo potrajao. Pacijent je pročitao članak o tome kako krebiozen nije ispunio očekivanja u terapiji raka - i tumori su se vratili. Liječnik, dirnut pogoršanjem, pribjegao je očajničkom triku. Rekao je pacijentu da posjeduje novu, poboljšanu verziju krebiozena i dao mu destiliranu vodu. Pacijent se potpuno oporavio i normalno živio dva mjeseca. Kad je konačno u tisku objavljeno da je krebiozen posve nedjelotvoran, za pacijenta je to bio smrtni udarac i umro je nekoliko dana nakon toga.

Mnoge dobro planirane studije, poput jedne značajne iz 1997. s pacijentima s benignom hipertrofijom prostate i astmom, mogu potvrditi da placebo-fenomen ima somatska svojstva.

Sredinom 1990-ih Fabrizio Benedetti proveo je eksperiment u kojemu je izazivao ishemijske bolove i ublažavao ih davanjem morfija. Kad je morfij zamijenio otopinom soli, placebo je pokazao analgetska svojstva. Međutim, kad je u otopinu soli dodao naloxone (antagonist morfija), analgetska svojstva vode bila su blokirana. I Benedetti je zaključio da su analgetska svojstva placeba rezultat konkretnih biokemijskih puteva, a ne samo psihički fenomen.

Placebo u kirurgiji

Placebo-učinak uspješno se nadmetao i s udarnom silom medicine, kirurgijom. Godine 1939. talijanski kirurg Davide Fieschi izumio je novu tehniku liječenja angine pectoris. Zaključivši da bi povećan dotok krvi u srce smanjio bolove pacijenata, napravio je plitke kirurške rezove na prsima i svezao čvorove na dvjema unutarnjim grudnim arterijama. Tri četvrtine pacijenata pokazale su poboljšanje; četvrtina njih bila je izliječena. Ta je intervencija postala standardna - sve do 1959., kad ju je kardiolog Leonard Cobb podvrgao testu. Operirao je 17 pacijenata: kod osam je slijedio standardnu proceduru; kod devet izveo je samo plitke rezove, ostavivši pacijente u uvjerenju da su bili podvrgnuti pravoj operaciji. Rezultati su bili uznemirujući: oni koji su dobili lažnu kirurgiju bili su jednako dobro kao oni na kojima je izvedena Fieschijeva tehnika. To je bio kraj Fieschijeve tehnike i početak dokumentiranoga kirurškog placebo-učinka.

Placebo i percepcija

Čini se da percepcija šifre i simboli koje mozak koristi u obrađivanju unutarnjih i vanjskih informacija utječu na snagu i oblik placebo-odgovora. U nedavnoj studiji pacijente su namjerno krivo informirali da su inficirani opasnim bacilima i nakon toga su ih podvrgnuli tretmanu. Međutim, nije bilo nikakvih bacila i pruženi tretman bio je placebo.

I... neki od subjekata studije zaista su dobili infekciji slična stanja koja se nisu mogla izliječiti placebo-lijekom. Um je fiktivne bacile interpretirao kao opasne i naredio tijelu da odgovori na njih kao da su stvarni. Kao što pilula nije samo aktivna tvar nego i terapijski simbol (pa je organizam u stanju reagirati ne samo na kemijski sadržaj nego i na simbolični sadržaj), i bacil - osim fizičkih svojstava - stječe simbolična svojstva koja mogu uzrokovati reakciju organizma čak i u odsutnosti bacila.

Unatoč snazi placeba i važnosti za novu percepciju zdravlja u kojoj su um i tijelo u snažnoj interakciji, mnogi znanstvenici nastavljaju smatrati placebo beznačajnom sustavnom pogreškom. Istraživač raka Gershom Zajicek rekao je da “u farmakokinetičkoj teoriji ne postoji ništa što bi moglo objasniti placebo-učinak. Kako bi održali teoriju konzistentnom, znanstvenici placebo-učinak smatraju slučajnom pogreškom ili smetnjom koja se može ignorirati”. A još prije pet stoljeća švicarski alkemičar i fizičar Paracelsus napisao je: “Morate znati da je volja moćan pomagač medicine”.

izvor: vecernji.hr / Krešimir Mišak