Da li si mi verovala, zeno jedina,
da li si mi verovala dal' si prastala
Kad sam tebi dolazio, mrtav umoran.
Da li si mi verovala da sam bio sam.

Kafana je moja sudbina,
ona me je sebi uzela.
Kafana je moja istina,
zeljo jedina.

Lutao sam godinama, srecu trazio,
lutao sam godinama, dok sam shvatio.
Da na ovom belom svetu nema milosti.
Da bez tebe duso moja, nema radosti.

Mozes li mi oprostiti, zeno jedina,
mozes li mi oprostiti sto si patila.
Sto te suza na jastuku jutrom budila.
Sto te tama mesto mene, nocu grlila.

Toma car 

Dotako' sam dno zivota, i pakao i ponore
ali ti mi dusu uze, hej prokleti zenski stvore.
Pa zbog tebe nemam mira u snovima i na javi...

Srce je usamljen lovac


Mršavko je, uprkos balkanskim metilima, privukao publiku kao magnet. Nije pevao na kvarno. Njegove pesme nisu bile imitacija života.
Toma Zdravković ostaće za vjeki vjekov junak novokomponovane tragedije. Promovisao je novi stil života: zaljubiti se, nesrećno se zaljubiti, napiti se, napisati pesmu koja postaje hit, otpevati tu pesmu, dotaći dno i... sve ispočetka.
Brojni brakovi, bezbrojne ljubavi, bolest, uludo straćeni novac, putovanja, jad i sreća „na kapljice", doveli su Tomu Zdravkovića u veoma nezgodnu poziciju: postao je lider, umorni lider.Lideri se, kao što znamo, oslanjaju isključivo na narod.Narod Tome Zdravkovića sastoji se od umornih intelektualaca svih kategorija, umornog radništva i seljaštva, umornih devojčica i njihovih mama, umornih alkoholičara i apstinenata, umornih partijaca i subotara...Sto je sasvim normalno za čoveka koji je dan odmora proglasio za najtužniji dan.

Dok svaki ovdašnji estradni radnik u svojoj zanatskoj radionici privatno sanja da bar mesec dana bude u modi i da sa-mog sebe gleda na naslovnim stranama, topeći se od uživanja - Tomu Zdravkovića takvi problemi već odavno ne muče. To-ma je stalno u modi, makar to bile setne šezdesete, cinične sedamdesete ili suro-ve osamdesete godine, jer se pesme koje je Toma napravio, kao kafanske himne po nepisanoj tradiciji prenose s kolena na koleno, pa je danas njegova publika isto ta-ko mlada kao ona iz pedesetih godina kad je u leskovačkoj „Dubočici" prvi put stao pred mikrofon.

Životno putešestvije Tome Zdravkovića ima sve elemente avanturističkog filma, s primesama trilera. „Kralj kafane" i ,,poslednji beogradski boem" upoznao je u svojoj karijeri sve što se upoznati moglo: i neslućene visine popularnosti, i dno živo-ta, nemaštinu i ogromnu lovu koja mu je nehajno odlazila iz ruku - a sve je to pro-šarano, žestokim sudarima sa alkoholom i kockom, da posle svega, kao pedeseto-godišnjak, Toma Zdravković ostane isti zanesenjak i zaljubljenik u kafanu. Ili u ži-vot. Razlike ionako nema.

Melodramu nikad nije svesno stvarao, niti joj se predavao, ali je svaki „hepiend" u karijeri primao kao nešto normalno i za-služeno, kao pročišćenje posle golgote kroz koju je prolazio. A ostalo je mnogo da se pamti. Od pesama „Umoran sam od ži-vota", „Danka", „Dotak'o sam dno života", „Sliku tvoju ljubim", „Ciganka", „Buket belih ruža", „Tamburaši, tamburaši" - do euforičnih koncerata i zakletvi kafanskih go-stiju da je Toma car i legenda, i da je tu kraj, potop i tačka.
I time je, uz litar belog i sifon - sve rečeno...-kraj citata

Kralj kafane!

E, MOJ BRATE ( Toma Zdravković)

Dve legende, Toma Zdravković i Zoran Radmilović, su bili veliki drugari koji bi, kada se sretnu, često voleli da zaglave u kafani.I jednom prilikom su se sreli i dogovorili da odu u kafanu na po jednu sa nogu. Ali samo na po jednu. Medjutim...
Popili su jednu, pa još jednu, pa još jednu, pa su onda doveli cigane da im sviraju. I tako ostali do jutra.
Kad se Toma Zdravković otreznio, posle pijanstva, napisao je tekst čije su reči glasile:
" E , moj brate, cigani me prate,
a zora je svanula..."





                       

dotako sam dno zivota  ,ciganko moja ,ma prosto uzivam u svakom njegovom stihu,neponovljiv je

Piše A. Popadić

Ljubavi su mnoge bile,
kao vatra mladost planu,
sve što osta od života
ja bih dao za Ljiljanu...

... Ovaj veliki hit Tome Zdravkovića već decenijama pevaju sve generacije, ali je tek nedavno otkriveno da je misteriozna dama iz pesme naša poznata glumica Ljiljana Blagojević. Bila je ljuta na ćerku koja je to nedavno izjavila u jednom intervjuu, ali ju je ova odobrovoljila komentarom: `Da je meni neko posvetio pesmu ja bih to podelila sa celim svetom`. Publika je Ljiljanu zavolela mnogo pre ovog otkrića...

TOMA I LjILJANA

Šta mislite, zašto ljude toliko fascinira podatak da vam je Toma Zdravković posvetio pesmu?
- Publika uvek voli da zamišlja i nadograđuje svaku priču. Jednom me je prijatelj, izuzetno cenjeni pravnik, pitao šta mi to radimo iza kulisa, u mraku, dok čekamo da izađemo na scenu. Odgovorila sam mu: `Šta hoćeš da ti kažem, reći ću, ionako ti se moja istina neće dopasti`. Tako je i sa tom čuvenom pesmom. Ali, nema nikakve misterije. Dok sam snimala `Doktorku na selu` Tomi sam iz nekog razloga bila simpatična. Jednog dana mi je samo prišao i rekao da će mi napisati pesmu. Nažalost, ničega nije bilo među nama. Kažem `nažalost`, zbog publike koja bi volela da čuje neku `ljubavniju` verziju. Danas, kad uđem u kafanu muzičari `ničim izazvani` pozdravljaju me sa pesmom `Za Ljiljanu`.

Covek je legenda, slusao se pre,slusa se sad,slusa ce se i za deset godina, sve njegove pesme su bile i ostale hitovi.. Al' covek se mnogo prepustio alkoholu i ... Njegov brat pokusava da bude kao toma,al' Toma je ne prevazidjen.

...Toma Zdravković nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. No, na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je njegova ...

Šta znači imati stila? U osnovi ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i propadati. Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i imati stila. Drukčije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za tebe reći kako imaš stila.

To, prijatelju, znači da nisi Balkanac i da dušom i srcem ne pripadaš svijetu novokomponovane i kafanske muzike. Ali možda si pomalo Francuz, tamo takvi momci u pravilu propadaju sa stilom, pa je stoga i moguće da nacionalnom ikonom postane izvorno kafanska pjevačica. Genijalna Edith Piaf, jedna od najvećih. Moglo bi se reći da je sličan osjećaj svijeta, ista ljudska propast koja se u pravilu zbiva u kafanskome ambijentu, kod Balkanaca porodila novokomponovanu narodnu muziku, a kod Francuza Camusa i Sartrea, egzistencijalizam u književnosti.

Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio bliži Edith Piaf, Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o Sizifu nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je dopjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom novokomponovane narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslavenske zabavnjačke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. Na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je Tomina.

Prvi i posljednji put uživo sam ga slušao 1983., jedne novembarske nedjelje u zeničkome hotelu Metalurg. Bio sam tamo s rođakom, ustvari ujakom u drugome koljenu, radnikom željezarcem, koji je valjda zbog kuferaškoga porijekla imao i finoće i stila u svome cjeloživotnom proleterskom propadanju. On je svu večer mezio šljivu, baš je onako - mezio, jer nikada ne vidjeh čovjeka koji bi bio u stanju pola deci piti po sat vremena, i za to vrijeme barem stotinu puta prinijeti čašicu ustima. Taj moj rođak pio je vrhom jezika, a bio je pijanac od karijere. Čini mi se da više nema takvih ljudi.

Ja sam u to doba pio samo colu i nisam pušio. Sve u svemu, bio sam čist i nevin, kakav bih ostao do danas da se osobne i kolektivne povijesti nisu ukrstile i složile oko toga da i od mene načine Balkanca. Istina, Balkanca s ponešto manjom mjerom očaja i stalnom sviješću da bi se svake nesreće jednom trebao riješiti.

Toma Zdravković te je večeri u Metalurgu pio bijelo vino i zalijevao ga kiselom. Nije pio ni špricer, ni gemišt, nego je miješao po svome, onako kako čine ljudi koji su imali vremena naučiti kada se i zašto vino vodom blaži. Čaše je odlagao na barsku stolicu koja je uz njega stajala nasred pozornice. Na sebi je imao belo džez odelo, ispod kojega se stalno znojila modra razdrljena košulja. Pratio ga je ansambl uobičajenog sastava za to vrijeme: električni bas i gitara, doboš, harmonika i klarinet. Čini mi se da nisu bili baš neki svirači, iako s kafanskim muzičarima tada nisam imao nikakvoga iskustva. Zvučali su kao da ih je usput sakupio, negdje između Loznice, Tuzle i Doboja. Vidjelo se da im je svejedno šta sviraju.

Ali on je pjevao kao da mu je posljednji put u životu. Sjećam se, kad je krenuo s Kad se voli što se rastaje, da je moj rođak izdahnuo samo jedno dugo i teško Uffff , kao da mu je upravo, u jednom dijeljenju karata za remi, isteklo pola života. Znao je šta mu ta pjesma znači, kao što je znao i onaj koji ju je pjevao, kao što je znala i Edith Piaf, jer je svaku svoju pjesmu životom platila. A ja sam bio opčinjen, iako nisam imao ništa od njihovih iskustava, niti smo, ruku na srce, dijelili isti pogled na svijet. Nisam se mogao identificirati ni s pjevačem, ni s rođakom željezarcem, uz kojega me vezivala bosanska obiteljska nježnost i tek ponešto genetskoga materijala, a od njega me je dijelilo sve drugo, Marijanska brazda dubokog kulturnog nerazumijevanja, klasne razlike, generacijska udaljenost... S obojicom ću se stvarno sresti i po suzi bratimiti kad ih više ne bude. Ni njih, ni svijeta iz kojeg su nastali. To je vjerojatno neka druga priča, ali jednom sporednom Tuđmanu ne mogu zaboraviti, ni oprostiti što je s lica zemlje zbrisao posljednje tragove onog ionako odumirućeg bosanskog svijeta, koji je svoje duhovno i fizičko središte nalazio u Zenici i Kaknju, oko rudnika i željezare. Bit će među Bosancima Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali kuferaške nacije neće više nikad biti.

Na kraju je, pred sam rastanak, negdje oko jedanaest, Toma zapjevao: Prokleta je ova nedelja... Konobari su skidali stolnjake sa slobodnih stolova i naplaćivali popijeno, šef sale poprijeko je gledao one na kojima se vidjelo da namjeravaju još ostati, a on je pjevao dugo i tužno, prinosio dlanove licu, unosio se sav u melodiju i riječi, dizao pogled uvis, kao da pred sobom nema publiku hotela Metalurg, usred najzagađenijega od svih jugoslavenskih gradova. Pjevao je Toma kao da ga slušaju Camus i Sartre, prije nego što je Jean-Paul sasvim šenuo i okrenuo se studentima i njihovim falšnim revolucijama, pjevao je kao da zaista ima kome pjevati.

Sjećam se da smo poslije, moj rođak i ja, šetali kejom uz Bosnu, kroz maglu i smog, i da smo se rastali bez velikih riječi i pravih znanja o onome što nam se te večeri dogodilo. Njemu, radniku, takva znanja nisu ni trebala. On je živio onoliko dugo koliko su durali srce i jetra, uvjeren da teška pitanja nisu za njegove tvrde željezarske glave. I po tome je bio sličan Tomi Zdravkoviću, kojem nisu ni trebala pitanja da bi imao sve važne odgovore. Bila je nedjelja, prokleta nedjelja u jesen 1983., a iznad Zenice, koju su tih godina zbog zagađenja zaobilazile ptice, rojili su se anđeli da ga čuju. Nisam ih tada mogao vidjeti, ali danas se jasno sjećam tih anđela. Na njih me podsjećaju Tomine pjesme i dva udaljena groba.


Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro

Većinu njegovih pjesama je napravio Milić Vukašinović