Samo jedna bubuljica

Radio je u Opstoj kartoteci sumnjivih, i od licnih oznaka imao sudbonosnu, fatalnu bubuljicu na samom vrhu nosa, na onom isturenom i vrlo nezgodnom mjestu s koga mu nikad nije izmicala s vida; dok je god gledao, nije prestajao da nju posmatra, i to znacajno uvelicanu, kao kakvo malo, namrgoðeno brdasce. Ta bubuljica mu je od nekog vremena neprestano bila u svijesti. Takva sugava malenkost, sitnica, pa ipak! I sto ju je dublje mrzio, to je pazijivije buljio u nju, i to vrlo usredsreðeno i dugo, kao da mu od toga zavisi nesto izvanredno znacajno. Bio je to gotovo jedini pejzaz na kome je toliko zadrzavao paznju. Iz pocetka je, razumije se, sam sebe s nelagodnoscu hvatao kako to cini! Kasnije mu je to vrlo neosjetno preslo u naviku, postalo tako reci potreba, pa i zabava u jednu ruku. Istina, vrlo otuzna i mrska zabava; nesto kao fiksna ideja. Bio je trezven, proracunat, mali covjek, ono sto se kaze: sitna dusica, dosta ogranicen, ali ipak toliko bistar i razuman da mu je ovaj dozivljaj s bubuljicom izgledao napastan i smijesan. Pa ipak, pa ipak - uzalud! Tu izbjega nije biio, osvjedocio se toliko puta. Borio se, otimao, koprcao, uvjeravao sam sebe kako je to ludo, nemoguce, priznavao da je zaista tako, ali se nije odricao. Sva nastojanja u tom smislu ostajala su bez ikakva uspjeha. Na kraju se, ne znajuci ni kad ni kako, sav tome prepustio, predao, potonuo. Pio bi pivo - recimo - i kriticki posmatrao kako se bubuljica pri tom ponasa. Pricao bi vrlo proste, nedvosmislene i svakidasnje stvari s poznanicima, uz put, i dok bi pricao, citavo vrijeme ne bi pustao bubuljicu s oka. Ona mu je, ma sta cinio, odnedavno bila u sredistu paznje, u srcu dusevnog zanimanja. Kad bi se izjutra probudio, prvo bi mu bilo da vidi sta je s njom. Ona bi ga brzo rasanila! Mrzeci je, duboko i strasno, on ju je u stvari zavolio, duboko i strasno. Razumije se, on jos nije znao da je to tako! citavim ugrozenim zivotom zudio je da je se sto prije otarasi. Operisacu ja tebe, zaklinjao se potmulo, sladeci se zamisljenom, svirepom osvetom. A bubuljica kao da nije marila za njegove prijetnje. To ga je narocito zderalo i jedilo. Stajala je uvijek na svom mjestu, drsko i ravnodusno se odnoseci prema vrlo promjenjljivim i cudljivim raspolozenjima njenog gazde. Uopste ga nije - zarezivala! Nije imala duse, kratko receno. On joj je prijetio - najstrasnijim mukama. Sjeknuce tebe giljotina, mislio je u sebi. To samo zavisi od mene, budalo. U stvari, on se varao! Nije sve bas zavisilo od njegove volje. Utuvio je sebi odnekud u glavu, kao sto biva u takvim situacijama, da ce njegova operacija stajati grdnih novaca; a to zbog toga sto je teska, zamrsena, izuzetna. Naprasno je odlucio da stedi, da tece paru po paru. Od toga je, u stvari, i zivio citavo ovo vrijeme! Od zamisljene osvete, od slasti usteðevine koja je vrlo sporo rasla. Neka, neka, mislio je - zlurado, doskocicu ja tebi, gnjido. Tako je, u tome je proticao njegov dotada inace vrlo, vrlo ravan, ravan zivot. Tvrdicio je s nevjerojatnom upornoscu i gotovo bolesnom fantazijom. Odricao se s cudnom revnoscu i najnormalnijih potreba. Jedanput je dnevno jeo. Usukao se. I, naravno, pitali su ga brizno ili tek ljubopitljivo (ovo zene): - Je li, cujes, sta je to s tobom? Ne izgledas nekako najbolje. Ili si bolestan ili zaljubljen? Ako si bolestan, ima lijek, ako si ono drugo, zeni se. Po kratkom postupku. Nego, cujes, koja li je, smije li se znati? - Nestrpljivo, podozrijevajuci, odmahivao bi rukom i odbijao na salu: - Nije mi nista. Osjecam se kao tegleci konj. A za ovo drugo jos uvijek nisam dovoljno lud. Zar vam izgledam takav? - Pa ipak, u tuðem - saucestvovanju, u zapitkivanju, cesto je pronalazio ponesto zavjerenicko i zlurado. I naravno, kivan, bijesan, sumnjicio bi neduznu bubuljicu. Jer ona je bila uzrocnik i glavni krivac svih ovih nezgoda, petljavina i nesporazuma s njim. To je samo on znao. Mrdao je nosom i nastojao da je sto duze drzi na oku. Grozio se; i grozio i sladio njom. Kako su to bile razdiruce, slatke muke! Znao bi satima presjediti kod prozora, sveceri, ne paleci svjetlo, i gledati je s mrznjom, sa bolnim samozadovoljstvom i zlim ushitom. Sam s njom. I razgovarao bi s njom kao ravan s ravnim, kao s celjadetom na koga se moze do mile volje istresati, inatiti, prepirati. Tako sate, sate. setao bi uvijek sam, kad mu je god to bilo moguce; klonio se svijeta, svako ziv mu je bio tezak; jedva je cekao da se oslobodi kakvog nametljivca i radoznalca, a takvima je tesko izmaci. Bivao je zakopcan, neljubazan, suh i osoran. Obicno bi lunjao naokolo, po navici prisluskivao parcice tuðih, pijacnih, ulicnih razgovora, ponesto biljezio u svoj masni notes, ili bi satima besciljno sjedio u mjesnom parku zureci u svog boga na nosu; tako je tratio dane ni u sta u stvari, u jalovom ocekivanju necega nejasnog. Nesto je iza ovoga trebalo doci. sta, nije znao. Sve je bilo u tom cekanju. Ono ga je opravdavalo. Mislio je da time skracuje nesnosno dugo vrijeme i jednostavno ubija prokletu dosadu kojoj se isto tako tesko moze izbjeci. A dosadno mu, tako reci, i nije bilo. Bubuljica je svu njegovu dosadu prozdrljivo jela. Ona ga je razgovarala, jedila, obespokojavala. Od nje je zivio. U jednom razdoblju zivota ona mu je bila gotovo osnovni smisao i razlog egzistencije. Imao je neku duznost, neku nadu, neko ocekivanje necega, neke promjene. I ne znajuci bio je srecan i prepun dozivljaja. To ce mu se tek kasnije otkriti, ali kasno. Sve ostalo izvan bavljenja njom cinio je dresirano i bez stvarnog ucesca, ne znajuci tacno sta radi ni zasto bas tako radi. Uhodao se kao stara masina koja ne zna stati. Ujutro bi odlazio na posao u Opstu kartoteku sumnjivih, prikopcavao nove kartone na stare, otvarao fascikle na novim predmetima, spartao beskonacne rubrike, otvarao nove, ubiljezavao u sve njih suve cinjenice, svakih petnaest dana podnosio obilat izvjestaj, referisao na zahtjev Velikog sefa Opste kartoteke sumnjivih, lakomo i ne birajuci rucao u restoranu, sitno i jedva cujno gunðajuci na racun mrsavih obroka i slabe uprave, a zatim bi hvatao oci posluzitelja i polako sklanjao u pripremljenu tasku kriske hijeba. U sparna gradska popodneva, dok vrelo mirise prasina, benzin i rastopljeni asfalt, svrljao bi oko ringispila, tamo gdje se zbiva sav gradski sareni olos: skitnice, fakini, drolje, lopovi nasitno, isluzeni robijasi i provjereni dzeparosi, mijesao bi se s njima udisuci citavim svojim bicem opasnu, sumnjivu, a ipak na jedan nacin prijatnu, svjezu atmosferu podzemlja, taj ponorni dah pustolovine, rizika, neceg necistog i lakomog. Ta atmosfera dna godila mu je na osoben nacin. U njoj je bilo onoga cega je njemu nedostajalo: brzog i pustolovnog zivljenja od danas do sutra! Uhodio bi poneku zenu diveci se njenoj sumnjivoj bezbriznosti; cinio je to za svoj racun, iz pukog uzivanja. Zatim bi bezglavo landarao po periferijskim ulicicama i budzacima, zavirivao u dvorista, izdirao se na djecu, uz put bi brojao sopstvene korake, prozore na zgradurinama ili parmake u plotovima, ponekad i kocke u kaldrmi, a ponekad je skandirao vojnicke korake: lijeva, desna; lijeva, desna; pjevuckao marseve; sjeckao nekakve nepoznate rijeci lomeci im smisao ili bi obilazio novogradnje zamisljajuci sad ovo sad ono; tupo bi zurio u misicave radnike potajno im zavideci i zeleci da je i on jedan meðu njima; vjerovao je da su svi oni srecni i bezbrizni i da im malo treba; brojeci cigle, strepio bi jednim dijelom svijesti da ga ko od poznatih ne uhvati pri besposlici; a posebno se plasio Velikog sefa Opste kartoteke sumnjivih; tako je provodio prazan, uzaludan dan, jedan kao i drugi, a uvece se, mrtav umoran i nezadovoljan sobom, peo sporo u svoje pottavansko sopce, koje mu je bilo mrsko. Legao bi po goloj slamnjaci iz koje je virila u zlatnim cupercima uzegla slama, i onako napola svucen tonuo naprecac u brz, mahnit i nezdrav san. Iscijeðen i gladan sanjao bi obicno strasne snove. Najcesce bi ga proganjala bubuljica, koja bi odjednom dobijala oblik zene; i to neke teske, primamljive zene, bogate tijelom, kakve je viðao na ulici i kakve je uzaludno zelio. ®ena-bubuljica mu se podrugljivo smijala u lice, sipala grdnje bez ustrucavanja, kao da na to ima pravo; nazivala ga je blesanom, idiotom, skotom; psovala vulgarno, prostacki; pri tom se tesko i zavodljivo njihala mocnim bokovima; a on je patio; ona ga je mucila praznim obecanjima, koja nikada nije ispunjavala; navodila na razne bezobrazluke i nepodopstine: cinio je radi nje vrlo ruzne stvari zbog kojih se stidio; plazila mu je ruzicast jezik, drazila ga i izazivala, a on se punio eksplozivom, gnjevom, preklinjao je da prekine, da ga ne muci vise, molio je da ga vec jednom uslisi, samo jednom bar, samo jednom, a onda neka cini s njim sta joj je drago, neka ga kinji, neka mu krv pije, on joj ne brani, on ce joj biti rob, bice svinja, prepredenjak, skot i nitkov, sve sto ona zazeli, samo nek mu se da, neka mu dopusti da je bar dodirne, makar to za pocetak, govorio je da umire za njom, umire od slasti, nestaje ga, topi se, kopni, cmoktao je, balavio, plakao, a ona ga je bezocno vrijeðala i ponizavala, nazivala ga je prostakom i bezobraznim majmunom koji hoce da je iskoristi i zatim supne, zna to ona, nije ona vesla sisala, zato mu se ne da i nece ni dati, to neka upamti, dzaba mu je sto izvodi, od toga nema nista, zna ona sta zna; zatim je govorila da on hoce da je unizi, jer on je obican hohstapler, ona njega skroz vidi, sve su hulje jednake i slicne njemu; njega bi to razbjesnilo, stao bi razdrazljivo da joj prijeti, govorio je, prskajuci pljuvacku, kako ce on nju jednostavno giljotinirati ili ce je ziletom otfikariti, fik! i gotovo, zbog toga joj je bolje da zaveze, jer to je moze skupo stali, a zatim bi malaksalo pocinjao da moljaka malo njeznosti, samo kapcu jednu, tek toliko da se osjeti da je ziv i da je covjek; glas bi stanjio, smedenio i kao ptica s grane cvrkutao o tome kako on bez nje ne moze, kako je u njoj sav smisao njegovog zivota, samo neka mu se dozvoli, nece se kajati, ucinice sve za nju, bice sve sto ona hoce samo neka mu se pusti, a ona bi se razjareno, raspomamljeno udarala po goloj straznjici; on bi vristao od zadovoljstva, od zudnje, uzrujan i razdrazen do promuklosti i nemocan da ucini sa sobom bilo sta. Grcio bi se, gusio, davio, nastavljao s beskrajnim prijetnjama, s potmulim psovkama, s kletvama i moljakanjima, a kad nista ne bi pomoglo, potegao bi najubojitiji adut: ja cu tebe, gnjido, u Opstu kartoteku sumnjivih, na karticu, u tefter, pa da vidis onda, he! he! nisu s tobom cista posla, drugu ces ti pjesmu pjevati, ne znas ti jos s kim imas posla, ne znas ti, glupaco, sto su drzavne tajne, drzavne fijoke, zato pamet u glavu, ne gini ludo; a ona je na to kesila svoje secerom izjedene zube i, zadizuci visoko suknju ispod koje su mutno bljeskale debele i salovite noge, histericno vriskala: ti meni to, meni, jadnice jadni, meni, dronjo nikakvi, ne plasim se ja boga savaota, a kamoli tvoje sugave Kartoteke sumnjivih, pilim ja na nju i na tebe, eto ti, sad znas pa javi kamo treba, za mene su i generali sitni, i referenti, i tvoj sefic, i svi vi zajedno; i dok je vristala kao furija, on je umirao od straha, preznojavao se, strepio da ih ko ne cuje, molio je, preklinjao na koljenima da ne vice toliko, da ce ga upropastiti, neka mu se bar sad smiluje; mislio je da ce propasti u zemlju, cudio se kako je jos ziv, a zatim je, kao da nista nije bilo, nastavljao sa svojim ljubavnim ponudama govoreci kako ce je ozeniti, kako je lud za njom, i kako ce joj kupiti burmu, i sat, i ves; ona je konacno pred tim popustala, to je bilo jace od nje i njene odbojnosti, postajala je trulo meka, tjestava, gnjecava, propadali bi u nju njegovi prsti, i dok je on u sladostrasnom zanosu klecao pred njom ljubeci joj zglavke, ona je tamno vristala podajuci mu se, prepustajuci, a zatim bi se odjednom izmaknula, njemu bi ostala samo praznina u rukama i njegov bi jad pocinjao iznova. Budio se sav u znoju, makar napola, turoban i groznicav. Osjecao se kao premlacen. Zijevnuvsi, ceznjivo je mislio na jedan cas pravog, slatkog sna. Ali, ugledavsi je na nosu, gubio je volju za snom i odmorom. Brzo bi navlacio pantalone i bez dorucka trcao u Opstu kartoteku sumnjivih. Tako je pocinjao jos jedan dan njegova zivota, njegovih muka. A tamo, zna se, kao i obicno. Zaboravljao bi se za nekoliko casova. Kao podmazan, sviklo bi se kretao sinama svakodnevnih navika. Dane, noci - isto bezmalo. Vec godinu, dvije, ne zna tacno. Racun je pobrkao. Isprva je brojao dane, sate, kao novi nepusac. To se u njega uvuklo iznenada, na prepad, onako kako obicno dolaze nesrece i napasti. Bilo je to davno, davno. Ne sjeca se kad. Uostalom, to ga vise ne zanima. On s tim, od toga zapravo zivi, kao sto covjek zivi sa svojom bolescu, s rakom koji se razvija ili sa nacetim plucima. Ujutru u sedam - mrsav, slijepljen, kukast, ostrih lopatica, dok mu crijeva krce, on zuri na posao, u Opstu kartoteku sumnjivih. Noge su pod njim, omeksale, kolebljive. Tapka zustro, useknjuje se, mrmlja, otpozdravlja. Pretura kartice bez naslade, gadeci se, u njega se uvlaci dosada, rasijanost, u glavi mu je muckavo, prevrce se, klokoce, lupa ladicama, pravi se kao da je u nekom velikom poslu, izvodi krivine, pospano gnjuri glavu u goleme prasnjave knjizurine, kise, smrce, muklo otpozdravija, sve mu je teret; zatim se to u njemu prelomi oko deset, spopadne ga radna pomama: biljezi, klasifikuje, slaze, odlaze, razlaze, vrsta, dopisuje, potpisuje. cini to bijesno, jarosno: a posla je mnogo, nikad ga posve osvojiti, podvlastiti i podvesti pod odgovarajuce rubrike i kolone; a kad ga konacno pobjedonosno ukroti i savlada, on prosto malakse. U njemu i na njemu sve kao da razdvojeno visi: prazno. Tako ide. Vuce se do restorana citav sat; u glavi mu se okrece, vrti, dolazi mu mucno, kleca, cini mu se da ce pasti, pa se hrabri, sokoli: Neka, neka, jos malo, jos samo malo, izdrzi, nije vise daleko, tu smo, eno jos onaj ugao, jos pet koraka, pa cemo juhice, vrele goveðe juhice, da se okrijepimo. Oh! evo, dosli smo. Zatim bi teturavo ulazio i padao na prvu praznu stolicu tako da su se kelneri meðu sobom podmigivali: eno ga opet onaj, cvrcnut! Nema ga sta, a pije kao smuk! Kad li samo naðe vremena, da mi je znati! sankerica ga posmatra sazaljivo, jadnik, tako je slab i ruzan, mora da je jako nesrecan, takvi su ljudi nesrecni, pa zbog toga pije. Kelneri se s njim ophode familijarno, bez postovanja, on to malaksalo uocava, ali je toliko gladan, nesvijesti mu se, tako da mu ni nakraj pameti ne pada da brani zguzvano dostojanstvo cinovnika Opste kartoteke; svejedno mu je. Sve mu izgleda nekako izmuceno, usiljeno, nestvarno. Kao da je sve nezivo. Ljudi govore prelomljeno, utuljeno i sve iz neke goleme udaljenosti, glave su im plosnate, zatim bubuljicaste, ruzicaste. cudno! Tek mu vrela juha smakne s ociju tu sumanutost.

Sva nekadasnja zadovoljstva je potisnuo negdje daleko, iza onoga sto tek treba jednom da doðe. Neka cekaju. Nikad nije kasno. Ponekad se ne sjeca da ih je uopste imao. Kakva zadovoljstva! Izleti, prazna caskanja, nogomet, lutrija, zene - uopste mu nije do toga. ®ene, ne. cini mu se da uvijek krijuci posmatraju njegovu bubuljicu, ne njega. Ona ih opcinjava; svaki cas im lovi zbunjen pogled. I uvijek nastoji da pronikne da li je zaista gledaju; to ga muci, drazi dok je s njima; kinji se; i zbog toga ne osjeca nikakve slasti. Uvijek se rastaje nezadovoljan, otrovan. A i kosta ga. To posebno.

Ona Bubuljica je uzurpirala sav slobodan prostor u njemu. Ona je prosto neodoljivo zagospodarila njim. On se njom hranio, tako reci. Duboko je vjerovao, u to se uzdao, da ce za njega otpoceti sasvim novi, novi zivot tek kad je konacno skine, otfikari. A bice i to, mislio je. Boze, samo zdravlje! I para! ®ivio je u stvari u snaznoj nadi da ce tek zivjeti; a ovo sad je bila samo jedna meðuigra, tavorenje. Nek proðe dan, pa eto. cekao je svojih pet minuta, svoj sanjani cas. A on se izmicao. Bio je jos dalek. Pare su sporo, sporo rasle. ®eleci ih svim bicem svojim, dolazile su mu u glavu najfantasticnije misli. Sablaznjavao se od njih. Ali bez uspjeha. To je bilo jace od njega. Te slijepe mastarije kojima se bezumno predavao. One su nadirale, osvajale ga; on se opirao, odbijao ih, smatrao ih glupavim, maloumnim, ali bez rezultata. Ponekad je sebe vidio na celu svih prestupnika, masnim slovima zabiljezenog, na posebnoj kartici - u Opstoj kartoteci sumnjivih. To ga je uzasavalo. Ali je u tom uzasu bilo i narocite, vrtoglave slasti. Nadrazivao se njom, kao stari alkoholicar rakijskim zadahom. Bio je lopov velikog stila, obijao je stedionice, velike celicne kase i trezore, pijackao banke, rudnike zlata, akcionarska drustva. Za njim su isle ucjene i tjeralice. Bio je neprijatelj broj 1. Bio je slavan. Prelazio je granice s lakocom. Sva policija je bila na nogama, citav svijet je alarmiran. Interpol je u akciji, za stopama su mu, sve je uzbudljivije, on im uvijek izmakne, sad je u jednoj zemlji, sad u drugoj, novine samo bubaju o tome, a on im se smije, nesposobni su da ga uhvate, i dok za njim bjesni hajka, on spokojno pije limunadu na terasi nekog skupog imaginarnog hotela, a zatim je u Monte Karlu, pa u Kanu, pa opet jahtom krstari po talijanskom Jadranu, u drustvu je najbozanstvenijih zena, ljubavnice su mu najcuvenije glumice, zatim neke velikosvjetske dame, grofice i baronese, sve bogate tijelom, njegovane, uhranjene, sladostrasne, a on je neodoljiv, pun sarma, duha, novaca, novaca, sad je odjednom milijarder, zbog toga niko na njega ne sumnja, vlasnik je cuvenih kockarnica, javnih kuca, hipodroma, luksuznih kinematografa i hotela, slikarskih galerija i barova, utemeljivac banaka i dobrotvornih drustava, licni prijatelj najcuvenijih drzavnika itd. Masta mu basnoslovno radi. Sav je razigran, razuzdan i srecan. Dize se i pada. To ide sve dotle dok ne preðe sve stupnje mogucih i nemogucih zlocinstava i razbojnistava: drumski je razbojnik, cuveni bandit, kesaros, pariski apas, kradljivac nasitno, sjecikesa, podvodac, kuplermajstor, skitnica, pjevac za sitnis, prosjak, sodomista. Najposlije biva uhvacen. I to slucajem! I on tada svecano, pateticno kaze: svega mi je najzad dosta! Imate me! Racunam na vasu plemenitost, gospodo. Umoran sam. Samo: ja ipak u svemu ovome nisam najkrivlji! Ne osjecam se naime kriv. Kriva je ona! Da, gospodo! Ona je svemu kriva. Njoj sudite. Da! Ona me je na sve ovo natjerala. Ja sam u stvari bio miran cinovnik, radio sam povjerljive stvari, mali covjek. Mislio sam da dozivim duboku starost i steknem priznanja i pocasti. To sam zelio. Ali mi nije dala ona. Ona me je unesrecila. Proganjala me je kao ðavola. Naravno, niko to nije slutio. Jer, boze moj, sta je jedna bubuljica. Nista! E tu se grdno varate! Svi su bili ravnodusni. Niko nije znao za moju tajnu patnju. U meni je burljao citav jedan pakao. Kakav jedan, sta kazem, sto, gospodo moja! Pod kozom, pod kozom. Nepojmljivo je to. A sad me hladnokrvno vjesajte, zasluzio sam. Pravo je! Ja znam, sta me ceka, bar ja znam. To mi je bio hljeb u ona davna, srecna vremena. Kriv sam sto sam se dao navesti i gurnuti na zlo! Imate pravo, ne bjezim. Primam krvnicku sjekiru! Nek zvone zvona. Umire jedan nevini gresnik! Ali prvo nju otfikarite, tako vam boga! Ucinite mi to, plemenita gospodo! ®elim osvecen i miran da legnem na zasluzen pocinak. Blagodarim, blagodarim!

Osvanuo je konacno i taj sudbonosni cas.

Ljekar ga je vrlo ljubazno primio. On je sve vrijeme potajno drhtao; vjerovao je da ce se onesvijestiti; dlanovi su mu se vlazili. Mrdao je nosom. Bubuljica se jadno crvenjela. Gledao je u nju sjetno, odjednom bez osvetnicke naslade. Bilo mu je cak zao. Eto, rastajemo se, mislio je sentimentalno. Dok se osmjelio da uðe kod ljekara, trebalo mu je vise od dva sata. Okolisao je, svrljao, svracao u krcmu, pio soda-vodu, polazio pa se vracao. A sve se svrsilo nevjerojatno: u pet minuta. Legao je, ustao. Bezbolno, bez etera, bez icega. Za male pare. Sve njegove strepnje su pale odjednom u vodu. Osjetio se odjednom vrlo ruzno, kao da je prevaren. Takav, smusen, zbunjen, izletio je na ulicu. Udarila mu je vrelina u oci. Umorno se skljokao na prvu klupu. Noge ga nisu nosile. Tako je to, mislio je ishlapljeno. Vrtjelo mu se. Osjecao se ispraznjen, izmlacen. Dugo je tako sjedio, obespokojen, sa nekim cudnim nemirom u dnu sebe. Nesto mu je stalno nedostajalo. Pipao je dzepove; sve je bilo na mjestu: maramica, novac, kozni novcanik, naocari. Prevrtao je nekakve listice. Odvukao se kuci u suton; svratio je uz put na pivo, ali mu je samo pjenu otpio i ostavio ga. Pokusavao je da jede, osjecao je otuznu glad, bio je skroz supalj, provaljen, ali mu nije islo, nije mu bilo slatko. Silio se, ipak.

Pred njim: tupa noc bez sna. Preznojavao se. Bilo mu je muka. Mislio je da je od gladi; nagonio se da jede, pa opet je mogao. Bazao je po sobici. Bilo mu je zlo na mahove. Natezao se da povrati; nista! Sve mu je nesto izmicalo; to ga je svirepo mucilo. Bulaznio je. Govorio sam sa sobom. Tragao je za necim nejasnim. Trebalo je nesto da bude, a nije bilo nista. Neko se bezdusno poigrao; tako je osjecao. Bio je uvrijeðen. Docekao je jutro. Nije mu se ustajalo. Ostade lezeci. Boljelo ga je sve. Jecao je. Nista nije bilo na svom mjestu, tako reci. Pokvarilo se, mislio je, pokvarilo se nesto u meni, odjednom. Tragao je u sebi za tim. Dolazilo mu je da krikne, da se prodere. Ali nije imao glasa. Drhtao je malaksalo, jadno. Nista ga nije drzalo, gonilo. Bio je bez sadrzine. To u neko doba shvati, porazen. I ostade tako, zamisljen. Tupo je buljio u sebe. Osjecao se kao kakva crkotina, bez zivota. Nesvjesno je pipao slamnjacu i prosipao zutu slamu. Drugim, ispraznjenim ocima obilazio je sure, habave zidove. Ravnodusno je mislio na Opstu kartoteku sumnjivih. Uopste ga nije pekla savjest; nista. Pljuckao je na to jutros. Bas me briga! Hulio je bez straha da ce se svijet odjednom prevrnuti. Bilo mu je svejedno. Hvatao je okom svoj nos. Tamo vise nije bilo nicega: samo jedna mala ruzicasta opnica, jedna praznina. To je bilo i u njemu: praznina! To se sirilo sve jace, sve prodornije. Sav je bio bolna praznina. To ga je tupo, neodreðeno boljelo. Iz njega kao da je istekao sav zivot. Dugo je o tome mislio gubeci se. Ravnodusnost ga je mutno preplavijivala, prevazilazila. On je tonuo pod njom; stanjivao se, smanjivao. Odjednom, sve mu je bilo daleko, necujno, zacepljeno i lako. Oprastao se. S tim je sve pocinjalo i prestajalo, Dugo, dugo.

Nasli su ga ukocenog treci dan.