Svetog Savu srela šljaka

Kad je Sveti Sava stupio u jerusalimsku crkvu na vrata, srela ga je šljaka sama, a niko je nije nosio niti držao, te pred njega stala. Sveti Savo se začudi, Pa zapita sveštenike, koji su u crkvi bili: "Šta znači ovo?" Oni mu odgovore: "Prije nekoliko vremena živio je ovdje jedan vladika, kome je bilo ime Sava. Kada je bio pri poslednjem času svoga života, kazao je: "Ovu šljaku ostavite u crkvu. Iz dalekih zemalja doći će sveštenik istoga čina, kog sam i ja. Ime će mu biti Savo. Kad on stupi u ovu crkvu sama će ova šljaka njemu poći". Sveti Savo uzme tad šljaku i donio je sa sobom iz Jerusalima u Srbiju.

Sveti Sava blagoslovio majku Svetog Vasilija

Pošao Sveti Savo kroz Popovo i nađe jednu đevojku, đe zahiće vodu iz gustijerne. On će u nje zaiskati vode da se napije. Đevojka, čim joj je Sveti Savo vode zaiskao, ispere sud kojim je vodu vadila, te mu dade da pije. Pošto se Sveti Savo napio vode, reče đevojci: "Od tebe izašlo čisto i prečisto tijelo na ovaj svijet." Kasnije je ta đevojka postala majka Svetog Vasilija Ostroškog.

Sveti Sava i pravednik

Bio tako jedan čovjek, koji je bio jako pobožan i čisto se svetački držao. Samo se nigda nije ispovijedao. Uprav uoči dana, kad će umrijeti, javi mu se u snu Sveti Sava i reče: "Dobri čovječe, ti si dobar, pobožan i pravedan, ali si samo na najveću jednu hrišćansku dužnost zaboravio – nijesi se ispovjedao, pa zato si i samog gospoda Boga uvrijedio. S toga, da nam duši milostivi i svemogući Bog dade rajsko naselje u dici i slavi nebeskoj, valja nam se, pored ostalijeh bogougodnijeh djela, redovno ispovijedati; jer iako si pravedan, nijesi još onakav pravednik, kao onaj koji se ispovijeda i pričešćuje. Svako čeljade treba zanavljati i snažiti tijelo i dušu svoju s prečistom krvi i tijelom Hristovijem." Poslije tog sna čovjek se probudi, drhćući kao šiba, i kajući se što se nije ispovijedao. Sjutra dan, kad je umro, pojagmi se anđeo i vrag za dušu njegovu. Pa, zbilja, iako je pravedan bio, ipak na kantaru Svetog Aranđela pretegne na đavolsku stranu zato, što se nije ispovijedao.

Sveti Sava i pustinjak

Putovao Sveti Sava lađom po vodi. Došavši pod neku obalu opazi čoveka, pustinjaka, gde preskače preko jame, pa kad preskoči na jednu stranu rekne: "Ovo Bogu", a kada se povrati natrag rekne: "Ovo meni", pa sve tako. Čudeći se Sveti Sava njegovom poslu, zapitaće, ga, šta to radi, našto mu ovaj odgovori, da se moli Bogu. Tu ga Sveti Sava pouči, kako se Bogu treba moliti, a ne kako on to čini, i nauči ga "Oče naš". Sveti Sava onda sjede na lađu i ode dalje. Čim je Sveti Sava otišao, pustinjak zaboravi molitvu, te stade trčati po vodi za Svetim Savom i vikati: neka ga još jedan put pouči molitvi, jer je zaboravio. Sveti Sava, videći da pustinjak ide po vodi kao po suhu, odgovori mu: "Kad tebe drži voda s tom molitvom, tebi bolja i ne treba. S toga se moli kao i dosad! "

Savine verige

Kad su prenijeli ćivot Svetoga Save u manastir Milicu, narod je dolazio sa sviju strana da celiva ćivot i dariva ga. Ko god je to činio pošla mu je svaka sreća i napredak u svemu i svačemu. Tako dođe ijedan siromašak manastiru, pa ne imajući čime darivati ćivot, skine sa sebe svoje dronjave haljine i zamota u njih jedne čađave verige koje je ponio iz svoje kolibe, pa to priloži na ćivot Svetog Save. Kad poslije njega dođu u manastir bogataši, banovi i kneževi, začudiše se kad vide siromaškov dar. Jedan od njih srdito reče, da razmotaju te dronjke i vide šta je u njima. Kad viđeše šta je, odmah narede da se i dronjci i verige izbace pred manastir. Čim su to učinili, a ćivot svetiteljev zatrepti i svijeće se po crkvi sve potrnu. Sjeti se narod šta je, pa brže bolje unesu one dronjke i u njima verige i metnu ih na staro mjesto. Pošto se svrši služba, narod povrvi iz crkve, ali nuto čuda: niko ne more da izađe! Najposlije progovori nešto iz kubeta: "Niko neće izići dok se ne cjeluju i ne daruju verige Svetoga Save!" Narod poleti ćivotu i moleći se Bogu i Svetome Savi pobožno pristupi, cjeluje verige i dariva ih. Čim su to učinili, mogli su izići iz crkve. To se rašču svuda, i od tada ostane da se svetkuju verige Svetoga Save.

Sveti Sava blagosilja vode

Jedan put, uz časni post, nestade svijetu posne hrane, pa upitaju Svetoga Savu: "Duhovniče, bi li mogli što mrsno založiti, jer nam je nestalo posne hrane, a mrsa dosta na svaki kraj?" Sveti Sava odgovori: da je grehota mrsiti iz časni post, jer je i sam Hristos postio ovaj post. A narod će na to: "Znamo i mi, dragi oče, da je grehota mrsiti, ali je ljuta nevolja, jer nemamo šta jesti". Sveti Sava pomoli se Bogu i prekrsti vodu tri puta svojom šljakom onda zapovjedi narodu da ne zagazi u vodu i nahvata ribe. Gladna svjetina povrvi od čuda u vodu i iznese bukadar ribe, koje dotle niti je bilo, niti je ko vidio. Sveti Sava nauči ih, da ribu ispore, operu, pa onda peku. I tako svjetina dobi novu vrstu hrane, najede se, a posta ne pogazi. Od tada je voda blagoslovena i u njoj oživela riba.

Održavaj post

Bila negdje velika srpska porodica, koja je sve postove u godini postila, kako spada i treba. Samo joj se gospodar nešto durn'o i zapustio, te nije htio postiti ne samo srijede, petka i zavjetnijeh postova, već ni većijeh postova, pa ni časnoga. Tako je trajalo dugo vremena i on je u svačemu sve nesretniji bivao. Najzad u snu iziđe preda nj čovjek sav u svili i u suhu zlatu, pa mu reče: "Ti, grešniče teški, što nećeš da postiš svojijeh postova – dalje nećeš. Ja sam evo glavom Sveti Sava, koga tvoja kuća, osim tebe samo, slavi i veliča postom i molitvom, pa sam ti u tri puta već spasao život, a sad ti više ne mogu pomoći, jer Gospod Bog ne može ti više milostiv biti i dalje podnositi tako teško bezakonje". Iza toga sveca nestane, a čovjek od straha skoči i probudi se i namah ispriča svojijem ukućanima što je usnio. Ujutro rano iziđe, da se po običaju, umije pred kućom, a grom iz vedra neba, pa u vrh glave, te na mjestu ostade mrtav.

Sveti Sava uči da se poste srijeda i petak

Idući Sveti Sava putem pođe do jedne kuće, gdje se u petak peče janje. Sveti Sava iskara ukućane govoreći: "Zar u petak mrsite, pa opet hoćete božje pomilovanje?" Domaćin mu odgovori: "Pa što da ne mrsimo, – danas nije nikakav post"! Sveti Sava odgovori: "Treba da postiš svaku srijedu i petak. Srijedu u spomen, kad su Isusa izdali, a petak u spomen smrti i raspeća Isusova." Od tada se svukud po pravom hrišćanluku posti srijeda i petak.

Sveti Sava i post

Dok je Sveti Sava bio manastirski đak tuže ga starešini, da je uz časni post srkao mleko, i starešina poče da ga progoni. To Savi dodija, uze štap, dođe do nekog groblja, udari štapom po grobu i reče: "Pomoz Bog, mrtvi!" "Bog ti pomogao Savo!" odgovori mrtvi. "Šta se drži za grešno na onome svetu?" upita Sava. "Ubilac, upaljenik i pokuđenik", odgovori mrtvi. "A za jelo?" – "U jelu nema greha!" Tad Savo pođe napred i u polju susretne čobane, gde pasu ovce. Stigne do jedne bremenite čobanice devojke i nazva: "Pomoz Bog u devojki dete"! "Bog ti pomogao učitelju Savo", javi se iz devojke dete. "A ko je tvoj otac? " "Onaj što tebe progoni", odgovori dete. To čuše i ostali čobani, a to doču i starešina Savin. Od tada ostavi on Savu na miru.

Sveti Sava prokleo čovjeka

Uhvati Sveti Savo jagnje, pa ga hitne preko crkve. Dok je ono padalo, ovca se ne beše ni s mesta maknula. Pošto jagnje pade na zemlju na noge, Sveti Savo ga blagoslovi, da prohoda odmah, čim se ojagnji. Tako je bacao i ostale životinje; pa koja je dole pala na noge, tu je blagoslovio, da odmah pođe, a koja nije, tuje osudio da prohoda tek posle duže vremena iza rođenja. – Kad je svršio sa svima, dođe red na čoveka. Ali kad uze dete od žene, ona će mu: "ček, Boga ti, da se ne ubije! " – pa otrča na drugu stranu crkve, te dočeka dete u krilo. Sveti Sava se veoma naljuti na to, pa joj reče: "Nosićeš ga tako u krilu najmanje godinu dana". S toga dete ne može prohodati pre godine.