Lažni moral kao oblik manipulacije     

 

   Društveni moral često nam se prikazuje kao stvarni moral iako smo svjesni njegovih manipulativnih aspekata mi mu se priklanjamo, zbog straha od društvenog odbacivanja. No jesmo li se upitali dali je društveni moral zapravo skup pravila koji služi kao oblik manipulacije? Freud i Nietzsche smatrali su da je moral društvena konvencija koja proizlazi iz društvenih pravila. Moral izvire iz unutrašnjeg doživljaja a ne iz vanjskih nametnutih normi. Velika većina ljudi se priklanja takvom moralu, ali nije s njime sretna. Primjerice, preko televizije vidimo reklamu u kojoj se traži od nas da nazovemo neki broj za pomoć a uopće ne mislimo dati prilog, ipak u nama prevladava glas zajednice kao osjećaj krivnje i ljudi masovno zovu. Ovdje se ne radi o tome dali treba nazvati ili ne, već zašto ste to učinili? Ako to učinimo zato jer se smatramo katolicima, iskreno, nije li glupo biti katolik pet minuta, odnosno samo onda kada zovemo taj broj, a onda, opet, u drugom trenutku mrzimo Slovence, jer nas je granični policajac krivo pogledao na graničnom prijelazu. Spomenuto shvaćanje nastaje jer zapažamo stvarnost u fragmentima. Za nas je stvarnost sačinjena od više dijelova a od te projekcije nastaje lažni osjećaj ega koji pokušava neprestanim dijeljenjem stvari stvoriti umjetni svijet. Time zaboravljamo na naše pravo Ja (Jastvo) i u sebi stvaramo osjećaj krivnje kojeg projiciramo na društvene probleme. Otac koji je u djetinjstvu bio autoritet i mjerilo vrijednosti, kada odrastemo, kompenziramo državom i društvom kroz koje stvaramo vlastita pravila življenja. Mama koja nam je davala osjećaje brige sada predstavlja bračna zajednica koja predstavlja osjećaj ugode. Ta pravila poštujemo žrtvujući vlastitu slobodu i prirodnost, a za uzvrat dobivamo mnoge kompenzacijske pogodnosti, poput novaca za vlastite užitke, seks i dr. Ipak, takve kompenzacije nisu jeftine, jer zauzvrat nesvjesno čini protuudar. Naime, time potiskujemo sebe, gdje sloboda postaje predmet ismijavanja, dok kolektivna neuroza postaje prihvatljiva činjenica. Ona se pokazuje kroz zastrašujuće neurotične posljedice uplašenog histerika poput alkoholnih i potrošačkih ovisnosti do toga da je danas najprodavaniji lijek na Zapadu postao antidepresiv. Ta pravila smo nazvali moral, međutim ako sagledamo stvarni moral vidimo da u našim odnosima vlada pravilo ugode kao vrijednost koju stavljamo ispred stvarnih vrijednosti. Primjerice, pedofilija je javno osuđena, ali, to što se djeca koriste u marketinškim spotovima radi prodaje proizvoda, pored nas prolazi bez reakcije, jer mi od tih proizvoda dobivamo ugodu. S druge strane, kriminal ne smatramo toliko negativnim, za njega se većina ljudi ne odlučuje jer ih je strah i nosi mnogo rizika, odnosno to je čista racionalna računica koja kaže da se on ne isplati na duge staze. Kriminal nastaje jer živimo u društvenom uređenju koje njeguje kult posjedovanja i podjelu dobara. Stoga se ne moramo čuditi njegovoj pojavnosti, kriminal je rezultat naše infantilnosti i potrebe u kojoj nam je posjedovanje zamjena za postojanje. Mi postojimo tako što imamo, tu i tamo smo “duhovni” damo malo sitnog, odemo jednom tjedno u Crkvu, malo se pomolimo, rastegnemo se na yogi ili nekom seminaru ozdravljenja i onda se opet vratimo udovoljavanju zahtjevima svojeg ega koji uvijek želi više i više.

    Ego je samo dio psihe, ljuštura i čim on ne dobije ono što hoće on kaže: ““Pa kako mi se to događa, bio sam dobar, bio sam tako duhovan i moralan?”“ No, njegova logika je struktura u kojoj on misli da je posjedovanje bit života. Mi se čudimo neprestano zašto se raspada ta struktura, što ju napada, koje pravilo treba poštivati da bi se ona održala? Nakon toga započinju uspoređivanja s drugima, gdje druge vidimo uspješnije. Lažni moral kao i lažna duhovnost započinju egovim naporima da nešto zadobije iz duhovnog ili materijalnog svijeta. Nakon neuspjeha, ego se pita, kako su oni uspješniji a ništa ne rade na sebi. Začarani krug u kojem ego kao prazna ljuštura pokušava da se ispuni svijetom. Njemu moral daje društvenu podobnost, a onda i mogućnost da kroz prihvaćanje društvenih normi ostvaruje želje.

    Ego je duboko ukorijenjen u roditeljske slike prema kojima se on identificira sa svijetom, ali on ih ne napušta, on bježi u neurozu narcisodinog društva koje mu nudi zaborav i mogućnost da manipulira. Neuroza je naše neprihvaćanje svijeta i njegove smislenosti, jer svijet je ono što ja želim, a ne ono što on jest. Narcisoidnost je normalna i poželjna u djetinjstvu kada se formira ego, ali ukoliko ne dođe do napuštanja infantilnih stavova, vidimo kako je ego sklon nasilju, gdje u nekoliko sekundi napuni stranice crne kronike, jer mu se želje nisu ostvarile. Zato je moral daleko od čovjeka, jer ego ga smatra kao nešto što on može koristiti kad god mu zatreba, tražeći uvijek nešto zauzvrat. Uhvaćeni u zamku ega, moral a onda i duhovnost u današnjem svijetu su elementi manipulacije. Da bismo nadišli tu situaciju potrebno je mnogo toga učiniti, prvenstveno odgovoriti sebi bez optuživanja zašto činimo gro sebičnih radnji.

   Velika zamka ega kojom laže naše pravo Ja (Jastvo) jest, ako ćemo imati dosta novaca i dobrog partnera da će se sreća pojaviti sama od sebe. Čovjek ide toliko daleko da i kroz religiju pokušava uspostaviti “moralni dogovor” u kojem traži nešto zauzvrat.

   Percepcija i djelovanje moraju biti takvi da djelujemo bez traženja ičega zauzvrat, ne misleći pritom da ne tražimo vlastitu plaču od koje živimo. Takvo činjenje ne traži od nas da hodamo u nekakvoj halji i pokazujemo vanjsku simboličnu promjenu, već ona znači spoznaju da ne možeš biti sretan ukoliko stalno nešto prikupljaš. Ako imamo mnogo pitanja i opiranja nakon što nešto damo drugome, onda je naša promjena samo vanjska. Bez unutarnje promjene i spoznaje, takva djela su ružna i nakaradna jer su uvijek motivirana od ega. Opraštanje jest razumijevanje, davanje jest uvid, stoga bez percepcije ega i njegovog manipulatorskog odnosa, besmisleno je govoriti o moralu koji je prije svega djelovanje iz cjeline. On je naš unutarnji doživljaj u kojem vidim da ništa ne mogu zadržati za sebe, odnosno to je uvid u vlastitu prirodu u kojoj se divimo svijetu, ali ne uzimamo nešto što mu ne možemo oduzeti.

mr.sc.Nikola Žuvela
Grombol