Veliko HVALA tim divnim, normalnim mladićima s Crnog kontinenta, koji su mi priuštili 20-ak dana normalnog nogometa.Onog nogometa koji smo nekad igrali na livadama, dvorištima, školskim igralištima, poljanama pored rijeka...a igrali smo ga za svoje zadovoljstvo, za sramežljivi skriveni pogled neke djevojčice koja čupka tratinčice nekoliko metara od našeg borilišta.Koji smo igrali da dokažemo svom vršnjaku da s loptom znamo više od njega, da mu možemo prodati tunel, da možemo predriblati trojicu i onda ući s loptom u mali gol.Koji smo igrali jer smo bili sretni, zdravi i bezbrižni.

I sada, gledajući te atlete antilopskih pokreta, i njihovu ljubav prema lopti, sjetio sam se onih dana kada je pobjeda bila pitanje časti.Razlog za lijeganje u krevet s osmijehom na usnama.

I hvala svima.Hvala onim egipatskim mladićima s likovima koji podsjećaju na neke drevne tapiserije.Hvala onim Ganjanima, Bjelokoščanima, Nigerijcima, Kameruncima i ostalim mladićima mačkastog trka iz Gvinejskog zaljeva.Hvala Alžircima na onoj borbenosti, drskosti i onom neodoljivom imidžu prigradskih štemera.

Bilo je veliko zadovoljstvo ponovno vidjeti kako nogometaš (pazi sad!) vodi loptu.To odavno nisam vidio.Još od Copa America 2007.

I još nešto.Ako južnoamerički nogomet opija, uveseljava, nasmijava, zaluđuje...afrički nogomet odmara.Opušta.Liječi živce.I uvijek iznova podsjeća da je nekad bilo bolje i da negdje još uvijek gori plam normalnog života i iskrenih osjećaja.
http://www.e-novine.com/comments/sport/sport-fudbal/34521-Egipani-najbolji-Africi.html
 

a igrali smo ga za svoje zadovoljstvo, za sramežljivi skriveni pogled neke djevojčice koja čupka tratinčice nekoliko metara od našeg borilišta.

Hvala onim egipatskim mladićima s likovima koji podsjećaju na neke drevne tapiserije.

igrali smo ga za svoje zadovoljstvo, za sramežljivi skriveni pogled neke djevojčice koja čupka tratinčice nekoliko metara od našeg borilišta.

Zna li neko,koliko je poena postigao sinoc M.Ellis (G.State)?