"Ne bacaj bisere pred svinje da ga ne oskrnave, a tebe ne rastrgnu." -Dionisije Aeropagit o razgvoru duhovnog sa dusevnim (covekom)

          Nemam ja ništa protiv toga da neko sebi uzme za pravo i kaže da je nešto, konkretno Kuran, Posljednja Božja Objava. Lično bih volio i da jeste, jer smo imali i previše Objava koje čovječanstvu nisu bile od neke velike koristi. Ono se trijebi i bez objava i sa primjenom objava, kako kad se zalomi.

          Kad je riječ o Kuranu, ima nekoliko problema koje treba istaći, nezavisno od toga da li će on ili neće biti Posljednja Božja Objava. Takva odluka bi valjda trebalo da bude u Božjim rukama.

          Kuran, sveta knjiga islama, jedan je od vrlo važnih uroka postojanja svih militantnih i fundamentalističkih političkih programa današnjeg vremena. Ni jedna vjerska knjiga nije izazvala slične duhovne i svjetovne potrese kao Kuran. Iako je fanatizam bio povremeni i vrlo rigidan element svake religije, nigdje se nije ispoljio u toj mjeri kao u islamu. Razloge tome ne treba tražiti nigdje izvan Kurana. U tu svetu knjigu fanatizam je ugrađen - on je jedan od njenih temeljnih činilaca. I ne samo to. Taj fanatizam traje neprekidno od kako se islam pojavio na svjetskoj sceni.
         Jedna od karakteristika Kurana jeste prisvajanje starozavjetnog i novozavjetnog učenja. U petom poglavlju Kurana može se pročitati da se Mojsijevo Petoknjižje i Isusovo Jevanđelje prihvataju kao nešto što je od Boga poslano i u što muslimani vjeruju (Kuran, 5/47-50). Iz te činjenice proizilazi da islam nije bio pojava koja je po svemu značila nešto novo. Naprotiv, on je svoja izvorišta našao u starozavjetnom i novozavjetnom učenju, naslanjajući se na njih i ugrađujući ih u osnove svoga učenja. Po tome je islam prevashodno proizvod jevrejske i hrišćanske religije i tradicije, nastao u devetnaestom vijeku judaizma i sedmom vijeku hrišćanstva.
          Ne sporim da je nastanak islama povezan i sa nedosljednostima u realizaciji jevrejskog i hrišćanskog izvornog učenja. Međutim, ambicije islama nisu se u tekstu Kurana istakle samo kao rezultat pomenute nedosljednosti.
          Kuran kaže da je Muhamedu objavljena knjoga s istinom, potvrđujući knjigu koja je objavljena prije nje i koju treba da čuva (Kuran, 5/51).
          Tumači Kurana tome dodaju da je Kuran čuvar knjiga koje su prije objavljene, pa je na taj način u Kuranu objavljeno sve što je bilo od vrijednosti u prijašnjim knjigama. Tumači posebno podvlače kako se time objašnjava da su sve osnovne stvari došle u Kuran i sačuvale se od raznih promjena i devijacija (Kuran, ''Stvarnost'', Zagreb 1989, strana 149, vidi bilješku 35).
          Dakle, nije riječ samo o tome da Kuran ispravlja ono u čemu su judaizam i hrišćanstvo griješili, niti je riječ o reviziji Božjih poslanja upućenih Jevrejima i hrišćanima. Riječ je o nevjerovanju u  s p o s o b n o s t i   i   s n a g u   tih zajednica da istraju na izvornim načelima monoteizma. Muhamed je tu da bi onaj isti Bog koji se obratio Avramu, Mojsiju i Isusu, njemu povjerio čuvanje svojih objava od iskrivljenih i iskvarenih tumačenja i primjene od strane Avramovih, Mojsijevih i Isusovih nasljednika.
          Islamsko vjerovanje je, dakle,   n e v j e r o v a nj e   u judaizam i hrišćanstvo, bez obzira na to što poslanje prima od istog Boga i u sadržaju koji je Avramu, Mojsiju i Isusu već saopšten. Muhamed je očigledno bio svjestan toga da su oba sadržaja već uhvatila dubokog korijena da bi se odbacila u cjelini. Prevrednovanju judaizma i hrišćanstva u islam prišao je na suptilan način: izvršio je udar na praksu ispovijedanja judaizma i hrišćanstva, ostajući u izvjesnom smislu vjeran objavama koje su saopštene Avramu, Mojsiju i Isusu.
          U čemu se sastojao taj udar?
          Muhamed je suštinom Kurana označio molitvu Bogu da muslimane uputi na pravi put - na put onih dobrih Božjih stvorova koje je Bog obasuo neiscrpnim obiljem i blagodatima svojim, na koje se nije izlila srdžba Božja i koji nisu zalutali sa puta istine (Kuran, 1/5-7).
          Pod onima na koje se izlila srdžba Božja i gnjev Božji tumači podrazumijevaju Jevreje, a pod onim koji su zalutali - hrišćane. Prvi su, odbijajući i ubijajući svoje proroke, pokazivali najveće neprijateljstvo prema njima, a drugi su, u pretjeranoj ljubavi prema Božjim poslanicima, počeli obožavati jednog Božjeg roba kao Boga. Ovim pretjerivanjima nema mjesta u islamu, jer on ide srednjim putem (Kuran, Stvarnost, Zagreb 1989, strana 3: vidi bilješku 2)
          Iz ovoga se može zaključiti da je Kuran, bez obzira na to što je usvojio i prisvojio - kao neprikosnoveni čuvar - Božje objave saopštene Avramu, Mojsiju i Isusu, u prvom redu antijevrejsko i antihrišćansko štivo. Odredbe Kurana koje se odnose na vjerske slobode pokazale su se u istoriji, pa i za života proroka Muhameda, kao beživotno načelo (Kuran, 2/256). Naime, to što se u tumačenju Kurana ističe da u vjeri nema prisiljavanja, da su se muslimani strogo pridržavali toga propisa i da nikog nisu nagonili da silom prime vjeru (Kuran, Stvarnost, Zagreb 1989, strana 63; vidi bilješku 188), ne znači u suštini ništa kad se zna da je islamizacija vršena pod pritiskom vojnih, političkih i ekonomskih mjera, zasnovanih na odredbama Kurana. Za to postoje brojni dokazi u literaturi čiije je navođenje u ovom predmetu izlišno. Kako inače razumjeti agresivnu jasnoću Kurana koji naređuje da se ''nevjernici'' ubijaju gdje god se nađu i prognaju odakle god su oni muslimane progonili (Kuran, 2/191).  Treba imati na umu da su ''nevjernici'' ipak postojali prije muslimana i da ih je islam nagruzao kao maligno tkivo, stigavši, kao ''tolerantni Božji pokret'', čak do sjeveroistočih granica Španije već 710. godine.  Odredbe u vezi sa ''odbrambenim ratom'', ''humanim ratnim propisima islama'' i sličnim stvarima, kojima se mjestimično bavi tekst Kurana, u dubokoj su protivrječnostii sa islamskom ekspanzionističkom praksom.
          Poznato je istoričarima religije da je islam nastao na tlu Arabije u prvoj plovini sedmog vijeka nove ere, zahvaljujući tome što stara henoteistička religija nije nalazila odgovore za potrebe polunomadskog i polusjedelačkog naroda čiji se način života stalno mijenjao - a posebno probleme proistekle iz društvenih odnosa uspostavljenih silom bahatog eksploatatorskog sloja ojačalih karavanskih trgovaca. Te odgovore  nisu nalazile ni oaze judaizma i hršćanstva u Arabiji usljed nedovoljne snage da sruše ili reformišu poredak ustanovljen diktatom pomenute trgovačke kaste, pa su se stvorili povoljni uslovi za nastanak i razvoj islama (Opšta enciklopedija ''Larus'', Prvi tom, ''Vuk Karadžić-Intereksport'', Beograd 1971, strana 505).
          Muhamed je te uslove znalački iskoristio. Naišao je na otpor u Meki, pa se 622. godine preselio u Medinu i protiv stanovnika Meke započeo rat koji je trajao od 624. do 630. godine. U tom ratu Božji poslanik nimalo nije bio nježan. Rat je okončan zauzimanjem Meke od strane Muhameda i njegovih pristalica. Odredbe Kurana o ''odbrambenom ratu'', kojom floskulom se pokušava ublažiti mjestimično drakonski karakter tih odredbi, predstavljaju nešto što treba podrobnije objasniti. Ma koliko bilo konzervativno i nepravedno, ondašnje arapsko društvo - henoteističko i sa primjesama jevrejskog i hrišćanskog monoteizma - branilo je sebe od nosilaca jednog novog učenja, koje je imalo za cilj da sruši njegove temelje. Prema tome, ono se branilo, a ne Muhamed i njegove pristalice. Islam je na scenu došao putem agrsivnog obračuna sa staroarapskim henoteizmom - a posebno sa judaizmom i hrišćanstvom - koji su nastali prije njega i iz kojih je, po vlastitom priznanju, islam prisvojio mnogo toga za svoje religiozno-filozofske osnove. Klasna borba i revolucija izvršene su ime Boga i u ime njegovog poslanja Muhamedu, sa objašnjenjem da Jevreji i hrišćani nisu dostojni poštovaoci i realizatori Božjih objava koje su njima poslane.
          Vrhunac islamske agresivnosti u Kuranu ispoljen je isticanjem njegove planetarne misije. Priznajući i prisvajajući Božje objave saopštene Avramu, Mojsiju i Isusu, islam čini korak dalje: djelotvornost tih objava redukuje samo na jevrejski narod i na organičen vremenski period.
          Precizno se navodi da je Bog Muhamedu objavio Kuran s istinom, da je time potvrdio objave koje su došle prije njega i da je obaveza Muhameda da ih čuva. Bog obavezuje Muhameda da Jevrejima i hrišćanima sudi po onome što mu je Bog objavio i da ne slijedi njihove strasti, kako i sam ne bi skrenuo od istine koja je njemu došla. Bog dalje objašnjava svoju volju i naglašava da je svakom narodu dao zakon i jasan put, a da je htio, stvorio bi jedan narod i od Jevreja i od hrišćana i od muslimana. No, kako on hoće da ih sve iskuša sa onim što je objavio, traži od njih da se takmiče u   d o b r i m   d j e l i m a.  Pošto će se svi Bogu povratiti, on će im već objasniti u čemu su se razilazili (Kuran, 5/51)
          O suštini ovakvog ''Božjeg poslanja'' moglo bi se dugo raspravljati, posebno na moralnoj ravni. Naravno, ja se ne smatram pozvanim da se ovom prilikom time bavim. Učiniću nešto sasvim drugo, ukazujući na tumačenje pomenute odredbe Kurana - samo sa jednom svrhom: želim da se vidi kako su tumači Kurana shvatili ovakvo ''kušanje naroda''  od strane jednog jedinog Boga.
          Tumači kažu da pomenuta odredba jasno upućuje na to da je Kuran čuvar knjiga koje su Jevrejima i hrićanima prije objavljene. Time se Kuranu daje svojstvo knjige u kojoj je objavljeno sve što je u ranijim knigama bilo od  v r i j e d n o s t i. Uz to, smatra se da Kuran objašnjava da su sve osnovne stvari koje su u njega ušle istovremeno sačuvane od raznih promjena i devijacija. Nadalje se konstatuje da je prije Kurana svaki narod posebno dobijao Božje zakone koji će ga upućivati na pravi put. S pojavom Kurana svi su putevi koji vode do istine   u j e d i nj e n i   i   i z j e d n a č e n i,   a u tom prvacu su osigurane potrebe svih naroda i svih vremena (Kuran, Stvarnost, Zagreb 1989, strana 149, vidi bilješke 35 i 36).
          Kako je moje stanovište da je Kuran   t e n d e n c i o z n o    i s p r e t u r a n a   i   f a l s i f i k o v a n a   Biblija,
javiću se još jednom da na ovu istu temu nastavim tekst.
         

         

          Dakle, tumači Kurana na osoben način objašnjavaju ''kušanje'' naroda. Bog je, po njima, Kuranu dao ulogu neprikosnovenih čuvara svih Božjih objava od Adama do Muhameda! Uz to, namijenio mu je misiju da svoj ''čuvarski'' karakter ispolji kao čistunstvo koje će Božje poslanstvo upućeno Jevrejima i hrišćanima odbraniti od promjena i devijacija. Podrazumijeva se onda da će takav Kuran ''izjednačaiti puteve koji vode do istine''. Islamska vjerska knjiga, prema tumačenjima njene sadržine i smisla, dopušta sebi pravo i na cenzuru samoga Boga, jer će u njoj - od onoga što je Bog prije objavio Jevrejima i hrišćanima - ostati samo ono što je bilo vrijedno. Radi se o cenzuri Boga po Kuranu, ili o Božjoj autocenzuri, ako je Kuran zaista Božja objava. A ako jeste, onda Bog nije svemoguć, čim je Muhamedu priznao da je Jevrejima i hrišćanima rekao nešto što nije bilo vrijedno. A ako nije svemoguć, onda ni po Kuranu, ni po Bibliji, nije Bog.
          O v i m   j e   s v i m   n a r o d i m a   i   s v i m   v r e m e n i m a   o b j a v lj e n o   d a   j e   K u r a n  p r v i   t o t a l i t a r i s t i č k i   p r o j e k a t   u   lj u d s k o j   i s t o r i j i. Stavljeno je jasno do znanja da poslije Kurana više neće biti ni Božjih objava, ni Božjih poslanika, ni druge religije i vjere - osim islamske. Što je najvažnije, krivo je protumačen i sam Bog. Nije pomogao ni Božji savjet da se narodi takmiče u dobrim djelima. Dobra djela svim narodima i svim vremenima može činiti samo islam! Sve što je u religioznom životu naroda postojalo prije njega dobro je samo u obimu i sadržaju u kome ga islam sačuva od ''promjena i devijacija''. Ove pretenzije Kurana, a pogotovo njegovih tumača, očigledan su dokaz trajnih namjera da se islam učini planetarnom religijom, uprkos trajnog otpora čovječanstva svakoj uniformnosti u oblasti svijesti i savjesti. Samo na primjeru pomenute odredbe i njenog tumačenja može se izvući zaključak da se mišljenje koje se bez kritičkog provjeravanja i bez obzira na konkretne mogućnosti njegove primjene - kako glasi najkraća definicija dogmatizma - ovdje izdiže na pijedestal sveobuhvatnosti i svevremenosti.
          Od prve Božje objave upućene Muhamedu prošlo je 1396 godina. Bog još nijedan narod nije pozvao da mu objasni ono u čemu su se narodi razilazili. Islam još nije postao planetarna religija, ma koliko na tome svih tih godina radio - često koristeći oganj i mač. Doduše, ognja i mača se - u nizu prilika tokom istorije - nisu klonili ni fanatici drugih religija (Krstaški ratovi, kolonizacija američkog i afričkog kontinenta, naprimjer), štiteći ili šireći svoja vjerska učenja. Međutim, nigdje u toj mjeri, kao u islamu, nema ortodoksije. U islamu su vjernici samo muslimani - svi ostali su nevjernici. S obzirom na već pomenute odredbe njihove svete knjige, tom fanatizmu se nikako ne treba čuditi. Naprotiv, on se - od Muhamedovih vremena do danas, pa i u nastupajućoj budućnosti - mora uzimati sasvim ozbiljno. Ono što je u građanskoj teoriji kosmopolitizam, to su u islamu vjerski fanatizam, fundamentalizam i panislamizam. Dok se kosmopolita osjeća građaninom svijeta, sve ljude u svijetu smatra svojim sugrađanima i svojom braćom, a cijeli svijet svojom otadžinom - dotle fundamentalističke pristalice islama sebe vide kao građane islamskog svijeta, svojim sugrađanima i svojom braćom smatraju samo muslimane, a svojom otadžbinom islamski svijet. Tome treba dodati i težnju ovih posljednjih da islamskim svijetom učine i ono što je za njih još ''ostatak svijeta nevjernika''.
          Jedan je, dakle, Alah i Muhamed, njegov pejgamber!
          U težnji da se predstavi kao neprikosnovena, trajna i univerzalna Božja istina - obavezna za sve ljude i narode - Kuran nije prezao ni od falsifikovanja sadržaja i smisla Božjih objava koje su upućivane jevrejskim i hrišćanskim prorocima. Uz ''važnost'' koju pridaje Avramu, Mojsiju i Isusu, Kuran je naročito odan Avramovom prvorođencu Ismailu. Na ovoj tački započinje istorija falsifikata monoteističke ere čovječanstva.
          Kuran insistira na tome da je prvorođeni Avramov sin Ismail ravan po značaju drugom Avramovom sinu Isaku. Iz Starog zavjeta je poznato da je Avramova žena Saraja dugo bila nerotkinja. Ona je imala sluškinju Agaru, Egipćanku. U strahu da patrijarhalni dom Avramov ne ostane bez potomstva, dala je tu svoju sluškinju Avramu za ženu. Agara je zbilja sa Avramom zatrudnjela pa je na Saraju, kao nertokinju, gledala s prezirom (Postanak, 16/4). Saraja zbog toga prema njoj loše postupi, pa  Agara pobježe. Međutim ,ponukna savjetima Božjeg anđela, vratila se, pokorila se gospodarici i rodila sina kome su ona i Avram - takođe po savjetu Božjeg anđela - dali ime Ismail (Postanak, 16/11 i 15).
          Božjom voljom - kako dalje piše u Starom zavjetu - Avramova žena Saraja promijeniće ime. Postaće Sara (Postanak , 17/15) i, u poznim godinama, rodiće Avramu sina Isaka, u vrijeme koje je Bog označio (Postanak, 17/19 i 21/2). Sluškinja Agara sa svojim sinom Ismailom ponovo će biti protjerana - na Sarin zahtjev - što se Avramu nije svidjelo (Postanak, 21/10 i 11).  Ipak je postupio po Sarinom zahtjevu i po savjetima samoga Boga, koji ga je utješio time što je obećao da će i od sina sluškinje Agare podići veliki narod (Postanak, 21/13).
          Ne ulazeći u moralna značenja svega što je o Ismailu i Isaku rečeno u Starom zavjetu, zapanjujuće je koliko je Kuran tendenciozan u naporima da dokaže kako je Ismail - kao stariji Avramov sin - rodonačelnik plemena u kome će se docnije roditi posljednju Božji poslanik Muhamed.
          U Kuranu se ističe da valja spomenuti Ismaila s obzirom na to da je on zaista bio poslanik i vjerovjesnik koji je svome narodu naređivao klanjanje i dijeljenje milostinje - čime je kod Boga stekao naročitu naklonost (Kuran, 19/54 i 55).
          Tumači Kurana produbljuju pomenutu tendencioznost, optužujući hrišćane za mišljenje da je poslanstvo ograničeno jedino na Isaka i njegovo potomstvo. Pozivaju se na Stari zavjet kao argumentaciju, po kojoj i Ismail ima istu vrijednost i važnost kao i Isak (Kuran, Stvarnost, Zagreb 1989, strana 42o i 421: vidi bilješku 9).
          O kavom se licemjerstvu radi, pokazuje najbolje Stari zavjet. Na Avramovu molbu da Ismail poživi Božjom milošću, Bog je rekao da će Sara roditi sina i da mu treba dati ime Isak. Izričit je Gospod u tome da će sa Isakom  s k l o p i t i   s a v e z,   v j e č n i   s a v e z   s   nj i m   i   nj e g o v i m   p o t o m s t v o m   p o s l i j e   nj e g a (Postanak 17/19). Potom slijedi dio Božje besjede s Avramom koja tumačima Kurana služi kao argumentacija. Bog kaže da će Avrama i za  Ismaila ušlišati i blagosloviti ga. Učiniće ga rodnim i silno ga razmnožiti, pa će od njega postati dvanaest knezova i veliki narod izrasti (Postanak, 17/20). No, Bog opetuje da će svoj   s a v e  z   s a   I s a k o m   držati, onim Isakom koga će mu Sara roditi dogodine (Postanak, 17/21).
          Da se ponovo vratimo onoj situaciji u kojoj su Agara i Ismail bili protjerani. Pored obećanja da će od sina sluškinje Agare podići veliki narod zato što je i on njegov potomak, Bog je Avramu reako i ovo: sve što kaže Sara, poslušaj, jer će   I s a k o v o   p o t o m s t v o   t e b i   o v j e k o v j e č i t i   i m e (Postanak, 21/12).
          Dakle, jevrejski i hršćanski Bog nimalo nije bio dvosmislen. Blagoslovio je Ismaila i odredio ga rodonačelnikom dvanaestorice knezova i velikog naroda. To je svakako velika Božja milost onoga vremena, ali nikako tolika da bi Kuran i tumači Kurana izvukli zaključak da će posljednji Božji poslanik izrasti iz Ismailova plemena. Daleko je veća njegova milost koju iskazuje Isaku, jer obećava   v j e č n i   s a v e z   s njim i njegovim potomstvom, koje će Avramu   o v j e k o v j e č i t i   ime. O sličnom savezu sa Ismailom i njegovoj ulozi u ovjekovječenju Avramova imena nema ni pomena u Starom zavjetu. Pošto su tumači Kurana iz Starog zavjeta uzeli samo ono što im odgovara kao argumentacija, radi se očigledno o vrlo staroj i bezbroj puta u ljudskoj istoriji oprobanoj manipulaciji istrgnutim citatima.

veoma interesantno gledanje i citanje  

(nastavak)


          Nažalost, nije ovo jedini dokaz falsifikovanja vjerskih knjiga judaizma i hrišćanstva u pokušaju da se dokaže nešto što što se ne može dokazati. U konstruisanju nadnaravnog lika Muhamedovog, kao Božjeg poslanika koji je posljednji i neprikosnoven, upotrijebljene su brojne proizvoljnosti i nedopustive manipulacije tekstom Svetog Pisma. Muhamedanska grandomanija bila je tolika da je zaista besmisleno u okviru ove teme raditi na uporednom studiju Svetog Pisma i Kurana. Navešću zato samo još neke primjere koji ukazuju na to da su svi Božji poslanici prije Muhameda - uz druga obilježja svoje ličnosti i svoga djela - imali i zadatak da navijeste Muhameda kao posljednjeg Božjeg poslanika.
          Kuran traži da se vjeruje u ono što je u njemu zapisano, jer to potvrđuje i ono što se nalazi u Tori - Mojsijevom Petoknjižju. Istovremeno podvlači da oni od kojih to traži ne budu prvi koji će negirati dokaze poslanja (Kuran, 2/41). Tumači ove odredbe Kurana ukazuju na to da se radi o upućivanju na obećanje koje je od Boga dato Jevrejima u Starom Zavjetu, a odnosi se na slanje Božjeg poslanika. Potom se Stari Zavjet citira, a onda lakonski zaključuje: ovaj obećani poslanik je Muhamed, koji će ispuniti Mojsijevo proročanstvo. Uz to se dodaje da je Mojsijevo proročanstvo o novom poslaniku obnovio i Isus (Kuran, Stvarnost, Zagreb 1989, strana 12: vidi bilješku 26). Ni manje, ni više! Mojsije je, dakle, umjesto Isusa, kao proroka o kojem je zaista riječ, najavio Muhameda! Isus je Mojsiju u tu svrhu poslužio samo kao transmisija! Isus je- po fantazmagorijama tumača Kurana - dio mehanizma koji služi samo zato da bi se najavio Muhamed, posljednji Božji glasnik na Zemlji.
          Tačno je, doduše, da je Mojsije jevrejskom narodu rekao da će Bog - iz sredine toga naroda i od njegove braće - podignuti proroka kao što je on (Ponovljeni zakon, 18/15). Kako su tumači Kurana došli do zaključka da je riječ o Muhamedu, vjerovatno samo oni znaju. Već je objašnjeno da je Bog Avramu najavio vječni savez sa njegovim sinom Isakom. Poznavaoci rodoslovlja Avramova roda dobro znaju da je Isak imao sinove Izava i Jakova, po Bogu nazvanog Izrael. Nastavljač vjere i tradicije Jevreja bio je Jakov. Prema onome kako nas uči Sveto Pismo, Jakov je Mojsiju čukundjed. Od Jakovljevog sina Jude vodi porijeklo Isusovo, preko Davida i Solomona. Dakle, jasno je iz koje bi sredine - prema Svetom Pismu - trebalo da dođe prorok koga je navijestio Mojsije. Insistiranje na tom da su Ismailovci braća Jevrejima nije dovoljno da bi se oni smatrali sredinom iz koje će doći prorok, jer je to pitanje svojim vječnim savezom sa Isakom riješio sam Bog. Dakako, ta činjenica nimalo ne smeta Kuranu i njegovim tumačima. Oni istrajavaju na svome.
          Njima ništa ne znači ni Natanovo proročanstvo u Svetom Pismu, koje kazuje da će - kad se ispune životni dani kralja Davida i on umre - Bog podići njegovog potomka i utvrditi njegovo kraljevstvo. Taj će Bogu sagraditi dom, a on će njegovo prijestolje utvrditi zauvijek. Bog će mu biti   o t a c,   a on njemu   s i n   od koga Bog nikada neće odvratiti svoju naklonost (Ljetopisi I, 17/11, 12 i 13.). Neće li, možda, neko tvrditi da je i kralj David potomak Ismailov? Bez sumnje, Natanovo se proročanstvo odnosi na Isusa i sa Muhamedom može da ima veze samo po volji Kurana i njegovih tumača.
          Neizbježni je Ismail - ni kriv ni dužan - opet tu. Kuran istrajava na produbljivanju sadržine svojih falsifikata: opominje nas da se sjetimo kada je Avrama Bog stavio u iskušenje sa nekoliko zapovijesti, pa ih je Avram najsavjesnije ispunio. Zato mu je Bog obećao da će ga postaviti vođom svijeta. Kad je Avram upitao da li se to obećanje odnosi i na njegove potomke, Bog je odgovorio da obećanje neće zapasti silnicima. (Kuran, 2/124)
          Tako kaže Kuran.
          A njegovi tumači, vjerovatno puni znanja o alegorijama i aluzijama svoje svete knjige, grade fantazmagoriju ovoga sadržaja: Avram je najsavjesnije ispunio zapovijesti i Bog ga je za nagradu učinio vođom svijeta. Muslimani, Jevreji i hrišćani smatraju ga svojim duhovnim vođom. Pošto je Kuran opširno objasnio (vidjeli smo i dosad kako) da će od Ismailova roda doći jedan Božji poslanik, izložio je da su knjige Jevreja nagovještavale dolazak poslanika iz njegova roda (vidjeli smo i dosad da to nije tačno), pa je ovo upotpunio izlaganjem o zavjetu Avramovu. Kuran ističe da se Jevreji nisu zavjetovali Jakovu, nego Avramu i Ismailu, pa je zato i Ismailovo i Isakovo potomstvo na   j e d n a k o m   stepenu i   j e d n a k o   blagoslovljeno (Kuran, Stvarnost, Zagreb 1989, strana 29: vidi bilješku 77).
          Tako kažu tumači Kurana.
          Na ovome se mjestu moram pozabaviti i moralnim profilom muslimanske svete knjige i njenih tumača.
          Ovi posljednji su svoj malopređašnji stav potkrijepili pozivanjem na Stari Zavjet i na knjigu koju tumače. Što se Starog Zavjeta tiče, u dijelu na koji se oni pozivaju, on ističe da će Bog od Avramova roda veliki narod učiniti, blagoslovit će ga, a i sam Avram će biti blagoslov. Blagoslovit će i one koji Avrama budu blagoslovili, a oni koji ga budu kleli, njih će Bog proklinjati. Avrama će blagosloviti sva plemena na Zemlji (Postanak, 12/2 i 3).
          Ovo Božje obraćanje Avramu uslijedilo je u vrijeme kad je on sa porodicom iz Harana pošao u Kanaan. Tada Avram nije imao djece, pa nije ni moglo biti rivalstva između Ismaila i Isaka. Činjenica da su Avrama, kao duhovnog vođu, smatrali i Jevreji i hrišćani i muslimani, nema nikakve veze sa upornim insistiranjem na ismailovskom porijeklu posljednjeg i neprikosnovenog Božjeg poslanika Muhameda. Tvrdnja da se Jevreji nisu zakleli Jakovu, već Ibrahimu (Avramu) i Ismailu, potpuna je besmislica. Biće da to Jevreji svakako bolje znaju od Kurana i njegovog tumača. Nemam ništa protiv da Ismailovci budu kolijevka proroka Muhameda, ali se svakako ne mogu složiti s nečim drugim: pravo muslimana da budu drugačiji od Jevreja i hrišćana ne može ići na uštrb ovih potonjih da budu   s v o j i.   A njihova sveta knjiga i njeni tumači upravo teže tome: podvlače da su se Jevreji zakleli Avramu i Ismailu, a Isaka u tome zaobilaze iz prostog razloga što se starozavjetni Bog zakleo Avramu obećanjem svog vječnog saveza sa Isakom. Otud se tumači Kurana nalaze u veoma nezgodnom položaju i svoje licemjerstvo pokrivaju time što Ismaila stavljaju u istu ravan i jednak blagoslov sa Isakom.
          Na jednom mjestu u Starom Zavjetu, na koga se tumači Kurana takođe pozivaju da bi opravdali svoje nebuloze - stoji i ovo: Bog je rekao Avramu da pogelda u nebo i prebroji zvijezde ako ih može prebrojati. Onda je dodao da će toliko biti Avramovo potomstvo (Postanak, 15/5).
          Ovo je Bog Avramu takođe saopštio u vrijeme dok ovaj još nije imao djece, upravo na njegovu žalbu da mu Bog nije dao potomstvo i da će ga zbog toga baštiniti tuđin. I ovo pozivanje na Stari Zavjet potpuno je blijedo sa stanovišta cilja koji je imao da ostvari Kuran insistiranjem na Ismailovom plemenu kao kolijevci proroka nad prorocima.
          Još je bleđe kako Kuran pomaže sam sebi da bi objasnio smisao svoje odredbe koju sam već prepričao i u kojoj se govori o iskušenjima što ih je Bog stavio pred Avrama svojim zapovijestima.
          Kuran veli da se - zaista - u izmjeni dana i noći i u onome što je Bog stvorio na nebesima i na Zemlji nalaze znakovi za bogobojazne ljude (Kuran, 10/6).
          U ovoj odredbi Kurana nema ni Avrama, ni Ismaila, ni Isaka. Ne bih znao šta je ''pisac htio da kaže''. No, ako se ima u vidu da deset poglavlje Kurana govori o istinitosti Božje objave, biće da je riječ o tome da se svim smrtnicima jasno podvuče kako je Kuran štivo u koje ne treba nikako sumnjati. Dovoljno je da se ljudi učine ''bogobojaznim'' da bi shvatili sve ''znakove'' na nebesima i na Zemlji - pa i znak da je Ismail praotac proroka Muhameda.
          Vrhunac problematičnosti moralnog profila Kurana i njegovih tumača, kad je riječ o kušnjama kojima je Bog podvrgao Avrama, sadržan je u vrlo prostoj činjenici. Te se kušnje u Kuranu samo pominju, ali se o njihovoj sadržini ne govori ništa. Pažljivi čitalac Starog Zavjeta svakako je zapazio da je najveća kušnja za Avrama bila kad mu je Bog naredio da uzme svoga sina,   j e d i n c a   s v o g a   I s a k a   i da ga prinese Bogu kao žrtvu paljenicu (Postanak, 22/2).
          Kuran, doduše, konstatuje da je Avram   n a j s a v j e s n i j e   ispunio zapovijesti Božje, ali opet ne kazuje koje. Zbog ispunjavanja Božjih zapovijesti Avramu je obećao da će postati vođa svijeta, što podrazumijeva i slavu njegovih potomaka. Kuran konstatuje i to. A evo šta o tome kaže Stari Zavjet.
           

(zadnji nastavak)


          Nakon što je Avram na žrtveniku zamahnuo da zakolje svoga sina Isaka, javio se anđeo Božji i spriječio ga u tome. Anđeo je uvidio da se Avram Boga boji, čim mu nije uskratio ni svoga sina   j e d i n c a (Postanak, 22/10-12). Prenio mu je Božju poruku: pošto mu, kao žrtvu, nije uskratio ni svoga jedinca, Bog će blagoslov na njega izliti i Avramovo potomstvo učiniti brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj. Pošto je poslušao Božju zapovijest, svi će se narodi blagosloviti Avramovim potomstvom (Postanak 22/15-18).
          Iz Starog Zavjeta, dakle, saznajemo ono što iz Kurana nismo uspjeli saznati. Kušnje i nagrade o kojima Kuran govori u rukavicama, Stari zavjet iznosi kao najveće kušnje na koje je mogao biti stavljen jedan otac - sve u vrlo potresnim pojedinostima. I sam naslov 22. glave Knjige ''Postanak'' glasi: ''Bog kuša Avrama''. Ako je neko i pomislio da se Kuran gnušao nad ovim starozavjetnim tekstom, biće da se prevario. Bog Kurana, koji poziva na ubijanja i pogibije na Božjem putu - jedini Alah - nipošto nije tako sentimentalan. Nemušti jezik o Avramovim iskušenjima ima sasvim drugo značenje. Ne priliči Kuranu priča o žrtvovanju Isaka, jer se preuzimanjem takve priče u njenoj punoj jasnoći, ponovo dovodi u pitanje prvenstvo Ismailovo i njegova uloga u pojavi proroka Muhameda. Zato je tu priču bilo najbolje ispričati uvijeno i bezlično, kao priču o   n e o d r e đ e n i m   kušnjama i   p r e c i z n o   utvrđenim Božjim nagradama zbog pretrpljenih kušnji. Neodređenost kušnji ide na teret Avramu i Isaku - privezanom za žrtvenik - a preciznost u pogledu Božje nagrade za pretrpljene kušnje oca i sina, u račun drugom sinu, Ismailu. Kad se priča sa Isakovim žrtvovanjem događala, Ismail je već bio van Avramova doma, sa svojim domom u pustinji Paranu i već oženjen ženom iz zemlje egipatske (Postanak, 21/21), a Isak je, kao što iz teksta Starog Zavjeta očigledno proizilazi, Avramov sin   j e d i n a c,   po Božjoj volji. Ipak to nije smetalo Kuranu i njegovim tumačima da Ismailovo i Isakovo potomstvo učini   j e d n a k i m   i   j e d n a k o   blagoslovljenim. Takve manipulacije sa tekstom Starog Zavjeta mogao je da smisli i već 1396 godina primjenjuje samo Kuran - muhamedansko ''vjerovjesništvo'' koje se izrodilo u prvorazredno licemjerje.
          Islamska vjerska knjiga nije poštedila ni Isakovog sina Jakova. Kuran priča kako je Bog Avramu rekao da se dušom i srcem preda, a Avram je odgovorio da se svim svojim bićem predaje gospodaru svjetova (Kuran, 2/131). Potom je Avram ovo isto preporučio svojim sinovima, a tako isto je i Jakov rekao svojim sinovima da im je Bog odabrao vjeru i da treba da umru samo kao   m u s l i m a n i (Kuran, 2/132). Tumači Kurana se pozivaju na Stari Zavjet i vele kako tamo stoji: ''Ja ga znam. Poslije mene će moju djecu opominjati i oni će radi izvršavanja istine čuvati pravac svoga gopsodara i izršiće ono što je Bog Avramu govorio'' (Kuran, Stvarnost, Zagreb 1989, strana 30: vidi bilješku 79).
          U dijelu Starog zavjeta, na koga se tumači pozivaju, stoji zapravo ovo: ''Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hodati putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno, tako da Jahve mogne ostvariti što je Avramu obećao (Postanak, 18/19).
          Ovdje se krije još jedna zamka koju je smislio Kuran. Pominje preporuke koje je Avram upućivao svojim sinovima, a isti posao pripisuje i njegovom unuku Jakovu. Tumači Kurana još jednom u svemu tome vide navještanje Muhameda kao Božjeg poslanika, koji će izvršiti sve što je Bog Avramu govorio. Ako se bolje pogleda ono što stoji u Starom zavjetu i na šta se tumači Kurana pozivaju kao na potvrdu svojih tumačenja, jasno će se uočiti da nije riječ ni o kakvim Avramovim i Jakovljevim porukama djeci i ostalom potomstvu, a ponajmanje o najavi Muhamedova poslanstva. Riječ je o razmišljanjima samoga Boga u vezi sa njegovom odlukom da uništi Sodomu. Bogu se učinilo da nije pravedno kriti tu odluku od Avrama, koga je izabrao da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će ići Božjim putem.
          Što se tiče Jakovljeve poruke sinovima da im je Bog odabrao vjeru i da mogu da umru samo kao muslimani, ona ima ''smisla'' jedino u Kuranu - onakvom kakav on zaista jeste - falsifikatorski, nemušt i kontradiktoran. Kuran, naime, ističe da molitva Božjeg poslanika i njegovo obožavanje, njegov život i njegova smrt pripadajau samo Bogu (Kuran 6/133), a tumači Kurana iz toga izvlače zaključak: islam znači potpuno se predati Bogu, a Muhamed je   p r v i   m u s l i m a n,  koji je to na najsavršeniji način pokazao svojim djelom (Kuran, Stvarnost, Zagreb 1989, strana 194: vidi bilješku 86).
          Ako je Muhamed prvi musliman, kako je uopšte bio moguć Jakovljev zahtjev da mu sinovi umru kao muslimani? Izuzetni poznavaoci Starog zavjeta možda i precizno mogu da izračunaju koliki je vremenski ponor smješten između Jakova i Muhameda. Ja ću reći orijentaciono: ''svega'' nekih 2300 godina je prošlo od boravka i smrti Jakova u Egiptu do prve Božje objave proroku Muhamedu! Ili Muhamed nije prvi musliman ili Jakov jednostavno nije znao da je ono u što vjeruje - islam, pa je to - što on nije znao - Muhamed objasnio njegovim potomcima. U svakom slučaju, ni ''prvi musliman koji je to na najsavršeniji način pokazao svojim djelom'' - dakle, Muhamed - nije mogao da bude toliko savršen da bi u usta stavljao riječ ''musliman'' onom čovjeku koji je bio mrtav već dva milenijuma. S druge strane, teško je objasniti tvrdnju tumača Kurana da se Jevreji nisu zakleli Jakovu (Izraelu) - već Ismailu - ako ih u tome pobija njihov prorok, po kome su sinovi Jakovljevi - na osnovu očeve naredbe - trebali da umru samo kao muslimani.
          No, kontradikcijama ove vrste, koje može uočiti sam strpljiv čovjek i kojih je Kuran pun - uz dodatne nesuvislosti svojih tumača - kao da nikada nema kraja. Jakovu je Kuran priredio još jedno iznenađenje i to - na samrti.
          Jakov je u tom času - prema Kuranu - pitao svoje sinove šta će da obožavaju poslije njegove smrti. Oni su mu odgovorili da će obožavati njegovog Boga i Boga njegovih predaka: Ibrahima (Avrama), ismaila i Isaka, odnosno, jedinog Boga, kome se potpuno predaju (Kuran, 2/133).
          Možda je bilo i prijatno iznenađenje što tumači Kurana nisu imali svojih napomena uz ovaj ajet. To me ipak nije spriječilo da prelistam Stari Zavjet. Tamo sam našao jedan dio koji govori o tome kako je Jakov, teško bolestan, blagoslovio unuke Efrajima i Manašea. Tom činu bio je prisutan i Josip, otac onih koje će Jakov blagosloviti, a sin Jakovljev.
Jakov je tražio da Bog, čijim putevima su išli oci njegovi Avram i Isak, blagoslovi Josipovu djecu i da se Jakovljevo ime i ime predaka njegovih - Avrama i Isaka - po njima spominje (Postanak, 48/15 i 16).
          Jasno se vidi da Jakov nije spominjao strica Ismaila u svom blagoslovu. Da je spominjao u toj prilici i Ismaila - to tvrdi samo Kuran. Nakon što je blagoslovio Josipove sinove, pozvao je svojih dvanaest sinova i saopštio im svoju oporuku. Uz riječi upućene sinu Judi, Jakov je kazao da se od Judinih nogu neće udaljiti kraljevsko žezlo ni vladalačka palica dok ne dođe onaj kome one pripadaju i kome će se narodi pokoriti (Postanak, 49/10).
          Time je naviješten Mesija - Isus Hristos.


          1. Kuran nije ni posljednja Božja objava, niti je uopšte Božja objava.
          2. Islam nije natprirodno otkrivena religija.
          3. I pored svega, svi oni koji vjeruju u Kuran kao bilo kakvu li čak posljednju Božju objavu, imaju puno pravo na to i meni uopšte ne smetaju, sve dotle dok meni ne odriču pravo da vjerujem u Isusovo Jevanđelje ili da ne vjerujem u bilo kakvu Božju objavu. To je krajnji smisao mog teksta, pokazati da znam šta me sa te strane može snaći.
         

Nema sta tu puno da se prica!Vec sam objasnio u vezi islama objavjujuci tekst jer ovde retko ko cita linkove,cini mi se!

http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Apologetika/Muhamedanstvo/Muhamedanstvo.htm

Kao sto je poznato, najmnogoljudinija muslimanska zemlja na svetu nije ni Turska ni bilo koja arapska drzava, ni Pakistan -- nego Indonezija.

http://www.peterloud.co.uk/indonesia/baliem3.jpg

Sta ce im ove natikace? 

Posto su osuneceni, moraju da paze sta rade.