Koranski most: Hrastov nije kriv! :: Politicki ~ Geopoliticki forum

WED, 22 MAY 1996 13:22:57 GMT

Srpska pravoslavna crkva i izbjegli Krajisnici

TUZNA PASTVA I GRESNI PASTIRI

Izbjegli Krajisnici ne kriju svoje razocarenje ponasanjem Srpske pravoslavne crkve, narocito nakon pada Krajine, iako su se u proteklih pet godina, nakon poluvjekovne pauze, ponovo "priblizili" bogu, vjeri, pravoslavlju. U poznim godinama otkrivali su cari obreda krstenja, vjencanja pred oltarom, te uz sliku "svesrpskog vodje" o kucni zid obavezno kacili sliku sveca zastitnika. Svoje razocarenje svrstavaju nerijetko u istu ravan sa drugim adresama odgovornim za njihov sadasnji polozaj: rezim Slobodana Milosevica, jugoslavenski vojni vrh, lokalno politicko vodstvo

AIM, Beograd, 22.5.1996.

"Rasuti smo diljem Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Dosli smo ovamo mimo nase volje, dosli smo zato sto smo morali. Da li smo zasluzili da se suocimo sa ovako velikim iskusenjima? Srpski narod ce ipak docekati pravdu, ako ne ovdje na zemlji, onda sigurno na nebu. Glina i njezine zrtve nece nas ostaviti u progonstvu, stalno ce nas opominjati. Jer, ako smo ostali bez nasih ognjista, nismo izgubili nebesku Glinu, nebeski Vrginmost, Vojnic, Plaski, Dvor, Kostajnicu..." Tako je 13. maja ove godine zborio u crkvi Svetog Marka u Beogradu episkop gornjokarlovacki Nikanor, nakon parastosa sluzenog za 433-oje Srba, ubijenih na isti dan 1941. godine u banijskom mjestu Prekopa kod Gline. Radi se o dogadjaju koji ce prethoditi po zlu cuvenom ustaskom pokolju 1564 srpska civila sa Korduna, Banije i Bosanske krajine, izvrsenom u glinskoj pravoslavnoj crkvi u avgustu iste godine.

Pred nesto vise od stotinu okupljenih prognanika iz Krajine, u svom prvom obracanju izbjeglicima nakon proslogodisnjeg egzodusa, vladika Nikanor je svoju besjedu zavrsio porukom da "srpski narod nije porazen", te da zato "ma gdje se nalazili, treba da ostanemo cvrsti u vjeri, i bog ce nam pomoci..."

Prvo besjede, onda bekstvo

Izlazeci tog majskog dana iz crkve Svetog Marka u Tasmajdanski park, jedan ce izbjegli Glinjanin glasno komentarisati: "E, moj vladiko, niti smo mi cvrsti u vjeri, niti je tvoje da nam sad to kazujes. Jeste da si nam prvi stigao u Krajinu, ali si i prvi iz nje izasao."

Ovaj, ocito upuceni Srbin, aludirao je na Nikanorov svojevremeni "promotivni" govor, odrzan upravo u Glini u januaru 1991. godine, nakon njegovog postavljanja za episkopa gornjokarlovackog, a poslije smrti vladike Simeona Zlokovica. Oni sa boljim pamcenjem sjecaju se te besjede kao vrlo "vatrene", izrazito nacionalno intonirane, cak borbene. Sjecaju se, takodje, i toga da je vladika Nikanor ubrzo nakon toga napustio Karlovac i preselio sjediste eparhije u kordunasko selo Veljun, sto mu nikad nisu oprostili urbani Srbi.

Opasku izbjeglog Glinjanina, koji nije krio svoje razocarenje ponasanjem Srpske pravoslavne crkve, narocito sada, nakon pada Krajine, dijeli veliki broj izbjeglih Srba, istih onih ljudi koji su se u proteklih pet godina, nakon poluvjekovne pauze ponovo "priblizili" bogu, vjeri, pravoslavlju, onih koji su u poznim godinama otkrivali cari obreda krstenja, vjencanja pred oltarom i onih koji su, uz sliku "svesrpskog vodje", o kucni zid obavezno kacili sliku sveca zastitnika.

Otkud razocarenje u SPC i njezine predstavnike koje izbjegli Krajisnici u svom sveopstem jadu svrstavaju nerijetko u istu ravan sa drugim adresama odgovornim za njihov sadasnji polozaj (rezim Slobodana Milosevica, jugoslavenski vojni vrh, lokalno politicko vodstvo)?! Nije li Crkva dijelila sudbinu svog naroda, kako cesto ponavljaju njezini poslenici? Ako jeste, da li se u tom "saucestvovanju" izgubila i udaljila od same sebe, shvativsi na kraju da je, bas kao i narod, bila samo - upotrebljena?!

- Ne mogu mnogo toga da oprostim nasoj Crkvi - kaze za AIM izbjegli Banijac M.D, "prijeratni, a ne novokomponovani vjernik", kako je zelio da ga predstavimo. - Svaka cast na svoj onoj pomoci koju je Crkva podijelila narodu, hvala joj za svaku konzervu, lijek, za svako cebe i vojnicku cizmu. - Medjutim, mnogi nasi svestenici, a bogami i vladike, cesto su prekoracivali manire, svojstvene inace pravim duhovnim vodjama i bozijim izaslanicima. Ne mislim pri tome samo na njihovo nedopustivo politicarenje i kortesiranje, sad sa ovom, sad s onom politickom garniturom, vec prije svega na moralno srozavanje ugleda Crkve. U svojevrsnoj kampanji osvecenja, rekao bih svega i svacega u Krajini, cak su i birtije dosle na red. Molim vas, kako se moze blagosiljati mjesto poroka, mjesto gdje se prekomjerno jede i pije, birtiju dakle, a takav slucaj desio se u Glini?!

- Zasto je Crkva dopustila da joj ratni profiteri, prljavo stecenim novcem budu donatori - pita se dalje nas sagovornik. - U Petrinji je uloga ktitora za gradnju nove pravoslavne crkve povjerena jednom, u Krajini i van nje, poznatom lopovu! Dopusten je i porazno nizak nivo komunikacije sa svestenim licima, pa se tako dogadjalo da srpski pukovnik, jezikom ulice objasnjava vladici, ni manje ni vise, nego blagodeti raspusnog zivota. I to pred publikom! Ne mogu da oprostim, a morao bih, jer je prastanje sastavni dio moje vjere ni to sto su nasi svestenici i vladike pozurili da prvi, prije svog naroda stignu "na sigurno", kad je lani pocela "Oluja"... Mozda sam gresan zbog ovih rijeci, ali ja sam to dozivio tako.

"Bahata lakomost i mracna bestidnost"

Svestenik, izbjeglica iz Krajine, koji obavlja sluzbu u okolini Beograda (insistirao je da ne navodimo ni inicijale, jer "nas je malo, svi se znamo, ja sam ipak boziji sluga"), kaze:

- Duznost mi je da cujem i da saslusam sve nase beskucnike koji mi dodju, pa i onda kad, rekao bih olako, osudjuju nase ponasanje u Krajini. - Dolaze i k meni s takvim pricama. Ne tako davno, jedna me je zena optuzila da smo mi iz Crkve znali za pad Krajine. Rece mi tada: 'Zato ste i doveli onog sveca, patrijarha naseg, da nedjelju dana prije "Oluje" posveti grobove nase, i glinske mucenike iz onog rata, i Knin, i Drvar, i Petrovac...' Sta god da sam joj rekao, ne bi vrijedilo. I zato sam odsutio. Ja nisam nista unaprijed znao, bog mi je svjedok, a da li je ko drugi, ne znam!

Na pitanje, da li smatra da je kao svestenik trebao da ostane u svojoj parohiji i nakon akcije "Oluja", nas sagovornik odgovara pozitivno. A zasto ipak nije, ne zeli da objasnjava, jer "ta je prica mnogo sira i mnogo dublja. Da ovisi o meni, ja bih se i sada vratio!"

- Nisam previse upucen u crkvenu hijerahiju, ko, na kom nivou i o cemu odlucuje. Ocekivao sam, medjutim, ako ni od koga drugog, ono od naseg vladike Longina (episkop dalmatinski, op.a.) da ce ostati u manastiru Krka - kaze Kninjanin P. B. - Ubijedjen sam da mu se nista ruzno ne bi desilo. On je, zajedno sa episkopom bihacko-petrovackim Hrizostomom tokom rata imao povremene kontakte sa sibenskim biskupom dr Sreckom Badurinom. Badurina je u maju 1994.g. boravio u Kninu i, koliko se sjecam, Longin je zbog toga susreta bio optuzivan od strane SDS-a Krajine. Vjerujem da bi ga biskup zastitio. Cuo sam kasnije, ovdje u izbjeglistvu, da je nas vladika nudio predstavnicima vlasti u Srbiji pomoc Crkve za smjestaj oko deset hiljada prognanika u svojim parohijama, i da mu je, navodno, preporuceno kako je bolje da se u taj problem ne mijesa... Ko ce u svemu tome biti pametan - pita se ovaj Srbin, izrazavajuci cudjenje sto do sada, kako tvrdi, nigdje nije procitao ni cuo stav SPC oko povratka izbjeglica. I, uopste, smatra on, Crkva je naglo zasutila, barem kad smo mi, izbjeglice u pitanju.

To cutanje Crkve nedavno je prekinuo patrijarh srpski Pavle svojim svjedocenjem "o vremenu i savremenicima", tekstom priredjenim za Zbornik "Serbia i komentari", sto ga priprema Zaduzbina Milosa Crnjanskog, a koji je objavljen u posljednjem broju NIN-a. U svom, nadasve otvorenom i iskrenom kazivanju, u kome nije stedio nikoga, duhovni poglavar Srba nije zaboravio ni izbjeglice i njihove muke "prognanog i razapetog naroda": "Koliko je nas, ljudi Crkve i koliko puta zalazilo u prihvatilista, domove, bolnice, da bi svakodnevno pokazivali svoje staranje o njima? Koliko svestenika utice da skromnije budu svadbe, slave, razna osvecenja, pa i same sahrane i parastosi, u vreme najvece bede najveceg broja stanovnika ove zemlje? Sve to, rekao bih, prosto raspusno obilje jestiva i pica ne usmerava se na pomoc gladnima, kojih ima i medju ranjenicima, invalidima, a ne samo medju decom i ostarelima! Da mogu stici, Vaskrsli Bog mi je svedok, pred crkvama, bolnicama, pa i pred luksuznim dvoranama za bankete, stajao bih i licno prosio za stradalu nasu bracu, sestre i decu". Tako patrijarh upozorava na bahatu lakomost i mracnu, opaku bestidnost koja je "zavladala svuda oko nas".

Te "bahate lakomosti" i "opake i mracne bestidnosti" nisu bili liseni ni pojedini predstavnici Srpske pravoslavne crkve, kako oni koji su u krajinama, podlegavsi opstem trendu, precijenjivali svoje "usluge", naplacujuci devizama ispracaje mrtvih (od 200 DM pa navise po obredu), tako ni oni crkveni ljudi koji su na svoje slave pozivali komandante raznih paravojnih formacija i sa zahvalnoscu od njih primali kese pune opljackanih novcanica...

Poznato je, na primer, da je Zeljko Raznatovic Arkan bio jedan od takvih donatora, ciju su pomoc samo rijetki medju odvaznima u Crkvi odbijali. Kao sto nisu mogli, ili htjeli, da odbiju distribuciju pomoci u organizaciji oca Filareta, poznatog javnosti po brojnim donacijama, ali i po fotografiji gdje u mantiji i sa mitraljezom o ramenu, krece na svoj humanitrani put.

Svojevremeno je "Exstra magazin" iz Bijeljine (inace brzo zabranjen) zabiljezio pricu o "neobicnom" ponasanju zvornickog vladike Vasilija Kacavende, koji je od svestenika svoje eparhije zahtijevao da svoje supruge salju na sedmodnevni boravak u vladicanski dvor, kako bi mu bile od visestruke pomoci. Takvoj preporuci usprotivio se samo svestenik iz sela Zagoni kod Bijeljine, cija je supruga odbila da se odazove Kacavendinom pozivu. Prica je imala mucan kraj: milicija je pretukla neposlusnog popa.

Da li ce Crkva smoci snage da se ocisti od rijetkih, ali po duhovnost pogubnih primjera bescasca u sopstvenim redovima, prije nego sto ponovo krene u pohode vracanja duhovne i moralne snage svojoj izbjeglickoj pastvi, pokazace, kao i uvijek, vrijeme, koje je jedino izvjesno i pred Crkvom, i pred vjernicima.

(AIM) Milka Ljubicic