Koja jer vaša mračna strana? :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

Svjetlo i sjena

Svatko je Mjesec i ima svoju tamnu stranu koju nikada nikome ne pokazuje.
(Mark Twain)

Naši su emocionalni obrasci toliko duboko ukorijenjeni u srž našeg identiteta da ih je teško objektivno sagledati. Oni nas oblikuju i grade našu stvarnost, pokušavajući prije svega sačuvati netaknutim svijet naših unutarnjih sličica budući da se, čak i kada nismo zadovoljni sobom ni svojim načinom života, jedino unutar njihovih okvira osjećamo sigurnima. Sve što bi ih moglo dovesti u pitanje, nosi sa sobom potencijalnu opasnost od povrede s kojom se možda nećemo znati nositi.

Drugim riječima, ma koliko bili nezadovoljni postojećim stanjem i svojim razumom ili čak voljom bili spremni mijenjati se, jednim dijelom sebe želimo ostati u tome. Primjerice, neki ljudi se osjećaju vrijednima i moćnima samo ako pomažu drugima. No, iza maske dobrohotnosti, ljubavi i nesebičnosti, osobe poistovjećene s ulogom spasioca uvijek spremnih biti drugima na usluzi, često su duboko u sebi vrlo depresivne: davanje drugima sprječava ih da dođu u kontakt s vlastitim očajem i strahom od života (čijim se izazovima ne osjećaju doraslima), čineći te osjećaje još dubljima i teže rješivima. Drugim riječima, njihovo žrtvovanje za druge jedan je od oblika nasilja nad sobom i, ma koliko se naizgled doimale duhovnima, takve su osobe poput male djece kojima je takozvana duhovnost tek sredstvo da „iskamče“ ljubav, priznanje i poštovanje koje u suštini ne osjećaju ni prema sebi ni prema drugima.

Bojimo se suočiti sa svojom sjenom već, nesvjesno vođeni dječjim načinom razmišljanja pri kojemu je sve crno ili bijelo, u susretu s tamnim dijelovima svoga bića vjerujemo da smo cijeli takvi. To budi sumnju u opravdanost vlastita postojanja i u nadu da će jednom biti drukčije. Nesvjesno da je sjena samo dio nas koji je moguće osvijetliti i transformirati, dijete u nama od nje bježi i nastoji je još dublje potisnuti.
Ključni je imperativ naše civilizacije težnja za slobodom i srećom. Mnogi se ljudi osjećaju zatočenicima svoje svakodnevice i pokušavaju se izdignuti iznad njezinih okvira. Poput alkohola, droge i sl., i duhovnost može predstavljati bijeg u prostore neke nove slobode u kojoj „kao djeca Božja zaslužujemo sve“, i to „sada i ovdje“.
Potraga za vječnom srećom opravdana je devizom: „Poželi i misli pozitivno, i bit će tvoje“, bez pitanja o tome tko je taj koji želi i kakvom je sviješću pritom vođen. U tom se smislu u nekim duhovnim krugovima i emocije dijele na dobre i loše: „loših“ se emocija treba osloboditi što prije, budući da su one „smeće“ koje nas sprječava da uživamo u punini svog božanskog identiteta (suprotnost su tome razni oblici askeze te insistiranje na neugodnim iskustvima, kako bi se uništio ego te duša pročistila i oplemenila). U oba načina podvlači se dualitet tijela i duha, osobnosti i duše, suprotstavljajući ih kao neprijatelje koji nemaju šansu objektivno pogledati jedno drugo i eventualno pronaći zajednički jezik. Ne razmišlja se o tome da nam ego, osobnost (a time i tijelo), treba kako bismo preživjeli u ovome svijetu te predstavlja okvir unutar kojega se na ovoj razini duša može razvijati i rasti. U tom je smislu gorljiva težnja za slobodom i srećom druga strana negiranja sebe i svog istinskog bića. Prava se sloboda, naime, može ostvariti samo unutar sebe i to, paradoksalno, kroz predavanje onome što je više od nas, dobrovoljno ustupajući vlastitu volju onoj Božjoj. To je unutarnji poziv, koji je moguće ostvariti jedino priznajući ranjivost vlastite egzistencije te nastojeći upoznati je i živjeti u potpunosti.

Bili mi toga svjesni ili ne, veliki dio duhovnoga traganja zasnovan je na strahu od života i njegove konačnosti. Osjećaj odvojenosti od naše božanske prirode čini nas ranjivima i budi u nama neugasivu težnju za nečim što pokušavamo zadovoljiti raznim stvarima i postignućima u vanjskom svijetu. Usprkos tome, ma koliko bili uspješni i priznati, s koliko god ljudi i stvari bili okruženi, iznutra i dalje ostaje osjećaj duboke praznine, osjećaj da mora postojati „nešto više“. To je ono poznato uvjerenje da je život negdje drugdje, a ovo ovdje tek nešto što moramo izdržati da bismo jednom mogli početi živjeti kako valja. Otkrivši konačno „duhovnost“, koja im se čini savršenim lijekom za sve boljke, mnogi ljudi idu od knjige do knjige, od radionice do radionice, od učitelja do učitelja ne bi li što prije premostili jaz koji je unutar njih samih. U tom slučaju, ni duhovni put nije mnogo više od pohlepe i želje za posjedovanjem, imanjem nečega (ovaj put – neke više stvarnosti) kako bi se ugušila duboka unutarnja praznina koju stvara osjećaj vlastite ništavnosti pred vječnom tajnom života.

Duhovna patologija ima mnogo lica.
Tako se npr. u nekim duhovnim krugovima drži da je ovaj svijet iluzija koju možemo nadvladati tek promijenimo li se i ukinemo li svoj ego. Ne podcjenjujući teorijsku podlogu takva stava, ne mogu ne upitati se nije li on još jedan od načina na koji malo dijete u nama misli da može doskočiti životu i onome što mu se čini nerješivim. Mnogi su ljudi na svom duhovnom putu prošli kroz razna iskušenja u odnosima s takozvanim duhovnim učiteljima koji su ih, „u ime nadilaženja ograničenih uvjerenja ega“, iskorištavali i seksualno i na razne druge načine. Mnogi pak pod devizom da je „ovaj svijet iluzija“ bježe od odgovornosti, ne rješavajući svoje probleme i ne izvršavajući osnovne životne zadatke.

Izvor