Zašto nemamo vremena

Nemam vremena! Kada budem imao vremena... Rečenice koje čujemo svakodnevno i na svakom koraku.

Savremeni način života i rada, svakodnevna preopterećenost čovjeka u izvršavanju mnogih obaveza: radnih, koje pred nas postavlja poslodavac, porodica i ostale uloge (uloga majke/oca, djeteta, roditelja, supružnika, domaćice, prijatelja, člana neke grupe, organizacije, sve su to uloge u kojima trebamo zadovoljiti. Jednostavno, sam život nameće brz tempo.
S jedne strane, bombardovani smo masom statističkih podataka, od vrijednosti potrošačke korpe, do prosječnog ličnog dohotka, smjene vlasti, a sa druge strane "potrošačko društvo" nudi stereotip "savremenog čovjeka" kakvog savremeno društvo treba.

Bez obzira koliko pojedinac ima izgrađen lični stav, uticaj medija i okruženja dovodi do gubljenja individualnosti i granica stvarnih potreba.

Imati model "uspješnog čovjeka", biti u trci za materijalnim i nametnutim kriterijima vrijednosti čovjek gubi ono što on iskonski jeste i postaje neko drugi. U zadovoljavanju potreba novac postaje sam sebi cilj.
Koje su to stvarne, realne potrebe a koje su one koje nam nudi "potrošačko društvo"? U trci za trošenjem i zaradom na kraju trošimo sebe!

Gdje se izgubilo ono iskonsko: Ko sam ja? šta bi me činilo srećnim? Sukob između "Ja jesam" i "Ja bih želio da budem" je u velikom raskoraku.

Kako pojedinac vidi sebe?

Slika o sebi i nije ništa drugo nego privatna slika pojedinca o sebi, imajući prvenstveno u vidu kako on vidi sebe, šta misli da jeste i šta bi mogao da bude. Sigurno da nije svejedno kako neko doživljava sebe i kakvo mišljenje ima o sebi. Da li kontroliše svoj žvot ili ne? Kako pronalazi smisao u životu? Sve to povratno utiče na lično osjećanje pojedinca, njegovo osjećanje sreće, uspješnosti ili neuspješnosti. Upravo to JA ili svijest o sebi jeste ono što se razlikuje od pojedinca do pojedinca. To je ona individualnost i osobenost svakog ljudskog bića koju toliko ističe humanistička psihologija. Upravo te razlike i objašnjavaju zašto neki ljudi su non-stop u nedostatku vremena, a za razliku od njih neki drugi isto tako sa sličnim obavezama bolje funkcionišu.

Još neki od razloga zašto nemamo vremena?

Klasifikovati razloge, kao i pojedince, je neprimjereno, jer svako ima svoje razloge i svaki pojedinac je jedan, jedini, jedinstven i neponovljiv.
Ali zbog jednostavnosti traženja mogućih razloga "zašto nemamo vremena?", poslužićemo se šprangerovom tipologijom ličnosti prema dominantnim vrijednostima:

Teorijski tip – kod ovog tipa preovlađuje interesovanje i traganje za istinom.
Ekonomski tip – kod njega preovlađuju i dominiraju interesovanja za ono što je praktično i korisno. Ovakve osobe nastoje da stvore materijalna dobra i zbog toga više vjeruju u realnost i praktičnost nego u teoriju. Više ih zanima korisno nego lijepo.
Estetski tip – ovakvi pojedinci vjeruju da je ljepota najviša istina kojoj treba težiti.
Društveni tip – imaju jako izražena interesovanja za ljude i druženja. Razvijene su im sposobnosti empatije i razumijevanja drugih ljudi i njihovih vrijednosti, orijentacija, motiva i stavova.
Politički tip – dominiraju interesovanja za moć i vlast. Imaju jaku želju da utiču na ponašanje drugih i da ih kontrolišu i usmjeravaju. Teže da se nametnu kao lideri i u tome najčešće uspijevaju.
Religijski tip – ispoljavaju veliko interesovanje za razumijevanje jedinstva univerzuma.

Slabost ove kao i svih tipologija ličnosti jeste da je samo relativno mali broj "čistih idealnih tipova vrijednosti", ali svaka osoba posjeduje neku vrstu jedinstvene filozofije života ili dominantnu vrijednost koja najviše određuje cjelokupnu ličnost.

Ovaj sistem vrijednosti određuje ciljeve kojima težimo i presudan je za sve što može pobuditi naše interesovanje kao i ono što ćemo zanemariti i nipodoštavati.

 Dominantne vrijednosti određuju prioritete za koje ćemo uvijek naći vremena.

Jedan od mogućih razloga "zašto nemamo vremena" može da znači "Ne mogu" tj. "Neću". Zato se zapitajmo gdje smo na ljestvici vrijednosti za određenu osobu i situaciju, koja za nas nema vremena. Koje su to vrijednosti i razlozi zbog kojih se sve ostalo stavlja u drugi plan?

KAKO IMATI VREMENA?

Ponuditi jednostavne savjete – recepte, kojima smo često preplavljeni u mnogim časopisima i naslovima mnogih, posebno američkih knjiga, koje nude rješenje u par koraka je površno rješenje.

Jedan od načina "kako imati vremena" je dobro planiranje – dobar plan radnog dana. Ne isplanirati previše obaveza koje sigurno nećemo moći da obavimo, pa će tenzije zbog nedostatka vremena biti veće. Znači, dobro planiranje je bolje rješenje za taj dan. Ali koje je rješenje za čitav život koji nameće brzi tempo?

Veliki broj osoba sa visokim intelektualnim sposobnostima su neprekidno u nedostatku vremena. Činjenica je da imaju i dosta obaveza, ali baš zato, kako uskladiti sve obaveze i dobro se snalaziti u životu?

"To što je neka osoba maturirala, znači da su on ili ona uspješni u oblastima koje se ocjenjuju. To nam ništa ne govori o njihovom reagovanju na promjene u životu". (Danijel Goleman – Emocionalna inteligencija. Sam život je završni ispit!)
Cilj ovog teksta je da se ukaže na značaj novijeg shvatanja inteligencije "Emocionalna inteligencija". šta znači biti emocionalno inteligentan? Kako kontrolisati svoj život, vrijedan življenja? Kako uklopiti sve? Kako imati vremena?
Ličnost treba da bude spremna da se suoči sa vlastitim neznanjem – jer čovjek uči cijelog života.

Suština emocionalne inteligencije je sposobnost poznavanja sebe (intrapersonalna  inteligencija) tj. znanje o sebi, o unutrašnjim aspektima svoga JA.

Osim toga, emocionalna inteligencija je i sposobnost poznavanja drugih (interpersonalna inteligencija) tj. sposobnost čitanja osjećanja i namjera drugih ljudi, razumijevanja njihovih motiva i  emocija. Emocionalna inteligencija ima odlučujuću ulogu da omogući čovjeku da spozna vlastite sposobnosti i da ih upotrijebi najbolje što može.

Da bi pojedinac mogao spoznati sebe neophodna je: Samosvijest (prepoznati vlastita osjećanja i razumijevanje veze između misli i akcije); Komunikacija ( slobodno pričanje o osjećanjima kao i da se razvije sposobnost za slušanje drugih); Empatija (sposobnost razumijevanja i saosjećanja, uživljavanja u tuđa osjećanja); Uviđanje vlastitih emocionalnih stanja, kao i prepoznavanje sličnih kod drugih: Lična odgovornost – tj. preuzimanje odgovornosti za posljedice vlastitog ponašanja; Samoprihvatanje – tu se radi o viđenju sebe u pozitivnom svjetlu. Suštinu samoprihvatanja čini i to da se uvide i prepoznaju kako vlastite slabosti tako i jače strane.

Emocionalna inteligencija, tako bitna, odlučujuća u životu, se može podsticati i razvijati: Razmišljam ili pisanjem na temu "Moj dosadašnji život ili moj budući život"; "šta je najvažnija stvar u mom životu sada?"; "šta bi mogla biti najvažnija stvar u mom životu za 5, 10 ili 20 godina?"

To su samo neka od pitanja koja trebamo postaviti sebi, a nadam se da treba da nađemo vremena da ih sebi postavimo.
Ne znam koliko će ovaj tekst kome dati odgovor na postavljeno pitanje, ali svrha i nije bila davanje odgovora.
Svako mora pronaći u sebi odgovor na pitanje: "Ko sam ja?", "šta sam ja?", "šta sam ja, a šta bih želio, mogao i trebao da budem?"

Odgovaranjem sebi na neka pitanja, nadam se da.

Medicom

Organizacija je veoma bitna, ali ponekad ma koliko organizovan bio ne mozes strpati sve sto treba u 24h.
Kako lepo kaze glavni glumac ... "Nece slonce u lonce".

I sta onda?

Selekcija...
Odredjivanje nekih prioriteta na duze i krace staze i formiranje celog plana oko tih kljucnih tacaka...
Nesto mora da ispasta, jer zivot je u sustini skup kompromisa...

I jedna pricica...

Profesor je stajao pred grupom studenata na casu filozofije i drzao neke predmete iza sebe. Kada je cas poceo, bez reci je podigao, veliku praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Slozili su se da jeste.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedju loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su odgovorili da jeste.

Sledeca kutija koju je profesor uzeo, bila je puna peska. Kada ga je sipao, pesak je, naravno, ispunio sve preostale supljine u tegli. Pitao je jos jednom da li je tegla puna!? Studenti su skruseno odgovorili da jeste.

Onda je profesor ispod stola izvadio dve soljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pesak. Studenti su se smejali. "Sada!?", rekao je dok je smeh zamirao, hocu da shvatite da ova tegla predstavlja vas zivot.

Teniske loptice su vazne stvari u vasem zivotu: vasa porodica, vasa deca, vase zdravlje, vasa vera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo.

Kamencici su one stvari koje su vazne: vas posao, vasa kuca i vas auto.

Pesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite teglu peskom, nema mesta za kamencice i teniske loptice. Isto vazi i u zivotu. Ako potrosite sve svoje vreme i energiju na male stvari, nikad necete imati mesta za one vazne stvari. Vodite racuna o stvarima koje su kljucne za vasu srecu. Igrajte se sa decom. Nadjite vremena za odlazak lekaru. Izvedite partnera na veceru. Ponasajte se ponovo kao da vam je 18 godina. Uvek ce biti vremena da se ocisti kuca i urade popravke.

Prvo se pobrinite za teniske loptice – stvari koje su vam zaista vazne.

Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pesak.

"Jedna od studentkinja je podigla ruku i upitala sta je predstavljala kafa?!"

Profesor se nasmejao: „Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bih vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je zivot pun, uvek ima prostora za soljicu kafe sa prijateljem."