Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 16:31:06
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Knez Pavle - Princ surove srpske legende  (Pročitano 53635 puta)
04. Avg 2005, 06:17:48
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Duga srpska noć
  13.07.2003

PIŠE: Miodrag Janković
KNEZ namesnik Pavle je sa Topčiderske železničke stanice krenuo u 21.30 časova 26. marta 1941. godine. Išao je u svoj dvorac Brdo kod Kranja da pokuša da se odmori od prevelike napetosti i opšteg umora. U njegovoj pratnji bio je samo ordonans-oficir đeneralštabni kapetan Pomorišac. Usred noći, na stanici Vinkovci voz je bio zakratko zadržan, i putnik u njemu doznao je da je u prestonici gužva. Zaverenici su upravo bili započeli svoju akciju.
Ujutru, zlosrećnog 27. marta 1941. godine, u Zagrebu, na glas o puču, vojni sveštenik Milutin Arsić otišao je u Vojnu komandu generalu Petru Nedeljkoviću. Kod njega su već bili generali Dušan Trifunović i Milorad Petrović Lord. Iz Beograda je telefonom zvao general Dušan Simović i sa Nedeljkovićevm razgovarao o knezu Pavlu. Nedeljković ga je obavestio da je knez iz Zagreba otišao u pravcu Brežica i tada mu je Simović izdao zapovest da kneza stigne i vrati u Zagreb. Nedeljkovićev odgovor je bio "razumem"! Međutim, nije mu bilo prijatno da naredbu izvrši, malo vremena pre toga bio je u audijenciji kod kneza, da bi mu se zahvalio za unapređenje u čin armijskog generala. Ne bi li zaboravio na nelagodnost, zamolio je sveštenika da zajedno sa njim pođe automobilom u Zaptežić kraj Brežica. Sveštenik to nije želeo, ali mu je general jednostavno naredio, i sveštenik je poslušao. Kada su stigli, pojavio se knez bled u licu. General mu se izvinio i objasnio mu da po nalogu generala Simovića mora da ga vrati u Zagreb. Na to, knez je upitao "Zar ne mogu na Brdo?" Odgovor je bio odrečan. Spremio se i pošao.
U automobilu, do Zagreba, knez se svešteniku Arsiću učinio još bleđi nego ranije i sve vreme vožnje nije nijednu reč izgovorio. Došli su u komandu. General Nedeljković je otišao da telefonom izvesti Beograd. Knez se šetao po kancelariji. Pošto su bili sami, knez se obratio svešteniku i rekao: "Jadni Srbi, šta će s njima biti?" Sveštenik mu je odgovorio: "Visočanstvo, mi smo u ratu. Mnogi su veliki ljudi i u prošlom ratu podlegli svojoj sudbini. Ako su Vaša dela politički bila ispravna i korisna po narod, Vi ćete biti jednog dana veliki čovek, što će narod i istorija priznati." Knez Pavle je bio smiren, samo je duboko uzdahnuo.

GLAS NEKOG DRUGOG
UBRZO je stigao Vlatko Maček sa trojicom svojih saradnika i otpratio kneza u Banski dvor. Jedan oficir, veran pučistima u Beogradu, bio je stalno sa njima. Maček je zamolio kneza da puč prihvati kao svršenu stvar i ponudio mu usluge četvrte armije. Ta armija je u potpunosti bila sastavljena od Hrvata. Maček je pokušao da ubedi kneza da će uz pomoć te armije moći da pregovara sa prevratnicima. Knez Pavle mu je odgovorio da tako nešto ne dolazi u obzir i da on ne želi da izazove građanski rat. Podsetio je Mačeka da su njegova žena i deca u Beogradu, u rukama pobunjenika. U Beograd je otputovao zajedno sa banom Ivanom Šubašićem. Na zemunsku železničku stanicu stigao je posle sedam uveče. Tamo je čekao general Dušan Simović, oficijelni vođa pučista. U njegovoj pratnji je bilo nekoliko oficira i jedan odred pešadije!
Plan generala Bore Mirkovića bio je sproveden sa velikom preciznošću: predsednik Ministarskog saveta Dragiša Cvetković uhapšen je pred svojom vilom, nešto kasnije isto se dogodilo sa namesnicima Perovićem i Stankovićem. U devet sati izjutra 27. marta, pročitan je preko radija proglas kralja Petra 2. NJegovu proklamaciju o preuzimanju vlasti pročitao je imitirajući kraljev glas poručnik bojnog broda Jakov Jovović. Igrajući se sa svojim rođakom knezom Aleksandrom, kralj je čuo proklamaciju. Aleksandar je rekao: "Gle ti govoriš na radiju?" Kralj je uzvratio: "Ali to nisam ja." Tako je, taj poslednji jugoslovenski kralj, započeo svoju efemernu vladavinu: umesto njega govorio je neko drugi imitirajući ga. I kasnije, često je on govorio kao da je neko drugi, često je mladi Petar bio upotrebljavan.
Kad je knez Pavle stigao u Beograd, Simović je već obrazovao svoju vladu. Vozeći se u automobilu zajedno sa Simovićem prema Ministarstvu vojnom, knez je ovome rekao: "Vi ste bili jedino lice koje mi je kazalo istinu i šta će se desiti." Posle potpisivanja ostavke, knez Pavle se odvezao u Beli dvor, gde se nalazila cela njegova porodica i gde ga je čekao maloletni kralj Petar.
Pred odlazak imali su vrlo malo vremena da se spreme. Knez Pavle je izdavao uputstva za pakovanje i vladala je velika užurbanost u Belom dvoru. Simović je bio tu i knez i on su imali razgovor koji je potrajao čitav sat. Prolazeći pored jednog kupatila na spratu, sluškinja je čula jecaje iznutra i zatekla malog kneza Nikolu kako šćućuren plače. Stariji Aleksandar brinuo je o kneginjici Jelisaveti. I danas, ona se seća šta joj je on tada čitao - bajku o crvenoj aždaji! Posluga je užurbano iznosila kofere i smeštala ih u automobile. Oko 11 sati na vrhu stepenica pojavio se knez Pavle sa celom porodicom. Kod Nila Balfura nalazi se opis ispraćaja, pisan po sećanju jednog svedoka: "Čim ih je ugledao, kralj se odmah popeo do njih. Sad smo svi shvatali šta to znači."

DIRLJIV TRENUAK RASTANKA
"ZNALI smo da knez i njegova porodica odlaze u izgnanstvo i da je to sad poslednji pozdrav kralja sa stricem - koji mu je bio savetnik umesto roditelja i koji ga sada, čudnom igrom sudbine, napušta i odlazi u izgnanstvo u trenutku u kome mladi kralj preuzima vlast i presto, da bi preuzeo najveću odgovornost... i to u trenutku u kome mu je stric najpotrebniji... Suze su nam grunule svima. I kralj je jecao, i knez i kneginja Olga i njihova deca. Kralj je prvo poljubio kneginju Olgu, prinčeve Aleksandra i Nikolu, a zatim princezu Jelisavetu. Na kraju je zagrlio i poljubio svoga strica kneza Pavla. To je bio najdirljiviji trenutak. Stajali su tako, dugo zagrljeni, plačući i ljubeći jedan drugog."
Noć, koja je zadugo imala da ostane u Srbiji, beše poodmakla kada je knez Pavle, posle vojničkog pozdrava umesto rukovanja, zakoračio u izgnanstvo neizvesno i bolno kao zaborav. Izlazio je iz Belog dvora. Belo je transcedentno savršenstvo. Belo je lepo za one koji su bili posvećeni, obasjani znanjem. Belo je blaženost, svetost, izbavljenje. Kao da je, izlazeći iz omiljenog krajolika mitske Arkadije na slikama Nikole Pusena, tih remek-dela što i danas samuju u Belom dvoru, knez Pavle zakoračio u pejzaž Domenikosa Teotokopulosa zvanog El Greko. U onaj pejzaž plamteći kao molitva velikih mistika odevenih u belo, božjih ugodnika koji govore o beloj svetlosti, onoj preko koje su dolazili u vezu sa višim svetom. U svoju sliku, kao u legendu, u El Grekovog "Laokaona" koji se sa sinovima protiv zmija bori, činilo se, u beloj paradnoj uniformi, da tiho i dostojanstveno ulazi blagorodni srpski knez. Maloletni kralj Petar je ostao u rukama pučista. Reč grob, tako često izgovarana toga dana, kovitlala se i kružila na noćnom nebu Beograda kao zloguk.
U Berlinu, kako je to kasnije zapisao, đeneralštabni pukovnik Vladimir Vauhnik okončavao je najžalosniji dan u svom životu. Za udes drage mu otadžbine okrivljavao je svoja dva druga iz vojske.
Toga sudbonosnog dana, čim je primio vesti o puču, Hitler je odlučio da napadne i razori Jugoslaviju. Sazvao je svoj ratni tim. Evo kako je to izgledalo: "Firer se pojavio u sobi za konferenciju i pokazao nam telegram, planuvši spontano da on ne namerava da to trpi: sada će on da smoždi Jugoslaviju zauvek; bez obzira šta bi mogla nova jugoslovenska vlada da mu kaže, njega su ponižavajući izdali i njihova deklaracija o lojalnosti bi bila jedna obmana, jedna zavera da se dobije u vremenu."

VITEZ BOJNOG POLJA
KNEZ Arsen (Arsenije) Karađorđević (Temišvar 4. april 1859. - Pariz 1938) bio je najmlađe dete kneza Aleksandra i knenjige Perside, dakle, unuk velikog srpskog vožda Karađorđa i praunuk kneza Alekse Nenadovića. NJegov otac, knez Aleksandar (Topola 29. septembra 1806, 3. maj 1885. Temišvar) bio je najmlađe dete Karađorđa i Jelene. Vladao je Srbijom od 14. septembra 1842. do 23. decembra 1858. godine. Kneginja Persida je bila kći vojvode Jevrema Nenadovića i r odila je knezu Aleksandru desetoro dece - njihovo peto dete beše Petar (1844-1921), kralj Srbije (od 1. decembra 1918. kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca), Petar Prvi od 2. juna 1903. Arsen je u Kijevu, 1. maja 1892. godine, uzeo sebi za ženu Auroru (1873-1904), kći kijevskog guvernera Pavla Pavloviča Demidova i Jelene Petrovne, princeze Trubeckoj. Ovaj brak je raskinut 1896.
Svoje prvo i srednje školovanje dobio je u Francuskoj u liceju Luji le Gran, vojničko obrazovanje u petrogradskom Konstantinskom oficirskom učilištu. Za ruskog konjičkog potporučnika proizveden je 1877. Do 1918. godine učestvovao je u devet ratova i imao je 12 dvoboja, iz kojih je izašao kao pobednik. Od 1883. do 1885. godine on je oficir francuske ekspedicije u Tonkin, gde učestvuje u mnogim borbama i biva ranjavan, ali pokazuje prava čuda od junaštva, o čemu su pisali tadašnji francuski lisovi. Knez Arsen je mnogo podsećao na svoga dedu Karađorđa, koji je gotovo u istim godinama krajem 18. veka kao frajkor u austrijskoj vojsci učestvovao u borbama protiv vojske generala Bonaparte u severnoj Italiji kod reke Rivoli i kod mosta Arkole.
Posle četiri godine provedene u Petrogradu u garnizonu, 1889. knez Arsen se opet angažuje u Alžiru kao oficir francuske Legije stranaca. I tamo je zadivio svojim besprimernim junaštvom i ratnim bravurama. U rusko-japanskom ratu kao pukovnik komanduje kozacima, konjičkim pukom u sastavu vojske generala Reneklipra. U bici kod Mugdena knez Arsen se odlikovao neobičnom hrabrošću i sa bojnog polja vratio se ovenčan novom slavom i najvišim ruskim carskim odlikovanjem - zlatnom sabljom za hrabrost i generalskim činom.

SIN KNEZA ARSENA
I KNEGINJE AURORE
OD 25. do 27. marta ove godine u Domu vojske u Beogradu održan je okrugli sto "27. mart 1941: knez Pavle u vihorima evropske politike". Skup je otvorila i učesnike pozdravila kneginja Jelisaveta Karađorđević, kći kneza Pavla. Vrlo zapaženo izlaganje imao je g. Nil Balfur, autor do sada jedine biografije kneza Pavla, objavljene i na srpskom jeziku 1990. godine. U preko 20 referata istoričara i politikologa martovski događaji 1941. godine prvi put su osvetljeni na nepristrasan način. Okrugli sto je izazvao mnogobrojne prikaze u medijima, mnogobrojne reakcije u javnosti. Zbog toga, želeli smo da ovim feljtonom, na osnovu najnovijih istraživanja, osvetlimo ličnost kneza Pavla Karađorđevića.
Sin kneza Arsena i kneginje Aurore Pavlovne Demidov di San Donato, knez Pavle Karađorđević rođen je u Petrogradu 28/15. aprila 1893. godine, a preminuo je 14. septembra 1976. u Neiju kraj Pariza.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Život sa stricem
  14.07.2003

Piše: Miodrag JANKOVIĆ

U PRVOJ balkanskoj oslobodilačkoj vojni brat kralja Petra učestvuje kao armijski general i komandant konjičke divizije, uzima učešća i proslavlja se u bitkama za Kumanovo, Veles i Bitolj. NJegovi saborci pričali su kasnije o čudesnom junaštvu i veštini komandovanja kneza Arsena tokom gonjenja razbijenih DŽavid-pašinih odreda kroz Albaniju. Naročito je zapamćena njegova uloga u borbama na položajima oko reke Bregalnice, na položajima poznatim kao “bestrišinski”, gde je snažnim i nenadnim naletom svoje konjice pomogao da pešadija dejstvuje kako treba, pa je tako konačno slomljen otpor bugarske vojske i dobijen rat.
U Prvom svetskom ratu knez Arsen učestvuje u svim borbama koje Rusi vode na Zapadnom frontu kao general konjice Carske garde. Proslavlja se u bitkama kod Rige i kod Varšave. Posle prevrata Lenjinovih boljševika, zajedno za mnogim drugim plemićima, knez Arsen biva zarobljen i izveden pred preki “sovjetski sud građana i vojnika”. Dignute glave saslušao je optužnicu i držao se kako mu je priličilo. Boljševici se nisu usudili da ubiju slavnog srpskog generala i on je posle oslobađajuće “presude” zauvek napustio Rusiju i nastanio se u Parizu.
Umro je 20. oktobra 1938. godine u Parizu i njegov sin knez Pavle ga je uz najviše počasti sahranio na Oplencu, u kripti, nedaleko od kneza Aleksandra i kneginje Perside. NJ. k. v. knez Arsen Karađorđević spada u red najviše odlikovanih srpskih vojnih starešina.

MATI KNEZA PAVLA
Mati kneza Pavla, kneginja Aurora (na srpskom: Zorka) Pavlovna, rođena je u Kijevu 15. novembra 1873. a umrla 28 juna 1904. u Torinu. Preko nje knez Pavle vodi poreklo od najstarijih plemićkih porodica u Evropi i to od loza češke, braunšvajske, habzburške i bavarske. Prema naučnim saznanjima i istraživanjima doktora Alekse Ivića (geneološke tablice 1928), bečkog profesora Ota Dungerna (objavljeno u glasilu nemačkog društva za heraldičko-geneološko ispitivanje za maj i jun 1937. pod naslovom “Nemački preci princa Pavla”) i finskog genealoga Ota Durhmana proizlazi da preci kneza Pavla po majčinoj liniji (prinčevi Trubeckoj) vode poreklo od Bele II Slepog, mađarskog kralja, i Jelene, ćerke velikog srpskog župana Uroša Belog iz 12. veka. Isto tako, preko majke knez Pavle vodi poreklo od Nikite Demidiča koga je uveo u plemstvo 1720. godine lično ruski imperator Petar Veliki.
Pričalo se da je Nikita bio siromašan kovač u gradu Tuli, kada se jednog dana, 1694. pred njegovom radionicom zaustavila kočija sa carevim grbom. Lakej mu je doneo pištolj da ga odmah popravi jer se tane bilo zaglavilo u cevi. Car je bio u lovu i desilo se da je njegovo oružje francuske izrade zatajilo. Petar Veliki se vajkao što niko u Rusiji ne zna da pravi oružje. Nikita je, brzo popravljajući carev pištolj, rekao da je takvo oružje sasvim lako napraviti. Car se razbesneo i udario šamar kovaču zbog drskosti. Nikita je bez reči izneo pred cara dva pištolja slična onom koji je popravio, oružje njegove izrade. Car se obradovao i pozvao kovača u Petrograd. Pošto se uverio u valjanost Nikitinih rukotvorina, car ga je ugostio i darovao mu slobodu i zemljište na Uralu. Nikita je bio preduzimljiv i odmah je sagradio fabriku oružja i municije. Za vreme rata sa Švedskom njegova fabrika je radila dan i noć kako bi se snabdela careva vojska. Petar Veliki ga je nagradio titulom grofa. Tako je začeto potonje veliko bogatstvo i uticaj plemićke porodice Demidov.
Titula je postala nasledna 1780. u vreme kada su Demidovi posedovali rudnike gvožđa, srebra, platine i zlata. Nikola Demidov, deda kneginje Aurore, majke kneza Pavla, oženio se Jelisavetom Aleksandrovom Stroganovom. Sa njom se preselio u Pariz i tamo živeo zahvaljujući svome ogromnom bogatstvu. NJihov sin Anatolij odrastao je u prelepoj vili San Donato u Firenci koju je Nikola Demidov kupio i ukrašavao. Anatolij se oženio Napoleonovom nećakom Matildom, koja je bila sestričina Romanova i praunuka engleskog kralja DŽordža III. Dobio je titulu princa od San Donata, ali brak mu nije bio uspešan pa je Matilda otišla da živi u Pariz, a on je ostao da živi u svojoj basnoslovnoj vili odajući se pisanju putopisa i kolekcionarstvu.

TITULA AURORINOM OCU
OD Anatolija nije bilo naslednika pa je titula prešla na Aurorinog oca Pavla. On je iz prvog braka imao sina Elima i sa Jelenom Trubeckoj dve kćeri Auroru i Moinu. Elim je postao diplomata i skrasio se u Grčkoj a Moina se udala za slavnog i kulturnog ljubitelja putovanja ruskog kneza Simeona Abamaleka Lazareva sa kojim se nastanila u raskošnoj vili u Rimu. Posle smrti svoga muža i bez dece živela na imanju kod Firence zvanom “Pratolino” koje je posle Drugog svetskog rata nasledio knez Pavle.
Ta vila Demidova smatrana je bila za jednu od najskupljih i umetničkim predmetima najbogatijih privatnih muzeja Italije. Nalazila se u ogromnom parku ograđena zidom koji je bio dugačak kilometrima. Vilu je izgradio veliki vojvoda Fransoa od Medičija 1569. godine i da bi je ukrasio pozvao je čuvene umetnike toga doba Ćanbolonja, Amanatija i Bernarda Buontalentija. Posle je to postala letnja rezidencija Medičija. Vojvoda Lorenco Mediči Veličanstveni ju je nazvao “Vila di Pratolino” i poklonio svojoj ljubavnici Bjanki Kapelo. Kasniji naslednici Lorenca Veličanstvenog živeli su u Firenci i vila je počela polako da propada.
Od nekoliko građevina koje su bile u sastavu vile ostala je samo jedna i u ono vreme nazivali su je “Dom paževa” i tu se omladina učila ponašanju dostojnom plemića. Godine 1870. vilu je kupio Anatolij Demidov, koga su zvali “ruski Krup”. Kako bi dostojno obnovio “Pratolino” prodao je 15. marta 1880. godine svoju palatu San Donato u Firenci. Anatolij je bio vrlo dobar poznavalac umetničkih slika i antikviteta i za njihovu kupovinu nije štedeo novac. U “Pratolino” je iz Rusije preselio zbirku svog oca Nikolaja, koja je u to vreme važila za jednu od najskupocenijih kolekcija na svetu.

TEŠKE GODINE SAMOVANJA
PAVLE je iz Rusije otišao kad mu je bila godina dana, majka ga je, zajedno sa njegovom ruskom dadiljom, povela u Nicu. Premlada i bez muža, Aurora nije smogla snage da sam odgaja sina već je svoga polubrata Elima, ruskog diplomatu u Grčkoj, molila da usvoji Pavla. Međutim, Elimu to nije bilo moguće zbog karijere. Dve godine kasnije, uz pomoć Arsenovu, Aurora je trogodišnjeg Pavla i njegovu dadilju poverila knezu Petru Karađorđeviću koji je, posle tragične smrti svoje žene Zorke i sina Andrije, bio napustio Cetinje i sa decom živeo u Ženevi. Knez Pavle je svoju majku video još samo dva puta, na palubi broda koji je plovio po Ženevskom jezeru i kasnije na jednoj železničkoj stanici. Celog života sećao se tadanjih njenih zagrljaja i njenih suza, tih oproštaja, majčinske topline koja zauvek negde odlazi. Od svih njenih fotografija najviše je voleo onu fotografiju (Aurora, profil s leđa), na kojoj njegova mati, mlada i tako lepa, čini se stalno odlazi ne osvrćući se, pogleda uperenog u budućnost, avaj budućnost, koje za nju, uskoro nije više bilo.
Obožavao je svoju rusku dadilju koja mu je bila i otac i majka. Kada je napunio sedam godina dogodio se dramatičan preokret u njegovom životu: pošto je knezu Petru uspelo da svoja dva sina i ćerku pošalje na školovanje u Rusiju on je odlučio da Pavla upiše u školu gospođice Brehbil koju su ranije pohađala njegova deca a Pavlovu rusku dadilju otpusti. Pavlu je odatle ostala uspomena na pacove koji su jurili hodnicima i učionicama hladne i mračne škole. Mnogo godina kasnije jedna njegova učiteljica još ga se sećala: “Bio je tako mio, tako dobar i tako neveseo”.
Do odlaska za Beograd, gde je njegov stric Petar trebalo da bude proglašen za kralja posle krvavog Majskog prevrata, Pavle je proživeo svoje najteže godine ispunjene usamljenošću, osećajem odbačenosti i bolne tuge. Počeo je da pati od hronične anemije i zbog toga je svoja leta sledećih jedanaest godina morao provoditi u austrijskoj banji Bad-Hal. Zadesivši se slučajno u salonu svoga strica početkom juna 1903. Pavle se do kraja života sa užasom sećao izveštaja glasnika iz Beograda koji su budućem kralju Petru do detalja opisali ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage.

SRPSKO PODANSTVO
U BEOGRADU nastavio je školovanje. NJegovi nastavnici u Drugoj muškoj, između ostalih behu: Đukanović, Lorenc, Pavlović i Jeremija Živanović. Ruskim Carskim ukazom, na molbu kralja Petra, Pavle i njegov otac Arsen bivaju najpre otpušteni iz ruskog, da bi 26. aprila 1904. godine ukazom kralja Petra bili primljeni u podanstvo srpsko. U dvoru bio je smešten u jednu sobu pod krovom i prvo što je morao da uči bio je srpski jezik. NJegov prvi jezik bio je ruski, a školovanje u Lozani je bio započeo na francuskom. Imao je velikih teškoća da bude sit posle ručkova za kraljevskom trpezom. Kralj Petar je neobično brzo jeo i kako je uvek bio prvi poslužen završavao je prvi, pre nego što bi ostali bili posluženi kako treba, kralj bi ustajao od stola što je bio znak da je obed završen.
Jedine lepe uspomene bile su mu razgovori sa stranim diplomatama, druženje sa Aleksandrom i časovi igranja u Starom dvoru. U starim danima se još sećao gospođica koje su dolazile kako bi se prinčevi naučili da igraju. Sećao se gospođice Grujićeve, Mare Vojina Čolak-Antića, Leposave i Olge Milivoja Lozanića. Najbolji drug mu je iz toga doba bio potonji hemičar Veljko Bata M. Nikolić. Prema kazivanju Vladimira Živanovića (feljton u “Politici” pod naslovom “Jedan čudan život u zemlji Srbiji”, januar-februar 1997. godine) takođe đaka Druge muške gimnazije, tada najbolje škole u Srbiji, knez Pavle je sedeo u istoj klupi sa Savom Popovićem, potonjim velikim anarhistom i komunistom, zaboravljenim slikarom i likovnim kritičarem, agentom sovjetske vojne obaveštajne službe, inače u beogradskim levičarskim krugovima posle Prvog svetskog rarta poznatim kao Sava Anarhista i Sava Glista.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Bosiljak - miris Srbije
  15.07.2003

KNEZ Pavle je zazirao od prestolonaslednika Đorđa koji ga je u Ženevi bio skoro utopio a u Beogradu mu pucao pored stopala da bi ga naterao da skače. Posle se užasavao svakog nasilja i klonio se Đorđa koga je njegov brat kralj Aleksandar, posle Prvog svetskog rata, smestio u Toponicu, ludnicu kraj Niša.
U sećanjima Milorada Pavlovića Krpe, objavljenim u “Politici” 1963. godine pod naslovom “Svedok jednog stoleća”, bilo je izostavljeno jedno poglavlje posvećeno školskoj 1905/1906. godini, kada je Milorad Pavlović bio profesor Druge beogradske (muške) gimnazije koja se tada nalazila u staroj neuglednoj zgradi kod Batal-džamije, blizu sadašnje Narodne skupštine. Kosta Dimitrijević je u knjizi “Iz starog Beograda” objavio cenzurisane redove koje mu je Krpa ispričao i tako ispravio nepravdu.

PISMO PROFESORA KRPE
Po želji svog strica i staratelja, ovu gimnaziju je kao učenik drugog gimnazije pohađao i knez Pavle, kojem sam dao slabu ocenu u đačkoj knjižici, jer nije znao da mi odgovori o Hercegovačkom ustanku. Direktor me zbog ovog prekori, a ministar prosvete pozove na odgovornost u Dvor kod kralja Petra I dok su moje kolege mislile da mi je već potpisano rešenje o penziji. Bogme, iako sam znao za kraljevu pravičnost, ulazeći u ‘čika Perin’ kabinet nije mi bilo lako, a on se tamo osmehuje, tapše me po ramenu i čestitajući kaže: ‘E baš ste dobro postupili, ne sme se mom rođaku i štićeniku gledati kroz prste!’ I još me kralj zamoli da se primim za stalnog profesora i vaspitača tada bolešljivog dečaka - kneza Pavla, što sam prihvatio pod uslovom da mi plata bude ista kao i mojih kolega u Drugoj gimnaziji. Tako sam se sa mladim knezom i njegovom guvernantom (gospođica Butkovićeva, prim. autora) uskoro obreo u Napulju da bismo putovali po celoj Italiji, gde sam mu pokazivao sve znamenitosti i o svemu redovno pismima obaveštavao kralja Petra od kojih neka i danas, u prepisu, čuvam.”
Kosta Dimitrijević je potpuno sa pravom zaključio da je buduću veliku sklonost kneza Pavla prema lepom i umetnosti probudio njegov gimnazijski profesor Milorad Pavlović Krpa. U Napulju i Italiji knez Pavle je proveo osam meseci. Za vreme odmora mnogo je voleo da odlazi na izlete u okolinu Napulja a naročito na San-Martini, gde se nalazio muzej italijanskog kralja. Često je odlazio i na Vezuv i u Pompeje. Pismo profesora Milorada Pavlovića Krpe (1865-1957) upućeno 1907. godine iz Napulja kralju Petru I Karađorđeviću o svom učeniku knezu Pavlu Karađorđeviću, čuva se u Rukopisnoj zbirci Narodne biblioteke Srbije (iz lične dokumentacije profesora i književnika Koste Dimitrijevića):
“Prema usmenoj naredbi, koju mi je Vaše Veličanstvo dalo da Vam svake nedelje ispratim po jedno pismo o knezu Pavlu, ja danas, posle dva meseca bavljenja i rada s njim, hitam da saopštim sledeće:
Knez Pavle je pitom, tolerantan i prilagodan za razgovore. Pokazuje izvesne znake sujete, ali nije uobražen. Ispoljava svoje mišljenje, ali hoće katkada da prihvati i tuđe razloge. Uzdržljivost je odlika i prisebnost, koja će mu kasnije u životu dobro doći, ako se ne zanese uobraženjem, što nije isključeno. Kod njega zasad preovlađuje osećaj nad razumom - što nije uvek dobro.
U crtama njegova lika ima ženske mekoće i ženske lepote. Možda je to odlika porodična, ali kad bi to bilo, trebalo bi da se u duhu ispoljava i muška energija predaka. Tu bi lepotu spoljašnosti dopunjavala snaga unutrašnja duha.
Dok je bio u školi nije bio najbrži u odgovorima: ali je uvek bio priseban i razborit. Trezveniji od ostalih. Vidi se da ima još dosta da nauči, no on to krije i ćuti, ali se vidi da i želi da što novo nauči. Kako je bio nemiran dok je sedeo u đačkoj klupi, tako je isto živ i nemiran sada dok s njim provodim u odaji. Hoće da zna više nego što se može dati. Ispoljava dobru volju za rad i energiju. Ako to potraje do ispita - položiće ga sigurno, ne računajući na to da je sinovac Vašeg Veličanstva. (...)

“SIGURNO SASTAVLJA PRIČU”
TU, skoro, ponovo sam čitao raspravu velikog nemačkog filozofa Kanta Emanuela o vaspitanju prinčeva i kraljevske dece. Došao sam do vrlo korisnih podataka, ali za mene je knez Pavle učenik trećeg razreda gimnazije, koji mora da uči ako želi u životu što da postigne. Tako ga tretirajući - mislim da pravilno radim što tako postupam - ja nazirem u njemu embrio jednog duha, koji želi da pronikne u mnoga znanja, koja treba u životu da mu budu dostupna.
Radim s njim naročito na srpskom jeziku, istoriji i geografiji, a i na stranim jezicima. Sa prirodnim naukama iako sam učio i sam labavo stojim, kao i sa matematikom. No svakako kasnijih godina on će to stići i postići. Ne moram naglasiti, pored školskih predmeta, mi radimo i druge stvari: upoznajem ga sa našom istorijom i narodnom poezijom. Ove časove pokatkad sluša i gospođica Butka (kneževa guvernanta - pr. a). Zna dosta pesama iz narodne poezije. G. Milovan Milovanović mi je pre neki dan poslao iz Rima jednu knjigu vukovih dela, i posle večere, pre nego što krenemo u postelju on mi čita ‘Starca Vujadina’ ili ‘Početak bune na dahije’. Sa srpskim jezikom ide dosta lagano - tu sam vrlo skrupulozan i tražim da mu pismeni zadaci budu besprekorni. Pre neki dan zadao sam mu da sastavi originalnu pripovetku. Nekoliko puta sam ga opomenuo i skrenuo mu pažnju da za mesec dana treba da napiše originalnu priču... Posle ovoga traži samoću, šeta obalom mora i gleda nekuda u daljinu, prema Kapriju... sigurno sastavlja priču. Šta bude izradio, nadam se da će biti nešto originalno, njegovo. No nalazim da knez Pavle ima mnogo više sklonosti za muziku nego za književnost. A još više dobre volje prema slikarstvu i vajarstvu nego prema muzici.”
U zaostavštini prof. i književnika Milorada Pavlovića Krpe pronađeno je i ovo kratko pismo, koje pokazuje da je knez Pavle uvek vodio o njemu brigu, a ono glasi:
“Pariz, 10. 6. 1955.
Dragi Pavloviću,
Po nalogu NJ. K. V. kneza Pavla, poslao sam Vam danas jedan paket sa tri kg. kafe, 6 paketa razne supe, pola kilograma kakaoa i pola kilograma čokolade - koliko je dozvoljeno po tamošnjoj Uredbi, a da carinu ne platite.
Pozdravlja Vas srdačno
Dragiša J. Cvetković
13 rue Chernovir
Paris XVI”
Na ovoj koverti profesor Pavlović je napisao samo: “Odgovoriti sa hvala.”

SUZE JEDNOG SAMOTNIKA
ZA Pavla je život u Beogradu bio u neku ruku lak, iako u vojničkoj atmosferi kraljevskog domaćinstva, u kome su dominirali muškarci, nije nalazio mnogo inspiracije, a ni nežnosti ni ljubavi, piše Nil Balfur u svojoj “zakasneloj biografiji” kneza Pavla. Počeo je da priprema manje pozorišne komade i da recituje poeziju u kućama svojih poznanika. Pisao je stihove.
Sa svih fotografija iz tog vremena gleda nas jedan lepi dečak krupnih pametnih očiju, ali preozbiljan mladi knez Pavle ima čvrsto stisnute usne koje odaju rezignaciju a ceo izraz lica je, čini se, odbijajući. Dečak u belom maturskom odelu kao da gleda u neku svoju liniju horizonta, sve jednako iščekujući svoje sunce.
Svake godine je odlazio svojoj tetki Moini u čarobnu vilu “Pratolino” kraj Firence u kojoj je nekada, na svome putovanju kroz Italiju, boravio slavni francuski mislilac Mišel Montelj, pisac čuvenih “Eseja”. Na dnu vrta, pod toskanskim nebom, u krajoliku skoro mitskom kojim krivuda Arno srebrn zauvek u pesmi Miloša Crnjanskog, nalazila se monumentalna statua Đanbolonje koja je u dečaku izazivala divljenje i budila maštu. Ogromni bradati čovek - duh reke Po, džin nazvan Apenino - nalakćen i presamićen opkoračuje malo jezero. Odrastao čovek mogao je da stoji na njegovom nožnom palcu ili da prođe uspravan ispod njega. Mirisi šimšira, tuje, lovora, lipe, bosiljka... Nad zamišljenim dečakom nadnosio se kolos - dobri duh. Šta li je pomišljao mladi knez? Da će mu bogovi silni biti naklonjeni? Da li je već tada brao bosiljak čiji ga je miomiris zanosio izazivajući nostalgiju za nečim što još nije bilo jasno kristalizovano u njegovom umu? Mnogo godina kasnije, kada mu beše punih sedamdeset leta, na kraju jednog razgovora sa Kostom St. Pavlovićem upitao ga je oseća li čežnju za zemljom.
NJegov sagovornik mu je rekao da žal oseća naročito kad cvetaju jorgovani, jer je vrt njegovih roditelja u Beogradu bio pun jorgovana. “A ja”, uzvratio mi je knez, “kad šetam pratolinskim vrtom kad uzaberem struk bosiljka, protrljam ga međ prste i pomirišem. Tada mi gotovo pođu suze na oči.” Retka ispovest za čoveka koji se skoro nikome nije poveravao! Miris bosiljka je za kneza Pavla bio miris otadžbine, sublimirana Srbija u mislima. I suza, sasvim sigurno, suza jednog samotnika nad Srbijom. Koliko li je puta u svojim usamljeničkim šetnjama pratolinskim vrtom izgnani srpski knez trljao međ prstima bosiljak i mirisao ga? Naš narod veruje da bosiljak raste u vrtovima Presvete Bogorodice i zbog toga s pijetetom se bosiljak gaji u Srbiji, ova biljka, znano je, učestvuje u mnogim pravoslavnim ritualima. Kaže se još i to, da je u bosiljku sveti miris pamtiveka.

SENZUALNA LJUBAV
PREMA UMETNOSTI
GOVORILO se da je odveć rano počeo da sakuplja lepe predmete. Kao dečaku u njemu se probudila gotovo senzualna ljubav za umetnost. Nilu Balfuru je govorio o plavoj šolji sa tacnom iz manufakture u Sevru koju je kao dečak bio otkupio od jednog stranog diplomate akreditovanog u Beogradu.
U bombardovanju Beograda 1914. godine, kada je srušen Dvor, pored svih njegovih ličnih stvari, uništena je kolekcija starih tanjira i statua Sevra, Saksa... Zatim, jedna slika “Kneza Demidova u mletačkom ramu”, jedna slika velikog francuskog slikara Davida, biblioteka “Stara srpska izdanja”, ikona svetog apostola Pavla od srebra, velika ikona Majke Božje “naročite izrade u zlatu, srebru i emajlu”, još deset starih ikona, akvarel - portret Aurore Demidov u srebrnom ramu, slika kneginje Perside u ramu od bronze, biblioteka starih naučnih izdanja 320 knjiga u povezu... Zvuči gotovo neverovatno, ali pred Drugi svetski rat svoj dom je ukrasio celim jednim skupocenim servisom tanjira iz Sevra, servisom koji je negda bio rađen za francuskog kralja. I danas su ti njegovi tanjiri u Belom dvoru. Knez Pavle je odmalena imao pouzdan ukus za umetnost i sa godinama je izgradio svoj stil koji je utemeljio na ljubavi za lepo. “Lepota je kobna”, tvrdio je Laza Kostić u “Osnovnom načelu”. “Kod Srba i Rusa”, kaže, “lepota je uvek nadvladavala sve ugodne, utakmičarske pojmove u duševnom svetu.” Kostić je u tragičnom video najviši izraz lepote.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Oficir traži dužnost
  16.07.2003

Piše: Miodrag Janković
U LETO 1911. godine, u vreme kada su književnik, profesor i novinar LJuba Jovanović Čupa, vicekonzul Bogdan Radenković, Milan Pribićević, puk. Petar Živković, p. puk. Velimir Vemić, major Dragutin Dimitrijević Apis, kap. Voja Tankosić i drugi već bili osnovali organizaciju "Ujedinjenje ili smrt", kasnije nazvanu "Crna ruka", knez Pavle se opredelio za studije u inostranstvu, po mogućnosti u Oksfordu. Preko srpskog poslanstva u Londonu Pavlu je u aprilu 1913. nađeno mesto u koledžu "Hristova crkva".
Godine 1912, 6. oktobra, započeo je rat protiv Turske. Cilj je bio proterivanje Turske sa Balkana. Leto te godine, koja će se upisati u srpski venceslov, knez Pavle je proveo u Rimu kod tetke Moine i teče kneza Simeona Abamaleka Lazareva. NJegova vila je, kao i "Pratolino", bila na velikom glasu zbog raskoši i kolekcije umetničkih slika. Pavle i Simeon su se tada zbližili, bili su srodne duše. Pavle je bio presrećan, mnogo toga je naučio i video. Počeo je da čita De Tokvila, Flobera, Rilkea. . . Na putu za London, zaustavio se u Parizu i prvi put posetio Luvr. Posle je pričao da noć uoči toga nije spavao od silnog uzbuđenja.
Upisan na klasične studije u Oksfordu, Pavle je započeo svoj studentski život odmah posle pada Jedrena (13. marta 1913), dakle, posle velike pobede srpske vojske i uoči tragičnog rata sa Bugarskom koji je izbio 17. juna 1913.

OBJAVA RATA SRBIJI
PREMA njegovim kasnijim kazivanjima, po prvi put u životu osetio se slobodan i u Oksfordu je brzo sticao nove prijatelje. Na njegovo zanimanje za umetnost posebno je uticao profesor DŽon Marej iz "Hristove crkve", koji je bio kolekcionar litografija. Mladi srpski knez je bio rado priman u najpoznatije i najekskluzivnije klubove i svakim danom sticao je sve više samopouzdanja. Nil Balfur piše da je jednom iznenadio svoje drugove "kad je na jednoj večeri ispio u jednom dahu strašnu "belu ledi" i porto do dna velike čaše. Ali ta prva godina u Oksfordu je brzo prošla i bezbrižni Pavlov život imao je da bude prekinut: na Vidovdan, u Sarajevu 1914. godine, ubijeni su Franja Ferdinand i njegova supruga Sofija. Dve nedelje pre toga, 11. juna, kralj Petar je abdicirao, to jest, u Kraljevini Srbiji izvršeno je "prenošenje vršenja kraljevske vlasti na prestolonaslednika Aleksandra zbog bolesti nj. k. v. kralja Petra Prvog Oslobodioca".
Za Pavla su preko poslanstva u Londonu počele da stižu iz Beograda sve nove i nove instrukcije. Mesec dana kasnije, 28. jula 1914. Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji. Kroz nedelju dana Nemačka se pridružila Austro-Ugarskoj, a Rusija, Francuska i Britanija stavile su se na stranu Srbije. Italija je ostala neutralna do 1915. da bi i ona posle ušla u rat na strani Srba. Japan je, takođe, stao na stranu saveznika Srbije, dok je Turska pristala uz Austro-Ugare i Nemce.
Slavni francuski pisac i ambasador Pol Moran u jednom kasnijem tekstu objavljenom u "Figarou" ovako se prisećao kneza Pavla koga tek što beše upoznao: ". . . Knez Pavle je dolazio u London sa žudnjom da oseti život. Bledog lika kao kamelije u butonijeri njegovog fraka i veoma crne zalizane kose. Ceo je svet trčao za njim mada je u to vreme na engleskom dvoru i u engleskom društvu bilo nešto negodovanja protiv Srbije. I mada su ova negodovanja na nekoliko meseci posle Sarajeva iščezla u Engleskoj, simpatija koju je inspirisao kod svakoga i svuda knez Pavle, doista nije bila strana ovoj promeni engleskog raspoloženja. U Bakingemskoj palati, na ruskom baletu, u francuskoj ambasadi, pod kraljevskim šatorom u Askotu, knez je obilazio, smešio se, igrao srećan da bezbrižno proživi časove koji su sada, mecima iz revolvera sasvim prekinuti. "

TEŠKI OBLIK HEPATITA
PREKO Firence Pavle je na jesen stigao u svoju zemlju. U Firenci je upoznao svog potonjeg velikog prijatelja Bernarda Berensona i njeovu suprugu Meli. U Beogradu je već bio bombama srušen Stari dvor i Pavle je izgubio svu svoju imovinu. Kao konjički potporučnik stavio se na raspolaganje Vrhovnoj komandi. Vlada je bila preseljena u Niš. I knez Pavle se tamo obreo usred epidemije tifusa. Srpska vojska je u noći između 2. i 3. decembra otpočela svoju veliku ofanzivu(Suvoborska bitka) i posle 11 dana isterala neprijatelja iz zemlje i povratila Beograd. Šezdeset hiljada zarobljenih vojnika Austro-Ugarske ostalo je u Srbiji. Ceo svet je bio zadivljen srpskim podvigom.
Malo pre ove lekcije iz umetnosti vođenja rata, koju je pred licem sveta demonstrirao vojvoda Živojin Mišić i junaštva bez premca srpskih vojnika, u Nišu je, 24. novembra 1914. objavljena tzv. "Niška deklaracija o ratnim ciljevima Srbije":
". . . Uverena u rešenost celog srpskog naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode, vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak, da obezbedi uspešan svršetak ovog velikog vojevanja koje je, u trenutku kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca. Sjajni uspeh koji ima da kruniše ovo vojevanje, iskupiće obilato krvave žrtve koje današnji srpski naraštaj podnosi. "
U aprilu 1915. obrazovan je Jugoslovenski komitet u Londonu i Parizu. Čelnici ovog "jugoslovenskog" pokreta bila su tri Hrvata: Ante Trumbić, Frano Supilo i vajar Ivan Meštrović.
U januaru 1915, knez Pavle se bio ozbiljno razboleo od teškog oblika hepatitisa. U martu ga Vlada šalje u Rim gde je uručio neke hitne molbe i dokaze o potrebama Srbije. Odatle je, preko Firence, stigao u Englesku u maju. Posle ponovnog pada Beograda 26. septembra 1915. i pada Prištine, kada je već započelo povlačenje srpske vojske i naroda preko Prokletija, Pavle je očajan, i otvoreno okrivljuje Engleze što nisu na vreme poslali trupe i sprečili nevolju. Početkom novembra odlazi za Firencu i tu mu se odmah pogoršalo zdravlje. U postelji je do Božića, a onda, opet mu je gore. U martu 1916. preko Rima i Brindizija stigao je na Krf. Počeo je da radi u Međunarodnom crvenom krstu. Za Božić je sa Moinom u Rimu i Pratolinu.

DEMON JUGOSLOVENSKE IDEJE
STIGAO je u Solun krajem januara 1917. i učestvovao u pripremama za prolećnu ofanzivu. U Solunu je od 20. marta do 23. maja održano suđenje pred vojnim sudom pukovniku Dragutinu Dimitrijeviću Apisu i drugovima, članovima organizacije "Ujedinjenje ili smrt" (pukovnici Milan Milovanović, Čedomir Popović, Radoje Lazić, p. puk. Velimir Vemić i vicekonzul Bogdan Radenković), kao i članovi, puk. Vladimir Tucović i major LJubomir Vulović. Uhapšeni su i nečlanovi, general Damjan Popović i p. puk. Vitomir Cvetković, koji je ubrzo umro u zatvoru. Kasnije će na sud biti izvedeni i Rade Malobabić i Muhamed Mehmedbašić, Apisovi poverenici za Bosnu, od kojih je drugi bio jedan od učesnika sarajevskog atentata, ali je jedini uspeo da se spase i prebegne, najpre u Crnu Goru.
Istoričari se danas slažu, da krivicu za montirani solunski proces snose, pre svih, regent Aleksandar, Nikola Pašić i Stojan Protić. Posle njih dolaze lažni svedoci koje je trebalo da ohrabri regentov poziv: "Svakom poštenom čoveku, dužnost je da unese što više svetlosti u aferu". Komandant Kraljeve garde "belorukac" general Petar Živković, pobrinuo se bio i da imaju šta da kažu, organizujući neku vrstu kancelarije za pripremu svedoka, dajući uputstva svima onima koji su želeli da ispune svoju "dužnost". Svi optuženi "crnorukci" osim dvojice (gen. Popović 15 godina zatočenja i Mehmedbašić 15 godina robije) bili su osuđeni na smrt. Svima je kazna bila preinačena u godine robije, svima - osim pukovniku Dragutinu Dimitrijeviću Apisu, majoru LJubomiru Vuloviću i Radetu Malobabiću. U praskozorje 13. juna 1917. nedaleko od Soluna u jednoj jaruzi, nad njima je izvršena smrtna kazna streljanjem. U ličnosti legendarnog Dragutina Dimitrijevića Apisa, u to strašno praskozorje 13. juna, na kukavički način ubijena je ljubav i briga za Srbiju koja je krasila srpski oficirski kadar dok se nad njim nije nadnela ambicija regentova i njegov "demon jugoslovenske ideje u mundiru" - Petar Živković.
Početkom 1918. godine lekari su knezu Pavlu otkrili da pati od jednog vrlo neprijatnog hroničnog kolitisa i zahtevali da ostane u Londonu na lečenju.

NASLEDNIK - SANDRO
OBRUKAN u aferi posle smrti svoga sluge Stevana Kolakovića, prestolonaslednik Đorđe je 27. marta 1909. godine podneo ostavku. U istoriji porodice Karađorđević 27. mart je dvostruko zlokoban: označava najpre jednu sumnjivu abdikaciju i zatim, prevratom u kome je svrgnut knez Pavle - kraj vladavine Voždovih potomaka, pogibiju, stradanje i sramotu za srpski narod. Kralj Petar je za svoga naslednika odredio mlađeg Aleksandra. Sandro, kako su ga iz milošte zvali u porodici, bio je pet godina stariji od Pavla, po svemu različit od njega i oduvek je imao veliku naklonost prema svome bratu od strica. Posle marsejskog atentata 1934, knez Pavle je rekao da je otišao iz života jedini čovek kome je on mogao da se poveri i više od rođaka, jedini čovek koji ga je razumevao.
Sa 19 godina položivši sa odlikom veliku maturu, dakle, 1912. godine, knez Pavle je ispoljavao prevashodno intelektualne sklonosti. NJegovi profesori iz Druge muške gimnazije hvalili su njegove velike umne sposobnosti i marljivost. Govorio je ruski, francuski, srpski i ponešto nemački jezik, a počeo je sa učenjem engleskog.

POBEDNIČKI MARŠ
POLOVINOM septembra započeo je proboj solunskog fronta. Srpska Druga armija probila je bugarske linije i krenula na sever, dolinom Vardara, praćena francuskom konjicom, a britanske trupe su odnele pobedu nad Bugarima kod Strumice. Bugari su uspeli da zaštite svoju teritoriju, time što su 16. septembra položili oružje, s tim da srpska vojska ne prelazi njenu granicu, bojeći se, opravdano, da ne dođe do revanša za onolika zverstva koja su počinili u Srbiji za vreme trogodišnje okupacije.
Zadržani bugarskim razoružavanjem, naša je vojska malko usporila svoj pobednički marš, ali ipak, već 21. septembra bila je u Vranju, tri dana kasnije u Leskovcu, 29. septembra u Nišu, 2. oktobra u Aleksincu, . . . da bi u 10 časova i 30 minuta, 19. oktobra 1917. ušla u srpsku prestonicu. Dva dana kasnije cela teritorija Kraljevine Srbije bila je oslobođena. Tog dana Prva armija je prešla u Vojvodinu, a Druga u Višegrad. U Subotici je 31. oktobra potpisana mađarska predaja. Nastavljajući svoje nadiranje kroz Bosnu, Druga armija ušla je 24. oktobra u Sarajevo, dva dana kasnije njene jedinice bile su u Kotoru, potom u Dubrovniku 1. novembra i u Splitu 5. novembra. Pre toga, tzv. "Jadranski odred" (sastavljen od jednog puka jug. dobrovoljaca, uz "izvestan broj Crnogoraca") stigao je 17. oktobra u Podgoricu i na Cetinje.
Dana 1. decembra 1918. posle mnogo peripetija sa Hrvatima, u Beogradu je u "Krsmanovićevoj kući" na Terazijama, regent Aleksandar proglasio Kraljevinu SHS. Srpska dinastija Karađorđevića je postala "jugoslovenska". Velike sile su ubrzo priznale novu državu koja se pružila i na delove propale Austro-Ugarske.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Iluzija zvana Jugoslavija
  17.07.2003

Piše: Miodrag Janković

PROGLAŠENJEM prve vlade nove države, Srbija se potpuno i bezuslovno utopila u nju, ne zadržavajući nikakvu svoju autonomnu vlast, za razliku od svih drugih delova zemlje što su iz Austro-Ugarske ušli u nju, koje su zadržale svoje tzv. zemaljske vlade i pokrajinske uprave, čak i posle, donošenja Vidovdanskog ustava. U to ime sva srpska poslanstva i konzulati prozvali su se diplomatskim predstavništvima Kraljevine SHS, a još pre Vidovdanskog ustava, promenjena je i zastava, pa su morali isticati novu plavo-belo-crvenu.
Marta 1919. prestala je da postoji i Srpska vojska. Reaktivirano je preko 2.500 bivših oficira Austro-Ugarske, kao i 500(!) crnogorskih, koji su svi odreda, prilikom ulaska u vojsku SHS, dobili po jedan viši čin. Januara 1919. formirana je i jedinstvena žandarmerija, za očuvanje unutrašnjeg reda (dakako i pre svega, u bivšim zemljama Austro-Ugarske), jačine deset hiljada ljudi.
U svojstvu načelnika Štaba Srpske vrhovne komande vojvoda Živojin Mišić je, na predlog regenta Aleksandra, u martu mesecu 1919. godine obišao Hrvatsku kako bi se lično obavestio o političkoj situaciji. Još uvek je bilo nemirno stanje na granicama nove države sa Austrijom, Italijom i Albanijom. Na povratku, proslavljeni srpski vojvoda je imao dvočasovni razgovor sa regentom. On se tom prilikom vrlo otvoreno i krajnje nepovoljno izrazio o stvaranju zajedničke države sa Hrvatima i Slovencima. Ovaj razgovor je vojvoda Mišić prepričao svome ratnom sekretaru profesoru Miloradu Pavloviću Krpi, koji ga je zabeležio.

MIŠIĆ NAČELNIK GENERALŠTABA
"JUGOSLOVENSTVO nije narodnost, nego ideologija", rekao je vojvoda Živojin Mišić regentu Aleksandru. "Jugoslovenstvo ne može da posluži kao temelj za izgradnju jedne realne državne celine, nego je to fiktivna ideja za koju valja pripremiti teren i naraštaje koji su daleko od shvatanja jedne celine." Iz razgovora sa hrvatskim političarima, književnicima, novinarima, sveštenicima, učiteljima i običnim ljudima, vojvoda Mišić je shvatio da oni svi misle "da je nastao čas da Hrvatska dobije svoju samostalnost i nezavisnost". "Svi oni jednako misle, to je svet za sebe, ma sa kakvim predlogom da se pojaviš stvar je propala. Ništa se neće moći učiniti. To nisu ljudi na čiju se reč možeš osloniti. To je najodvratnija fukara na svetu, koja se ne može zajaziti ničim što bi joj se ponudilo. Ja sam duboko uveren da se mi sa njima nećemo usrećiti. Ti su ljudi, svi odreda, prozirni kao čaša, nezajažljivi, i u takvoj meri lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi... Ne zaboravite, Visočanstvo, moje reči", upozorio je vojvoda na kraju. On je regentu predložio da se mora odmah otcepiti od njih, "dati im državu, nezavisnu samoupravu, pa neka lome glavu kako znaju". Razgovor s r
egentom vojvoda Mišić je okončao ovim rečima: "Ako ovako ne postupite, siguran sam da ćete se ljuto kajati".
Nova država je stvorena i priznata. Vojvoda Živojin Mišić je u maju 1920. godine imenovan za načelnika Generalštaba vojske i mornarice Kraljevine SHS. Vršio je svoju vojničku dužnost uprkos tome što je sumnjao u valjanost nove tvorevine sa gledišta srpskih nacionalnih interesa. Ubrzo se teško razboleo. Posle Karađorđa, najgenijalniji srpski vojskovođa, primer časnosti i rodoljubivosti, vojvoda Živojin Mišić je umro u Beogradu 20. januara 1921. godine.
"Kada se Pavle vratio u Oksford 1918. situacija je svuda bila povoljna", beleži Nil Balfur, "izuzev, naravno, u Rusiji, gde je u julu carska porodica bile svirepo pobijena". Evo šta se događalo u noći između 16. i 17. jula 1918. godine, u kući Ipatjeva u Jekaterinburgu, prema knjizi LJubov Petrovne Miler "Carska porodica - žrtva mračne sile".
"Oko ponoći Jankelj Jurovski počeo je da budi carsku porodicu. Porodica i posluga su se umili i obukli. Opisane scene ubistva pozajmljujemo iz knjige Roberta Viltona (Robert Vilton, "Poslednji dani Romanovih", str. 71-72).
Jurovski je poveo u smrt svoje žrtve. On je išao napred, sledili su ga Gospodar sa bolesnim Naslednikom na rukama, Gospodarica i Carske kćeri. Iza imperatorske porodice išli su doktor Botkin, Haritonov, Trup i Demidova.

DŽELATI KAO - KOČIJAŠI
SVI su se spustili niz stepenište u dvorac i ušli su na donji sprat. Jurovski je doveo Porodicu u malu sobu, unapred određenu za paklene namere. On nije hteo da ubija sužnje u njihovim prostorijama. Bojao se da će ih straža čuti i da će dići uzbunu.
Soba, gde se Jurovski spremao da strelja Porodicu bila je niska i imala je samo jedan prozor, zatvoren gvozdenom rešetkom. Iza prozora stajao je stražar, a unaokolo se pružala dupla ograda, koja je delila kuću od ulice.
Carska porodica mirno se spustila. Oni su mislili da ih odvode i zato su sa sobom poneli jastuke i kape. Velika kneginja Anastasija držala je na rukama svog malog psa Hemija.
Očevici jezivog nasilja bila su dva stržara koji su stajali: jedan u vrtu, a drugi u poprečnoj ulici. Obojica su gledali scenu ubistva kroz prozor.
Ušavši u praznu sobu, Gospodar je zamolio Jurovskog za stolicu za naslednika i za Gospodaricu. Jurovski je naredio da se unesu tri stolice. Imperator je seo u središnji deo sobe i na drugu stolicu položio bolesnog Carevića. Gospodarica je sela kod prozora. Kćeri su majci dale jastuke. Doktor Botkin stao je između Gospodara i Gospodarice. Tri velike kneginje stajale su ispred majke; naporedo sa njima stajali su, nalaktivši se na zid, Haritonov i Trup. Levo od Gospodarice stajala je četvrta Velika kneginja i Demidova. Obe su bile naslonjene na zid pored prozora. Za njima su bila zaključana vrata koja su vodila u ostavu.
Niko od Imperatorske porodice nije bio uzrujan. Svi su čekali signale za polazak. Ali oni nisu ni slutili da ih 'kočije' već čekaju pred vratima. To je bio teretni četvorotočkaš 'fijat'.
Kroz neko vreme u sobu uđoše dželati. Osim Jankelja Jurovskog, tu su bili: Medvedev, Jermakov, Vaganov, Nikulin i sedam 'latiša', koji su bili - Mađari. Zajedno sa Jurovskim, bilo je dvanaest ubica."

NESUĐENA SRPSKA KRALJICA
KAKO piše R. Vilton, "u tom trenutku žrtve su shvatile da im predstoji stravičan kraj, ali niko od njih se nije pokrenuo sa mesta. Bila je mrtva tišina. Iz te sobe dužine 5,7 m i širine 4,3 m - izlaza nije bilo. Napred, ispred vrata, ispred Carske porodice, stajao je čitav red dželata.
Prišavši Imperatoru, Jankelj Jurovski hladno je rekao: 'Vaši rođaci hteli su da vas spasu, ali nisu za to imali hrabrosti. Mi ćemo vas sada ubiti'.
Car nije uspeo ništa da odgovori. Samo je prošaputao:
Šta? Šta?'
Počeli su pucnji. Oni su se čuli skoro istovremeno. Smrt Imperatora, Imperatorke, tri kćerke, i lakeja Trupa nastupila je brzo. Naslednik se mučio na podu sobe. Jurovski je sa nekoliko metaka dotukao jadnog dečaka. Najmlađa Velika kneginja Anastazija bila je živa. DŽelati su je boli bajonetima. Ona je ječala i izdržavala. Haritonova i Demidovu takođe su dokrajčili zasebno." Robert Vilton, kada je posetio tu sobu smrti, primetio je na zidu tragove od udara bajoneta.
Ubistvo je izvršeno pod komandom čekiste Jankelja Hajmoviča Jurovskog. I. L. Mejer navodi spisak osoba koje su učestvovale u ubistvu carske porodice: "Komandant: Horvat Lajoš. Slede: Jurovski, Medvedev, Nikulin, Vaganov, Fišer Anzelm, Edeljštajn Isidor, Fekete Emil, Nađ Imre, Grinfild Viktor, Vergazi Andreas."
Daleko na zapadu od Jekaterinburga, pred proboj solunskog fronta, vest o stravičnom zločinu i mučeništvu Carske porodice duboko je potresla sve Srbe, a jednoga među njima ponajviše: regent Aleksandar je oplakivao svoju nesuđenu suprugu, jednu od ćerki cara Nikole Drugog.

PRIJATELJ KRALJA ĐORĐA ŠESTOG
ZAPOČEVŠI ponovno studiranje u dvadesetpetoj godini, knez Pavle je ubrzo oživeo svoje veze i, prema mnogim svedočenjima, postao omiljen na engleskom Dvoru. Bio je prijatelj sa kraljem Đorđem Šestim, koji je još kao vojvoda od Jorka bio kum na venčanju kralju Aleksandru i kasnije je prisustvovao njegovom pogrebu. Knez Pavle je bio miljenik još kralja Đorđa Petog dok je bio student i pre venčanja sa kneginjom Olgom. Kao student je na jednoj fotografiji iz dvorca Glamis u Škotskoj kod oca vojvotkinje od Jorka, potonje kraljice Jelisavete. To je stari dvorac u kome se, po predanju, odigrala tragedija ovekovečena Šekspirovim "Makbetom". Na fotografiji su vojvoda od Jorka, vojvotkinja od Jorka, njen brat lord Halifaks, ministar inostranih poslova i ambasador Engleske u Vašingtonu za vreme Drugog svetskog rata. Knez Pavle je bio stalni drug kralja Đorđa Petog i svaki put kad bi boravio u Engleskoj, za života kralja Đorđa Petog i kralja Đorđa Šestog, uvek je stanovao u Bakingemskoj palati.
Ličnost kneza Pavla se uobličila. On je još 1913. godine sebi kupio klavir i kada god ima slobodnog vremena on izvodi muziku Baha i Šopena. Najviše voli Bahove fuge i preludije a s uživanjem svira Šopenove etide. Vrlo je često u Britanskom muzeju. Obično ode da vidi nekoliko "svojih" slika, nikada ne ostaje dugo u Muzeju kao što to danas rade turisti. Sasvim je usvojio "engleski način života", englesku mušku eleganciju. Ujutru pije čaj "old grej" sa cvetom bergamota.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Atentat na kralja
  18.07.2003

Piše: Miodrag Janković
POSLE višemesečnih rasprava u novoizabranoj Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS, na Vidovdan 1921. godine izglasan je novi ustav. Ustavotvornoj skupštini koja je donela Vidovdanski ustav, prethodili su izbori. Broj birača: 2,480.625 (77 odsto biračkog tela). Poslanici koji su glasali za Ustav predstavljali su 752.740 glasača, što čini 46,75 odsto od svih glasača i trećinu svih birača. Glasalo je za ustav 233 poslanika, 35 protiv, 161 poslanik nije glasao. Samo je 11 Hrvata glasalo za Vidovdanski ustav a Slovenci uopšte nisu glasali. Ustav je bio izglasan većinom od samo 12 glasova! Ta većina dobijena je iz muslimanskog kluba dr Mehmeda Spahe (24 poslanika koji su bili protiv Ustava, ali su neki glasali za isti, pošto im je obećano povoljno rešenje pitanja begluka), zatim i poslanici DŽemijeta sa Kosova i Metohije, zato što im je obećana i docnije isplaćena novčana naknada. Ustav je izglasan praktično samo srpskim glasovima. Srbi, Hrvati i Slovenci su prolašeni za JEDAN narod - trojedini narod.
Toga dana, 28. juna 1921. godine, Beograd je proslavljao ujedinjenje "južnih Slovena" pod krunom Karađorđevića. Aleksandar je toga dana i zvanično postao kralj - "po milosti Božjoj i volji narodnoj". Zvone zvona na svim crkvama, blago sunce obasjava prestonicu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Na sve strane muzika, pesme, narod u svečanom ruhu preplavio ulice. Iz Novog dvora pojavljuje se automobil u kome sedi 34-godišnji regent Aleksandar Karađorđević u oficirskoj gardijskoj uniformi. Automobil lagano vozi prema Sabornoj crkvi gde će biti održano blagodarenje. Narod oduševljeno pozdravlja svoga kralja koji je toga dana i zvanično proglašen za dinastu.

"KRALJ MORA UMRETI!"
KAPE lete uvis, cveće se baca pod točkove "pakarda" u kome sedi Karađorđević, koji je, čini se, obnovio Dušanovo carstvo. NJegovo lice je ozbiljno, i tek po neki osmeh sine kao otpozdrav na oduševljenu ljubav svoga naroda u kojoj uživa i koju oseća svim svojim čulima. Automobil iz sporedne ulice skreće prema glavnoj. U tom času, jedan čovek istrčava iz mase i prisutni vide neki predmet kako leti rema "pakardu" i pada iza automobila. Vidi se plamen i dim, ali zbog žagora skoro da niko nije čuo eksploziju. Konjanik Kraljevske garde pada teško ranjen. Još neka lica iz pratnje i publike bivaju lakše ranjena. Atentator pokušava da pobegne. Mladić, po zanimanju kovač, uspeva da ga dohvati i čvrsto ga steže dok ovaj uzvikuje: "Živela svetska revolucija! Kralj mora umreti!" Neko ga udara u lice. Narod bi da ga linčuje. Stvorio se veliki metež. Žandari i policajci stižu i odvode ga.
Na saslušanju atentator kaže da mu je ime Spasoje Steić, da je po ubeđenju komunista. Priznaje da nikada nije video svoga šefa naredbodavca, ali zna da taj živi u Austriji odakle često dolazi da bi rukovodio partijom. Steić još izjavljuje da mu je poznato da je odluka o smaknuću kralja doneta u Moskvi. Zbog ovoga atentata nastao je bio rascep u KP Jugoslavije. Sima Marković, njen predsednik, nije pobornik terorističkih metoda. Moša Pijade zastupa tvrdu liniju Kominterne, on je za odlučnu borbu putem terora. Preko njega stiže naredba da se kralj ubije na Vidovdan. Steić nije uspeo, i posle ovoga rascep u KP se produbljuje. Kralj je ostao nepovređen i prisustvovao je blagodarenju. Vidovdanski ustav, izglasan tako tesnom i sumnjivom većinom, odmah je obeležen krvlju, i da loš predznak bude potpun - srpskom krvlju. Štaviše, u Delnicama je 21. jula 1921. godine ubijen Milorad Drašković, prvak Demokratske stranke, ministar unutrašnjih dela. Ubica se zvao Alija Alijagić, pripadnik grupe mladih komunista iz Bijeljine. Vlada Miljenka Vesnića je zabranila rad KP Jugoslavije.
Kralj je, zajedno sa knezom Pavlom, uskoro otputovao u Francusku, u privatnu posetu. U Parizu mu knez pokazuje muzeje i Versajsku palatu. Kralj je imao da podnese delikatan hirurški zahvat. Zbog obavezne nege posle operacije, kralj nije bio prisutan kada je 16. avgusta stari kralj Petar izdahnuo u skromnoj kući svoga ličnog lekara na Senjaku. Pored njega se nalazio Nikola Pašić koji je, utvrdivši smrt kralja Petra Prvog Oslobodioca, rekao: "Kralj je mrtav - živeo kralj!"

KĆI GRČKOG PRINCA
KNEZ Pavle je uspešno okončao svoje studije na Oksfordu i dobio titulu master of arts. On je, kako je to rekao Pol Moran, 13 godina kasnije, postao "oličenje blagosti života".
On je sebe video pod zastavom Lepote za kojom je tragao tako svojski vojujući protiv usamljenosti. Kako li je knez Pavle zamišljao ženu sa kojom će podeliti svoje dane i svoje zanose prefinjenog estete? Da li je poput Jovana Dučića "snevao o ženi većoj no sve žene / Čija će lepota biti tajna svima?" O čudesnoj ženi koju "Ne razume više niko osim mene / Osim moje večno očarano biće".
Najstariju kći grčkog princa Nikole knez Pavle je prvi put ugledao u Londonu, na balu kod ledi Zije Verner. Posle trećeg susreta, Olga je u svoj dnevnik zapisala da joj se učinio "strašno stidljiv". NJenom ocu Nikoli mladi knez se dopao, imali su istu strast prema slikarstvu, osim toga, princ Nikola je bio i sam slikar. Olga je bila vrlo lepa i Pavle se bio odmah u nju zaljubio. Ako je suditi po njenom dnevniku, ni ona nije bila ravnodušna. Naprotiv. Jedni su govorili da ona liči na staroegipatsku kraljicu Nefretiti, drugi su je poredili sa starogrčkim Tanagrama. NJena baka po ocu bila je sestra imperatora sve Rusije Aleksandra Drugog, a deda iz danske kraljevske loze. Majka kneginje Olge je bila velika kneginja Jelena, ćerka velikog vojvode Vladimira, drugog sina imperatore sve Rusije Aleksandra Drugog Romanova.
Nil Balfur piše: "Odveo ju je u bioskop, ali se ponašao smeteno i nervozno. Osetivši sasvim dobro njegovo raspoloženje, Olga se okrenula prema njemu i prošaputala: - Jesi li našao ono što želiš? Pavle, koji je pre toga bio sav uznemiren i ustrašen, pogledao ju je pun zahvalnosti i rekao: - Jesam, najzad!"
Kada je stiglo odobrenje kralja Aleksandra veridba je ubrzo objavljena. Pavle je otputovao za Beograd i uskoro je zakazano venčanje, za ponedeljak 22. oktobra 1923. godine. Pavle je zamolio vojvodu od Jorka da mu bude kum.

VISOKA CENA POBEDE
VENČALI su se u Beogradu sutradan posle krštenja Petra, prvorođenog sina kralja Aleksandra i kraljice Marije. Uveče su krenuli, kako je Olga zapisala u "sopstveni život udvoje" u Veneciju. Posle nekoliko dana otputovali su u Firencu. Knez Pavle je svoju nevestu odveo u Pratolino da je predstavi tetki Moini. Olga je pribeležila u svoj dnevnik: "Pavle me je proveo svuda kroz kuću i po vrtovima, koji su ogromni!" Odmah su otputovali za Rim i odseli u vili Simeona Abamaleka Lazareva. U večnom gradu ostali su pet nedelja. Knez Pavle je svoju kneginju Olgu uveo u svoj svet.
I zbilji, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, gde je odnedavno, po Ustavu, živeo samo jedan "trojedini" narod, istorija se ubrzavala. Svoju pobedu u ratu Srbija je preplatila. Rat i okupacija su odneli 1,511.415 života. Ovoj hekatombi treba dodati ogromne materijalne štete koje je zemlja pretrpela. Srbija je u Jugoslaviju ušla bez tri petine svog narodnog bogatstva, koje se pre 1914. godine cenilo na oko 11 milijardi dinara u zlatu. Stvarni iznos štete u Srbiji premašivao je šest milijardi zlatnih franaka. Pri podeli ratnih reparacija, Srbija je bila u svemu izjednačena sa ostalim krajevima nove države. Tako se udesilo da su Hrvatska i Slavonija imale pravo na ratnu odštetu od 2.659 miliona zlatnih franaka, Slovenija 1.555 miliona, Bosna i Hercegovina 675,5 miliona, Dalmacija 695,5, a Bačka i Banat 110 miliona zlatnih franaka.
Iz ovih krajeva za vreme rata Austro-Ugarska je bila mobilisala preko 500.000 muškaraca koji su učestvovali u ratnim operacijama protiv Srbije i za vreme okupacije počinili mnogobrojna zverstva nad civilnim stanovništvom. Nova država preuzela je obavezu da isplati dugove Crne Gore, kao i zajam za železnice u Bosni i Hercegovini, zatim dugove Austro-Ugarske u iznosu od 130 miliona zlatnih kruna. Pored toga, propala kruna koja se u Beču i Trstu menjala po kursu: hiljadu za jedan dinar, u zemlji (u Hrvatskoj i Sloveniji) menjana je po skandaloznom kursu: četiri krune za jedan dinar! Sve ovo je doprinelo da se opljačkana i teško ranjena Srbija našla u vrlo teškom položaju. Posle 1918. godine, u Srbiji na hiljadu seljaka jedan ima čitavo odelo; kod ostalih je zakrpljeno, često sa sto zakrpa. Ceo opanak je, takođe, bila retkost.
Leti seljak ide u gaćama i košulji bos. Ubrzo posle ujedinjenja položaj srpskog seljaka se pogoršao - zbog prezaduženosti. U godini 1927, devet godina posle rata koji je srpska vojska dobila, srpski seljak bukvalno grca u dugovima. Osim prezaduženosti, veliko opterećenje za seljaka u Srbiji, prema pisanju Vase Kazimirovića ("Srbija i Jugoslavija 1914-1945") bili su porezi i kamate. Pre 1932. godine seljak u Srbiji davao je skoro 3/4 svog novčanog dohotka za ove obaveze, tako da je jednoj porodici, prema anketi Privilegovane agrarne banke, ostajalo godišnje 394 dinara, to jest dinar dnevno za kupovinu monopolskih i industrijskih predmeta, za plaćanje crkvenih i školskih taksa, za troškove lečenja i za sve druge izdatke u gotovom novcu.

BORAVAK U PRATOLINU
ČESTO boravi u Pratolinu. Tamo iz odaje u odaju, on ide iz jedne epohe u drugu. Jedna prostorija sadrži samo uspomene iz vremena Napoleonove imperije. Zidovi su od damasta i crvene svile. Pokloni kralja Vestfalije Žeroma, Napoleonovog brata, svome zetu Anatolu Demidovu i ćerci Matildi. Neverovatan muzej relikvija iz vremena francuske Napoleonove imperije. Knez Pavle se ponekad zaustavi ispred oktogonalne vitrine od pozlaćenog drveta sa četvoro vrata na kojoj se nalazi bista Polin Bonapart koju je izradio Kanova. Unutra, u jednom medaljonu u obliku srca, čuva se kosa imperatora Napoleona Prvog, u drugom medaljonu od kristala sa zlatnim okvirom - čuperak imperatorovog sina, prerano umrlog kralja Rima, "orlića". Pored je i kosa Žozefa Bonaparte, efemernog kralja Španije.
Tu su i bolne uspomene sa Elbe i Svete Jelene: fragment cementne ploče sa groba Napoleona, okrugla tabakera obrubljena zlatom sa medaljonom na kome je crtež Napoleona ispod tužne vrbe na Svetoj Jeleni. Još mnogo medalja, uspomena iz doba slave i moći i onih drugih, posle propasti francuske imperije na Vaterlou. Knez se ipak, mnogo više zadržava u odajama gde se nalaze slike po njegovom ukusu. Pred Ticijanom, "Darovi boginji ljubavi" (slika je varijacija na onu u Muzeju Prado u Madridu sa istom temom), Fragonarom, "Portret vikontese Stormon" i skoro od detinjstva, uvek malo odstoji pred jednom biblijskom scenom El Basana (Jakobo de Ponte) "Noe i njegova porodica": sa vrha oblaka i u slavi Gospod Bog pokazuje Noji i njegovima barku spasenja prema kojoj oni hodaju. Isto tako, knez, uvek zamišljen, zastane pred jednom prelepom bronzom Mikelanđela koja se zove "Noć". U dekoru u kome sve izaziva pažnju ljubitelja lepog: nameštaj, skulpture i slike, draperije, tepisi, tapiserije...
kristališe se u njegovome umu plemenita namera. On o tome nikome još nije govorio.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Hrvati protiv Kraljevine
  19.07.2003

Piše: Miodrag Janković
ZA stotine hiljada seljaka u Srbiji, u ovo vreme i cigareta je bila luksuz, a kupovina gasa za osvetljenje - čitav događaj u porodici. Do 1930. godine u Srbiji je 3.045 firmi otišlo na doboš, to jest pod stečaj, u Hrvatskoj i Slavoniji samo 472, a u Sloveniji i Dalmaciji 436. Industrijalizacija je u Srbiji isto bila zakočena. Zbog toga je od politike forsiranja industrije Srbija imala najmanje koristi, samo su Slovenija i Hrvatska profitirale jer su cene njihovih industrijskih proizvoda bile visoke i stalno održavane na štetu poljoprivrednog proizvoda srpskog seljaka.
Samo letimičan pregled cene koju je Srbija platila kako bi se ostvarili proklamovani ratni ciljevi iz 1914. godine iz nesretne Niške deklaracije ("Sjajni uspeh koji ima da kruniše ovo vojevanje, iskupiće obilato krvave žrtve koje današnji srpski naraštaj podnosi.") dovoljno govori koliko je tek započeta jugoslovenska avantura bila pogubna. I još pride. Srbija je morala da podnosi svirepe optužbe za pljačku ostalih jugoslovenskih zemalja koje su stizale iz Slovenije i Hrvatske, optužbe neosnovane i uvek zlonamerne.

ŠTA TRAŽE ARBANASI?
OD 1921. godine do 1929. sedamnaest puta su padale vlade a razlog je bio taj što su sve pokušavale (bezuspešno) da načine sporazum sa Hrvatima. Još početkom 1919. godine Radićeva Hrvatska seljačka stranka je proklamovala: "Hrvatski građani ne priznaju tzv. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, pod dinastijom Karađorđevića, jer je ova kraljevina proglašena izvan Hrvatskoga sabora i bez svakog mandata hrvatskog naroda." Posle zbora u Zagrebu 1920. godine, na zahtev Mačeka zatražena je "neutralna seljačka republika". Sa godinama broj Radićevih pristalica je rastao pa su se povećavale tenzije, razmirice, to jest, sve više je izlazila na videlo nemogućnost uspostavljanja normalnog državnog života u zajednici sa Hrvatima.
Za to vreme, kralj i vlada, iako mahom sastavljena od srpskih političara, gotovo su digli ruke od Srbije i njenih problema, usredsređujući svu svoju pažnju i sva svoja htenja na zapadni deo zemlje, kom su se i grdnim parama i svakojakim popuštanjima i uslugama nalazili pri ruci. Pojavila se silna korupcija, kojom su se ministri i njihovo okruženje beskrajno bogatili, na čelu sa Milanom Stojadinovićem (pomoću obveznica ratne štete), Veljom Vukićevićem, Lazicom Markovićem, Božom Maksimovićem, Velizarom Jankovićem, Radomirom sinom Nikole Pašića, pa i samim Pašićem.
Teškoj unutrašnjoj situaciji treba dodati i pobunu Arbanasa, kao nastavak Prizrenske lige, osnivanje 1918. Komiteta za narodnu odbranu Kosova u Skadru. Prvi uspeh ove terorističke organizacije biće ubistvo Esad-paše, poznatog pobornika saradnje i prijateljstva Albanije i Srbije. Italija je naoružavala Šiptare, šaljući im čak i svoje vojne instruktore. Među arbanaškim vođama posebno su se isticali Avni Rustemi, Hasan-beg Priština i Azem Bejta. Po naredbi Kominterne od 1924. godine, jugoslovenski komunisti su davali podršku arbanaškom separatizmu koji je trebalo da bude ostvaren uz pomoć terora nad srpskim življem. "Ustaša" - hrvatski oslobodilački pokret, od osnivanja 1919. u Gracu, pod tutorstvom madžarske revanšističke politike, aktivno je sarađivao sa Kosovskim komitetom i makedonskom VMRO, koja je uz pomoć terorizma težila pripajanju Makedonije Bugarskoj.

ZABRANJEN RAD KOMUNISTA
U TOKU noći 29. decembra 1920. godine objavljena je "Obznana" sa potpisom predsednika vlade dr Milenka Vesnića i svih ministara. Time je zabranjen rad Komunističkoj stranci. Na prvim skupštinskim izborima 28. novembra 1920. Komunistička stranka je dobila 58 poslaničkih mesta i kao treća partija po broju mesta ušla u Ustavotvornu skupštinu. U "Obznani" stoji: "Do rešenja Ustava zabranjuje se svaka komunistička i druga razorna propaganda..." Odgovor je bio individualni teror kao sredstvo borbe: dva atentata na regenta Aleksandra i ubistvo ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića. Zbog toga je donesen 1. avgusta 1921. godine Zakon o zaštiti države.
Smrt Nikole Pašića, 10. decembra 1926. godine, bacila je još jednu senku na kralja Aleksandra. On se stalno mešao u rad stranaka i uspelo mu je da izazove sukobe i frakcije u Pašićevoj Radikalnoj stranci. Pošto je Nikola Pašić u aprilu morao da ustupi vladu miljeniku kralja Aleksandra radikalu Nikoli Uzunoviću, njemu je ipak uspelo da pred kraj godine, 9. decembra dobije od radikala podršku za sebe i u audijenciji kod kralja zatraži sastavljanje nove vlade. Kralj je odbio da mu udovolji želji, jer je Pašić odlukom Narodne skupštine stavljen pod istragu njene Anketne komisije, a povodom korupcionaške afere, u koju je, kao i u tolikim drugim, bio umešan njegov sin Radomir. Pašiću je iste večeri pozlilo. Došao je ministar dvora i izvinio se starom državniku za psovke kojima ga je obasuo kralj i rekao mu: "Kralj povlači svoje reči, ali ne i - odluku." Nikola Pašić je sutradan, u 8.30 izdahnuo.
U dvorcu Elizabete od Jorka, u krilu kuće Vajtlodž, 13. avgusta 1924. godine, kneginja Olga je donela na svet dečaka koji je kršten kao Aleksandar, po svome kumu kralju Aleksandru.

KRALJ DRŽI DISTANCU
DESET dana posle ovog događaja knez Pavle je primio pismo od Bernara Berensona, svetski poznatog istoričara umetnosti i priznatog stručnjaka za italijansko renesansno slikarstvo. Berenson je nameravao da se posveti istraživanju srpskih fresaka i nadao se da će mu knez Pavle, kao njegov mlađi kolega, u tome pružiti pomoć. Knez Pavle je, razume se, odmah i sa oduševljenjem prihvatio poziv i preporučio Berensonu neophodnu literaturu.
U tom periodu njegovog života koji je ispunjen zadovoljstvom zbog osnivanja porodice i Olginom srećom, knez Pavle gotovo očajnički pokušava da bude koristan, da dobije posao. Nastojao je da bude koristan svome bratu do strica kralju Aleksandru, ali ga je ovaj jednako držao na udaljenosti od Beograda. Stanovao je u Grasu, blizu Azurne obale, nedaleko od vile Olginih roditelja. Azurna obala je tada bila stecište evropske plemićke elite u kojoj su knez Pavle i kneginja Olga imali svoje visoko mesto. Knez Arsen je jedno vreme živeo u njihovoj blizini i njegov sin se brinuo o njemu. Jedino što ga je mučilo i pogoršalo njegovo zdravlje, morao je da ode u banju Viši zbog toga, bila je očiglednost da on i kneginja Olga nisu imali svoj dom.
Uskoro, odnosi kneza Pavla i njegovog brata od strica su se poboljšali i kralj im je dozvolio da se nasele u vili kraj Bohinjskog jezera. Posle osamnaest meseci stranstvovanja, početkom septembra 1925. godine stigli su u Beograd. Kralj Aleksandar mu je pokazao svoj novi dvor na Dedinju, koji je trada još bio u izgradnji. Nil Blafur je zapisao da su Božić 1925. godine proveli zajedno sa kraljem Aleksandrom i kraljicom Marijom, što je postao običaj u preostalih osam godina života kralja Aleksandra. Kralj Aleksandar je nervirao svoju suprugu ukazivanjem prekomerne pažnje sinu kneza Pavla Aleksandru na uštrb svoga sina asteničnog Petra. Voleo je Aleksandrovo, rano ispoljeno, rudimentarno grubijanstvo, tako blisko njegovom arhaičnom shvatanju srpskog vojničkog duha. Knez Pavle je kasnije, u jednom pismu iz Kenije roditeljima kneginje Olge, izrekao krajnju ocenu svoga prvenca, rekavši da se Aleksandarov karakter razvija na zabrinjavajući način: bez ikakve želje i sposobnosti da sebe usavrši, on je "spreman da poveruje poslednjem sa kojim je razgovarao".

GALERIJA U KONAKU
ZA BOŽIĆ, kralj Aleksandar je rado pomagao kneginji Olgi prilikom kićenja jelke. "Obedovali su zajedno", piše Nil Balfur, "a posle ručka i večere Pavle i Aleksandar su sedeli i razgovarali. Pričali su o svemu i svačemu - od dvorske svakodnevice do intriga u vladi i svetske politike... Pavle i Olga su se postepeno svikli na svoj život - sa glavnim boravkom u Beogradu, u Starom dvoru, preko zime, a u Sloveniji leti. Bohinj, sa svojom opuštenom i prijatnom atmosferom, postao je redovno i omiljeno sastajalište za celu širu porodicu. Putovali su na jug Francuske, u Pariz, Firencu, Rim, Veneciju, Minhen, Beč i Lodnon da se vide sa rođacima i idu kod lekara, a i da kupuju šta im treba. Pavle je, razume se, redovno posećivao galeriste, galerije i pozorišta. Ta putovanja, ipak, nisu gotovo nikad trajala duže od mesec dana. Pavle je postepeno naučio da živi s činjenicom - ma koliko razočaravajućom - da njegov rođak, iako ga voli i divi mu se, u stvari nema za njega mesta u sistemu vladavine."
U januaru 1925. godine knez Pavle je, prilikom jednog susreta sa kraljem Aleksandrom i kraljicom Marijom u Parizu, predložio da se u Beogradu osnuje Muzej moderne umetnosti. Kralj nije verovao da bi tako nešto bilo izvodljivo. Posle nekog vremena rekao je Pavlu da bi trebalo da se obrati ministru finansija, verujući da je time stavio tačku na njegov projekat - neostvariv zbog manjka sredstava.
Knez Pavle, međutim, nije odustajao. Iz jednog pisma Berensonu saznajemo šta je preduzeo: "Predložio sam ministru da ću mu ja garantovati stvaranje jezgra galerije moderne umetnosti. Znači, biće besplatno za državu, oni treba samo da obezbede lepu zgradu. Rečeno - učinjeno. Odavno sam bio bacio oko na izvanredan turski konak iz 18. veka, s lepim amamom - okruglom prostorijom s kupolom i nišama, koje bi bile odlične za statue. Odmah sam počeo s akcijom i pisao velikom broju ljudi." Pismo je iz januara 1926. godine, a turski konak je Konak kneginje LJubice preko puta Saborne crkve i Patrijaršije.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Kralj ukida ustav
  20.07.2003

Piše: Miodrag JANKOVIĆ


LEPOTA će spasti svet, rekao je knez Miškin, junak u romanu Fjodora Dostojevskog. ”Kob lepote, kao najviši zakoniti produkt svetske evolucije, predstavlja suštinski izraz bića, zapravo njegov okvir i neumitnu sudbinu”, napisala je Isidora Sekulić. Dakle, po svemu neočekivano, u nesretnoj Srbiji posle Prvog svetskog rata, u vremenu kada Srbin polako počinje da shvata da je utopivši svoju državu u neprirodnu zajednicu sa svojim do juče okorelim neprijateljima, postavši ”trojedini narod” počeo da gubi svoje samosvojstvo, identitet, u takvom sumraku koji je pretio tminom, namicanjem teške zavese zaborava u mraku, u jednom turskom konaku, u kome je kneginja LJubica, supruga knaza Miloša Obrenovića, oprala odranu glavu srpskoga vožda Karađorđa koju je za račun sultana dao odrubiti njen muž, oprala i oplakala pre nego što ju je vratila porodici, u tome zdanju će, pred kraj dvadesetih godina dvadesetog stoleća, zahvaljujući obdarenosti i dobroj kobi kneza Pavla Karađorđevića, u toj ”uspomeni na pusto tursko” i stari Beograd, zasvetleti ”neumitna sudbina” srpska - to jest lepota, koja, kako je rekao Laza Kostić - ”kod Srba i Rusa uvek nadvladava sve ugodne, utakmičarske pojmove u duševnom svetu”.
Nalazimo se pred ukrštenim procesima evolucije i involucije, jer u zakonu tragedije počiva heraklitovska dramska vizija sveta. Da li je visokoobdareni srpski knez Pavle tada samo naslućivao, da će oživljavajući ideal antičkih Grka i svetih Nemanjića, svojim životom potvrditi da je tragično najviši izraz lepote?
Na svoja pisma knez Pavle je uskoro dobio ohrabrujuće odgovore. Odgovorila mu je Emerald Kjunerd, ser DŽozef Davin, lord Ajvor Čerčil... A Knez je molio za svoj muzej ovako pišiću: ”Moja zemlja Srbija, nema nijednu umetničku galeriju, a već mnogo godina želim da otvorim galeriju u Beogradu. Moja vlada je, naravno, obezbedila zgradu za tu svrhu, s tim da ja na početku obezbedim dovoljno slika da se stvori jezgro jedne nacionalne zbirke. Predlažem da to bude galerija moderne umetnosti i da se u njoj ne izlažu dela nastala pre devetnaestog veka.”

GROM U NARODNOJ SKUPŠTINI
DO proleća 1927. Pavlu je dato ili obećano oko pedeset slika kaže Nil Balfur u ”Jednoj zakasneloj biografiji”. Krajem aprila uputio je pismo Berensonovima u kome se zahvalio gospođi za poklonjenog Pisaroa:
”Oboje ste toliko divni prema meni, što ste tu prekrasnu sliku dali za moj muzej... Nemam reči da izrazim zahvalnost zbog vaše velikodušnosti. Kad sam se vratio, muzej je već bio spreman - što je više nego što sam se nadao; preostaje samo da se slike okače o zidove. Prvo sam mislio da zidove prekrijem nekom vrstom kudeljne tkanine, ali sam zaključio da bi to poremetilo atmosferu prostorije i da slike baš ne izgledaju ružno na belo okrečenim zidovima. Pošto je reč o staroj turskoj zgradi, namerno sam ostavio razna udubljenja u zidovima, kao i male fontane... Bojim se da bi ovakvu atmosferu neki drugi strani materijal samo pokvario...”
Drugi sin kneginje Olge i kneza Pavla rođen je u Vajtlodžu 29. juna 1928. godine. Dali su mu ime Nikola.
I dok je zamisao stvaranja muzeja savremene umetnosti napredovala, na nemirnoj političkoj sceni Kraljevine SHS, posle višegodišnje grmljavine - udario je grom. Dana 20. juna 1928. godine, u toku burne sednice Narodne skupštine koja je čak imala svoje histerične tonove, Puniša Račić, radikalski poslanik iz Crne Gore, postao je ubica. Bio je za govornicom kada je rekao: ”Za ovu zemlju ja sam svoju krv prolivao”, a na to mu je poslanik Radićeve Hrvatske seljačke stranke Ivan Pernar dobacio: ”Kaži koliko si krvi prolio, da ti platimo u zlatu.” Račić je više puta zahtevao od Pernara da povuče svoje reči, no ovaj to nije želeo. Račić je tada potegao pištolj i sa nekoliko metaka ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka a ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića. Vođa Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić će od zadobijenih rana umreti 8. avgusta.

ŠESTOJANUARSKA DIKTATURA
KRALJ Aleksandar je 6. januara 1929. godine odlučio da uvede lični režim. Suspendovao je Vidovdanski ustav. U njegovoj proklamaciji, između ostalog, stajalo je: ”Nastupio je čas kad između naroda i kralja, ne može i ne sme biti posrednika... Sporazumi, pa i najobičniji odnosi između stranaka... postali su apsolutno nemogući... Tražiti leka tom zlu u dosadašnjim parlamentarnim promenama vlade... značilo bi gubiti dragoceno vreme... Mi moramo tražiti nove metode rada i krčiti nove puteve....” Kralj je postavio novu vladu, proglasio Zakon o zaštiti države, tj. ukidanje svih stranaka, uveo (3. oktobra 1929) nov naziv države - Kraljevina Jugoslavija, koju je podelio na devet banovina i - tom novom administrativnom podelom on je razbio srpski etnički prostor. Na ovaj korak kralj se odlučio oslanjajući se na podršku nekih krugova u Hrvatskoj i na svoje poslušne generale sa Petrom Živkovićem na čelu. Međutim, situacija se pogoršavala, naročito u ekonomiji što je delom bila posledica svetske krize, koja je od 1929. harala svetom. Posebno je opet najviše stradao seljak u Srbiji. Zbog velikog pada cena poljoprivrednih proizvoda srpski seljak više nije bio u stanju da podmiri ni najosnovnije potrebe. Nije više mogao da plaća porez državi, plaća kamate i otplaćuje dugove.
Slobodan Jovanović će kasnije, pred rat, izreći svoj sud napisavši da je lični režim kralja Aleksandra dezorganizovao srpske političke stranke, a ojačao hrvatski narodni pokret. Prva reakcija na kraljev šesti januar Vlatka Mačeka, bila je: ”Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko sedam godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenje NJegovog veličanstva kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i u jakost hrvatskog naroda, te s obzirom na veliku mudrost NJegovog veličanstva kralja, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svome domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.”
Milan Gavrilović, prvak Zemljoradničke stranke, ambasador u Moskvi i učesnik u puču od 27. marta 1941. godine, o ličnom režimu kralja Aleksandra rekao je sledeće: ”Misao je bila prosta, suviše prosta. Gordijev čvor, srpskohrvatski spor, imao je da preseče samo kralj svojom ličnom diktaturom. I on je to učinio. Ukinuo je sve političke slobode, sa njima stranke i parlament. Cilj je bio da se svi, i Srbi i Hrvati, pod velikim pritiskom u jednom gvozdenom loncu skuvaju u jednu jugoslovensku naciju. Ta se teorija mogla održati i taj eksperimenat i uspeti samo u nemogućem slučaju da se uistinu održi mir unutra i spolja za veoma dugi niz godina, za pola veka, možda i za ceo jedan vek. Ko je to mogao zajemčiti?

DUG JUGOIDEJI
NIKO. Otuda je ta teorija bila pogrešna. Otuda je i taj eksperiment morao propasti. Unutra, diktatura je pogodila i Srbe i Hrvate, i digla protivu sebe i jedne i druge. Spolja, ona je bila fatalna. Čim je kralj 6. januara 1929. sveo državu na sebe, i unutrašnji i spoljni neprijatelji države udružili su se u jednoj tačnoj misli, da ako ubiju kralja Aleksandra ubiće i tu državu. I tako se i dogodilo. Metak u Marselju... smrtonosno je pogodio i Jugoslaviju. NJoj je bio i namenjen.”
Uvođenje samovlašća kralja Aleksandra osokolilo je jugoslovenski orijentisane organizacije od kojih je ”Soko” Kraljevine Jugoslavije postao udarna pesnica nove ideologije ”integralnog jugoslovenstva”. Za svoju unitarnu misao ”Soko” je imao parolu ”Ko je soko taj je Jugoslavija”, a radio je na promeni plemenskih mentaliteta trojedinog naroda s osnovnim ciljem da ”podiže telesno zdrave, moralno jake i nacionalno svesne državljane Kraljevine Jugoslavije”. Kralj Aleksandar je pripadnicima ”Sokola” zacrtao smernice rečima: ”Od kolevke do groba dužni ste služiti samo Jugoslaviji i jugoslovenskoj ideji, njene su vaše mišice i vaše srce, njene imaju da su sve vaše radosti i ideali, vaše težnje i sva vaša pregnuća.” Sokolstvo je, posle dolaska na vlast jugoslovenskih komunista, mnogo inspirisalo njihov propagandni i partijski rad.
Usred svih ovih događanja, početkom 1929. godine, u Konaku kneginje LJubice počeo je sa radom Muzej savremene umetnosti, preteča ”Muzeja kneza Pavla”.
Prvi direktor Muzeja bio je, tri godine mlađi od kneza Pavla, diplomirani istoričar umetnosti na Sorboni, književnik, umetnički kritičar Milan Kašanin, potonji verni saputnik kneza Pavla, čovek koji je sa knezom podelio slavu ali i nemilost posle Drugog svetskog rata.
Oženjen Ruskinjom koju je upoznao u Parizu, Milan Kašanin se u Beograd vratio 1923. godine. Izdavač Geca Kon je 1925. godine objavio njegovu prvu zbirku pripovedaka ”Jutrenja i bdenja”, a Kašanin je istovremeno počeo da objavljuje svoje umetničke kritike primenjujući stečena stručna znanja dobijena od svojih pariskih profesora Emila Mala i Rene Šnedera. Zaposlen je kao pisar Umetničkog odeljenja Ministarstva prosvete i pripremajući doktorski rad putuje, obilazi Mileševu, Studenicu i druge manastire, a 1927. godine ”Matica srpska” objavljuje njegovu prvu kapitalnu studiju ”Srpska umetnost u Vojvodini” (zajedno sa Veljkom Petrovićem). Pošto je 1927. odbranio svoju doktorsku tezu ”Bela crkva Karanska”, Milan Kašanin je na preporuku kneza Pavla postavljen najpre za kustosa, a ubrzo i za direktora ”Muzeja savremene umetnosti” u Konaku kneginje LJubice.

NE VERUJTE SLEPO!
VEĆ 1926. godine Milan Kašanin, sa odlučnošću koja mu je posle bila svojstvena, objavljuje kredo, princip govora o umetnosti, kojeg će se do kraja pridržavati: ”Ne verujte slepo nikom, ni sebi ni drugima, nego se stalno kontrolišite, dok ne dođete do jednog svega iskrenog, dubokog uverenja. Nemojte biti snob, niti papagaj. Bolje je ne voleti, nego voleti lažno.”
Za razliku od svog nedavnog pisanja o Milanu Kašaninu, pisanja posve čaršijskog, koje je bilo i zajedljivo i nedostojno, Dejan Medaković je, na Svečanoj akademiji povodom stogodišnjice rođenja Milana Kašanina u Narodnom muzeju, sasvim drugačije počeo slovo o Kašaninu: ”Jer, zaista je retko i u razvijenim narodima sresti čoveka sazdanog od više talenata, osobu koju nisu raznele te izuzetne stvaralačke moći. Retka je ličnost koja je dorekla mnogo, možda i sve ono što je mogla i htela da poruči potomstvu.” Dejan Medaković je filigranski tačno odredio veličinu pojave Milana Kašanina govoreći: ”Do Milana Kašanina niko nije na jedan istinitiji i dublji način trajno orodio pisca Domentijana sa velikim neznancima koji su slikali u Mileševi i Sopoćanima. Ispoljavajući takav pristup našoj umetnosti, Kašanin je sa nekom neverovatnom sigurnošću bio kadar da oseti njenu vrednost, da domaši sve njene vrhunce, a iznad svega da se založi da se naša srednjovekovna kultura ne izoluje iz šireg kulturnoistorijskog konteksta, jer se ona samo u svojoj celovitosti može tačnije razumeti.(...) Kao da je stalno želeo da upozori na osnovni zahtev naše kulture da iznađe svoj koren i da ga vrednuje prema neumoljivim evropskim merilima.”
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Magična moć Kašanina
  21.07.2003

Piše: Miodrag Janković
I LAZAR Trifunović će primetiti da se Milan Kašanin stalno borio protiv
mediokritetskog, protiv osrednjosti u slikarstvu protiv literature i anegdote, banalnog preslikavanja stvarnosti. Svojim izuzetno jasnim asocijacijama uvek je nastojao da dokaže da je "plastična lepota istorijska stvar". Posmatrajući freske u srpskim manastirima i crkvama, diveći se skladu srpske civilizacije izraženom u arhitekturi do nas sačuvanih crkava, Milan Kašanin je lepotu svrstao u stvari hristocentrične istorije, i veličanstvene i bedne, sa toliko mnogo padova i uzleta, tako tragične za Srbe, potvrđujući Laze Kostića ubeđenje da je lepota kobna. Kao da su Srbi, poput antičkih Grka, svojom Gračanicom, Dečanima ili Manasijom izazivali zavist bogova i ovi su im se, po pravilima tragedije, svetili ratovima u kojima su gubili slobodu, bivali opustošeni, proterivani, osatanjivani.
Veliku ideju Kašaninovu o povezanosti epoha, kontinuitetu srpske kulture, u shodnoj interakciji žanrova, najrečitije objašnjava njegov svetlosni esej o Resavi i vremenu despota Stefana Lazarevića, Resavi koja je sazdana "u viteškom raspoloženju i u znaku samopouzdanja". Za srpsku kulturu, nesvakidašnji duhovni i radni zamah ovog elitnoga Srbina na dužnosti direktora Muzeja kneza Pavla, prevashodno je značajan ne samo u didaktičnom smislu nego i iz razloga što je Kašanin pronašao ključ od svoda, ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih je sve u celosti. Sintetička misao Milana Kašanina povezuje podvig kralja Milutina sa vremenom apoteoze srpske kulture - dobom u kome je vladar Serbov bio pesnik "Slova ljubve", a Muzej kneza Pavla, u koji je Milan Kašanin bio ugradio celog sebe, jeste dokaz da se nit koja sve povezuje, kao sveta veza Marka Aurelija, da je neprekinuta ta naša nit u lavirintu povesti; sve što nas veže sa
večnošću u svemu je, jer je lepota sad, nikad juče i sutra, i, zaista, bilo je života dostojno glačati dijamant koji i danas, makar zatomljen, svetli na bregu za razmišljanje, Beogradu, tako često bregu dvoboja.

TRAGAČ OPŠTEG SAVRŠENSTVA
NE bi bilo teško objasniti kako je uspostavljena, ali bi bilo preteško protumačiti kako se održala gnusna legenda da su ove dve uzvišene ličnosti, ljudi od najboljeg kova bili "izdajnici". Muzej kneza Pavla je beočug, i nepostojeći, kakav je sad, on je hram, baš kao Resava. Kašanin je ustrojavajući Muzej kroz prožimanje našeg i evropskog lepog, uistinu tragao za izrazom najviše moguće suverenosti, to jest neuništivosti celine u kojoj se ostvarilo savršenstvo.
Stil Milana Kašanina je jedan od najfascinantnijih u srpskoj slovesnosti. On spada u red logosnih Srba. Onih koji su bili kadri da duboko i plodonosno poimaju smisao celine srpske kulture. Ta vizija ga nikada nije napuštala, ni onda kada je kao veliki znalac pisao o umetnosti inostranaca, uvek je njegov srbocentrični um poredio tuđe i srpsko i uvek u srpskom nalazio vrednosti da se ne može postideti. Pišući o katedrali u Šartru kaže: "Ne marim gotske crkve. Ima u njima nešto lažno, nešto na silu izmišljeno, što je sušta protivnost brojevima i zidarskom razumu"... "Celog veka se mučim da razumem romansku i gotsku skulpturu, no slabo uspevam. Ne volim figure od kamena, koje kao prosjaci stoje na vratima i gledaju na trg. Ja volim slike, povučene, kao i naše misli, unutra u crkvu, koju osvetljavaju bojama kao što je spolja osvetljava sunce."
Ali govoreći o vitražima te katedrale kaže: "Ugledao sam najlepšu igru koju sam u životu video"... "jedino u slika na staklu, gde svetlost ne ostaje na površini, nego prolazi kroz njih, boje nisu iste jačine nijednoga trenutka. Činilo mi se da prizori koje gledam i slike na njima naslikane nisu nikad postojali, da nisu načinjeni pre sedam vekova i za sve ljude, nego da ih neko za mene sad prvi put stvara". I diveći se u Šartru "Bogorodici od lepog stakla", on se seća male crkve u svome rodnom Belom Manastiru: "Isturenih grudi, smeo, netremice sam gledao kako se nad pevnicom svetli prozor koji je dotle bio crn.
Što sam duže gledao u njega, sve gromkije sam pevao, a prozor je bivao sve jasniji, sve širi, sve slobodniji, kao umiljat pogled nekog ko je zbog mene radostan. To ozareno plavetnilo koje je iz daljine prodiralo u sumračnu crkvu; taj mali prozor, koji je, od svetlosti i od moje radosti, postao ogroman, ta himna pobedniku, koji je, za sebe, samo jednom bio na zemlji, a ostao, za nas, na njoj, zauvek; to sjedinjenje pobede i svanuća govorilo mi je da sam i ja nepobediv, i da život možda i ima početka, ali da kraja nema" (Slučajna otkrića, "Svitanje").

POSLEDNJI SUSRET SA DUČIĆEM
KADA blista, Kašaninova rečenica je dodir - ukrštaj suprotnosti. NJegov omiljeni Laza Kostić je tvrdio da se u tački ukrštaja "suprotina" nahodi - rađa "armonija". Preko Kostića, on je od Heraklita i Homera, od klasičnih Grka, naučio kako se sve drži u vezanosti, kako se umnim očima sagledava celina, veliki mozaik srpske kulture, kome, kao i životu "možda ima početka, ali da kraja nema". Zbog toga je Kašanin s pravom mogao tvrditi da se o lepom mora govoriti i pisati najlepše moguće.
Imajući velikog dara da oseti ontološke povezanosti, on neprestano polemiše sa onima koji ne shvataju da se naša prošlost ne može razumeti niti ponovo otkrivati ako se ne posmatra kroz kategoriju estetskog koga prožima vizantijska kultura, i, posve razumljivo, srpska samosvojnost u odnosu na nju. U svojoj čuvenoj knjizi Srpska književnost u srednjem veku, Milan Kašanin je u istoriju književnosti uveo čak pojam naše "srednjovekovne osećajnosti".
Pišući esej o svome prijatelju Jovanu Dučiću ("Usamljenik") koga je neizmerno voleo i kao paganina, mediteranca i Latina, i kao Srbina, razume se, Kašanin slika možda najbolji portret ovoga pesnika koji "kao da nije imao nesreća u životu". I na kraju, seća se njihovog poslednjeg susreta u Muzeju kneza Pavla, pred sam rat: "Bilo je jutro i velika svetlost po dvoranama i slikama. Iz parka se čula muzika. Rečitiji od svih ljudi koje sam ikad sreo, on je, bodar i osmehnut, govorio o budućnosti i životu. Ja ga slušao. Nije znao da za njega budućnosti uskoro neće biti, niti je mislio da život može tako brzo da pređe u prošlost."
Susret kneza Pavla i Milana Kašanina ima za rezultat lepotu, a "lepota je istorijska stvar".

KRALJ FORMIRA STRANKU
NE dovodeći u sumnju jugoslovensku ideju, već, naprotiv, uveren da ide pravim i najboljim mogućim putem, kralj Aleksandar je u drugu deceniju svoje vladavine ušao sa tzv. oktroisanim ustavom od 3. septembra 1931. godine. Pre nego što je pod spoljnim i unutrašnjim pritiskom ukinuo svoj lični režim, kralj je formirao svoju "dvorsku stranku". On je oduvek imao averziju prema parlamentu i parlamentarizmu a za političke stranke govorio je da ih treba "zaviličiti".
Zbog toga, nameravajući da nastavi politiku samodržavlja, imao je samo jedan cilj, da u parlamentu u svako doba ima obezbeđenu apsolutnu većinu koja bi izvršavala sve ono što on naredi. Stranku je nazvao JRSD - Jugoslovenska radikalno-seljačka demokratija, i ubrzo je preimenovao u JNS - Jugoslovensku nacionalnu stranku. U nju su ušli disidenti iz raznih stranaka koje su bile zabranjene 6. januara 1929. godine. Zadatak dvorske stranke je bio da u život uvede "jugoslovensku nacionalnu misao". Istovremeno kralj je isposlovao da se stvori i lažna opozicija - Jugoslovenska narodna stranka (tzv. Borbaši) koju su vodili Petar Živković i Svetislav Hođera. I ovoga puta Petar Živković je opravdao naziv koji mu je bivši ađutant kralja Aleksandra pukovnik Aleksandar Blagojević nadenuo: "demon jugoslovenske ideje u mundiru"! Vasa Kazimirović je rekao da je kralj "imao velikog političkog dara, ali još više dara, na svoju
nesreću, i nesreću zemlje, za političke igre, za političke smicalice, za piratstvo u politici".
Posle svega učinjenog, on je formalno ukinuo apsolutistički režim i "poklonio" svom narodu novi ustav. Tom prilikom oktroisao je nov izborni zakon i raspisao opšte javne izbore. Nešto više od jedne decenije posle, komunisti su se iskazali isto tako kao mrzitelji tajnih izbora, pa su zarad tobožnje demokratije uveli "ćorave glasačke kutije". U novembru su se dogodili izbori ali nikakav napredak nije zabeležen. U Zagrebu je Mačekova Seljačko-demokratska koalicija u vidu tzv. Zagrebačkih punktacija (7. novembra 1932) otvoreno tražila povratak stanja pre 1. decembra 1918, tj. kada su imali svoju "samostalnu državu", proklamovanu na sednici Narodnog veća, 16. (29) oktobra 1918.

USTAV VELIKO RAZOČARANJE
OPISUJUĆI događaje koji su prethodili tragediji u Marselju, Nil Balfur konstatuje da je oktroisani ustav bio gorko razočaranje za sve ljude u zemlji. Građanske slobode su uspostavljene, ali samo u "granicama zakona". Zbog toga, nezadovoljstvo i nemiri su se širili. Početkom 1933. godine izlazi na videlo jedan politički manifest koji traži vraćanje na snagu ustava iz 1918. godine i priznavanje narodnog suvereniteta. Manifest, dakle, više ne priznaje suverenitet oličen u kralju Aleksandru. Manifest su potpisali Antun Korošec za Sloveniju, Mehmed Spaho za Bosnu i Hercegovinu i Vlatko Maček za Hrvatsku, i čak se Srpska radikalna stranka bila pridružila ovim zahtevima. Kralj je dao da se Spaho uhapsi, a Korošec i Maček su internirani. Kralj je, pored ostalih, napao i rimokatoličku crkvu.
Knez Pavle je, kraljevim ukazom, početkom septembra 1933. godine imenovan za direktora svih muzeja Jugoslavije. Za sve to vreme bio je samo nemoćni posmatrač odvijanja na političkoj sceni, zabrinut zbog nedosledne Aleksandrove politike. Isto tako, knezu Pavlu je jasno da njegov rođak sebi izabira vrlo loše savetnike. Jedan dobar poznavalac kralja Aleksandra, divizijski general Dragutin Milutinović, posle desetogodišnje službe na dvoru, u svojim neobjavljenim memoarima, takođe je primetio da je kralju Aleksandru uz "nezavršeno vojno i opšte obrazovanje" najviše smetalo to što je bio prevrtljiv i povodljiv i što se "nije umeo okružiti iskrenim i sposobnim ljudima", već je stavljao u prvi plan "došaptavače i intrigante, kao i ljude koji se ulaguju i sve odobravaju, pa ga, štaviše, i u oči hvale i uznose".
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Opasnost zvana Duče
  22.07.2003

Piše: Miodrag Janković
KRAJEM jule 1933. godine kralj Aleksandar je odlučio da Stari dvor, u kome je stanovao još knez Pavle sa porodicom a iz koga se kralj iselio u svoj dedinjski dvor, pretvori u muzej. Kralj je svome mlađem rođaku ostavio da bira gde će stanovati: u toku su bila tri projekta na Dedinju, od kojih je jedan bio izgradnja vile u Tolstojevoj broj 2. Pored svega, knez Pavle je zabrinut, pati od nesanice, lumbaga, pride izgubio je 9/10 svoje ušteđevine koju je bio uložio u Švedske šibice - kompaniju koja je krahirala. Iz jednog kneževog pisma gospođi Berenson (11. avgust 1933. godine) najbolje se vidi njegovo tadašnje stanje duha.
"Draga moja gospođo Berenson, toliko je ljubazno od vas što ste mi poslali svoju knjigu. Zatekao sam je po povratku iz Pariza gde sam proveo više od mesec dana, i odmah počeo da je čitam. Čudno, ali vaša knjiga me ne ispunjava željom da posetim zemlje koje opisujete, već čini da čeznem za vašim domom, vama i Bernardom. Nikad nisam voleo fanatizam bilo koje vrste, pa i velika želja za putovanjem u ma kako lepa mesta pre me odbija nego što me privlači... Kako su ova vremena teška: čovek iz dana u dan ne zna hoće li se probuditi materijalno upropašćen, kako je teško imati decu čija je sudbina više nego neizvesna. Moj stariji dečak pre dva dana napunio je devet godina i možda ću ga na jesen odvesti u Englesku u školu. Kako uopšte danas odgajati decu, problem je za koji nemam rešenje. Moje jedino uporište je umetnost i ona mi nadoknađuje mnoge stvari. Poslednjih meseci proučavao sam Greka; pitam se znate li sliku poznatu kao 'Dama sa Herminom' (El Grekov portret sada izložen u Polok-hausu u Glazgovu, prim. Nil Balfura) koja je vlasništvo Sterlinga Maksvela u Škotskoj i koju moderni španski kritičari pripisuju Venecijanskoj školi. Da li je to moguće? Ne mogu da zamislim da bi to, eventualno, bio neki Tintoreto ili koji drugi Venecijanac jer po meni to je tipičan rani Greko. Baš sam završio sa poslednjom knjigom o Gendžiju - tako je divan i dobar, koliko i rani primerci. Kad ćemo se videti? Čovek ostari ne viđajući uopšte one koje voli, i provodeći život viđajući ljude koje ne voli. Kakva sudbina."

MAČEK SVE JAČI
TREBA reći, da uvođenje samovlašća i oktroisani uglavnom nisu umanjili tenzije na domaćoj političkoj pozornici. Po svemu sudeći, prevashodni cilj kralja Aleksandra je bio da učvrsti jedinstvo države, ali on u tome nije uspeo. Demokratski život i parlamentarni poredak nije bio ponovo uspostavljen, a lični režim kraljev samo je ojačao Mačekovu HSS i Slovenačku narodnu stranku Antuna Korošeca. Srbe i njihove političke stranke je dezorijentisao, one su i pre 6. januara 1929. bile bez jedinstvenog političkog fronta a sada, pod oktroisanim ustavom, imale su još manje snage da nađu zajednički jezik sa Mačekom budući da je "hrvatsko pitanje" bilo alfa i omega; to jest, preduslov svakom napretku i normalizaciji.
Na spoljnom planu, još od Versaja i Sen Žermena nije bio nađen kompromis u pogledu razgraničenja nove države sa Italijom, a diplomatija Kraljevine je još bila bez prestanka opterećena problemima bugarskog i mađarskog revanšizma. Politika ovih suseda je imala za posledicu da hrvatski separatisti, VMRO i crnogorski zelenaši ne budu izolovani, već naprotiv, da nastave sa svojim akcijama protiv države uvek imajući oslonce u inostranstvu.
Kralj Aleksandar je bio neprikosnoveni vođa i spoljne politike Kraljevine. On je tu politiku vodio sam i svi njegovi napori su bili usmereni na obezbeđenje granica. Jugoslavija je bila umnogome delo francuske evropske spoljne politike i u početku je imala realnu podršku Francuske koja je istupala kao garant Versajskog ugovora. Razume se da sa Rusijom ništa nije bilo moguće, Amerika se posle Vilsonove smrti okrenula sebi, zapadajući u izolacionizam, a Velika Britanija se pokazivala kao nezainteresovana da u Evropi sprovodi francuski koncept koji se, sve u svemu, zasnivao na žandarskom onemogućavanju Nemačke da se približi klubu "velikih sila" pobednica.

FRANCUSKA JEDINI OSLONAC
KRALJ se u početku oslanjao na Francusku, negovao je sa Francuskom "specijalne odnose", od nje tražio i dobijao zaštitu protiv italijanskog iredentizma, ali stvari su ubrzo počele da se menjaju. Francuski koncept se vrlo brzo pokazao kao neodrživ: podrška "versajskim tvorevinama", prevashodno Beogradu i Pragu, ali i Bukureštu i Varšavi, ustrojavanje Male Antante, imala je labavost, nedovršenost svojstvenu slabo utemeljenim konceptima. Klemansova Treća Republika osakatila je Francusku najvećom hekatombom u njenoj dugoj povesti, ali se nad tom uzaludnom žrtvom nije zamislila.
Uništivši svog najvećeg takmaca u središtu Evrope - Austro-Ugarsku, Francuska diplomatija se našla na brisanom prostoru i počela je svoju politiku da zasniva na arogantnom pritisku na Nemačku, ne vodeći računa da je u evropskom sistemu država spojenih sudova to unapred osuđeno na neuspeh. Posle osvete Nemcima za Sedan, u Francuskoj time nije stavljena tačka na dugogodišnji galski revanšizam, štaviše, osveta se nastavljala na jedan starački, uvek jedak, uskogrudi način. Kao da Francuska nije želela da razume da nije jedini arbitar u poslovima održavanja mira u Evropi.
Musolinijeve ambicije behu protivrečne, ali na kraju krajeva one su odraz jednoga novog prevratničkog duha u Evropi. "Novoj revoluciji" bio je potreban nezaposleni nadničar Benito Musolini, koga je jedan policajac 1902. godine, ispod velikog mosta u Lozani, uhvatio za jaknu kao skitnicu i protuvu. Musolini je tada bio ubeđeni marksista, socijalista koji je vrlo brzo odbacio ideju internacionalnog čovečanstva usvojivši novu evropsku ideju nacije.
Idejni tvorac te nove vizije čovečanstva behu Niče, Bergson i Sorel i, kao što se Francuska revolucija pozivala na Dekarta, Voltera i Rusoa ("Priroda i razum - eto mojih božanstava" - Dipor, član Konventa) tako "nova revolucija" nije više verovala u razum i u prirodu, nego jedino u volju i silu. Musolini je 1915. osnovao socijalističku stranku i u prvom broju svojih novina "Popolo d'Italia" propovedao rat i tražio da Italija uzme učešća u novom velikom rvanju naroda. "Revolucija je proizišla iz vrhova bajoneta" stajalo je kao moto njegovih novina, a njegov uvodni članak počinje sa rečju "audacia", što znači "smelost" i završava se rečju "rat". Godine 1919. Musolini je osnovao svoju fašističku stranku i pod parolom "La patria non si nega, la patria si conljuista" započeo svoj pohod na vlast.

ŠTA RADE FAŠISTI
BENEDETO Kroče je o Dučeu zapisao da je "još u svojoj mladosti bio prijemčiv za sve savremene struje. Naslanjajući se na Sorelovu teoriju sile, na Bergsonovo intuitizam, na pragmatizam kao i na misticizam, dela i teoriju voluntarizma, on se poduhvatio da mu udahne novu dušu koja je već nekoliko godina lebdela u duhovnom svetu". Žorž Sorel je za Musolinija rekao: "Naš Musolini nije običan socijalist! Verujte mi, vi ćete ga jednog dana ugledati na čelu jednog svetog bataljona sa mačem u ruci kojim pozdravlja zastavu Italije. To je Italijan petnaestoga stoleća, to je jedan kondotjere." Drugačije ga je video, istina, mnogo kasnije, Milan Antić, ministar dvora kralja Aleksandra i kneza Pavla (rukopis se čuva u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti): "Bio sam za stolom sa Musolinijem i Hitlerom. Nisam sa njima razgovarao. O Musoliniju sam imao utisak da glumi nadčoveka, neprirodno biće, da predstavlja sebe kao lice koje nije on - Benito Musolini.
Neprirodan glas. Mimike na licu. Kolutanje očima. Ne zna šta će s rukama. Ne zna šta sa nogama. Musolinijeve ambicije preko Jadrana i albanska politika bile su u suprotnosti sa vitalnim interesima Italije, ali su bile preokupirajuće za diplomatiju Kraljevine Jugoslavije. Kralj Aleksandar je bio upoznat sa Musolinijevim intrigama protiv Jugoslavije (pre svega podrškom Paveliću i njegovim ustašama) i između 1919. i 1934. godine pokušao je da sa Dučeom lično pregovara. Musolini je to odbio. Proversajska Mala Antanta izazvala je veliko ogorčenje u Rimu. Musolini je reagovao "Rimskim protokolima" (mart 1934) koji su predviđali koordinaciju spoljnih politika Italije, Mađarske i Austrije. Kralj Aleksandar se ubrzo uverio da Musolini može da bude opasan. To se najbolje vidi iz jednog pisma koje je kralj uputio knezu Pavlu 23. decembra 1933. godine:
"Dragi rođače,
Pre svega, želim tebi i tvojoj maloj porodici sve najbolje za novu godinu...
Krenuli smo juče u podne na Bled, gde ćemo ostati do 5. januara, kad se vraćamo ovamo za rođendan debele i za konferenciju Male antante. Ovde su nas jako lepi primili. Istina, na dan dolaska bili smo u velikoj opasnosti, i pravo je čudo što sam danas uopšte u stanju da ti pišem. LJudi koji su čekali na nas na Jelačićevom trgu s bombama i revolverima uhapšeni su, zajedno sa svim njihovim oružjem i što je zaista važno, sve su priznali. Došli su pravo iz Trsta, gde je osnovana škola za ubice pod pokroviteljstvom velikog fašiste! Kad se cela gužva slegne, učiniću sve što je potrebno da otvorim oči svetu i kažem kakvi su fašistički metodi u spoljnoj politici. Bio sam u pravu što nisam verovao, i što nisam heto ništa da imam sa tim podlacima..."

PREDOSEĆAO SUDBINU
VASA Kazimirović, u svojoj knjizi "Srbija i Jugoslavija 1914-1945" navodi jedno kazivanje generala Milutinovića, prema kojem "kralj Aleksandar je imao nekakav predosećaj o svojoj sudbini i budućnosti". Jednom prilikom, vozeći se ka Topčiderskom brdu (gde je jedno vreme posle 1918. godine stanovao, u vili nekog Pavlovića) upitao je generala Milutinovića koji se nalazio u njegovoj pratnji: "Je l’ te generale, kad bi ispao neko desno ili levo od nas, pa potegnuo revolver (dum-dum) ili bombu na nas, je l’ te da bi to bila najlakša, najbolja a i najbrža smrt?"

PUT U MARSELJ
NA kralja Aleksandra je bio pokušan atentat u Zagrebu. Iz pisma se vidi da je kralj hrabar čovek i da prezire fašiste. On planira akciju za njihovo raskrinkavanje. Deluje čudno, međutim, mnogo govori o karakteru kralja Aleksandra, on prezire i svoju suprugu, kraljicu Mariju, koju u pismu naziva "debela". Neuspešan u unutrašnjoj i spoljnoj politici, razočaran izgledom svoje žene, kralj sumnja i u najnovije francuske planove. Naime, Francuska u novoj politici protiv Hitlera, želi sebi da osigura podršku Italije i Jugoslavije. Kralj je pronicljivo zaključio da je bolje imati nemačku podršku nego se i dalje vezivati za francusko gubitništvo.
Ne samo navedeno pismo, već više izvora potvrđuje, da se u poslednjoj godini života kralj Aleksandar bio vrlo približio knezu Pavlu i sve više angažovao svog rođaka u političkim poslovima. U dvoru određenom za muzej, radovi su bili u toku. U leto 1934. Luj Bartu, francuski ministar spoljnih poslova, boravio je u poseti Beogradu i tom prilikom od kralja je dobio samo jedno obećanje: da će doći u posetu Francuskoj. Kralj Aleksandr nije verovao da će njegova poseta biti od pomoći, ali je ipak pristao, zbog stare privrženosti Francuskoj. I posle noći provedene sa knezom Pavlom i knjeginjom Olgom, u Zeleniki se ukrcao na razarač "Dubrovnik" da bi 9. oktobra 1934. godine stigao u Marselj, u zvaničnu državnu posetu Republici Francuskoj. Iskrcao se na Belgijskom keju i posle ceremonije pozdrava, seo u automobil zajedno sa Lujom Bartuom i generalom Žoržom Kortežom se uputio avenijom Kanebijer prema spomeniku "Poali d’Orijan" (Francuskim vojnicima na Solunskom frontu).
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 16:31:06
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.095 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.