Ono na čemu Rim inzistira je približavanje Crkava i moguće ujedinjenje, premda ne na način utopljavanja, primjerice, Pravoslavne crkve u Katoličku, nego ujedinjavanja gdje će svaka imati svoje specifičnosti i svoj način egzistiranja, no da " disanje" bude zajedničko, uostalom, onakvo kakvo je bilo nekad i kakvo je zajedničko, jer teološki gledano razlike koje sprečavaju zajedništvo su premalene da se ne bi mogle nadići, no problem je što narod misli da je razdjeljenost prevelika da bi moglo postojati ikakvo zajedništvo. Problem oko zajedništva je više pastoralne naravi, tj. što " običan puk", koji ima veliku vjeru, no malo shvaćanje iste, ne poznaje svoju vjeru toliko da bi vidio što je važno i da bi vidio " boju" i " nijanse boje", a ne sve crno - bijelo. Primjera za to ima koliko hoćete svuda oko nas.

Ako led stavis pored vatre jedno od njih ce nestati... a mozda i oba.

Temeljni dokument drugog vatikanskog sabora o ekumenizmu je " Unitatis redintegratio" u kojem su prikazane smjernice za jedinstvo razdjeljenih Crkava u jednu i ovdje sam izvadio nekoliko i smjernica i citata koji pokazuju shvaćanje i namjere i kretanje toga ujedinjenja. Ako pozorno čitate vidjet ćete da se nigdje ne govori o " pokoravanju" Pravoslavne crkve, nego o ujedinjavanju ravnopravnih, od kojih svaka zadržava svoje specifičnosti.

PAVAO BISKUP
SLUGA SLUGU BOŽJIH
ZAJEDNO S OCIMA SVETOG SABORA
NA TRAJAN SPOMEN

DEKRET « UNITATIS REDINTEGRATIO»
O ekumenizmu


…. Sve i čuvajući jedinstvo u onomu što je nužno, svatko u Crkvi mora, već prema ulozi što mu je dana, sačuvati dužnu slobodu, kako u raznim oblicima duhovnog života i stege tako u različitosti liturgijskih obreda, pače i u teološkoj razradbi objavljene istine; u svemu pak valja njegovati uzajamnu ljubav. Budu li tako postupali, oni će sve jasnije očitovati istinsko katolištvo i apostolstvo Crkve…. ( UR 4, str. 215)


…. Budući pak da one Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente a poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju, kojima su s nama još povezane najtješnjom vezom, ne samo da je moguća nego se i preporučuje neka communicatio in sacris, ako su okolnosti pogodne i ako odobri crkvena vlast…. ( UR 15, str. 227)


…. Stanovita raznolikost u običajima i navadama ne samo da ni najmanje ne stoji na putu jedinstva Crkve već dapače uvećava njezin sjaj i, kao što je gore spomenuto, mnogo pridonosi ispunjenju njezina poslanja. Stoga Sveti Sabor želi ukloniti svaku sumnju te izjavljuje da istočne Crkve, svjesne nužnog jedinstva svekolike Crkve, imaju pravo upravljati se prema vlastitim zakonima, jer su pogodniji za njihove vjernike i podesniji za dobro duša. Potpuno poštivanje ovog tradicionalnog načela, koje se, istina, nije uvijek poštivalo, jest jedan od nužnih preduvjeta za obnovu jedinstva…. ( UR 16, str. 227)


…. A ako se to djelo bude svim srcem promicalo, Sveti se Sabor nada da će pasti zid što dijeli Istočnu i Zapadnu Crkvu, da će najzad biti samo jedna kuća, učvršćena ugaonim kamenom Kristom Isusom, koji će od obojega učiniti jedno.… ( UR 18, str. 229)


…. Mada ekumensko gibanje i želja za mirom s Katoličkom Crkvom nisu svagdje prevagnuli, mi se ipak nadamo da će pomalo u svima narasti ekumenski osjećaj i uzajamno štovanje.… ( UR 19, str. 231)


…. Ovaj Sveti Sabor potiče vjernike da se uzdrže od lakoumnosti i nerazborita žara, jer bi to moglo nanijeti štete napretku jedinstva. Njihov naime ekumenski rad može biti samo potpuno i iskreno katolički, a to znači vjeran istini što smo je primili od apostola i Otaca, suglasan s vjerom koju je Katolička Crkva uvijek ispovijedala; ujedno ima težiti za onom puninom kojom Gospodin hoće da se tijekom vremena uvećava njegovo Tijelo…. ( UR 24, str. 235)

….Osim toga, izjavljuje da je svjestan kako ovaj sveti cilj: izmirenje svih kršćana u jedinstvu jedne jedincate Crkve Kristove, nadilazi ljudske snage i sposobnosti. Stoga svu svoju nadu polaže u Kristovu molitvu za Crkvu, u Očevu ljubav prema nama, u silu Duha Svetoga: « A nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan» ( Rim 5,5).
Sve ovo, u cjelini i u pojedinostima, što je u ovom Dekretu određeno, prihvatiše Oci Svetog Sabora. I mi – apostolskom vlašću od Krista nam podanom – sve to, zajedno s časnim Ocima u Duhu Svetom odobravamo, odlučujemo i određujemo, te zapovijedamo da to što je saborski određeno na slavu Božju bude proglašeno. ( UR 24, str. 235)

U Rimu, kod Svetog Petra, dne 21. studenog 1964.

Ok, postujem, ali ipak ... nije sve uvek onako kako pise. Posebno izmedju 2 sile od kojih je jedna jaca i agresivnija a druga pasivnija i slabija

Ne bih htio ovdje pisati velike pamflete o Katoličkoj crkvi i njezinom nauku, no u obranu ovoga mogu reći da nakon drugog vatikanskog sabora sa katoličkih učilišta izlaze teolozi koji su posve usmjereni saborskim smjernicama i koji pišu i rade, u ovom slučaju, vrlo ekumenski, kojima je prvo na pameti Isus Krist i vjera, a tek onda nekakva politika. Isti val teologa iskreno i obilno radi na promjeni mentaliteta i na usmjeravanje mišljenja i izvan granica teologije, no još uvijek u granicama kršćanstva, ponajviše poštivajući autonomnost i granice pojedinih znanosti, prvenstveno prirodnih. Ovo izgleda dosta mutno i nejasno, no temelj i žeja jest život po vjeri u miru sa svima, bez ponavljanja grijehova i propusta prošlosti.

Nemam reci, obe crkve su iste u politici, katolici su napravili 10 puta vise grehova od pravoslavaca i to nemoze da se zaboravi tek tako (samo II svetski rat) a gde je srednji vek. Ja sam pravoslavac u krvi i dusi i nisam za to da se ujedinimo, katolici ce uvek hteti da vladaju medju hriscanima, bili se zvali katoloci ili hriscani. Isto srañe drugo pakovanje.

Nisam primetio da su obe crkve iste u politici...

Pa obe vole da se mesaju u vlasti drzava

Svi vole da se mesaju u vlast, to je u prirpodi coveka, nije u tome stvar.
Vatikan je ipak centar moci, kod pravoslavaca toga nema..

Vatikan jeste centar moci, dok pravoslavna crkva utice na drzavnu politiku na ovaj ili onaj nacin i uticace sve vise i vise kako vreme odmice. Dakako, ujedinice se oni, jer zajedno su jaci i zato sto je tako pisano. Bog nikada ne laze.