Tvornica osjećaja

Psihofarmaci se sve češće pripisuju i gutaju poput bombona.


Jedan od najvećih gubitaka koji se čovjeku može dogoditi jeste gubitak kontakta sa svojim autentičnim osjećajima. Pazeći na “ono što će ljudi reći”, na “ono kakvim će ga (ili kakvom će ju) drugi vidjeti”, lako je prestati primjećivati svoj intuitivni glas i svoje autentično viđenje stvarnosti.

Lako je zaboraviti sebe. A zaboravivši sebe, zaboravljamo i druge. Makar postajali lažni “za” druge - za njihovu (takozvanu) ljubav, za (takozvani) mir u kući, za ovo i za ono. Odustajući od svojih autentičnih osjećaja, podržavamo i druge u sloju lažnosti koji im poput vela zaklanja pogled i daje im potvrdu da je to lažno ono što prolazi, ono što pali, ono kakav svijet jest.

 A u tom  “svijetu kakav jest”, tko bi se još zamarao banalnostima tipa: smij se kad si radostan, viči kad si ljut, plači kad si tužan? Većini ljudi su preče brige na pameti: Kako ostaviti dojam idealne obitelji? Kako probuditi zavist svojih poznanika? Kako biti uspješan u nečem što me uopće ne zanima?

S vremenom, oko autentičnih osjećaja raste ovojnica straha. Primjer: Ljuta sam – što ako si dopustim ljutnju i eksplodiram? Tužan sam – što ako pokažem tugu i ostanem dolje na dnu, neutješan? Eksplodirati od ljutnje i utapati se u tuzi zapravo mogu samo oni koji uporno osjećaje potiskuju, oduzimaju im značaj, ne slušaju ono što im ti suptilni stanovnici grudnog koša imaju za reći.

A tada nastupa strah, emocija vladarka koja suptilnost među rebrima (koja pod njenom čizmom postaju nalik rešetkama zatvora) sabija, miješa, cementira, slaže u blokove, mrvi u prah, rastače, pretače, aranžira, rearanžira, oblikuje, deformira. Strah može imati tisuću lica.

Čini se da je najlakše u vlastiti emotivni sustav utočiti razrjeđivač boja, “uvijek biti dobro”, imati poslovičan smiješak i ignorirati oblak težine u grudima, pritisak u glavi, tjeskobu koja visi na leđima. U SAD-u se Prozac (vrsta antidepresiva) reklamira na nacionalnoj televiziji. Na reklami je prikazana sretna obitelj, sunčan je dan, slavi se djetetov rođendan...

Takve vrsta psihofarmaka tj. lijekova (čitaj: legalne droge) sve češće se i kod nas pripisuje i guta olako, poput bombona. Tvornice osjećaja se bogate dok ljudi osjećajima siromaše. Umjesto da se koriste isključivo kao zadnji izlaz za ljude s teškim psihičkim problemima, ovakvi psiho-slatkiši za modifikaciju raspoloženja postaju svakodnevna, uobičajena stvar. A uzimajući ih, ljudi se samo još više udaljavaju od svojih autentičnih osjećaja. Jer, zašto bi morali “kopati po sebi” kad mogu otići kod doktora i dobiti instant-osjećaje & quick-and-easy raspoloženja?

Prokopa li se zaista malo ispod ovojnice straha koja osjećaje drži zbijene i nedefinirane unutar prsnog koša, postaje jasno da se to događa jer emocije nisu usmjerene prema vani, ne reagiraju na vanjske podražaje, već jedna na drugu. Strah protiv ljutnje, strah protiv tuge, a kod nekih postoji i strah protiv radosti (“ne smijem se previše veseliti”).

Zadržavanjem takvih “negativno obojenih” osjećaja u sebi, prividno se zadržava ljubav, jer mnogi tijekom djetinjstva (a i odrastanja) nauče da će ih ljudi prihvaćati i voljeti jedino kada su dobri, tihi, radosni, “pozitivni”.

A na taj način, ljubav je nemoguće zadržati. Štoviše, u takvom stanju, kao da je ni nema. Jer, ljubav je suprotnost strahu, suprotnost tjeskobnom zatvoru među rebrima. Ona je slobodan tijek emocija. Ona je istovremeno i put i ostvarenje naših autentičnih osjećaja.

© Tomica Šćavina 2007
Poticaj