I odraslima, koji znaju da je smrt prirodni završetak života, nije se lako nositi s ovim teškim trenucima u životu. A ako još imate dijete kojemu sve to morate i trebate objasniti... O ovoj temi razgovarali smo s psihologinjom Vesnom Jerković koja savjetuje da se s djecom o ovoj, kao i o sličnim „teškim“ temama treba razgovarati i prije no što do njih i dođe.

Ne štitite svoje dijete od istine. Na taj mu način šaljete krivu poruku! Ono bi moralo naučiti da je i bol sastavni dio života.


"Roditelji se mogu u prigodnim trenucima pred djecom prisjetiti svojih predaka ili bliskih osoba koje su izgubili, te s djecom podijeliti lijepe uspomene na zajedničke trenutke", savjetuje psihologinja Jerković i dodaje da djeca također trebaju sudjelovati u običajima karakterističnim za kulturu i sustav vrijednosti svoje obitelji. Na taj način roditelji djeci pružaju model kako se na društveno prihvatljiv način nositi s osjećajima gubitka i žalovanjem.
"Osobito je važno odvojiti vrijeme za razgovor s djetetom o pojmu smrti ukoliko u obitelji ili okolini postoji teško bolesna osoba, kako iznenadni gubitak bliske osobe ne bi preplavio dijete s emocijama s kojima nije imalo iskustva. Također, gubitak kućnog ljubimca može biti povod djetetovih pitanja vezanih uz smrt, ali prigoda da dijete shvati gubitak i tugovanje", dodaje Vesna Jerković.

Shvaćanje pojma smrti povezano je s različitom životnom dobi djeteta?

U komunikaciji s djecom odrasli uvijek trebaju težiti iskrenosti, ali vodeći računa o djetetovoj dobi, njegovom razumijevanju i razini logičkog rezoniranja,tj. na jeziku primjerenom njegovoj dobi i razvoju.

"Djeci mlađoj od pet godina teško je shvatiti smrt i konačnost života, to je za njih apstraktan pojam. Često uspoređuju smrt sa snom i boje se odlaska na spavanje, a roditelji bi im trebali pružiti osjećaj sigurnosti i zaštite. Djeca do otprilike deset godina shvaćaju konačnost života, no ne uviđaju da je smrt neizbježna svim ljudima. Djeca te dobi nemaju kapacitete da se sami nose sa mnoštvom emocija, te je često poricanje smrti bliske osobe, kao i odgođeno žalovanje kako dijete postaje svjesno gubitka", nastavlja Jerković.

Tata i sinStarija djeca shvaćaju da je smrt sastavni dio života i da je neizbježna svim ljudima, te kroz ovu situaciju prolaze puno teže. Znajući da je smrt trajna, često padaju u depresije, pa je razgovor s njima prijeko potreban.

Što ako dijete o svojoj tuzi ipak ne želi razgovarati s vama?

"Trebalo bi mu omogućiti da se izrazi kroz crtež, pričanje priča ili igru lutkama. Roditelj može potaknuti dijete da s lutkama odigra događaje vezane uz smrt bliske osobe ili uz svoje osjećaje Kada se dogodi smrt bliske osobe , potrebno je nastaviti dalje sa svim uobičajenim kućnim pravilima i rasporedom aktivnosti jer će to pomoći djetetu da se osjeća sigurnim. Ukoliko dijete u tom teškom periodu doživi razumijevanje odraslih osoba, ono će se ponašati na zdrav i prilagođen način."

Jako je bitno, naglašava psihologinja Jerković, da proces tugovanja ne bude izuzetno dug, da djetetovi osjećaji i ponašanje ne ometaju njegovo svakodnevno funkcioniranje u obitelji, vrtiću ili školi, a ukoliko to potraje, potrebno je potražiti i stručnu pomoć. Ovako tužne trenutke ne treba podcijeniti, kako za vas, tako i za vaše mališane.


prof. Ivana Grbavac
Izvor

------------
_{Edit by Goa
Stara tema: http://forum.burek.com/kako-reci-detetu-t436384.html}

Lakše je objasniti detetu nego odrasloj osobi. Bar meni.

Imao sam to neograniceno zadovoljsvo..da su moji morali ovo da mi kazu.

Budite apsolutno iskreni .. pravo u lice i sve mu objasnite .
Nakon toga budite raspolozni i gledajte da mu skrenete misli .. Budite raspolozni i dete ce biti raspolozeno..Nakon toga vreme leci rane..sta reci

Tesko je, ali moguce

Maloj deci se ne mora objasnjavati ali starijoj bi bilo pozeljno objasniti. Glupo je kriti ili slagati dete za tako nesto

Znam samo dete treba ohrabrivati da pokazuje osećanja i da zna da je ono što oseća potpuno normalno, a da ga mi zbog toga i dalje volimo i potpuno prihvatamo. To ćemo najbolje postići time što ćemo mu i sami pokazivati svoje emocije, uključiti ga u sve rituale (sahrane, pomeni, itd.) kako bi se osećalo punopravnim članom porodice, od kog se ne kriju stvari koje bi ga mogle uzdrmati.

To je jako pipav posao i razumljivo je da je prvi impuls roditelja da ga zaštiti, ali je to prosto deo života, deo procesa odrastanja.

kad je stara baka umrla . izravno sam to saopstila mom detetu .

pitao me :" je l' to onako umrla , kao Snezana pa je u kovcegu ? "

moj odgovor " da, samo sto se nece nikada probuditi "

on:" znaci vise je necu videti "

ja:" ne neces , zao mi je "

kraj

ono sto me fascinira kod mog deteta je da oseti kad je tema skakljiva , oseti intonaciju valjda , i osim osnovnih ne postavlja dodatna pitanja. da li sto ne razume ili ga to vise ne zanima.

Kad je moj otac umro, moje dete, koje je bilo jako vezano za njega je imalo 9 godina.Bila je na zimovanju, pa je propustila sav taj stres.Kad se vratila, mirno sam joj saopštila..malo je plakala i onda upalila tv da gleda ctrani.
Pitala sam je par puta kako se oseća, da li je tužna i tako to, na šta mi je mirno odgovorila da joj je žao ali ne vidi svrhu da se nervira oko nečega što ne može da promeni.

Rekao bih da je to bolje podnela. Prilichno Zen stav.
Kao shto je rekla i sama, prihvatila je stvar koju ne mozhe da promeni. Nego zna da bude trtavo kada dete shvati trajnost ljudskog bitja.
Mada, um deteta je vrlo savrshen. Ruzhne stvari odma deletne.

Deca ne razumeju koncept smrti kad se sa njom prvi put sretnu. Zato ih ne treba lagati ali ni dovoditi u situaciju da gledaju suze i naricanje. Vremenom tek počnu da postavljaju pitanja i da razvijaju svest o smrti kao nepovratnom procesu što se često manifestuje kroz naknadni bes.

Tačno. Zato i kažem da je lakše reći detetu nego odrasloj osobi.