TUMAČ BOLESTI

Privremena mjera

U obavijesti je stajalo da se radi o privremenoj mjeri: pet dana, počev od osam sati uvečer, bit će im na jedan sat isključena struja. U posljednjoj snježnoj oluji srušen je jedan vod, pa će radnici iskoristiti blaže večeri da uklone štetu. To se odnosi samo na kuće u tihoj ulici s drvoredom nedaleko od niza trgovi¬na s fasadom od crvene cigle i autobusne postaje, ulici u kojoj Shoba i Shukumar stanuju već tri godine.
- Lijepo od njih da su nas upozorili — zaključi Shoba, pošto je naglas pročitala obavijest, više za sebe nego za Shukumara.
Pusti da joj remen kožne torbe, nabrekle od papira, spuzne s ramena, odloži je u hodniku i produži u kuhinju. Na sebi je imala kišni ogrtač od tamnoplavog popelina preko sivih hlača od trenirke, a na nogama bijele tenisice. Sa svoje trideset i tri
godine izgledala je poput onog tipa žena za koje je jednom bila izjavila da im nikad neće biti slična.
Vratila se iz športske dvorane. Ruž za usne boje brusnice nazirao joj se samo još u kutovima usana, a boja za podcrtava¬nje kapaka ostavila je ugljenaste mrlje ispod donjih trepavica. Tako je nekoć ponekad izgledala, pomisli Shukumar, ujutro po¬slije kakva tuluma ili noći provedene u baru, kad je bila prelije-na da se umije, jedva dočekavši da mu se baci u zagrljaj. Neko¬liko preostalih pošiljaka pristigle pošte Shoba spusti na stol i ne pogledavši ih. Pogled joj je bio uprt u obavijest koju je držala u drugoj ruci. —    Ipak bi takve stvari morali obavljati danju.
- Kad sam ja ovdje, hoćeš reći — uzvrati Shukumar. Stavio stakleni poklopac na lonac s janjetinom, namjestivši ga tako da izlazi tek neznatan dio pare. Od siječnja radi kod kuće nastojeći dovršiti posljednja poglavlja svoje diplomske radnje o zemljoradničkim pobunama u Indiji.
-  Kad počinju ti popravci?
- Ovdje piše devetnaesti ožujka. Nije li danas devetnaesti?
Shoba pođe do uokvirene ploče od prešanog pluta koja je visila na zidu pokraj hladnjaka. Bila je prazna osim William Morrisova kalendara s uzorcima tapeta. Gledala gaje kao da ga vidi prvi put, pomno proučavajući uzorke tapeta na njegovoj gornjoj
polovici prije nego sto je dopustila da joj pogled padne na broje¬ve pri dnu. Jedan im je prijatelj poslao taj kalendar kao božični dar, premda Shoba i Shukumar nisu te godine slavili Božić.
- Znači danas — objavi Shoba. — Usput, idućeg petka imaš termin kod zubara. On prijeđe jezikom preko ruba svojih zubi, koje je jutros zaboravio oprati. Nije mu bilo prvi put. Čitav dan nije izašao iz kuće, kao uostalom ni dan ranije. Sto je Shoba duže ostajala vani, što je češće radila prekovremeno i preuzi¬mala dodatne poslove, to je on radije ostajao kod kuće i nije iz¬lazio ni da podigne poštu iz ormarića ili da u kojoj od trgovina kod autobusne postaje kupi voće ili vino.
Prije šest mjeseci, u rujnu, dok je Shukumar prisustvovao nekoj akademskoj konferenciji u Baltimoreu, Shoba je iznena¬da dobila trudove, tri tjedna prije roka. Nije htio otići na tu konferenciju, ali ona je inzistirala: važno je da uspostavi kon¬takte kako bi se dogodine mogao pojaviti na tržištu rada. Bila mu je rekla da ima telefonski broj njegove sobe u hotelu, kopiju njegova rasporeda i brojeve letova i da se dogovorila sa svojom prijateljicom Gillian koja će je u slučaju nužde odvesti u bolni¬cu. Kad je taksi tog jutra bio krenuo prema zračnoj luci, Shoba je stajala na pragu u kućnoj haljini i mahala mu, držeći drugu ruku na nabreklini svog trbuha kao da je to savršeno prirodan dio njezina tijela.
Svaki put kad bi pomislio na taj trenutak, posljednji u ko¬jem je Shobu vidio u blagoslovljenom stanju, najživlje se sjećao taksija, nekog crvenog karavana s plavim natpisom. U uspored¬bi s njihovim vlastitim automobilom, ovaj je bio golem. Premda je Shukumar bio visok metar i osamdeset i imao tako velike ruke da ih nikad nije mogao komotno smjestiti u džepove tra¬perica, osjećao se na stražnjem sjedalu kao patuljak. Dok je taksi jurio Ulicom Beacon, zamišljao je kako će jednoga dana on i i Shoba možda također morati kupiti karavan da prevoze svoju djecu amo-tamo između satova glazbe i zubara. Zamislio je sebe kako čvrsto hvata upravljač dok se Shoba okreće una¬trag da djeci na stražnjem sjedalu doda papirne vrećice s voć¬nim sokom. Nekoć su ti prizori iz roditeljskog života uznemira-vali Shukumara, pojačavajući njegovu tjeskobu zato što je sa svojih trideset i pet godina bio još student. Ali toga ranog jesen¬skog jutra, dok su stabla još obilovala lišćem brončane boje, prvi je put uživao u tom prizoru.
Netko od hotelskog osoblja bio gaje pronašao među istovjet¬nim sobama i predao mu tvrd četvrtast komad papira. I na nje¬mu samo jedan telefonski broj, ali Shukumar je znao daje bol¬nički. Kad se vratio u Boston, sve je već bilo gotovo. Dijete je rođeno mrtvo. Shoba je spavala u jednokrevetnoj privatnoj sobi, koja je bila tako mala da je u njoj jedva našao mjesta da stane pokraj nje, a nalazila se u bolničkom krilu koje pri turi za budu¬će roditelje nisu bili obišli. Došlo je do slabosti posteljice i mo¬rali su pribjeći carskom rezu, premda ne dovoljno brzo. Takve se stvari događaju, objasnio je liječnik. Osmjehivao se najlju-baznije što je moguće osmjehivati se ljudima koje samo poslov¬no poznajete. Shoba će već za nekoliko tjedana stati na noge. Ništa ne ukazuje na to da više neće moći roditi.
Sada je Shoba uvijek već izvan kuće kad se on probudi. Ot¬vorio bi oči i vidio dugačke crne vlasi prosute po njezinu jastu¬ku i zamišljao je kako se oblači, pijucka već treću šalicu kave u svom uredu u centru grada u kojem traži tiskarske pogreške u priručnicima i označuje ih, kako mu je jednom bila objasnila, olovkama različitih boja. To će isto, obećala je, uraditi i za nje¬govu disertaciju kad bude gotova. Zavidio joj je na određenosti njezina zadatka, toliko različitom od neuhvatljivosti njegova. Bio je osrednji student koji je, usprkos nedostatku znanstvene znatiželje, posjedovao sposobnost da usvoji pojedinačna znanja. Sve do rujna radio je marljivo, čak i predano, sažimajući poglav¬lja i na listićima žutog iscrtkanog papira skicirajući teze. Sada je, međutim, radije je ostajao ležati u njihovoj postelji, zagledan u svoju stranu ugrađenog ormara, koji je Shoba uvijek ostav¬ljala djelomično otvorenim, zureći u niz sakoa od tvida i hlača od kordsamta, koje ovog semestra neće morati odabirati za svoja predavanja. Poslije djetetove smrti bilo je prekasno da se oslo¬bodi obveza koje je imao kao predavač, ali njegov mu je mentor uspio urediti da proljetni semestar ima za sebe. Shukumar je bio na šestoj godini Fakulteta za postdiplomski studij.
— To, a i ljeto koje je pred vama, trebalo bi vam uliti novu energiju — bio mu je rekao mentor. — Do rujna morali biste sve uspješno završiti.
Ali ništa nije ulilo energiju Shukumaru. Umjesto toga raz¬mišljao je kako su on i Shoba postali stručnjaci u međusobnom izbjegavanju u svojoj kući sa tri spavaće sobe, provodeći sve više vremena na zasebnim katovima. Razmišljao je o tome kako se više ne veseli vikendima za kojih ona sada satima sjedi na sofi sa svojim obojenim olovkama i svojim papirima, tako da mu se u vlastitoj kući čini neuljudnim staviti gramofonsku plo¬ču. Razmišljao je koliko li je već vremena prošlo otkako mu je posljednji put pogledala u oči i osmjehnula se ili prošaptala nje¬govo ime u onim rijetkim trenucima kad su prije spavanja još posezali za tijelom onoga drugog. U početku je vjerovao da će to proći, da će se on i Shoba već nekako izvući iz toga. Njoj je bilo tek trideset i tri godine. Bila je jaka, opet zdrava i na nogama. Ali slaba je to bila utjeha. Često se već primaklo podne kad bi se Shukumar izvukao iz postelje i spustio stubama do vrča s ka¬vom i natočio sebi ostatak koji je Shoba, zajedno s praznom ša¬licom, ostavila za njega na radnoj plohi kuhinjskog kredenca.
Shukumar skupi ljuske od luka i baci ih u kantu za smeće povrh masnih traka koje je ostrugao s janjetine. Pusti zatim vodu u sudoper, namoči u nju nož i dasku za rezanje te protrlja pola limuna po vrhovima prstiju da odstrani vonj po češnjaku, trik koji je naučio od Shobe. Bilo je sedam i trideset. Kroz pro¬zor vidio je nebo, nalik na meku crnu smolu. Nejednoliki humci snijega još su obrubljivali pločnike, premda je već dovoljno za-topljelo da se moglo hodati bez šešira i rukavica. U posljednjoj oluji napadalo je blizu metar snijega, tako da su tjedan dana ljudi morali hodati jedan za drugim uskim prokopima. Shuku¬maru je to bio izgovor da čitav tjedan ne izađe iz kuće. Ali sad su prokopi postali širi i voda je nesmetano otjecala kroz rešetke na kolniku.
- Janjetina neće biti gotova do osam — reče Shukumar. — Možda ćemo morati jesti u mraku.
   - Mogli bismo upaliti svijeće — predloži Shoba. Raspustila je kosu, koja joj je preko dana bila uredno skupljena na zatiljku, te skinula tenisice s nogu i ne razvezavši ih.
   - Idem pod tuš prije nego što nestane svjetla — reče i krene prema stubama. —
Brzo ću sići.
Shukumar premjesti njezinu torbu i tenisice pokraj hladnja¬ka. Prije nije bila takva. Kaput je stavljala na vješalicu, tenisice spremala u ormarić i plaćala račune čim bi stigli. A sad se pona¬ša kao daje njezina kuća hotel. Činjenica da se naslonjač od žu¬tog šinca u dnevnoj sobi ne slaže s plavokestenjastim turskim ćilimom više je ne zabrinjava. Na zatvorenoj verandi u straž¬njem dijelu kuće još uvijek na pletenoj počivaljci leži šuštava bijela vrećica puna čipke koju je nekoć namjeravala pretvoriti u zavjese.
Dok se Shoba tuširala, Shukumar pođe u donju kupaonicu i u ormariću ispod slivnika nađe novu četkicu za zube. Jeftino, tvrdo čekinje povrijedilo mu je desni i on ispljune malo krvi u umivaonik. Četkica je bila jedna od mnogih pohranjenih u ne¬koj metalnoj košarici. Shoba ih je jednom prilikom kupila na rasprodaji, za slučaj da neki gost u posljednji trenutak odluči prenoćiti kod njih.
Tipično za nju. Bila je od onih žena koje se pripremaju za iz¬nenađenja, dobra ili loša. Kad bi pronašla suknju ili torbicu koje su joj se svidjele, odmah bi kupila po dvije. Premije, koje je dobivala na plaću, držala je na posebnom bankovnom računu na svoje ime. Nije ga to smetalo. Njegova rođena majka bila se potpuno slomila kad mu je umro otac, napustila je kuću u kojoj se rodio i vratila se u Calcuttu, prepustivši Shukumaru da se za sve sam pobrine. Bilo mu je drago što Shoba nije takva. Divio se njezinoj sposobnosti da misli unaprijed. Dok je još odlazila u kupnju, u smočnici je uvijek bilo dodatnih boca maslinova i ku¬kuruzna ulja, ovisno o tome jesu li kuhali na talijanski ili indij¬ski način. Bilo je i bezbrojnih kutija s tjesteninom svih oblika i boja, basmati riže u vrećicama s patentnim zatvaračem, čitavih janjećih i kozjih polovica, kupljenih kod muslimanskih mesara na Havmarketu, rasječenih na manje komade, strpanih u bezbrojne plastične vrećice i zamrznutih. Svake druge subote pro¬vlačili su se kroz labirint od polica i štandova s robom dok ih Shukumar na kraju nije znao sve napamet. U nevjerici je gle¬dao kako ona kupuje još hrane, klipšući za njom s platnenim vrećicama, dok se probijala kroz mnoštvo i pod jutarnjim sun¬cem raspravljala s dječacima još premladima da se briju, ali već krezubih, koji su u vrećice od smeđeg papira trpali artičoke, šljive, đumbirovo korijenje i slatke krumpire, stavljali ih na svoje vage i jednu po jednu dobacivali Shobi. Nije ju smetalo gurkanje čak ni u trudnoći. Bila je visoka, širokih ramena i s bokovima koji su, uvjeravao ju je njezin ginekolog, idealni za rađanje. Na povratku kući, dok je automobil vijugao duž rijeke Charles, svaki bi se put oboje snebivali nad količinom hrane koju su kupili.
Ipak nikad ništa nije propalo. Kad bi svratili prijatelji, Shoba bi na brzinu sklepala jelo, za čiju je pripremu naizgled tre¬balo pola dana. Upotrijebila bi ono što je imala duboko zamr¬znuto ili spremljeno u staklenkama, ništa jeftino u limenkama, nego paprike, koje je sama marinirala s ružmarinom, i indijski voćni ajvar, koji je kuhala nedjeljom, miješajući ključale lonce s rajčicama i šljivama. Njezini širokogrli stakleni lončići s herme-tički zatvorenim poklopcima na zavrtanj i opremljeni etiketom, išarali su kuhinjske police u beskrajnom nizu piramida, jednom do druge, i u dovoljnoj količini, složili su se, da im dostane i za unučad. Ipak su u međuvremenu sve to pojeli. Shukumar je ne¬prestano posezao za tim zalihama, pripremajući dan za danom jelo za oboje, odmjeravajući šalicu za šalicom riže i odmrzava¬jući vrećice s mesom. Svako bi poslijepodne pročešljavao njezi¬ne "kuharice", pridržavajući se njezinih olovkom unesenih upu¬ta da umjesto jedne žličice samljevenog korijandera upotrijebi dvije ili da umjesto žutih stavi crvene sjemenke leće. Svaki od tih recepata bio je označen datumom kad su to prvi put zajedno jeli. 2. travnja, karfiol s komoračem; 14. siječnja piletina s bademima i grožđicama "sultana". Nije se sjećao daje to jeo, ali bilo je tu, ubilježeno njezinim urednim korektorskim rukopisom. Sada je Shukumar već uživao u kuhanju. Jedino mu je ono uli¬jevalo osjećaj daje produktivan. Da nije njega, znao je, Shoba bi za večeru pojela zdjelicu žitnih pahuljica.
S obzirom na to da večeras neće biti svjetla, morat će jesti zajedno. Već mjesecima svakoje za sebe uzimao jelo sa štednja¬ka. On bi svoj tanjur odnio u radnu sobu, pustio da mu se jelo ohladi na pisaćem stolu, a onda bi ga bez stanke trpao u usta, dok bi Shoba svoj tanjur odnosila u dnevnu sobu i gledala na te¬leviziji igre na sreću ili korigirala rukopise, s arsenalom svojih obojenih olovaka pri ruci. U neko doba večeri posjetila bi ga. Kad bi čuo da dolazi, od¬ložio bi roman i prihvatio se tipkanja. Stavila bi mu ruke na ra¬mena i zajedno s njim gledala u plavkasti odsjev kompjutorskog zaslona. — Ne pretjeruj s poslom — rekla bi mu nakon minute--dvije i otišla u postelju. Bio je to jedini trenutak u danu kad bi ga potražila, a ipak ga se počeo pribojavati. Znao je da se ona prisiljava na to. Prelazila bi pogledom po zidovima sobe koju su prošlog ljeta zajednički ukrasili obrubom od patkica koje marši¬raju i zečića koji trube ili udaraju u bubnjeve. Potkraj kolovoza u sobi su još bili dječji krevetić od trešnjeva drva ispod prozora, bijeli stolić za mijenjanje pelena, sa svijetlozelenim ručkama na ladicama, i stolica za njihanje s malim kockastim jastucima. Shukumar je sve to iznio prije nego stoje Shobu doveo iz bolni¬ce, a patkice i zečiće lopaticom je sastrugao sa zida. Iz nekog razloga soba nije tako bolno djelovala na njega kao na nju. U siječnju, kad je prestao raditi u svojoj niši u knjižnici, polako je unio svoj pisaći stol, djelomice zato što ga je soba umirivala, a djelomice i zato što ju je Shoba izbjegavala.
Shukumar se vrati u kuhinju i poče otvarati ladice. Nasto¬jao je pronaći neku svijeću među škarama, kuhačama i pjenja-čama, mužarom i tucalom, koje je Shoba bila kupila na nekom bazaru u Calcutti i upotrebljavala ih, dok je još kuhala, za tuca¬nje česni bijelog luka i posušenih sjemenki kardamona. Našao je baterijsku svjetiljku, ali bez baterije, i neku napola punu ku¬tiju rođendanskih svjećica. Shoba mu je prošlog svibnja bila pri¬redila rođendansku proslavu. Stotinu i dvadeset osoba natrpalo se u kuću — sve sami prijatelji i prijatelji prijatelja koje sada sustavno izbjegavaju. U kadi su boce bijelog vina bile zataknute u sloj ledenih kocaka. Shoba, koja je bila u petom mjesecu trud¬noće, pila je osvježavajuće piće od limunova soka i džumbira iz čaše za martini. Napravila je tortu s kremom od vanilije i ša-toom. Cijelu je večer, dok su šetali među gostima, držala Shu-kumarove dugačke prste čvrsto isprepletene sa svojima. Od ruj¬na jedini im je gost bila Shobina majka. Nakon Shobina povratka iz bolnice bila je došla iz Arizone i ostala dva mjeseca. Svake je večeri kuhala, sama se vozila u supermarket, prala Shobinu i Shukumarovu odjeću i stavljala je na mjesto. Bila je duboko religiozna. Na noćnom ormariću u gostinskoj sobi pos¬tavila je mali oltar, uokvirenu sliku božice blijedoljubičasta lica i tanjur s nevenovim laticama, i dvaput na dan molila se za zdravu unučad u budućnosti.
Prema Shukumaru odnosila se ljubazno, premda ne prija¬teljski. Njegove je pulovere slagala sa stručnošću koju je bila stekla radeći u jednoj robnoj kući. Prisila mu je otpalo dugme na zimskom kaputu, isplela mu šal od bež i smeđe vune i preda¬la mu ga bez ikakve ceremonije kao da mu je jednostavno ispao a da nije primijetio. Nikad nije razgovarala s njim o Shobi. Samo jedanput, kad je spomenuo djetetovu smrt, digla je pogled sa svog pletiva i rekla: — A ti nisi bio čak ni ovdje. — Bilo mu je čudno što nema nijedne prave svijeće u kući. Shoba se očito nije pripremila za tako običnu nepriliku. Poče se ogledavati za ne¬čim u što bi mogao utaknuti rođendanske svjećice i odluči se za lonac s bršljanom koji je obično stajao na prozorskoj dasci iznad sudopera. No, premda je biljka rasla ravno iz vode, zemlja je bila tako suha da ju je najprije morao natopiti kako bi svjećice mogle ravno stajati. Sklonio je predmete s kuhinjskog stola, hrpu pošte, nepročitane knjige iz knjižnice. Sjećao se njihova prvog jela za ovim stolom, kad su bili toliko uzbuđeni činjeni¬com što su vjenčani, što napokon žive u istoj kući, da su se samo budalasto međusobno dodirivali, željniji da vode ljubav nego da jedu. Postavi sad dvije vezene prostirke na stol, vjenčani dar jednog ujaka iz Lucknowa, te iznese tanjure i čaše za vino koje su obično čuvali za goste. Bršljan stavi u sredinu, bijelo obrub¬ljeno zvjezdasto lišće okruženo sa deset svjećica. Otvori digi¬talni radio sa satom i namjesti ga na stanicu sa jazz glazbom.
— Što li je to? — upita Shoba kad je sišla. Kosa joj je bilo umotana u debeli bijeli ručnik. Ona odmota ručnik i prebaci ga preko naslona od stolca, pustivši kosu, vlažnu i tamnu, da joj sklizne niz leđa. Idući odsutno prema štednjaku, razmrsi prsti¬ma nekoliko pramenova. Bila je obukla svježe hlače od trenir¬ke, majicu s kratkim rukavima i neku staru flanelsku kućnu haljinu. Trbuh joj je opet bio ravan, struk uzak iznad širokih bokova, a pojas kućne haljine svezan u labavi čvor.
Bilo je blizu osam. Shukumar stavi na stol rižu, a leću od si¬noćnje večere gurne u mikrovalnu, odredi vrijeme i pritisne dugme.
   - Pripremio si roganjosh — primijeti Shoba gledajući kroz stakleni poklopac svijetlu pirjanu papriku.
Shukumar izvadi komad janjetine, prihvativši ga sa dva prs¬ta, brzo da se ne opeče. Bočne jedan veći komad velikom žlicom da se uvjeri kako meso lako otpada s kostiju.
— Gotovo je — objavi.
Mikrovalna je upravo bipnula kad je nestalo svjetla, a glaz¬ba utihnula.
   - U pravi čas — reče Shoba.
   - Našao sam samo ove rođendanske svjećice. — On osvi¬jetli bršljan, zadržavši ostatak svjećica i kutiju sa šibicama po¬kraj svog tanjura.
   - Nije važno — reče ona prelazeći prstom po rubu čaše. —Izgleda lijepo. — Usprkos mutnom svjetlu, znao je kako ona sjedi, malo sprijeda na stolcu, gležnjevi prekriženi na najnižojprečki, lijevi lakat na stolu. Tražeći svijeće, Shukumar bijaše na¬
išao na bocu vina u sanduku, za koji je mislio daje prazan. Stis¬nuo je bocu između koljena dok je uvrtao vadičep. U strahu da nešto ne prolije, uzeo je čaše i punio ih gotovo u krilu. Napunili su tanjure, čeprkajući vilicom po riži, i žmirkajući lovili lovoro¬vo lišće i češnjak iz jela. Svakih nekoliko minuta Shukumar je palio nove rođendanske svjećice i zabadao ih u lonac sa zemljom.
   - Kao u Indiji — reče Shoba, motreći ga kako se brine za svoj improvizirani svijećnjak. - Tamo ponekad nema struje po nekoliko sati za redom. Jedanput sam prisustvovala cijeloj ce¬remoniji riže u mraku. Dijete je bez prestanka plakalo. Mora da mu je bilo strašno vruće.

Naše dijete nije nikad zaplakalo, pomisli Shukumar. Naše dijete neće nikada imati
ceremoniju riže,  premda je Shoba bila već sastavila listu uzvanika i donijela odluku kojeg će
od trojicesvoje braće zamoliti da  djetetu dade prvi zalogaj čvrste hrane, u šestom mjesecu,
bude lidječak, u sedmom, bude li djevojčica.
- Je li ti vruće? — upita on i gurne usijani lonac s bršljanom na drugi kraj stola, bliže hrpi knjiga i papira, tako da su se sada još slabije vidjeli. On odjednom osjeti ljutnju što ne može otići gore i sjesti pred kompjutor.
- Nije. A jelo je izvrsno — odvrati ona, kucnuvši vilicom po tanjuru. — Doista. Iznova joj napuni čašu. Ona mu zahvali.
Prije nisu bili takvi. Sad se on mora trsiti da kaže nešto što će joj privući pozornost, nešto što će je natjerati da digne pogled s tanjura ili sa svojih korekturnih otisaka. Na kraju je odustao od pokušaja daje zabavi. Priviknuo se da podnosi šutnju.
Sjećam se da smo kod moje bake, kad bi nestalo struje, svi morali nešto reći — nastavi Shoba. Jedva joj je vidio lice, ali po njezinu glasu osjeti da je stisnula oči kao da želi raspoznati neki udaljeni predmet. To joj je bila navika.
- Na primjer?
          - Ne znam. Neku pjesmicu. Neki vic. Nešto o svijetu. Iz nekog razloga moji su rođaci uvijek očekivali od mene da im spominjem imena svojih prijatelja i prijateljica u Americi. Ne znam zašto im je to bilo toliko važno. Kad sam posljednji put vidjela svoju tetu, upitala me za četiri djevojčice s kojima sam išla u osnovnu školu u Tucsonu. Sad ih se jedva sjećam.
Shukumar nije proveo toliko vremena u Indiji kao Shoba. Njegovi roditelji, koji su se bili nastanili u New Hampshireu, odlazili su u Indiju bez njega. A kad su ga prvi put poveli sa so¬bom, još kao malo dijete, umalo da nije umro od amebne dizenterije. Njegov otac, vrlo nervozan čovjek, bojao se da bi se opet moglo dogoditi nešto slično, pa gaje ostavljao kod tete i tetka u Concordu. Kao tinejdžer radije je preko ljeta odlazio u jedrili-čarski kamp ili prodavao sladoled nego da ide u Calcuttu. Tek kad mu je, na posljednjoj godini koledža, umro otac, zainteresi¬rao se za tu zemlju i počeo proučavati njezinu povijest iz oba¬veznih udžbenika kao za svaki drugi predmet. Sad je mu je bilo žao što i on nema koju priču iz djetinjstva u Indiji.
- Pa, pokušajmo i mi to — odjednom će ona.
- Što?
- Reći nešto jedno drugome u mraku.
- Na primjer? Ja ne znam nikakve viceve.
- Ne, ne viceve. — Ona se zamisli na trenutak. — Kako bi bilo da kažemo jedno drugom ono što nikad prije nismo rekli?
- Igrao sam tu igru u gimnaziji — prisjeti se Shukumar. —Kad bih se napio.
Misliš na onu "Istina ili izazov". Ovo je nešto drugo. No dobro, ja počinjem.
- Ona otpi gutljaj vina. — Kad sam prvi put ostala sama u tvom stanu, zavirila sam u tvoj adresar da vidim jesi li me upisao. Mislim da smo se poznavali tek dva tjedna.
- Gdje sam ja bio?
- Otišao si na telefon u drugu sobu. Zvala te majka, pa sam pretpostavila da će razgovor potrajati. Zanimalo me jesi li me promaknuo s margine svojih novina.
- Jesam li?
- Nisi. Ali nisam digla ruke od tebe. Sad si ti na redu.
Nije se ničega mogao sjetiti, ali Shoba je čekala da i on nešto kaže. Već mjesecima nije bila tako odlučna. Što joj još može reći? Mislio je na njihov prvi sastanak, prije četiri godine, u jed¬noj predavaonici u Cambridgeu, u kojoj je skupina bengalskih pjesnika držala neki recital. Sjedili su jedno pokraj drugoga na sklopivim drvenim stolcima. Shukumaru je ubrzo dosadilo; nije uspijevao odgonetnuti to literarno fraziranje niti se mogao pri¬družiti ostalim slušateljima kad su poslije stanovitih fraza po¬čeli uzdisati i važno kimati glavama. Zavirkujući u novine, koje je presavijene držao u krilu, proučavao je temperature u grado¬vima širom svijeta. Trideset ijedan stupanj jučer u Singaporeu, dvadeset ijedan u Stockholmu. Okrenuvši glavu nalijevo, opa¬zio je kako žena koja sjedi do njega sastavlja popis špecerajske robe na poleđini nekog prospekta i iznenadio se vidjevši kako je lijepa.
- Pa dobro — reče, prisjetivši se. — Kad smo prvi put za¬jedno izašli na večeru u onaj portugalski lokal, zaboravio sam konobaru dati napojnicu. Vratio sam se sutradan ujutro, usta¬novio kako se taj konobar zove i ostavio novac kod poslovođe.
- Prevalio si sav taj put do Somervillea samo zato da kono¬baru ostaviš napojnicu?
- Uzeo sam taksi.
- Kako to da si zaboravio konobaru dati napojnicu?
Rođendanske su svjećice dogorjele, ali jasno je zamislio nje¬zino lice u tami, velike, malo iskošene oči, pune usne boje grož¬đa, još vidljiv ožiljak u obliku zareza na bradi kao posljedica pada s visokog stolca u dobi od dvije godine. Shukumar primi¬jeti kako njezina ljepota, koja ga je nekoć očaravala, svakim danom kao da blijedi. Kozmetička sredstva, koja je nekoć sma¬trao pretjeranima, sad su već bila potrebna, ne da je uljepšaju, nego da je na neki način odrede.
- Pri kraju večere imao sam čudan osjećaj da ću se vjerojat¬no oženiti tobom — reče, priznavši to sebi kao i njoj prvi put.
Sutradan uvečer Shoba se vratila kući ranije nego obično. Od jučerašnje je večere ostalo janjetine, koju je Shukumar pod¬grijao, tako da su mogli jesti već u sedam sati. Tog je dana bio izašao i kroz raskvašeni snijeg otišao u trgovinu iza ugla da kupi paket tankih voštanih svijeća i bateriju za džepnu svjetilj¬ku. Svijeće su već bile na radnoj plohi kuhinjskog ormara, utak¬nute u mjedene svijećnjake u obliku lotosa, ali jeli su pod svjetlom stropne svjetiljke s pobakrenim sjenilom, koja je visila nad stolom.
Kad su povečerali, Shukumar se iznenadi vidjevši daje Sho¬ba stavila svoj tanjur na njegov i oba odnijela do sudopera. Bio je očekivao da će se ona povući u dnevnu sobu, iza barikade od svojih papira.
- Ostavi sad to — reče on i uze joj tanjure iz ruku.
- Nema smisla da to ostavljamo — odvrati ona i izli kap de¬terdženta na spužvu. - Uskoro će osam.
Srce mu se ubrza. Čitav je dan jedva čekao da nestane svje¬tla. Mislio je na ono što je Shoba sinoć bila rekla, ono kako je zavirila u njegov adresar. Lijepo je bilo prisjećati se kakva je bila onda, kako hrabra, ali i nervozna na prvom sastanku, kako puna pouzdanja. Stajali su sad jedno uz drugo kod sudopera, odrazi im ujedinjeni u prozorskom okviru. On osjeti zbunjenost kao i onda kad su prvi put zajedno stajali pred zrcalom. Nije se mogao sjetiti kad su se posljednji put fotografirali. Prestali su odlaziti u društvo, nikamo više ne odlaze zajedno. Na filmu u njegovu fotografskom aparatu još su njezine slike snimljene u vrtu, dok je bila trudna. Pošto su oprali posuđe, ostali su sta¬jati oslonjeni o radnu plohu i bisali ruke, svako s drugog kraja istog ručnika. U osam sati kuća osta u mraku. Shukumar za¬pali stijenj svijeća, zadivljen njihovim dugačkim, mirnim pla¬menovima.
-   Hajde da sjednemo vani — reče Shukumar. — Mislim da je još dovoljno toplo.
Svako uze jednu svijeću i sjednu na stube. Bilo je neobično sjediti tako vani dok su ostaci snijega još na zemlji. Ali večeras su svi izašli iz svojih kuća, zrak je bio dovoljno svjež da ljudi postanu nemirni. Mrežasta vrata otvarala su se i zatvarala. Mala skupina susjeda sa
džepnim svjetiljkama prodefilira mimo.
- Idemo u knjižaru malo prebirati po knjigama — dovikne jedan čovjek srebrnosijede kose. Išao je sa svojom ženom, mršavicom u nekoj vjetrovki, koja je vodila psa na uzici. Bili su to Bradfordovi koji su u rujnu u njihov poštanski ormarić ubacili
kartu s izrazima sućuti. — Čuo sam da oni imaju struju.
   - I bolje im je da imaju — reče Shukumar. — Inače biste morali prebirati po mraku.
Žena se nasmije i uhvati muža pod ruku.-  Idete s nama?
- Ne, hvala — doviknu Shoba i Shukumar zajedno. Shu¬kumar se iznenadi činjenicom da se njegove riječi slažu s njezi¬nima.
Pitao se što će mu Shoba reći u mraku. Kroz glavu su mu već prolazile najmračnije mogućnosti. Da je imala ljubavnika. Da njega više ne poštuje zato što je sa trideset i pet godina još student. Da mu, kao i njezina majka, zamjera stoje onomad ot¬putovao u Baltimore. Vjerovala mu je. Sama gaje nagovorila da otputuje u Baltimore. Sto uopće ne znaju jedno o drugom? On zna da ona u snu čvrsto stišće šake, da joj se tijelo, kad ružno sanja, trza. Zna da slatku dinju voli više od kantalupe. Zna daje po povratku iz bolnice, čim je ušla u kuću, počela skupljati nji¬hove stvari i bacati ih na hrpu u hodniku: knjige s polica, biljke s prozorskih okvira, slike sa zidova, fotografije sa stolova, lonce i tave s kuka nad štednjakom na kojima su visili. Shukumar joj se maknuo s puta i samo promatrao kako sustavno prelazi iz sobe u sobu. Kad se napokon zadovoljila, zastala je nad hrpom koju je napravila i zagledala se u nju, a usne uvukla od takva gađenja daje Shukumar pomislio da će pljunuti. Onda je briznula u plač.
Osjeti kako mu postaje hladno dok tako sjede na stubama. Zaključi kako bi bio red da ona prva progovori.
- Tada, kad nas je posjetila tvoja majka — napokon će ona - kad sam jednu večer rekla da sam dugo morala ostati na poslu, zapravo sam otišla s Gillian na martini.
Promatrao je njezin profil, tanki nos, neznatno muškobanjasti oblik vilice. Dobro se sjećao te večeri. Jeo je s majkom, umoran od vođenja dvaju seminara, jednog za drugim, priželj¬kujući da je bar Shoba tu da kaže pravu stvar, jer on nepresta¬no govori krive. Prošlo je dvanaest godina kako mu je umro otac, pa je majka došla da provede dva tjedna s njim i sa Sho-bom, kako bi zajedno odali poštovanje uspomeni na pokojnog oca. Svake je večeri njegova majka spremala neko od onih jela koja je volio otac, ali bila je previše uzbuđena da bi sama pojela nešto od toga, a kad bi je Shoba pogladila po ruci, oči bi joj se zalile suzama. — To je tako dirljivo — bila mu je tada rekla Shoba. Predočio je sebi Shobu s Gillian u nekom baru sa sofa¬ma od prugastog baršuna, onakav u kakav su obično odlazili poslije kina, kako provjerava je li dobila svoju ekstra maslinu, i kako od Gillian traži cigaretu. Zamislio je kako se žali zbog svekrvina posjeta i kako Gillian suosjeća s njom. Ta je Gillian bila odvezla Shobu u bolnicu.
- Ti si na redu — reče Shoba prekinuvši mu misli.
S kraja ulice čuo je buku bušilice i povike električara. Pogle¬da zatamnjena pročelja kuća preko ulice. U prozorima jedne od njih gorjele su svijeće. Usprkos toplini, iz dimnjaka se dizao dim.
- Varao sam na ispitu iz orijentalistike u koledžu — reče on. — Bio je to moj posljednji semestar, a ispit jedan od posljed¬njih. Nekoliko mjeseci prije toga umro mije otac. Vidio sam is¬pitni formular kolege koji je sjedio do mene. Bio je to neki Ame¬rikanac, neki manijak. Ne sjećam se više je li stih koji smo morali prepoznati bio ili nije bio primjer ghazala. Pogledao sam njegov odgovor i prepisao ga.
Bilo je to prije više od petnaest godina. Sad, kad joj je to re¬kao, osjeti olakšanje.
Ona se okrene prema njemu, ne gledajući mu u lice, nego u cipele — stare mokasine koje je nosio kao da su papuče, koža sa stražnje strane bila je posve izravnana. Pitao se nije li mu to što joj je upravo ispričao zamjerila. No, ona ga uhvati za ruku i stisne je. — Ne moraš mi reći zašto si to učinio.
Sjedili su zajedno sve do deset sati, kad je opet došlo svjetlo. Čuli su kako neki ljudi na verandi kuće preko ulice zapljeskaše. Televizori se upališe. Bradfordovi se polako vraćahu ulicom, je¬dući sladoled iz tuljaca i mašući im. Shoba i Shukumar im odmahnuše. Onda su ustali, njegova ruka u njezinoj, i ušli u kuću.
Nekako, a da nisu izrekli ni riječ o tomu, pretvorilo se upra¬vo u to. U razmjenu priznanja — bezazleni postupci kojima su povrijedili ili razočarali jedno drugo i sami sebe. Sutradan je Shukumar satima smišljao što će joj reći. Nije se mogao odlučiti između priznanja kako je jedanput istrgao sliku neke žene iz jednoga od modnih magazina, na koji je bila pretplaćena, i kako ju je cijeli tjedan nosio u svojim knjigama, ili da joj kaže kako zapravo nije izgubio džemper, koji mu je kupila za trogodišnjicu braka, nego da ga je vratio i za dobiveni se novac sam samcat usred bijela dana napio u jednom hotelskom baru. Za njiho¬vu prvu godišnjicu Shoba je samo za njega bila priredila večeru od deset "gangova". Džemper ga je deprimirao. — Žena mije poklonila džemper za našu godišnjicu — žalio se barmenu, gla¬ve otežale od konjaka. — A što ste očekivali? — odvratio mu je barmen. — Pa u braku ste.

Što se tiče one slike, više uopće nije znao zašto ju je istrgnuo. Žena nije bila tako lijepa kao Shoba. Na sebi je imala bi jelu haljinu sa šljokicama, lice joj je bilo mrzovoljno i mršavo, a noge tanke, muškaračke. Gola ramena bila su uzdignuta, stis¬nute šake uperene prema glavi, kao da namjerava samu sebe lupiti po ušima. Bila je to reklama za čarape. Shoba je u to vri¬jeme bila u drugom stanju, trbuh joj se odjednom toliko pove¬ćao daje Shukumar više nije poželio dodirnuti. Prvi put vidio je tu sliku dok je ležao pokraj nje i promatrao je kako čita. Kad je poslije opazio taj magazin na hrpi starih novina, potražio je tu stranicu i istrgnuoje sto je pažljivije mogao. Tjedan dana otpri¬like dopuštao je sebi da svakodnevno baci pogled na nju. Osjetio bi neku snažnu žudnju za tom ženom, ali žudnju koja se nakon nekoliko trenutaka pretvorila u gađenje. To je bilo najbliže ne¬vjeri do koje je ikada došao. Treće večeri ispričao je Shobi o džemperu, četvrte o slici. Šutjela je dok je govorio, nije mu pri¬govorila niti išta predbacila. Jednostavno je slušala, a onda ga uhvatila za ruku i čvrsto je stisnula, kao što je jednom već bila učinila. Treće večeri ona je njemu ispričala kako ga je jednom poslije nekog predavanja, kojem su oboje prisustvovali, pustila da razgovara s voditeljem njegove katedre a da mu nije rekla da na bradi ima komadić paštete. Iz nekog se razloga ljutila na njega i zato mu je dopustila da govori i govori o produženju svoje stipendije za znanstveni rad, a da nije u znak upozorenja makar stavila prst na svoju bradu. Četvrte je večeri rekla kako joj se nikada nije svidjela ona jedina pjesma koju je ikada obja¬vio u svom životu, i to u nekom književnom časopisu u Utahu. Napisao ju je pošto je upoznao Shobu. Još je dodala da je tu pjesmu smatrala sentimentalnom.

Nešto se dogodilo kad je kuća ostala u mraku. Opet su mogli razgovarati jedno s drugim. Trećeg dana poslije večere sjedili su zajedno na sofi. Čim je nestalo svjetla počeo ju je nespretno ljubiti po čelu i licu. Premda je bio mrak zatvorio je oči i znao da ih je zatvorila i ona. Četvrte večeri oprezno su se penjali stu¬bama do spavaće sobe, zajednički opipavši nogom posljednju stepenicu prije odmorišta, i vodili ljubav s očajem koji su već bili zaboravili. Plakala je bez glasa, šaputala njegovo ime i prs¬tom prelazila u mraku lukom njegovih obrva. Dok ju je ljubio, već se pitao što će joj sutradan uvečer reći i što će ona reći nje¬mu, uzbuđivala ga je pomisao na to. — Drži me — rekao je — drži me u svom naručju. — Kad je u prizemlju opet zasjalo svje¬tlo, oboje su već spavali.
Ujutro prije pete večeri Shukumar nađe u poštanskom or¬mariću novu obavijest električne centrale. Javljali su im da je popravak obavljen prije plana. Bio je razočaran. Namjeravao je za Shobu pripremiti škampe u kokosovu mlijeku, ali kad je do¬šao u trgovinu, više mu nije bilo do kuhanja. Nije isto, mislio je, kad znaš da svjetla neće nestati. U trgovini škampi su izgledali sivi i sitni. Limenka s kokosovim mlijekom bila je prašna i pre¬skupa. Ipak je kupio jedno i drugo, k tomu još svijeću od pčeli¬njeg voska i dvije boce vina.
Došla je kući u sedam i trideset.
- Mislim daje time našoj igri došao kraj — rekao je vidjevši je kako čita obavijest.
Pogledala ga je.
   -Svejedno možeš zapaliti svijeće ako želiš.
Te večeri nije bila u gimnastičkoj dvorani. Ispod kišnog ogr¬tača nosila je kostim i nedugo prije osvježila je šminku.
Kad je pošla gore da se presvuče, Shukumar natoči sebi malo vina i stavi ploču, album Theloniusa Monka, za koji je znao da ga ona rado sluša.
Kad je sišla, zajedno su večerali. Nije mu zahvalila niti ga pohvalila. Jednostavno su jeli u mračnoj sobi pri žaru svijeće od pčelinjeg voska. Bili su prebrodili teško doba. Sad su pojeli škampe. Popili prvu boca vina i otvorili drugu. Sjedili su zajed¬no sve dok svijeća nije gotovo dogorjela. Pomaknula se na stol¬cu, i Shukumar pomisli da se sprema nešto reći. Umjesto toga ona puhne u svijeću, ugasi je, digne se, upali svjetlo i opet sjedne.
- Ne bismo li radije ostali bez svjetla? — upita Shukumar.
Ona odmakne tanjur i sklopi ruke na stolu.
— Želim da mi vidiš lice dok ti to govorim — reče nježno.
Srce mu snažnije zakuca. Onoga dana kad mu je rekla daje trudna, upotrijebila je iste te riječi. Izgovorila ih je isto tako nježno, isključivši televizor na kojem je gledao košarku. Tada nije bio pripremljen. Sada jest.
Samo što on ne želi da ona opet ostane trudna. Ne želi se pretvarati da je sretan.
- Već neko vrijeme tražim stan, i našla sam ga — reče ona suzivši oči i uprijevši ih u nešto, kako se činilo, iza njegova lije¬vog ramena. Nije to ničija krivnja, nastavila je. Mnogo su toga preturili. Potrebno joj je da neko vrijeme bude sama. Uštedjela je dovoljno za kauciju. Stanje na Beacon Hillu, tako da će moći pješke odlaziti na posao. Večeras je, prije nego što se vratila kući, potpisala ugovor o najmu.
Nije ga gledala, ali on je zurio u nju. Bilo je očito daje uvjež¬bala taj tekst. Sve to vrijeme tražila je stan, provjeravala tlak vode, ispitivala posrednika za prodaju nekretnina jesu li grija¬nje i topla voda uključeni u najam. Shukumaru se smučilo kad je shvatio da je tih nekoliko proteklih večeri provela priprema¬jući se za život bez njega. Iako mu je odlanulo, osjeti mučninu. To mu je zapravo pokušavala reći tih proteklih četiriju večeri. To je bio smisao njezine igre.
Sad je bio red na njemu da progovori. Ima nešto na što se bio zakleo da joj nikada neće reći, i posljednjih je šest mjeseci zdušno nastojao da to sebi izbije iz glave. Prije ultrazvučnog pregleda bila je zamolila liječnika da joj ne kaže spol njihova djeteta, i Shukumar se složio s tim. Htjela je da to bude iznena¬đenje.
Poslije, ono nekoliko puta kad su razgovarali o tome, rekla je kako je bar pošteđena tog saznanja. Na neki se način gotovo ponosila tom odlukom, koja joj je omogućila da u toj tajni po¬traži bijeg. Znao je kako ona pretpostavlja da je to tajna i za njega. Stigao je prekasno iz Baltimorea — kad je sve već bilo gotovo i ona ležala na bolničkom krevetu. Ali nije bilo tako. Sti¬gao je dovoljno rano da vidi njihovo novorođenče i da ga prije kremiranja drži u naručju. Kad mu je liječnik bio to predložio, u prvi je mah ustuknuo, ali liječnik je rekao da će mu to što drži dijete pomoći da lakše prevlada bol. Shoba je spavala. Dijete je bilo oprano, a njegovi gomoljasti očni kapci čvrsto zatvoreni za svijet.
- Naše je dijete bio dječak — reče on. — Koža mu je bila više crvena nego smeđa. Imao je crnu kosu. Težio je gotovo pet funti. Prsti su mu bili čvrsto stisnuti u šaku kao što su i tvoji kad spavaš.
Sad ga je pogledala, lica iskrivljena od boli. Varao je na is¬pitu u koledžu, istrgnuo sliku neke žene iz magazina, vratio je džemper i napio se usred bijela dana. To joj je ispričao. Svog je sina, koji je upoznao svijet samo unutar nje, držao u naručju u zamračenoj sobi u nekom nepoznatom bolničkom krilu. Držao ga dok nije pokucala bolničarka i odnijela ga, a on je tog dana samom sebi obećao da to nikada neće reći Shobi, jer ju je tada još volio, a to je bila jedina stvar u njezinu životu za koju je htjela da bude iznenađenje.
Shukumar ustane i stavi svoj tanjur na njezin. Odnese ta¬njure do sudopera, ali umjesto da pusti vodu, pogleda kroz pro¬zor. Vani je večer još bila topla, i Bradfordovi su šetali držeći se za ruke. Dok ih je gledao, soba se zamrači, i on se naglo okrene. Shoba je ugasila svjetlo .Vratila se za stol i sjela. Trenutak ka¬snije pridruži joj se Shukumar. Zajedno su plakali zbog onoga što sada znaju.

Kad je gospodin Pirzada dolazio na večeru

U jesen 1971. godine jedan je čovjek dolazio u našu kuću sa slatkišima u džepu i pun nade da će doznati nešto o životu ili smrti svoje obitelji. Zvao se gospodin Pirzada i potjecao je iz Dacce, sada glavnog grada Bangladeša, ali onda dijela Pakista¬na. Te je godine u Pakistanu bjesnio građanski rat. Istočni dio, u kojem se nalazila Dacca, borio se za autonomiju od vladajućeg režima na zapadu. U ožujku pakistanska je vojska izvršila inva¬ziju na Daccu, podmećući požare i obasipljući je granatama. Učitelje su izvlačili na ulicu i strijeljali, žene su odvlačili u ka¬sarne i silovali. Koncem ljeta bilo je govora o tri stotine tisuća poginulih. Gospodin Pirzada posjedovao je u Dacci dvokatnicu, docenturu iz botanike na sveučilištu, ženu, s kojom je bio u braku već dvadeset godina, i sedam kćeri u dobi od šest do še¬snaest godina, a svima su imena počinjala na A. — To je bila želja njihove majke — objasnio je jednoga dana izvadivši iz lis¬nice crnobijelu fotografiju sedam djevojaka na pikniku, s plete¬nicama svezanih trakama, kako prekriženih nogu sjede u jed¬nom redu i s bananina lista jedu pileći curry. — Kako da ih razlikujem? Avesha, Amira, Amina, Aziza... nije lako, vidite.
Svakog tjedna gospodin Pirzada pisao je svojoj ženi i slao sveske sa stripovima svakoj od svojih sedam kćeri, ali poštan¬ska služba, kao uglavnom i sve drugo u Dacci, prestala je funk¬cionirati, i sada već više od šest mjeseci nije čuo ni glasa od njih. Gospodin Pirzada bio je već godinu dana u Americi, jer mu je pakistanska vlada bila odobrila stipendiju da proučava krošnje stabala Nove Engleske. Tijekom proljeća i ljeta skupio je mate¬rijale u Vermontu i Maineu, a u jesen je prešao na sveučilište sjeverno od Bostona, gdje smo mi živjeli, da napiše knjigu o re¬zultatima svog proučavanja. Stipendija je bila veliko priznanje, ali pretvorena u dolare nije bila baš preobilna. Kao rezultat toga, gospodin Pirzada živio je u jednoj sobi u Domu za post-diplomce, u kojoj nije imao ni pošten štednjak niti vlastiti tele¬vizor. I tako je došao u našu kuću da s nama večera i gleda ve¬černje novosti.
Isprva nisam ništa znala o razlogu njegovih posjeta. Bilo mi je deset godina i nisam bila iznenađena što moji roditelji, koji potječu iz Indije i imaju mnogo indijskih znanaca na Sveučili¬štu, pozivaju gospodina Pirzadu da podijeli s nama jelo. Kam-pus je bio malen, s Uskim puteljcima od cigle i bijelim zgradama sa stupovima, koje su se nalazile na rubovima, kako se činilo, još manjega grada. Supermarket nije držao ulje od gorušice, liječnici nisu odlazili u kućne posjete, susjedi nisu nikada svra¬ćali bez poziva, i moji su se roditelji svako malo tužili na to. U potrazi za zemljacima običavali su na početku svakog novog semestra prstom prelaziti po stupcima Sveučilišnog adresara, zaokružujući prezimena bliska njihovu dijelu svijeta. Na taj su način otkrili gospodina Pirzadu, telefonirali mu i pozvali ga k sebi.
Ne sjećam se njegova prvog posjeta, ni drugog, ni trećeg, no koncem rujna bila sam se ipak već toliko navikla na njegovu prisutnost u našoj dnevnoj sobi da sam jedne večeri, dok sam spuštala kockice leda u posudu s vodom, zamolila majku da mi iz kredenca, do kojeg se ja nisam mogla popeti, dohvati četvrtu čašu. Stajala je kod štednjaka i pazila na tavu na kojoj je pržila špinat s rotkvama i nije me čula zbog usisivača pare i oštrog struganja svoje lopatice. Okrenula sam se ocu koji se bio naslo¬nio na hladnjak i s udubljena dlana jeo zasoljene oraščiće.
- Što je Lilia
- Trebam čašu za Indijca.
- Gospodin Pirzada ne dolazi večeras. Osim toga, gospodin Pirzada nije više Indijac – objavi moj otac  odstanjujući sol od oraščića  sa svoje njegovane crne brade. I to još od Podjele. Naša je zemlja podijeljena 1947. godine.
Kad sam rekla da sam mislila kako je to zapravo datum indijske nezavisnosti od Velike Britanije, moj otac odgovori: I to. U jednom smo trenutku bili slobodni, a onda prerezani objasni on, ucrtavši prstom jedan X na radnoj plohi — kao pita. Hindusi ovamo, Muslimani onamo. Dacca više ne pripada nama. — Rekao mi je još da su za vrijeme Podjele Hindusi i Muslimani jedni drugima palili kuće. Za mnoge je i sama pomi¬sao da jedu u društvu onih drugih još uvijek nezamisliva.
Za mene sve to nije imalo nikakva smisla. Gospodin Pirzada i moji roditelji govorili su istim jezikom, smijali se istim šalama, izgledali manje-više jednako. Uz obroke jeli su ukiseljene man-goe i svaku večer prstima uzimali rižu. Kao i moji roditelji, go¬spodin Pirzada izuvao je cipele prije nego što bi ušao u sobu, poslije jela žvakao je anisove sjemenke za bolju probavu, nije pio alkohol, a za desert umakao je kekse u nekoliko šalica čaja za redom. Usprkos tome, moj mi je otac na svaki način želio objasniti razliku i zato me odveo do zemljopisne karte svijeta, ljepljivom trakom pričvršćene na zid iznad njegova pisaćeg stola. Činilo se da se boji kako bi se gospodin Pirzada mogao uvrijedi¬ti ako mu se slučajno obratim kao Indijcu, premda zapravo ne mogu zamisliti da bi se gospodin Pirzada zbog ičega mogao oz¬biljno uvrijediti. — Gospodin Pirzada je doduše Bengalac, ali i Musliman — poučio me otac. — Zato on živi u Istočnom Paki¬stanu, a ne u Indiji. — Nato poče polako prelaziti prstom preko Atlantika, kroz Europu, Mediteran, Srednji istok sve do gole¬mog narančastog dijamanta, za koji mi je majka jednom bila rekla da sliči ženi u sariju s ispruženom lijevom rukom. Poje¬dini su gradovi bili zaokruženi i crtama međusobno povezani da obilježe putovanja mojih roditelja, a mjesto njihova rođenja, Calcutta, označeno je srebrnom zvjezdicom. Ja sam bila ondje samo jedanput, i ne sjećam se tog putovanja. — Kao što vidiš, Lilia, to je druga zemlja, drukčije je boje — rekao mije otac. Pa¬kistan je bio žut, a ne narančast. Primijetila sam da se sastoji od dva zasebna dijela, jedan mnogo veći od drugoga, međusob¬no odijeljena prostranstvom indijskog teritorija. Bilo je to kao da Kalifornija i Connecticut tvore zasebnu naciju, neovisno o Sjedinjenim Državama.
Otac me lupne člancima prstiju po glavi. — Svjesna si, pret¬postavljam, trenutačnog stanja i znaš da se Istočni Pakistan bori za svoju nezavisnost?
Kimnula sam, ali nisam znala.
Vratili smo se u kuhinju u kojoj je majka upravo praznila lonac s kuhanom rižom u cjedilo. Otac je otvorio limenku koja je stajala na stolu i, posluživši se s još nekoliko oraščića, oštro me pogledao preko okvira svojih naočala.
- Sto vas zapravo uče u školi? Učite li vi povijest? Zem¬ljopis?
Lilia mora mnogo učiti u školi — reče moja majka. —Sada živimo ovdje, ona je rođena ovdje. — Činilo se da se istin¬ski ponosi tom činjenicom, kao da je to odraz mog karaktera.
Što se nje tiče, znala sam da nimalo ne sumnja kako mi je osi¬guran lak i bezbrižan život, solidno obrazovanje i kako su mi sve mogućnosti otvorene. Nikada neću morati jesti racioniranu hranu, nikad se pridržavati redarstvenog sata, nikad s vrha svog
krova gledati ulične sukobe, nikad skrivati susjede u spremnike   za vodu, da ih spasim od strijeljanja, kao što su morali ona i moj otac. — Zamisli da smo se morali boriti daje smjestimo u neku pristojnu školu. Zamisli da mora, kad nestane struje, čitati pri
svjetlu petrolejke. Zamisli taj pritisak, instruktore, neprestano   ispitivanje. — Prošla je rukom kroz kosu, ošišanu na prikladnu dužinu za njezin honorarni posao bankovne blagajnice.
—  Kako uopće možeš očekivati da ona zna nešto o Podjeli. Ostavi te oraščiće.
—   Ali što uči o svijetu? — Otac je zveckao limenkom s oraš¬čićima koju je držao u ruci.  Što uči?
Učili smo američku povijest, dakako, i američki zemljopis. Te godine, kao i svake, čini se, počeli smo s ratom za nezavi¬snost. Vozili su nas školskim autobusima na izlete, prilikom kojih smo posjetili Plvmouth Rock, hodali Stazom slobode i po¬peli se na vrh Bunker Hill Monumenta. Pravili smo diorame od obojenog papira, prikazujući Georgea Washingtona kako pre¬lazi uzburkane vode rijeke Delaware, i izrađivali smo lutke kralja Georgea, odjevenog u tijesne bijele hlače s crnom vrpcom u kosi. Prilikom testova dobili smo prazne zemljopisne karte u koje smo morali unositi imena, datume i glavne gradove svih trinaest kolonija. To sam mogla izvesti i zatvorenih očiju.
Sutradan uvečer pojavio se gospodin Pirzada, kao i obično, u šest sati. Premda više nisu bili stranci, moj otac i on zadržali su staru naviku da se rukuju.
- Uđite, gospodine. Lilia, kaput gospodina Pirzade, molim.

Ušao je u predsoblje, besprijekorno odjeven, sa šalom oko vrata i svilenom kravatom. Svake se večeri pojavljivao u šljiva-stoplavom, maslinastozelenom ili čokoladnosmeđem kompletu. Bio je zbijen muškarac i, premda su mu stopala neprestano bila okrenuta prema van, a trbuh pomalo ispupčen, uspio je zadr¬žati vojnički stav kao da održava ravnotežu noseći dva podjed¬nako teška kovčega, u svakoj ruci po jedan. Uši su mu bile za-ogrnute čupercima prosijede kose kao da ga na taj način štite od neugodne buke života. Oči, kamforaste boje, bile su mu za¬sjenjene gustim trepavicama, bogati brkovi veselo zasukani, a u samom središtu lijevog obraza imao je pjegu u obliku stlačene grožđice. Na glavi je nosio ukosnicama pričvršćen fes od crnog perzijanera, bez kojeg ga nikad nisam ni vidjela. Moj mu je otac uvijek predlagao da autom dođe po njega, ali gospodin Pirzada bi radije prošetao od svog Doma do nas i usput proučavao drve¬će i grmlje. Kad bi nakon dvadesetak minuta hoda napokon sti¬gao, članci bi mu na prstima od oštrog jesenskog zraka bili ru¬žičasti.

Još jedna izbjeglica na indijskom teritoriju, na žalost.
—  Prema posljednjoj procjeni ima ih oko devet milijuna —rekao je moj otac.

Gospodin Pirzada pruži mi svoj kaput, jer moja je dužnost bila da ga objesim na stalak za garderobu podno stuba. Kaput je bio od sivoplavog sitno kariranog sukna s prugastom podsta¬vom i s rožnatom dugmadi; u tkanju mu se osjećao blag miris limuna. S unutrašnje strane nije bilo nikakve prepoznatljive etikete, samo rukom prišivena oznaka "Z. Saveed Suitors", iz¬vezena u kurzivu blistavom crnom niti. Ponekad bi mu u džepu bio zataknut list breze ili javora.
Gospodin Pirzada razveže cipele i uredno ih posloži na do¬nju prečku; kod prstiju i peta bila se uhvatila neka zlaćana pre¬vlaka, rezultat šetnje našom vlažnom, neizgrabljanom tratinom. Oslobođen svojih kićenih odjevnih predmeta, lagano mi dodirne vrat svojim kratkim, nemirnim prstima, onako kao što bi čo¬vjek iskušao čvrstoću zida prije negoli zabije čavao u nj. Onda pođe za mojim ocem u dnevnu sobu, u kojoj je televizor već bio uključen na lokalne vijesti. Čim su sjeli, pojavi se iz kuhinje moja majka, noseći pladanj s rolicama od isjeckanog mesa s lju¬tim korijanderom, i gospodin Pirzada odmah strpa jednu u usta.
- Možemo se samo nadati — reče, posegnuvši za drugom da su izbjeglice iz Dacce isto tako dobro hranjene. A kad smo kod toga... — Posegne u džep sakoa i pruži mi malo plastično jaje ispunjeno cimtovom srčikom. — Za vladaricu kuće — reče s gotovo neprimjetnim naklonom, stopala okrenutih prema van.
   - Ma doista, gospodine Pirzada — usprotivi se moja majka.- Svaku večer tako. Kvarite je.
- Ja kvarim samo djecu koja se ne mogu pokvariti.
Bio je to težak trenutak za mene, trenutak koji sam uvijek očekivala, podjednako sa strahom kao i s veseljem. Bila sam us¬hićena pomalo bucmastom elegancijom gospodina Pirzade i s ponešto teatralnim iskazivanjem njegove pažnje, ali i uznemi¬rena izvanrednom neusiljenošću njegovih gesta zbog kojih bih se, bar nakratko, osjetila strankinjom u vlastitu domu. Pretvo¬rilo se to u naš ritual, i nekoliko tjedana, prije nego što smo se počeli osjećati lagodnije, bio je to jedini trenutak kad mi se iz¬ravno obraćao. Nisam znala kako da uzvratim, što da kažem, nisam pokazala nikakvu reakciju na postojan dotok hrskavih bombona ispunjenih medom, želea od malina, kiselih dropsa. Nisam mu mogla čak ni zahvaliti, jer kad sam to jedanput uči¬nila za posebno krasan lilihip pd paprene metvice, umotan u blistavu foliju, upitao je:
- Što je to zapravo hvala? Gospođa u banci zahvaljuje mi, blagajnica u trgovini zahvaljuje mi, bibliotekar mi zahvaljuje kad mu sa zakašnjenjem vratim knjigu, telefonistica na cen¬trali zahvaljuje mi dok me pokušava povezati s Daccom, ali ne uspijeva. Budu li me pokapali u ovoj zemlji, zacijelo će mi za¬hvaliti i na pokopu.
Činilo mi se neprikladnim da slatkiše, koje mi je gospodin Pirzada redovito poklanjao, jednostavno pojedem. Čeznula sam za tim svakovečernjim blagom kao da se radi o dragulju ili ko¬vanom novčiću iz nekog nestalog kraljevstva i stavljala sam ga u kutijicu za suvenire, izrađenu od izrezbarene sandalovine, u koju je, davno u Indiji, majka mog oca stavljala usitnjene areka oraščiće kojima se sladila poslije jutarnje kupke. Bila mije to je¬dina uspomena na baku, koju nikad nisam upoznala, i sve do dolaska gospodina Pirzade u naš život nisam našla ništa što bih stavljala u tu kutijicu. Ali sada sam gotovo svakodnevno, prije nego što bih oprala zube i pripremila odjeću za školu sutradan, otvarala poklopac na njoj i pojela jedan od njegovih darova.
Te večeri, kao i sve ostale, nismo jeli za stolom u blagovao¬nici, jer odatle nismo imali neometan pogled na televizor. Umje¬sto toga, stisnuli smo se oko stolića za kavu, ništa ne govoreći i držeći tanjure na koljenima. Majka bi iz kuhinje donosila jedno jelo za drugim: leću s prženim lukom, zelene mahune s kokoso¬vim orahom, ribu s grožđicama kuhanu u umaku od jogurta. Ja sam je slijedila s čašama za vodu, s tanjurom limuna u kriška¬ma i crvenim feferonima, koje smo po nekoliko funti mjesečno kupovali u Chinatownu i stavljali u hladnjak, a koje su moj otac i gospodin Pirzada voljeli rastvarati i drobiti u jelo.
Prije jela gospodin Pirzada uvijek je učinio nešto neobično. Izvadio bi iz džepića na prsluku običan srebrni sat bez lanca, kratko ga držao najednom od svojih začuperenih ušiju i navio ga sa tri brza okreta palcem i kažiprstom. Za razliku od sata koji nosi oko zglavka, objasnio mi je, ovaj džepni sat namješten je na lokalno vrijeme u Dacci, jedanaest sati unaprijed. Za vrije¬me jela sat je mirovao na njegovu složenom papirnom ubrusu na stoliću. Nisam primijetila da je ikad pogledao koliko je sati na njemu.
Otkako sam saznala da gospodin Pirzada nije Indijac, počela sam ga promatrati s posebnim zanimanjem, trseći se da usta¬novim po čemu se razlikuje od nas. Zaključih da je džepni sat jedna od tih stvari. Kad sam vidjela kako gaje te večeri navio i namjestio na stoliću, obuzela me neka tjeskoba; shvatila sam da se život živi najprije u Dacci. Zamislila sam kako se kćeri gospodina Pirzade bude iz sna, ustaju, vežu vrpce u kosi, oče¬kuju doručak i pripremaju se za školu. Naši vlastiti obroci, naše kretanje i naši poslovi samo su odraz onoga što se ondje već do¬godilo, tromi duh svijeta kojem gospodin Pirzada doista pripada.
U šest i trideset, kada bi počele nacionalne vijesti, moj bi otac ustao, pojačao ton i prilagodio antene. Ja bih se obično po¬zabavila nekom knjigom, ali te je večeri otac htio da gledam za¬jedno s njima. Na ekranu sam vidjela tenkove kako gmižu praš-nim ulicama, srušene zgrade i šume s nepoznatim raslinjem u koje su se sklonile izbjeglice iz Istočnog Pakistana, potraživši sigurnost na indijskom teritoriju. Vidjela sam čamce s jedrima nalik na lepeze kako plove širokim rijekama boje kave, barika¬de oko nekog sveučilišta, zgrade novinskih izdavačkih kuća spa¬ljene do temelja. Okrenula sam se da pogledam gospodina Pir¬zadu; prizori su u minijaturi prohujali preko njegovih zjenica. Promatrao je sve to s nekim nepokolebljivim izrazom na licu, smiren ali budan, kao da prima upute kako da stigne do neko¬ga nepoznatog cilja.
Za vrijeme reklama moja je majka otišla u kuhinju da done¬se još riže, dok su moj otac i gospodin Pirzada kritizirali politi¬ku stanovitog generala po imenu Yahyak Khan. Raspravljali su o spletkama, o kojima ja ništa nisam znala, o katastrofi, koju nisam shvaćala. — Pogledaj što djeca tvojih godina moraju ra¬diti da bi preživjela — rekao mi je otac i stavio mi još komad ribe na tanjur. Ali više nisam mogla jesti. Mogla sam samo još kradomice pogledavati gospodina Pirzadu, koji je sjedio do mene u svom maslinastozelenom sakou, mirno dubeći rupu u svojoj riži da napravi mjesta za sljedeću porciju leće. Nisam tako za¬mišljala čovjeka opterećena tolikim brigama. Pitala sam se nije li razlog stoje uvijek tako dobro odjeven upravo u tomu da bude spreman dostojanstveno podnijeti ma kakve ga vijesti pogodile ili možda čak i to da u svako doba bude spreman prisustvovati nečijem pogrebu. Pitala sam se također što bi se dogodilo kad bi se odjednom svih sedam kćeri gospodina Pirzade pojavile na te¬leviziji, mašući mu i šaljući poljupce s nekog balkona. Zamislila sam kakvo bi to olakšanje bilo za njega. Ali to se nikad nije do¬godilo.
Kad sam te večeri plastično jaje ispunjeno cimtovom srčikom stavila u kutijicu pokraj svog kreveta, izostalo je ono sve¬čano zadovoljstvo koje bih inače uvijek osjetila. Nastojala sam ne misliti na gospodina Pirzadu, koji je na neki način povezan s buntovnim, uzavrelim svijetom što smo ga prije nekoliko sati gledali u našoj svijetloj, sagovima pokrivenoj dnevnoj sobi. Ipak još neko vrijeme nisam mogla ni o čem drugom misliti. Želudac mi se grčio od bojazni nisu li upravo sada njegova žena i sedam njegovih kćeri među onom lelujavom bučnom masom koja se bila svako malo nakratko pojavljivala na televizijskom ekranu. U nastojanju da se oslobodim te slike, ogledah se po sobi, na krevet sa žutim baldahinom i tome pripadajućim naboranim zastorima, na uokvirene razredne fotografije po zidovima od bi¬jelih i ljubičastih tapeta, na olovkom ucrtane znakove pokraj vrata ugrađenog ormara, gdje je moj otac svakog mog rođenda¬na bilježio koliko sam narasla. Ali što sam zdušnije nastojala da se rastresem, to sam sve više uvjeravala samu sebe da je po svoj prilici obitelj gospodina Pirzade već mrtva. Na kraju sam izvadila iz kutijice komadić bijele čokolade, odmotala ga i uči¬nila nešto što dotad još nikad nisam učinila. Stavila sam čoko¬ladu u usta, ostavila je da se topi do posljednjeg pogodnog tre¬nutka, a onda sam je polako progutala, moleći se pritom da je obitelj gospodina Pirzade živa i zdrava. Nikad prije nisam mo¬lila ni za što, nikad me nitko nije tome učio, niti mi rekao što da radim, pa ipak sam sada, s obzirom na situaciju, zaključila da baš to moram učiniti. A kad sam te večeri otišla u kupaonicu, samo sam tobože oprala zube, jer sam se bojala da bih inače usput isprala i svoju molitvu. Smočila sam keficu sa zubnom pastom, da izbjegnem eventualna roditeljska pitanja, i usnula s okusom šećera na jeziku.

U školi nitko nije govorio o ratu koji je u mojoj dnevnoj sobi tako gorljivo praćen. Mi smo se i nadalje bavili proučavanjem Američke revolucije, slušali o nepravdi oporezivanja bez zastu¬panja i napamet učili odlomke iz Deklaracije o nezavisnosti. Za vrijeme odmora dječaci bi se podijelili u dvije grupe, divlje lo¬veći jedni druge oko ljuljački i klackalica, britanski vojnici protiv kolonista. U razredu naša nam je učiteljica, gospođa Kenyon, često na zemljopisnoj karti, koja bi se kao kakvo filmsko platno spustila s vrha školske ploče, ucrtavala rutu Mayflowera ili nam pokazivala lokaciju Zvona slobode. Svakog tjedna po dvoje iz našeg razreda morali su podnijeti referat o pojedinom dijelu Revolucije, i tako smo jednoga dana moja prijateljica Dora i ja poslane u školsku knjižnicu da naučimo nešto o pre¬daji u Yorktownu. Gospođa Kenvon dala nam je ceduljicu s na¬slovima triju knjiga koje neka potražimo u katalogu. Našle smo ih smjesta, sjele za nizak okrugao stol da čitamo i pravimo bi¬lješke. Alija se nisam mogla sabrati. Vratila sam se do police od svijetlog drva, do dijela na kojem sam bila primijetila oznaku "Azija". Tu su bile knjige o Kini, Indiji, Indoneziji, Koreji. Na¬pokon sam našla i knjigu s naslovom Pakistan — zemlja i nje¬zin narod. Sjela sam na klupicu i otvorila knjigu. Laminirani mije omot zapucketao u rukama. Počeh okretati stranice pune fotografija rijeka, rižinih polja i ljudi u vojničkim uniformama. Jedno je poglavlje bilo o Dacci; pročitah nešto o tamošnjim obo¬rinama i proizvodnji jute. Upravo sam počela proučavati grafi¬kon stanovništva kad se u prolazu između polica pojavi Dora.
—   Sto radiš tu straga? Gospođa Kenvon je u knjižnici. Došla je provjeriti što radimo.
Sklopila sam knjigu, preglasno. Pojavila se gospođa Kenvon, i odjednom miris parfema ispuni uski prolaz. Ona prihvati knji¬gu za gornji rub hrpta i podigne je kao da se radi o vlasi koja mi se prilijepila za džemper. Pogleda korice, pa mene.
—    Ima li ova knjigu neku vezu s tvojim referatom, Lilia?
—    Nema, gospođo Kenvon.
— Onda ne vidim razloga da je čitaš — reče i stavi je natrag
u uski razmak između knjiga na polici. — Ti vidiš?

Kako su prolazili tjedni tako smo u vijestima sve rjeđe vi¬djeli neki snimljeni materijal o Dacci. Puštali bi ga poslije prvog bloka reklama, ponekad i iza drugog. Tekst je bio cenzuriran, prerađen, ograničen, kraćen. Nekih dana, zapravo mnogih, po¬slije kratkog pregleda o općoj situaciji, javljano je o novim smak¬nućima pjesnika, novim selima spaljenih do temelja. Usprkos svemu, moji su roditelji, zajedno s gospodinom Pirzadom, iz ve¬čeri u večer uživali u dugom dokonom jelu. Nakon što bi isklju¬čili televizor, a posuđe bilo oprano i obrisano, šalili su se, pričali o svemu i svačemu i umakali kekse u čaj. Kad bi im bilo dosta politike, raspravljali su o tome kako napreduje knjiga gospodi¬na Pirzade o bjelogoričnom drveću Nove Engleske, o nominaciji mog oca na mjesto stalnog sveučilišnog profesora i o čudnim prehrambenim navikama majčinih američkih kolega u banci. Mene bi na kraju poslali gore da pišem domaću zadaću, ali čula bih kroz sag kako piju čaj, slušaju kasete Kishore Kumara, igraju scrabble na stoliću, smiju se i dugo u noć diskutiraju o načinu pisanja engleskih riječi. Rado bih bila s njima, željela sam prije svega utješiti nekako gospodina Pirzadu. Ali osim što sam za dobrobit njegove obitelji jela svoje slatkiše i molila se za njihovu sigurnost, ništa drugo nisam mogla učiniti. Igrali bi scrabble do vijesti u jedanaest sati, a onda, negdje oko ponoći, gospodin Pirzada bi se odšetao do svog studentskog doma. I zato ga nikad nisam vidjela kako odlazi, ali svake noći, dok bih to¬nula u san, čula sam ih kako predviđaju rođenje jedne nove dr¬žave na drugoj strani svijeta.

Jednoga dana u listopadu gospodin Pirzada, čim je došao, upita:
—  Kakvo je to veliko narančasto povrće pred svačijim vrati¬ma? Neka vrsta tikve?
— Bundeva — odgovori moja majka. — Lilia, podsjeti me da uzmem jednu u supermarketu.
—  U koju svrhu? Kakvo to značenje ima? Izdubemo je, izrežemo otvore za oči, nos i usta, u koja onda stavljamo upaljenu svijeću — rekoh, tobože zastrašujuće
se nacerivši. — Eto tako. Da uplašimo i otjeramo ljude.
—  Aha — naceri se i gospodin Pirzada. — Vrlo korisno.

Sutradan je majka kupila bundevu od 10 funti, debelu i okruglu, i stavila je na stol u dnevnoj sobi. Prije večere, dok su moj otac i gospodin Pirzada gledali lokalne vijesti, rekla mi je da je obilježim markerima, ali ja sam htjela da bude propisno izdubena poput onih koje sam vidjela u susjedstvu.   
—  Pa dobro, hajde daje izdubemo - složio se gospodin Pir¬zada. — Pustimo večeras vijesti. — Ustao je sa sofe i ništa ne pitajući odšetao u kuhinju, otvorio ladicu i vratio se noseći du¬gačak, nazupčan nož. Upitno me pogledao. — Da počnem?

Kimnula sam. Prvi put smo se svi skupili oko velikog stola, majka, otac, gospodin Pirzada i ja. Televizor je ostao otvoren, iako nitko nije slušao ni gledao program. Gospodin Pirzada pre¬baci svoj sako preko naslona stolca iza sebe, skine par opalnih dugmeta s manšeta i zasuka rukave svoje uštirkane košulje.
—  Počnite oko vrha, tako — uputila sam ga i opisala krug kažiprstom.
Zarezao je i povukao nož okolo naokolo. Učinivši puni krug, drškom je podignuo klobuk, koji se bez otpora odvojio, i gospo¬din Pirzada se na trenutak nadvije nad bundevu da promotri i udahne miris njezine nutrine. Majka mu doda dugačku metal¬nu žlicu, kojom on izvadi svu nutrinu do posljednje niti i po¬sljednje sjemenke. Otac je u međuvremenu odvojio sjemenke od pulpe, stavio ih na tavu i ostavio vani da se osuše kako bismo ih poslije mogli ispržiti. Ja sam na izbrazdanoj površini nacrtala dva trokuta za oči, koje je gospodin Pirzada uredno izdubio, zatim dva luka za obrve i onda još jedan trokut za nos. Ostala su samo usta, a zubi su bili poseban problem. Bila sam neod¬lučna.
—  Da se smije ili mršti? — upitah.
—  Ti odluči — odgovori gospodin Pirzada.
Kao kompromis nacrtala sam nekakvu grimasu, ravno po¬prijeko, ni žalobnu ni nasmijanu. Gospodin Pirzada započe re¬zati, bez najmanjeg znaka neke nesigurnosti, kao daje čitav ži¬vot izrezivao bundeve. Bio je već gotovo pri kraju, kad su počele nacionalne vijesti. Izvjestitelj je spomenuo Daccu, i svi smo se okrenuli prema televizoru: jedan je indijski funkcionar objavio da, ukoliko im svijet ne pomogne podnijeti teret izbjeglica iz Is¬točnog Pakistana, Indija će biti prisiljena Pakistanu objaviti rat. S izvjestiteljeva se lica cijedio znoj dok je prenosio tu infor¬maciju. Nije nosio ni kravatu ni sako, nego je umjesto toga bio odjeven kao da se i sam sprema u borbu. Rukom je zaklonio svoje zažareno lice dok je dovikivao izvještaj snimatelju. Gospo¬dinu Pirzadi ispao je nož iz ruke i pritom napravio dubok rez prema donjem dijelu bundeve.
—  Oprostite, molim vas. — Podignuo je ruku prema jednoj strani lica kao da ga je tko po njoj udario. — Ja sam... to je strašno. Kupit ću drugu. Pokušat ćemo još jedanput.
— Ni govora, ni govora — rekao je otac. Uzeo je nož od go¬spodina Pirzade i zarezao oko rasjekotine tako da ju je izrav¬nao i izrezao zajedno sa zubima koje sam već bila nacrtala. Re¬zultat je bila nerazmjerno velika rupa, veličine limuna, tako da je naša bundeva dobila izgled blage začuđenosti, obrve više nisu djelovale srdito, nego su lebdjele u sleđenom iznenađenju nad praznim geometrijskim pogledom.

U Noći vještica bila sam vještica. Dora, moja partnerica pri obilasku kuća, također je bila vještica. Na sebi smo imale crne pelerine, skrojene od obojenih jastučnica, i stožaste šešire sa ši¬rokim obodom od kartona na glavi. Lice smo, slomljenim štif-tom za bojenje kapaka koji je pripadao Dorinoj majci, obojile zeleno, a moja nam je majka dala vreće od grubog platna, u ko¬jima je nekoć bila basmati riža, da u njih stavljamo dobivene slatkiše. Te su godine, naime, naši roditelji bili zaključili da smo dovoljno odrasle da bez pratnje švrljamo od kuće do kuće. Naš je plan bio da pođemo od moje kuće do Dorine, a onda će Dorina majka mene dovesti kući. Moj nas je otac opskrbio džep¬nim svjetiljkama, a ja sam morala nositi svoj sat usklađen s nje¬govim. Najkasnije do devet sati moramo biti kod Dore. Kad je te večeri došao gospodin Pirzada poklonio mi je kutiju mentol bombona prelivenih čokoladom.
— Tu unutra — rekla sam mu otvorivši platnenu vreću.
— Vidim da ti večeras zapravo nije potreban moj doprinos— rekao je i spustio kutiju u vreću. Zagledao se u moje zeleno lice i šešir koji mi je vrpcom bio svezan ispod brade. Onda je oprezno podignuo rub pelerine ispod koje sam nosila pulover ijaknu od strižene vune s patentnim zatvaračem. — Hoće ti biti dovoljno toplo —?
Kimnula sam, pri čemu mi se šešir prevalio na jednu stranu. On ga poravna.
—  Možda bi bilo najbolje da se ne mičeš.
U podnožju naših stuba bile su poslagane košarice s bombo¬nima, pa kad je gospodin Pirzada izuo cipele, nije ih stavio na uobičajeno mjesto, nego u ugrađeni ormar. Onda je počeo ot¬kopčavati kaput, a ja sam čekala da ga preuzmem od njega. Uto me Dora pozva iz kupaonice da joj pomognem nacrtati bradavi¬cu na licu. Kad smo napokon bile gotove, majka nas je fotogra¬firala ispred kamina, a onda sam otvorila kućna vrata da izađe¬mo. Gospodin Pirzada i moj otac, koji još nisu bili otišli u dnevnu sobu, vrzmali su se po trijemu. Vani je već bio mrak. Zrak je odisao vlažnim lišćem, a naša je bundeva sa zapaljenom svijećom impresivno treptala ispred pozadine od ukrasnog gr¬mlja kraj ulaznih vrata. Iz daljine dopirali su odjeci trčećih ko¬raka i vika starijih dječaka, koji nisu nosili nikakve kostime, nego samo gumene maske, i šuštanje odjeće najmlađe djece, od koje su neka bila još tako mala da su ih roditelji morali nositi od vrata do vrata.
— Nemojte ulaziti ni u jednu kuću koju ne poznajete —upozorio nas je otac.
Gospodin Pirzada se namršti. Postoji li neka opasnost?
—  Ne, ne — uvjeri ga moja majka. — Sva će djeca biti vani. To je stari običaj.
— Možda bi bilo dobro da pođem s njima? — predloži gospo¬din Pirzada, stojeći tamo na svojim izvrnutim stopalima u čara¬pama, a u očima mu se ogledala panika kakvu dotad još nisam bila primijetila. Usprkos hladnoći pomalo sam se znojila ispod svoje jastučnice.
—  Doista, gospodine Pirzada — ponovi moja majka. — Lilia će biti potpuno sigurna sa svojom prijateljicom. Ali ako padne kiša? Ako se izgube na putu?
—  Ne brinite — javim se ja. Sad sam prvi put izrekla te ri¬ječi pred gospodinom Pirzadom, dvije jednostavne riječi, kojesam mu već tjednima pokušavala reći, ali rekla sam ih samo u svojim molitvama. Sada sam se posramila jer sam ih izrekla radi sebe same.
Stavio je jedan od svojih kratkih prstiju na moj obraz, onda ga pritisnuo na hrbat vlastita dlana, gdje je ostavio slab zelen otisak.
—  Ako dama tako kaže — zaključi i lagano se nakloni.
Krenule smo, lagano posrćući u svojim crnim šiljastim ci¬pelama iz staretinarnice, a kad sam se na kraju prilaznog pu-teljka okrenula da mahnem na rastanku, gospodin Pirzada je stajao u okviru vrata, niska figura između mojih roditelja, i mahao mi.
—  Zašto je taj čovjek htio poći s nama? — upitala me Dora.
—  Njegove su kćeri nestale. — Čim sam to izrekla, požalila sam. Osjećala sam kao da time to postaje istina, istina da su kćeri gospodina Pirzade doista nestale i da ih on nikada više neće vidjeti.
—  Hoćeš reći da su kidnapirane? — produžila je Dora. — Iz nekog parka ili slično?
Nisam mislila da su nestale. Htjela sam samo reći da mu nedostaju. Žive u drugoj državi i dugo ih već nije vidio, to je sve.
Išle smo od kuće do kuće, hodale prilaznim puteljcima i pritiskale zvonca. Neki su stanari, radi snažnijeg dojma, pogasili sva svjetla ili objesili gumene šišmiše u prozore. Kod Mclntureovih bio je pred ulaznim vratima lijes, iz kojeg se gospodin Mclnture, lica premazana kredom, nijemo podignuo i ubacio punu šaku bombončića u naše vreće. Neki su nam rekli da još nikad nisu vidjeli indijsku vješticu. Drugi su pak tu transakciju obavili bez riječi. Dok smo utirale sebi put s pomoću paralelnih zraka svojih džepnih svjetiljaka, vidjele smo nasred ceste poraz¬bijana jaja, automobile premazane kremom za brijanje i girlande od toaletnog papira na granama stabala. A kad smo stigle do Dorine kuće, ruke su nam bile već ispucane od nošenja nabrek¬lih platnenih torbi, a noge su nam otekle i boljele nas. Dorina majka dala nam je flastere za naše mjehuriće i žuljeve i ponu¬dila nas toplom jabukovačom i karamelnim kokicama. Podsje¬tila me također da nazovem roditelje i obavijestim ih da smo sretno stigle. Dok sam razgovarala s njima, čula sam kako u po¬zadini radi televizor. Majci kao da i nije posebno odlanulo kad me čula. Čim sam spustila slušalicu, shvatih da u Dorinoj kući televizor nije upaljen. Dorin otac ležao je na kauču i čitao neki časopis, s čašom vina na stoliću pokraj sebe, a sa stereouređaja odjekivala je svirka saksofona.
Nakon što smo Dora i ja razvrstale svoj plijen, prebrojile ga i tako dugo razmjenjivale dok obje nismo bile zadovoljne, njezi¬na nas je majka odvezla mojoj kući. Ja sam joj zahvalila na vož¬nji, a ona je pričekala na prilaznom puteljku dok nisam stigla do vrata. U svjetlu automobilskih farova vidjela sam daje naša bundeva smrskana i da su komadi njezine debele kore rasuti po travi. Suze su me zapekle u očima i osjetih bol u grlu, kao da me tko nakljukao sitnim oštrim šljunkom, koji škripi sa svakim korakom mojih bolnih nogu. Otvorila sam vrata, očekujući da ću ih sve troje vidjeti kako stoje u predvorju, da me pozdrave, i kako tuguju za smrskanom bundevom, ali nije bilo nikoga. U dnevnoj sobi gospodin Pirzada, moj otac i moja majka sjedili su jedno do drugoga na sofi. Televizor je bio ugašen, a gospodin Pirzada držao je glavu u rukama.

Te su večeri čuli, kao što će slušati još mnoge večeri poslije, da su Indija i Pakistan sve bliže ratu. Vojske obiju strana za¬uzele su položaje na granici, a Dacca nije pristajala ni na što drugo osim na nezavisnost. Rat se trebao voditi na području Is¬točnog Pakistana. Sjedinjene Države stale su na stranu Zapad¬nog Pakistana, a Sovjetski Savez na stranu Indije i onoga što će uskoro postati Bangladeš. Rat je službeno naviješten 4. prosin¬ca, a dvanaest dana potom pakistanska se vojska, oslabljena time što se morala boriti tri tisuće milja od svoje opskrbne baze, predala u Dacci. Sve su mi te činjenice poznate tek sada, jer su dostupne u svakoj povijesnoj knjizi, svakoj knjižnici. Ali onda je to uglavnom bila mutna zagonetka s nepredviđenim rješenji¬ma. U sjećanju na tih dvanaest dana rata ostalo mi je to da me otac nije više pozivao da s njima gledam vijesti, da mi je gospo¬din Pirzada prestao donositi slatkiše i da je majka odbila da nam za večeru servira bilo što drugo osim tvrdo kuhanih jaja i riže. Sjećam se još kako sam nekih večeri pomagala majci da na kauču prostre plahtu i vuneni pokrivač, kako bi gospodin Pirzada mogao na njemu prespavati, i uzbuđenih glasova kako se deru usred noći kad su moji roditelji nazivali naše rođake u Calcutti da čuju potankosti o trenutnoj situaciji. A najjasnije se sjećam kako su sve troje tih dana djelovali kao jedna jedina oso¬ba, dijeleći jedno jedino jelo, kao jedno jedino tijelo, jedna jedina šutnja i jedan jedini strah.

U siječnju je gospodin Pirzada odletio natrag u svoju dvo¬katnu kuću u Dacci, da vidi što je ostalo od nje. Onih posljed¬njih tjedana u godini nismo ga često viđali. Morao je dovršiti svoj rukopis, a i mi smo otputovali u Philadelphiju da provede¬mo Božić s prijateljima mojih roditelja. Kao što se ne sjećam njegova prvog posjeta, tako se ne sjećam ni posljednjeg. Moj ga je otac odvezao u zračnu luku jednog poslijepodneva, kad sam ja bila u školi. Dugo nismo ništa čuli o njemu. Naše su večeri prolazile kao i obično, s večerom pred televizijskim vijestima. Jedina je razlika bila u tome što nam društvo nisu pravili go¬spodin Pirzada i njegov drugi sat. Prema izvještajima, Dacca se polako obnavljala i dobila novoizabranu parlamentarnu vladu. Novi vođa, Seik Mujib Rahman, nedavno pušten iz zatvora, apelirao je na strane zemlje da pošalju građevni materijal kako bi se ponovo izgradilo više od milijun kuća uništenih u ratu. Bezbrojne izbjeglice vratile su se iz Indije suočene, kako smo doznali, s nezaposlenošću i prijetnjom gladi. Od vremena do vremena proučavala sam zemljovid iznad očeva pisaćeg stola i zamišljala gospodina Pirzadu na tom komadiću žutoga kako, obilno se znojeći u jednom od svojih odijela, traži svoju obitelj. Karta je, dakako, u međuvremenu zastarjela.

Napokon, nekoliko mjeseci kasnije, primili smo kartu od go¬spodina Pirzade prigodom muslimanske Nove godine, zajedno s kratkim pismom. Opet je, pisao je, sa svojom ženom i svojom djecom. Svi su dobro, lanjska događanja preživjeli su najednom imanju u gorju Shillong, koje pripada djedu i baki njegove su¬pruge. Njegovih sedam kćeri, pisao je, malo su porasle, ali ina¬če su ostale iste, a on još uvijek ne može posložiti njihova ime¬na. Na kraju pisma zahvalio nam je na gostoprimstvu, dodavši kako riječ "hvala", premda on sada razumije njezino značenje, ipak nije dovoljna da izrazi njegovu zahvalnost. Da proslavi te dobre vijesti, moja je majka te večeri priredila posebno jelo, a kad smo sjeli za stol da povečeramo, kucnusmo se čašama za vodu, premda meni nije bilo do slavlja. Iako ga nisam vidjela već nekoliko mjeseci, tek sam u tom trenutku spoznala da ga nema. Tek tada, kad sam podignula čašu da mu nazdravim, shvatila sam što znači kad vam nedostaje netko tko je mnogo milja i mnogo sati daleko od vas, upravo onako kako su njemu tolike mjesece nedostajale njegova žena i kćeri. Nije imao ni¬kakva razloga da se vrati k nama, i moji su roditelji pravilno predvidjeli da ga nikada više nećemo vidjeti. Od siječnja, svaku sam večer prije odlaska na spavanje i nadalje za dobrobit obite¬lji Pirzada pojela po jedan od slatkiša koje sam sačuvala od predvečerja Noći vještica. Sada to više nije bilo potrebno. Napo¬kon sam ih bacila.

Tumač bolesti

Kod štanda sa čajem gospodin i gospođa Das prepirali su se tko će Tinu odvesti na zahod. Na kraju popusti gospođa Das kad ju je gospodin Das podsjetio daje on sinoć okupao djevojčicu. Go¬spodin Kapasi promatrao je u retrovizoru kako se gospođa Das polako izvlači iz njegova masivnog bijelog "ambassadora", povla¬čeći svoje obrijane, dobrim dijelom gole noge preko stražnjeg sjedala. Nije djevojčicu držala za ruku dok su išle prema zahodu.
Vozili su se u Hram Sunca u Konaraku. Bila je suha, sunča¬na subota, srpanjska vrućina ublažena postojanim oceanskim povjetarcem, vrijeme idealno za razgledanje. Gospodin Kapasi obično se nije tako brzo zaustavljao na putu, ali ovaj put nije prošlo ni pet minuta kako je jutros pokupio tu obitelj ispred ho¬tela Sandy, kad se djevojčica počela tužiti. Prvo što je gospodin Kapasi zapazio, kad je vidio gospodina i gospođu Das kako sa svojom djecom stoje pod hotelskim trijemom, bilo je da su oboje vrlo mladi, možda čak i ispod tridesete. Pored Tine imali su i dva dječaka, Ronnvja i Bobbvja, koji su, sudeći po vanjštini, bili bliski po godinama i obojici su zubi bili prevučeni mrežom od svjetlucavih srebrnih žica. Obitelj je izgledala indijski, ali bili su odjeveni kao stranci, djeca u krutoj šarenoj odjeći i u kapama s prozirnim štitnicima. Gospodin Kapasi bio je naviknut na strane turiste, jer su ga zato što je govorio engleski redovito dodjeljivali njima. Jučer je vozio jedan postariji par iz Škotske, oboje pjegavih lica i pahuljaste bijele kose, tako tanke da im je otkrivala suncem opaljena tjemena. U usporedbi s njima, mla¬denačka lica gospodina i gospođe Das još su se jače isticala. Pri¬likom predstavljanja gospodin Kapasi bio je u znak pozdrava sklopio dlanove, ali gospodin Das mu je tako čvrsto stisnuo ruku daje to osjetio čak do lakta. Što se tiče gospođe Das, ona je samo razvukla jednu stranu usta i iz pristojnosti mu se osmjeh¬nula, ne pokazavši nimalo zanimanja za nj.
Dok su čekali kod štanda, Ronny, po izgledu stariji od dva dječaka, naglo se ispentrao sa stražnjeg sjedala, privučen ko¬zom privezanom o kolac zabijen u zemlju.
— Ne diraj je — reče gospodin Das dignuvši pogled sa svog Turističkog vodiča, knjižice u mekom uvezu, očito tiskane u inozemstvu jer je INDIJA bila označena žutim slovima. Glas mu zazvuči nekako nesigurno i pomalo kreštavo, kao da još nije do¬
segao punu zrelost.
— Samo da joj dam žvaku — reče dječak i produži dalje.

Gospodin Das izađe iz automobila i napravi nekoliko čučnje¬va da protegne noge. Onako glatko obrijan, izgledao je točno kao Ronnvjeva uvećana verzija. Imao je safirnoplavi štitnik za sunce i bio odjeven u kratke hlače i tenisice. Fotografski aparat koji mu je visio oko vrata, s impresivnim teleobjektivom, bez¬brojnom dugmadi i numeratorima, bila je jedina komplicirana stvar na njemu. Namrštio se gledajući kako Ronny trči prema kozi, ali očito nije imao namjeru išta poduzeti. — Bobby, idi i pripazi da ti brat ne učini neku glupost.
— Ne ide mi se — uzvrati Bobby i ne pokrene se. Sjedio je sprijeda pokraj gospodina Kapasija i proučavao sliku nekog boga - slona, ljepljivom trakom pričvršćenu o pretinac za rukavice.
—  Ne brinite —javi se gospodin Kapasi. — Posve su pitome.

Gospodinu Kapasiju bilo je četrdeset i šest godina, prorije¬đena mu je kosa bila posve sijeda, ali sudeći po njegovoj puti i nenaboranom čelu, koje je u dokolici njegovao melemom od lo-tusova ulja, nije bilo teško zamisliti kako mora daje izgledao u mlađim godinama. Na sebi je imao sive hlače i košulju koja je pristajala uz njih, suženu u struku, kratkih rukava i sa širokim šiljastim ovratnikom od tankog, ali čvrstog materijala. Što se tiče kroja i materijala, sam je dao točne upute svom krojaču — bila je to uniforma kojoj je davao prednost pri dugim vožnjama, jer se nije gužvala za dugih sati sjedenja za upravljačem. Kroz prednje staklo gledao je kako Ronny obilazi oko koze, kako ju je brzo pogladio po boku i doklipsao natrag u kola.

— Otišli ste iz Indije još kao dijete? — upita gospodin Ka¬pasi kad se gospodin Das opet smjestio na prednje sjedalo.
— O ne, Mina i ja rođeni smo u Americi — objasni gospodin Das s izrazom iznenadna samopouzdanja. — Rođeni i odgojeni. Naši roditelji žive sada ovdje, u Assansolu. U mirovini su. Po¬sjećujemo ih svake druge godine. — Nato se okrene i stane pro¬matrati djevojčicu kako trči prema automobilu, dok joj se širo¬ke ljubičaste naramenice ljetne haljinice pomiču amo-tamo na uskim smeđim ramenima. Uza se je čvrsto privila lutku čija je žuta kosa izgledala kao da ju je tko za kaznu skratio tupim ška¬rama. — Ovo je - Tinin prvi odlazak u Indiju, zar ne, Tina?
—  Više ne moram ići na zahod — objavi Tina.
—   Gdje je Mina? — upita gospodin Das.
Gospodinu Kapasiju učini se čudnim što gospodin Das svoju ženu pred djevojčicom naziva imenom. Tina upre prstom u mjesto gdje je gospođa Das kupovala nešto kod jednog od muš¬karaca koji su radili na štandu. Gospodin Kapasi je čuo kako jedan od njih pjevuši popularnu indijsku ljubavnu pjesmu dok se gospođa Das polako vraćala u kola, ali ona očito nije razum¬jela riječi te pjesme, jer nije pokazala ni ljutnju ni zbunjenost niti je na bilo koji drugi način reagirala na očitovanja tog čo¬vjeka.
Promatrao ju je. Nosila je crveno-bijelo kariranu suknju iz¬nad koljena, natikače sa četvrtastom drvenom petom i tijesn priljubljenu bluzu skrojenu poput muške potkošulje. Bluza je i. visini prsa bila ukrašena aplikacijom od katuna u obliku jagc j de. Žena je bila oniska i pomalo bucmasta s malim capastim ri¬kama i sa svjetlucavim ružičastim lakom na noktima koji slagao s bojom njezinih usana. Kosa joj je bila jedva nešto duža od muževe, s dubokim razdjeljkom sa strane. Imala je velike tamnosmeđe naočale za sunce, s ružičastom nijansom, i nosila je veliku slamnatu torbu, gotovo jednako veliku kao gornji deo njezina tijela, iz koje je virila boca s vodom. Išla je polako držeći u ruci veliku vrećicu od novinskog papira, punu rižinih pahuljica s kikirikijem i čilijem. Gospodin Kapasi okrene se gospodinu Dasu.
— Gdje u Americi živite?
— U New Brunswicku, New Jersey.
— Kraj New Yorka?
— Točno. Predajem tamo u srednjoj školi.
— Koji predmet?
—   Prirodopis. Zapravo svake godine vodim svoje đake u Pri¬rodoslovni muzej u New Yorku. Moglo bi se reći da na neki na¬čin imamo mnogo zajedničkoga, vi i ja. Koliko ste dugo turis¬tički vodič, gospodine Kapasi?
—   Pet godina.
Gospođa Das došla je do automobila.
— Koliko se još vozimo? — upita zatvorivši vrata.
—  Otprilike dva i pol sata — odgovori gospodin Kapasi.
Nato gospođa Das nestrpljivo uzdahne kao da cijeli život bez prestanka samo putuje. Hladila se nekim presavijenim film¬skim žurnalom na engleskom.
— Mislio sam da je Hram Sunca samo osamnaest milja sje¬verno od Purija — reče gospodin Das pokuckavši po svom Tu¬rističkom vodiču.
— Ceste do Konaraka su loše. Udaljenost je zapravo pedeset i dvije milje — objasni gospodin Kapasi.
Gospodin Das kimne i premjesti remen svog fotoaparata, koji gaje počeo žuljati po šiji.
Prije nego stoje upalio motor, gospodin Kapasi provjeri jesu li brave u obliku kvake s unutarnje strane stražnjih vrata čvr¬sto zatvorene. Čim je automobil krenuo, djevojčica se počela igrati s bravom na svojoj strani i s ponešto napora povlačiti je naprijed-natrag, a da je gospođa Das nijednom riječju nije po¬kušala spriječiti u tome. Sjedila je pomalo opušteno na straž¬njem sjedalu i nikom nije nudila rižine pahuljice. Ronny i Tina sjedili su joj svako sjedne strane i oboje žvakali svijetlozelene gumene bombone.
»— Pogledaj — reče Bobby dok je automobil povećavao br¬zinu. Upre prstom u visoko drveće uz rub ceste. — Ma pogledaj ti to!
- Majmuni! — vrisne Ronny. — Super!
Sjedili su u skupinama na granju, blistavih crnih lica, srebr¬nih tijela, vodoravnih obrva i s kukmom na glavi. Dugački sivi repovi klatili su im se poput niza konopaca među lišćem. Ne¬koliko njih greblo se crnim kožastim prstima ili mahalo noga¬ma zureći u automobil koji je prolazio.
- Mi ih zovemo hanuman — reče gospodin Kapasi. — U ovom su kraju prilično uobičajeni.
Čim je to rekao, jedan od njih skoči nasred ceste, tako daje gospodin Kapasi morao zakočiti. Jedan drugi skoči na poklopac automobila, pa odmah dolje. Gospodin Kapasi zatrubi. Djeca su se prilično uzbudila, uvlačila dah i djelomično pokrivala lice. Dosad još nisu vidjeli majmune izvan zoološkog vrta, objasnio je gospodin Das. Zamoli gospodina Kapasija da zaustavi auto¬mobil kako bi napravio nekoliko snimaka.
Dok je gospodin Das namještao teleobjektiv, gospođa Das posegne u svoju slamnatu torbu, izvadi bočicu bezbojnog laka za nokte i poče ga stavljati na nokat svog kažiprsta.
Djevojčica ispruži ruku.
- I meni. Mamice, daj i meni.
- Pusti me — odvrati gospođa Das, puhne u svoj nokat i okrene se malo u stranu. — Inače ću sve zapackati.
Djevojčica se pozabavi zakopčavanjem i otkopčavanjem ha-j ljetka na lutkinu plastičnom tijelu.
- Tako — reče gospodin Das i stavi kapicu na objektiv.
Automobil je prilično tandrkao jureći prašnom cestom, tako da su svako malo poskočili na svojim sjedalima, ali usprkos tom; gospođa je Das nastavljala s manikiranjem. Gospodin Kapaš smanji gas u nadi da će vožnja biti mirnija. Kad je posegnuo z| polugom mjenjača, dječak koji je sjedio sprijeda odmakne svoji glatka koljena da mu ne smeta. Gospodin Kapasi primijeti da jj dječakova put nešto svjetlija nego u drugo dvoje djece.
- Tatice, zašto vozač sjedi na krivoj strani automobila?upita dječak.
- Ovdje se tako sjedi, glupane — reče Ronny
- Ne zovi brata glupanom — opomene ga gospodin Das i okrene se gospodinu Kapasiju. — U Americi, znate... to njih zbunjuje.
- O da, potpuno mi je jasno — reče gospodin Kapasi i, što je opreznije mogao, opet poveća brzinu, jer su se primicali nekoj uzbrdici na cesti. — Vidio sam to u Dallasu, upravljači su na lijevoj strani.
- Što je to Dallas? — upita Tina, lupkajući sada svojom golom lutkom po sjedalu iza gospodina Kapasija.
- Televizijska serija — objasni gospodin Das. — Više se ne emitira.
Svi su kao braća i sestre, pomisli gospodin Kapasi dok su promicali mimo niza datuljinih stabala. Gospodin i gospođa Das ponašaju se kao stariji brat i starija sestra, a ne kao roditelji. Ostavljaju dojam kao da su samo za ovaj dan preuzeli brigu o djeci; teško je povjerovati da su trajno odgovorni za bilo što drugo osim za sebe same. Gospodin Das kuckao je po kapici svog objektiva i po Turističkom vodiču, povremeno prelazeći noktom palca po stranicama, tako da se čulo struganje. Gospo¬đa Das i dalje je manikirala nokte. Još nije skinula naočale pro¬tiv sunca. Tina je povremeno ponavljala molbu da i njoj nalakira nokte, pa je gospođa Das u jednom trenutku, prije nego stoje bočicu stavila natrag u slamnatu torbu, kapnula malo laka na djevojčičin prst.
- Zar ovaj auto nije klimatiziran? — upita i ponovo puhne u nokte. Prozor s Tinine strane bio je pokvaren i nije se dao spustiti.
- Prestani se jadati — reče gospodin Das. — Nije tako vruće.
- Rekla sam ti da unajmiš kola s klima-uređajem — pro¬duži gospođa Das. — Što to znači, Raj, stalo ti je da uštediš ne¬ koliko smiješnih rupija? Koliko smo uštedjeli, pedeset centi?
Svi su govorili s naglaskom koji je gospodinu Kapasiju bio dobro poznat iz američkih televijskih programa, premda ne ona¬kvih kakav je Dallas.
- Nije li vam dosadilo, gospodine Kapasi, svakog dana po¬ kazivati ljudima iste stvari? — upita gospodin Das i spusti svoj prozor do kraja. — Oh, dajte, molim vas, stanite malo. Htio bih uslikati onog čovjeka tamo.
Gospodin Kapasi zaustavi automobil uz rub ceste i pričeka da gospodin Das snimi nekog bosonogog čovjeka, glave omota¬ne zamazanim turbanom, kako sjedi na taljigama s vrećama žita koje vuku dva vola. I čovjek i volovi bili su iscijeđeni. Go¬spođa Das gledala je dotle kroz prozor na drugoj strani u nebo, preko kojega su gotovo prozirni oblaci brzo promicali jedan is¬pred drugoga.
—   Ne, to me veseli — odvrati gospodin Kapasi kad su nasta¬vili put. — Hram Sunca omiljeno mije odredište. Tako da mi to dođe gotovo kao nagrada. Vozim samo petkom i subotom. Pre¬ko tjedna imam drugi posao.
—   Da? Kakav? — upita ga gospodin Das.
—   Radim u jednoj liječničkoj ordinaciji.
—   Liječnik ste?
—   Nisam liječnik. Samo radim s jednim liječnikom. Kao tumač.
—   Zašto je liječniku potreban tumač?
—   Ima mnogo pacijenata iz Gujarata. Moj otac je iz Gujarata, ali mnogi u ovom kraju, kao i taj liječnik, ne govore gujarati. I zato me liječnik zamolio da radim u njegovoj ordinaciji i prevodim mu ono što pacijenti kažu.
—   Zanimljivo. Nikad nisam čuo ništa slično — reče gospo¬din Das.
Gospodin Kapasi slegne ramenima.
—   Posao kao i svaki drugi.
—   Ali tako romantičan — sanjarski se javi gospođa Das prekinuvši svoju dugu šutnju. Podignula je svoje ružičastosmeđe naočale za sunce i namjestila ih navrh glave kao tijaru. Prvi put njezine se oči u retrovizoru sretnu s očima gospodina Kapasija, blijedim, ponešto presitnim; pogled čvrst, ali snen.
Gospodin Das okrene se prema njoj i pogleda je. — Što je u tome tako romantično?
-  Ne znam. Nešto. — Ona slegne ramenima, nabra čelo na trenutak se namršti. — -
- Jeste li za žvakaću gumu, gospodine Kapasi? — upita ga vedro. Posegne u slamnatu torbu i pruži mu četvrtast paketić u zeleno-bijelom omotu. Čim je gospodin Kapasi stavio gumu u usta, jezik mu preplavi neka gusta slat¬kasta tečnost.
—   Ispričajte nam još nešto o svom poslu, gospodine Kapasi— zamoli ga gospođa Das.
—- Što biste željeli znati, gospođo?
—   Ne znam. — Opet slegne ramenima, prožvakavši rižine pahuljice i oblizavši slačicu s kutova usana. — Opišite neku tipičnu situaciju. — Udobno se zavali na sjedalu, nagnutu joj glavu obasja tračak sunca, i sklopi oči. — Tako da mogu predo¬čiti to sebi.
—   Pa, dobro. Nedavno došao neki čovjek i potužio se da ga boli grlo.
—   Je li bio pušač?
—   Nije. Nešto zbilja čudno. Tužio se da osjeća kao da su mu u grlo zabodene dugačke slamke. Preveo sam to liječniku i mogao mu je propisati pravi lijek.
—   Zgodno.
—   Da — složi se gospodin Kapasi nakon kraćeg oklijevanja.
—   Znači da su pacijenti potpuno ovisni o vama — reče go¬spođa Das. Govorila je polako, kao da misli naglas. — Na nekinačin ovisniji o vama nego o liječniku.
—   Kako to mislite? Kako bi to bilo moguće?
—   Pa, na primjer, mogli ste reći liječniku da osjeća neko ža¬renje, a ne slamku. Pacijent ne bi znao što ste rekli liječniku, niti bi liječnik znao da ste mu pogrešno preveli. To je velika od¬govornost.
—   Da, velika je odgovornost na vama, gospodine Kapasi —složi se gospodin Das.
Gospodin Kapasi nikad nije na svoj rad gledao na tako las¬kav način. Za njega je to bio samo nezahvalan posao. On nije vidio ništa uzvišeno u tumačenju ljudskih bolesti, u točnom prevođenju simptoma tolikih otečenih zglobova, bezbrojnih že¬lučanih i trbušnih grčeva, pjega na dlanovima koje mijenjaju boju, oblik ili veličinu.
   Liječnik, gotovo upola mlađi od njega, imao je sklonost pre¬ma trapericama i pravio je viceve na račun Kongresne stranke. Zajedno su radili u maloj zagušljivoj ambulanti, u kojoj se ot¬mjena odjeća gospodina Kapasija lijepila za nj od vrućine uspr¬kos pocrnjelim krilima stropnog ventilatora iznad njihovih glava.
Ovaj je posao bio znak njegova neuspjeha. U mladosti gorlji¬vo se bavio stranim jezicima i bio vlasnik impresivne zbirke rječnika. Sanjao je o tomu da postane prevoditelj za diplomate i druge uglednike, da rješava sporove između naroda i država i da izglađuje sukobe, pri čemu samo on razumije obje strane. Bio je samouk. Prije nego što su mu roditelji ugovorili ženidbu bio je, radeći uvečer, ispunio nekoliko bilježnica unoseći u njih zajedničke korijene riječi i u jednom je trenutku svog života bio uvjeren da može, pruži li mu se prilika, razgovarati na engles¬kom, francuskom, ruskom, portugalskom i talijanskom, da se hindi, bengali, orissi i gujarati i ne spominju. Sada mu je, me¬đutim, samo još pregršt europskih izraza ostalo u glavi, pojedi¬ne riječi za predmete kao što su tanjurići i stolice. Engleski je jedini neindijski jezik koji još govori tečno. Gospodin Kapasi bio je svjestan toga da nije neki poseban talent. Katkada se priboja¬vao da njegova djeca govore bolje engleski nego on, već i samo zato što gledaju televiziju. Njegovo mu znanje jezika ipak dobro dolazi pri turističkim vožnjama.
Posao tumača prihvatio je kad se njegov prvorođeni sin u dobi od sedam godina razbolio od tifusa — tako je i upoznao liječnika. U to je vrijeme gospodin Kapasi podučavao engleski u srednjoj školi, a svoju prevodilačku vještinu koristio je da bi mogao plaćati sve veće liječničke račune, kojima nikada nije bilo kraja. Dječak je naposljetku, dok su mu udovi gorjeli od vrućine, jedne večeri ipak umro u majčinu naručju, a onda je trebalo novaca za pogreb, pa za drugu djecu, koja su brzo došla jedno za drugim, pa za veću kuću i dobre škole i instruktore, za lijepe cipele i televiziju, i za mnogo drugih stvari kojima je na¬stojao utješiti svoju ženu i pomoći joj da prestane plakati u snu. I tako je, kad je liječnik predložio da će mu plaćati dvostruko više nego što zaslužuje u školi, prihvatio ponudu. Gospodin Ka¬pasi je znao da njegova žena ne drži mnogo do njegove karijere tumača. Bilo mu je jasno daje to podsjeća na sina kojeg je izgubila i da mu zamjera što, u okviru svojih ograničenih moguć¬nosti, pomaže spašavati tuđe živote. Ako ikada i spomene nje¬govo zanimanje, upotrebljava izraz "liječnički pomoćnik", kao da je prevođenje isto što i mjerenje temperature ili pražnjenje bolesničkih noćnih posuda. Nikad ga nije pitala za pacijente koji dolaze u liječnikovu ordinaciju, niti izjavila kako njegov posao povlači za sobom veliku odgovornost.
Zato je gospodin Kapasi bio polaskan što se gospođa Das to¬liko zanima za njegov rad. Za razliku od vlastite žene, podsje¬tila ga je na intelektualne izazove njegova posla. Bila je čak upotrijebila riječ "romantično". Iako se prema suprugu nije od¬nosila nimalo romantično, ipak je upotrijebila tu riječ da opiše njega. Pitao se nisu li gospodin i gospođa Das isto tako neus¬klađen par kao što su on i njegova žena. Možda i oni imaju malo zajedničkoga, osim troje djece i deset godina zajedničkog života. Znakovi, koje poznaje iz vlastita braka, bili su tu — rječkanje, ravnodušnost, duge šutnje. Njezino iznenadno zanimanje za nj, zanimanje koje nije pokazivala ni prema suprugu ni prema djeci, blago ga je opijalo. Kad je gospodin Kapasi opet pomislio na to kako je bila rekla "romantično", osjećaj opijenosti se pojačao.
Počeo je za vrijeme vožnje provjeravati svoj odraz u retrovi¬zoru, zadovoljan što je jutros izabrao sivo odijelo, a ne smeđe, na kojem su se koljena već malo izbočila. Od vremena do vre¬mena letimice je preko zrcala pogledavao gospođu Das. Nije joj gledao samo lice, nego i jagodu između dojki i zlatnosmeđu udubinu u vratu. Odluči joj ispričati o još jednom pacijentu, pa o još jednom: o mladoj ženi, koja se tužila da osjeća kišne kapi u kralježnici, i o gospodinu kojem su na madežu počele nicati dlake. Gospođa Das pomno ga je slušala, gladeći kosu malom plastičnom četkom koja je nalikovala na ovalni plastični ležaj sa čavlima, postavljala mu nova pitanja i željela čuti još koji primjer. Djeca su bila mirna, napeto zureći u drveće, ne bi li ot¬krila još kojeg majmuna, a gospodin se Das zadubio u svoj Tu¬ristički vodič, tako daje to ispalo kao privatni razgovor između gospodina Kapasija i gospođe Das. Na taj je način proteklo idu¬ćih pola sata, i bio je razočaran kad su se zaustavili da ručaju u jednom restoranu uz rub ceste, u kojem su nudili palačinke i omlet-sendviče, čemu se gospodin Kapasi inače unaprijed veselio na svojim turama, kako bi mogao sjesti i u miru uživati u vrućem čaju. No ovaj put, kad se obitelj Das smjestila pod gri¬mizni suncobran, obrubljen bijelim i narančastim resama, i jednom od konobara, koji su se muvali okolo u trobridnim ka¬pama, predala narudžbu, gospodin Kapasi nevoljko se uputio prema susjednom stolu.
—   Gospodine Kapasi, stanite! Ima mjesta i ovdje — pozva ga gospođa Das. Uzela je Tinu u krilo, inzistirajući da im se on pridruži. I tako su zajednički pili mangov sok iz bočica i jeli sendviče, lukovice i krumpire zapečene u tijestu od grahamova brašna. Pošto je pojeo dva omlet-sendviča, gospodin Das na¬pravi nekoliko snimaka skupine pri jelu.
—   Koliko još imamo? — upita gospodina Kapasija umećući novi film u fotoaparat.
—   Otprilike pola sata.
Djeca su se u međuvremenu digla od stola da gledaju maj¬mune, koji su se smjestili u obližnjem stablu, tako da se između gospođe Das i gospodina Kapasija stvorio priličan razmak. Go¬spodin Das prinio je aparat licu i žmirnuo na jedno oko. Iz kuta usana virio mu je vršak jezika.
—   To izgleda smiješno, Mina, moraš se primaknuti i nag¬nuti prema gospodinu Kapasiju.
Ona ga posluša. Osjetio je miris njezine kože, poput mješa¬vine viskija i ružine vodice. Odjednom se zabrine ne osjeća li možda i ona vonj znoja koji se, znao je, skupio ispod sintetskog materijala njegove košulje. Strusi svoj mango u jednom gutljaju i rukom zagladi srebrnu kosu. Malo soka kapnulo mu je na bradu. Upita se nije li gospođa Das to primijetila.
Nije.
—   Koja je vaša adresa, gospodine Kapasi? — upita ga tra¬žeći nešto u svojoj slamnatoj torbi.
—   Želite moju adresu?
    Kako bismo vam inače poslali fotografije? — odvrati ona i pruži mu komadić papira koji je na brzinu otkinula iz svoga filmskog žurnala. Na njemu je bilo malo slobodnog prostora, jer je uska traka bila ispunjena tekstom i sličicom filmskog junaka
i junakinje kako se grle pod eukaliptusovim stablomKako bismo vam inače poslali fotografije? — odvrati ona i pruži mu komadić papira koji je na brzinu otkinula iz svoga filmskog žurnala. Na njemu je bilo malo slobodnog prostora, jer je uska traka bila  spunjena tekstom i sličicom filmskog junaka i junakinje kako se grle pod eukaliptusovim stablom
Papir se mreškao dok je gospodin Kapasi jasnim i čitljivim slovima ispisivao svoju adresu. Ona će mu pisati i zanimati se za njegov rad u liječničkoj ordinaciji, a on će joj opširno odgovo¬riti, izabravši samo najzabavnije anegdote, onakve kakve će je glasno nasmijati dok ih bude čitala u svojoj kući u New Jer-seyju. S vremenom će mu povjeriti i svoje razočaranje u braku, kao i on njoj svoje. Na taj će se način njihovo prijateljstvo pro¬dubiti i procvasti. On će posjedovati fotografiju na kojoj njih dvoje pod grimiznim suncobranom jedu pržene lukovice i koju će čuvati, odlučio je, sigurno umetnutu među stranice ruske gramatike. Dok mu je um tako brzao, gospodin Kapasi osjeti blag i ugodan potres. Bilo je to slično osjećaju kakav bi ga davno prije ponekad obuzeo kad bi, poslije mnogih mjeseci prevođe¬nja s pomoću rječnika, napokon uspio pročitati odlomak iz ne¬kog francuskog romana ili talijanskog soneta i razumjeti riječi, jednu za drugom, neopterećen vlastitim naporima. U tim je tre¬nucima gospodin Kapasi vjerovao da je sve na svijetu u redu, da su svi napori nagrađeni, da sve životne zablude na kraju do¬bivaju svoj smisao. Nada da će mu se gospođa Das javiti ispuni ga sada istim uvjerenjem.
Kad je napokon ispisao svoju adresu, gospodin Kapasi pruži joj papir, ali u isti se mah zabrine da nije možda pogrešno napi¬sao svoje ime ili slučajno zamijenio brojeve svoga poštanskog koda. Uhvati ga strah od mogućnosti da se pismo izgubi, da fo¬tografija nikad ne stigne do njega, nego da se vrti negdje u Or-risi, blizu a ipak posve nedostižna. Pomisli na to daje zamoli da mu vrati taj papirić, tek toliko da se uvjeri da je točno ispisao adresu, ali gospođa gaje Das već bila ubacila među nered u svo¬joj torbi.
U Konarak stigoše u dva i trideset. Hram, masivno pirami¬dalno zdanje od pješčenjaka u obliku bojnih kola, posvećen je velikom gospodaru života, Suncu, koje na svom svakodnevnom putu preko neba osvjetlava svojim zrakama tri strane tog zda¬nja. Dvadeset i četiri golema kotača isklesana su na sjevernoj i južnoj strani podnožja. Cijelu stvar vuče zaprega od sedam ko¬nja koji kao da jure nebom. Kad su se primakli, gospodin Ka¬pasi objasni da je hram sagrađen između 1243. i 1255. godine zajedničkim naporima tisuću dvjesta obrtnika, a dao ga je sa¬graditi veliki vladar iz dinastije Ganga, kralj Narasimhadeva Prvi, u spomen na svoju pobjedu nad muslimanskom vojskom.
— Hram se prostire na otprilike stotinu i sedamdeset rali zemlje — reče gospodin Das čitajući iz svoje knjige.
—   Ovo izgleda kao pustinja — reče Ronny, prelazeći pogle¬dom preko pijeska što se prostirao na sve strane iza hrama.
—   Nekoć je rijeka Chandrabhaga tekla na milju odavde —reče gospodin Kapasi ugasivši motor.
Izašli su iz automobila i uputili se prema hramu, pozirajući najprije za nekoliko fotografija pokraj lavova što su stajali s obje strane stuba. Onda ih gospodin Kapasi odvede do jednoga od golemih kotača trijumfalnih kola, višeg od najvišeg ljudskog stvora i s promjerom od blizu tri metra.
—   "Kotači simboliziraju kotač života" — čitao je gospodin Das. — "Zorno prikazuju ciklus stvaranja, održavanja i ostva¬renja." Sjajno! — On okrene novu stranicu. — "Svaki je kotač podijeljen na osam debelih i osam tankih žbica, dijeleći tako dan na osam jednakih dijelova. U oplate kotača uklesani su likovi ptica i životinja, dok izrezbareni medaljoni u žbicama pri¬kazuju žene u raskošnim pozama, s prilično jakim erotskim na¬bojem."
Mislio je time na brojne frizove isprepletenih golih tijela, koja vode ljubav u različitim položajima, žene vise o vratovima muš¬karaca, koljena u vječnost ovitih oko ljubavnikovih slabina. Pokraj ovih tu su i odabrani prizori iz svakodnevnog života, iz lova i trgovanja, prizori jelena, ubijenih lukom i strijelom, i rat¬nika kako marširaju s mačem u ruci.
Više nije bilo moguće ući u hram, jer je još prije mnogo godi¬na ispunjen šutom, ali divili su se njegovu vanjskom izgledu, kao i svi turisti koje je gospodin Kapasi dovodio ovamo, polako šetajući duž svake njegove strane. Gospodin Das vukao se za njima i fotografirao. Djeca su trčala naprijed, upirući prstom u gola tijela, posebno fascinirana Nagamithunama, polu-ljudskim, polu-zmijskim parovima, za koje legenda kaže, rekao im je go¬spodin Kapasi, da.žive u najdubljim dubinama mora. Gospodi¬nu Kapasiju bilo je drago što im se sviđa hram, a posebno mu je drago bilo što se sviđa gospođi Das. Ona se zaustavljala svakih nekoliko koraka, nijemo zagledana u isklesane ljubavnike, povorku slonova, u žene razotkrivenih dojki koje udaraju u dvo¬strane bubnjeve.
Premda je gospodin Kapasi već bezbroj puta bio u tom hra¬mu, tek je sada postao svjestan da i on zuri u gologrude žene i da zapravo nikad nije vidio svoju ženu posve golu. Čak i kad su vodili ljubav, umeci njezine bluze bili su joj skopčani, a vrpca podsuknje svezana oko struka. Nikad se nije odostraga divio nogama svoje žene kao što se sad divi nogama gospođe Das, koja kao da njemu za ljubav hoda sama. Vidio je već, dakako, mnogo golih udova i prije, nogu što su pripadale Amerikanka¬ma i Europejkama koje je vodio u obilazak. Ali gospođa Das bila je drukčija. Za razliku od drugih žena, koje su se zanimale samo za hram i neprestano držale nos u Turističkom vodiču ili oči iza objektiva fotografskog aparata, gospođa Das pokazala je zani¬manje i za njega.
Iako je gospodin Kapasi jedva čekao da ostane s njom nasa¬mo, da nastave privatni razgovor, ipak je, hodajući uz nju, bio nervozan. Bila je izgubljena iza svojih sunčanih naočala, ne obazirući se na suprugove molbe da se namjesti za još jednu fo¬tografiju i hodajući iza svoje djece kao da su joj stranci. U stra¬hu da joj ne smeta, gospodin Kapasi hodao je sprijeda, diveći se, kao što se uvijek divio, trima brončanim inkarnacijama u pri¬rodnoj veličini Surva, boga Sunca, od kojih se svaka pomalja u vlastitoj niši na pročelju hrama da pozdravi sunce u zoru, u podne i uvečer. Na glavi nose komplicirane frizure i nakit, izdu¬žene su im oči zatvorene, a gola prsa ukrašena izrezbarenim lancima i amuletima. Latice hibiskusa, žrtveni darovi prethod¬nih posjetitelja, razasute su pod njihovim sivozelenim nogama. Posljednja statua, na sjevernom zidu hrama, gospodinu je Ka-pasiju bila najdraža. Taj je Sutya, iscrpljen od teškog danjeg rada, imao umoran izraz lica i sjedio je pritegnutih nogu na konju. Čak su i konju oči bile pospane. Oko njega bilo je mnogo manjih figura žena u parovima, bokova isturenih u stranu.
—   Tko je to? — upita gospođa Das. Trgnuo se opazivši da ona stoji pored njega
—   To je Astachala Surva — odvrati gospodin Kapasi. —- Bog zalazećeg sunca.
—   Znači da će za dva sata otprilike sunce zapasti upravo ovdje? — Ona izvuče nogu iz jedne od svojih cipela sa četvrta¬stom petom i protare nožne prste o list druge noge.
—   Tako je.
Ona na trenutak podigne svoje naočale protiv sunca i opet ih spusti.
—   Zgodno.
Gospodin Kapasi nije bio posve siguran što je time htjela reći, ali imao je osjećaj da je reakcija pohvalna. Nadao se da je gospođa Das shvatila ljepotu i moć boga Surva. Možda će oni još o tome raspravljati u svojim pismima. On će joj svašta objas¬niti o Indiji, a ona njemu o Americi. Ovo će dopisivanje na svoj način ispuniti njegov san da posluži kao tumač između naroda. Baci pogled na njezinu slamnatu torbu, ushićen što njegova adresa leži među njezinim sadržajem. Ipak mu teško padne kad ju je zamislio tisućama milja daleko, tako teško da je osjetio neodoljivu potrebu da ovije ruke oko nje, makar samo na trenu¬tak, u zagrljaju kojemu je svjedok njegov obožavani Surva. Ali gospođa je Das već krenula dalje.
—   Kad se vraćate u Ameriku? — upita je nastojeći da to zazvuči opušteno.
—   Za deset dana.
Računao je: tjedan dana da se smjesti u kuću, tjedan dana da se razviju slike, nekoliko dana da ona sastavi pismo, dva tjed¬na da to pismo zrakoplovom stigne u Indiju. Prema toj procjeni, uračunavši i malo zakašnjenje, gospođa Das javit će mu se ot¬prilike za šest tjedana.
—   Obitelj je šutjela dok ih je gospodin Kapasi, nešto poslije če¬tiri i trideset, vozio natrag u hotel Sandy Villa. Djeca su na štandu sa suvenirima bila kupila minijaturne granitne verzije kotača i sad ih prevrtala u rukama. Gospodin Das nastavio je s čitanjem svoje knjige. Gospođa Das razmrsila je svojom četkom Tininu kosu i podijelila je na dva mala konjska repa.
Gospodina Kapasija počela je mučiti pomisao da ih na kraju ipak mora iskrcati pred hotelom. Nije bio spreman da već sad započne onih šest tjedana čekanja dok mu se gospođa Das ne javi. Dok je bacao kradomične poglede na nju u retrovizoru i vidio kako ovija elastičnu vrpcu oko Tinine glave, pitao se kako da ovu vožnju što više produži. Obično se žurio natrag u Puri, vozeći prečacem i jedva čekajući da se vrati kući, sapunom od sandalovine čvrsto istrlja noge i ruke, i prepusti se užitku čita¬nja novina uz šalicu čaja kojim će ga žena šutke poslužiti. Po¬misao na tu šutnju, nešto na što se već odavno bio naviknuo, sada ga snuždi. U tom trenutku predloži im da posjete brežulj¬ke kod Udavagirija i Khandagirija, gdje je nekoliko samostan¬skih prebivališta isklesano u stijeni, licem okrenutih jedno drugom preko tjesnaca. Ima nekoliko milja donde, ali vrijedi vidjeti, rekao je gospodin Kapasi.
—   O da, ima nešto o tome i u ovoj knjizi — reče gospodin Das. — Izgradio ih je neki kralj Jain ili tako nekako.
—   Onda, idemo li? — upita gospodin Kapasi. Zaustavio je automobil najednom ogranku ceste. — Nalijevo je.
Gospodin Das se okrene da pogleda gospođu Das. Oboje slegnu ramenima.
—   Lijevo, lijevo — zacvrkutahu djeca.
Gospodin Kapasi okrene upravljač, gotovo izvan sebe od olak¬šanja. Nije znao što će učiniti ili reći gospođi Das kad stignu na mjesto. Možda će joj reći da ima ugodan osmijeh. Možda će po¬hvaliti njezinu jagodičastu majicu koju smatra neodoljivo privlačnom. Možda će je, kad gospodin Das bude snimao, uhvatiti za ruku.
Nije se morao zabrinjavati. Kad su stigli do brežuljaka, raz¬dvojenih strmim prolazom, gusto obraslim drvećem, gospođa Das nije htjela izaći iz automobila. Duž cijelog prolaza tuceti majmuna sjedili su na kamenju i u krošnjama stabala. Stražnje su im noge bile protegnute i podignute do visine ramena, a ruke počivale na koljenima.
—   Bole me noge — objasni ona i duboko se zavali u sjedalo.
— Ja ostajem ovdje
—   Zašto moraš nositi te glupe cipele? — reče gospodin Das.
—   Ovako nećeš biti na fotografijama.
—   Pravi se da sam ondje.
—    Ali mogli bismo koju od tih fotografija upotrijebiti za božićne čestitke. U Hramu Sunca nismo napravili ni jednu jedinu snimku na kojoj smo svi petero zajedno. Gospodin Kapasi bi nas mogao fotografirati.
—   Ja ne idem. Osim toga, ježim se od tih majmuna.
—   Pa nisu nimalo opasni — reče gospodin Das i okrene se gospodinu Kapasiju. — Zar ne?
—   Više su gladni nego opasni — odvrati gospodin Kapasi.
—   Nemojte ih izazivati hranom i neće vam dodijavati.
Gospodin Das zaputi se s djecom tjesnacem, dječaci mu slije¬va i zdesna, a djevojčica na ramenima. Gospodin Kapasi pratio ih je pogledom dok su mimoilazili jedan japanski par, jedine tu¬riste ovdje, koji su zastali da naprave još jednu fotografiju, nakon čega su se popeli u svoj nedaleko parkirani automobil. Kad se automobil izgubio iz vida, javiše se neki majmuni, ispu¬štajući meke soptave zvukove, a onda na svojim ravnim crnim rukama i nogama produžiše stazom. U jednom trenutku neko¬liko njih napravi krug oko gospodina Dasa i djece. Tina vrisne od oduševljenja. Ronny poče trčati oko oca, a Bobby se sagne i pokupi sa zemlje debeli štap. Čim ga je ispružio, jedan mu se majmun primakne i zgrabi štap, pa kratko lupi njime o zemlju.
—   Pridružit ću im se — reče gospodin Kapasi i otvori vrata na svojoj strani. — Moram im mnogo toga objasniti o špiljama.
—   Nemojte. Ostanite ovdje još trenutak — reče gospođa Das. Ustala je sa stražnjeg sjedala i spustila se na sjedalo do gospodina Kapasija. — Raj ima, uostalom, onu svoju glupu knji¬gu. — Gospođa Das i gospodin Kapasi zajedno su kroz šofersko staklo promatrali kako Bobby i majmun jedan drugom dodaju i oduzimaju štap.
—   Hrabar momčić — prokomentira gospodin Kapasi.
—   Nikakvo čudo — reče gospođa Das.
—   Kako to?
—   Nije njegov
—   Molim?
—   Rajev. Nije Rajev sin.
Gospodin Kapasi osjeti peckanje na koži. Posegne u džepić na košulji i izvadi limenu kutijicu s melemom od lotosova ulja, koju je uvijek nosio sa sobom, i utrlja ga na tri mjesta na čelu. Znao je da ga gospođa Das promatra, ali nije se okrenuo prema njoj. Umjesto toga gledao je kako likovi gospodina Dasa i djece postaju sve manji što se više uspinju strmom cestom i svako malo zastaju da naprave poneku snimku, okruženi sve većim brojem majmuna.
—   Iznenađeni ste? — Način na koji je to rekla natjera ga da brižno izabere riječi.
—   Na tako nešto obično ne pomišljamo — polako odgovori gospodin Kapasi. Stavi lotosov balzam natrag u džepić.
—   Ne, jasno da ne. I nitko to, dakako, ne zna. Ni živa duša. Čuvam tu tajnu već osam godina. — Pogleda gospodina Kapasija, naherivši malo glavu kao da ga želi vidjeti iz nove perspek¬tive.— Ali sad sam ipak rekla vama.
Gospodin Kapasi kimne. Odjednom osjeti strahovitu žeđ, čelo mu se ugrijalo, a od balzama malo i utrnulo. Pomisli da gospođu Das zamoli za malo vode, ali onda se predomisli.
—   Upoznali smo se kad smo bili još vrlo mladi — nastavi ona i posegne u slamnatu torbu da nešto potraži, a onda izvuče rižine pahuljice. — Hoćete malo?
—   Ne, hvala.
Ona stavi punu šaku u usta, utone malo u sjedalo i okrene se od gospodina Kapasija te pogleda kroz prozor na svojoj strani automobila. — Vjenčali smo se još u koledžu. Išli smo, dakako, u isti koledž. U ono vrijeme nismo mogli podnijeti pomisao da budemo razdvojeni niti jedan dan, ni minutu. Naši roditelji bili su najbolji prijatelji i živjeli su u istom gradu. Raja sam od rođe¬nja viđala svakog vikenda, u našoj kući ili kod njegovih. Poslali bi nas gore da se igramo, dok su naši roditelji pravili viceve o našem vjenčanju. Zamislite to! Nikad nas nisu ni u čemu uhva¬tili, premda mislim daje to na neki način bilo više-manje dogo¬voreno. A o tome što smo radili tih petaka i subota navečer, dok su naši roditelji dolje pili čaj... mogla bih vam ispričati romane, gospodine Kapasi.
S obzirom na to da je sve vrijeme u koledžu provodila s Rajem, nastavila je dalje, nije sklopila mnogo prisnih prijatelj¬stava. Nije postojao nitko s kim bi na kraju naporna dana mo¬gla povjerljivo razgovarati o njemu, podijeliti trenutačnu misao ili brigu. Njezini su roditelji tada živjeli na drugom kraju svi¬jeta, ali ona ionako nikada nije bila osobito bliska s njima. A kad se tako mlada udala, previše se toga svalilo na nju, brzo je došlo dijete, trebalo gaje njegovati, hraniti, grijati bočice s mli¬jekom, isprobavati njihovu temperaturu na zglavku, dok je Raj, u hlačama od kordsamta i puloveru, pričao svojim đacima o sti¬jenju i dinosaurima. Raj nikad nije bio zlovoljan ni preoptere¬ćen, ili predebeo, kao što je ona postala nakon prvog djeteta.
Budući da je uvijek bila umorna, odbijala je pozive jedne ili dviju od svojih kolegica iz koledža da odu na ručak ili u kupnju u Manhattan. Prijateljice su je na kraju prestale pozivati, tako daje po cijeli dan ostajala kod kuće s djetetom, okružena igrač¬kama, o koje se spoticala kad bi hodala ili se nabadala na njih kad bi sjela, uvijek bijesna i umorna. Nakon Ronnvjeva rođenja rijetko su izlazili i još rjeđe pozivali goste. Raju je to bilo svejed¬no. On se veselio dolasku kući nakon predavanja, gledanju tele¬vizije i njihanju Ronnvja na koljenima. Bila je uvrijeđena kad joj je Raj rekao da će jedan njegov prijatelj iz Punjaba, netko koga je samo jedanput susrela i nije ga se više čak ni sjećala, ostati s njima cijeli tjedan zbog nekih poslovnih razgovora u području New Brunswicka.
Bobby je začet na sofi, prepunoj gumenih igračaka za gric¬kanje, uz Ronnvjevu dreku da želi van iz ogradice, jednog posli-jepodneva kad je prijatelj saznao daje dobio posao u nekoj far¬maceutskoj tvrtki. Nije se pobunila kad joj je prijatelj, dok se pripremala da skuha kavu, stavio ruku oko struka i privukao je na svoje glatko tamnoplavo odijelo. Obljubio ju je brzo, šutke. tako vješto kako to još nije doživjela, bez onih značajnih izraza lica i osmijeha poslije, do kojih je Raj uvijek mnogo držao. Su¬tradan je Raj odvezao prijatelja na aerodrom JFK. Prijatelj se u međuvremenu oženio nekom djevojkom iz Punjaba, još žive u Londonu i svake godine izmjenjuju čestitke s Rajem i Minom kojom prigodom svaki par stavlja u omotnicu i fotografiju svoje obitelji. On ne zna daje Bobbvjev otac. Nikad neće ni saznati.
—   Oprostite, gospođo Das, ali zašto ste mi to ispričali? — upita gospodin Kapasi kad je napokon prestala govoriti i opet okrenula lice njemu.
—   Za Boga miloga, prestanite me zvati gospođa Das. Dvade¬set i osam mi je godina. Vjerojatno imate već i djecu moje dobi.
—   Ne sasvim. — Gospodin Kapasi se uznemiri shvativši da ona u njemu gleda roditelja. Osjećaj, koji je bio gajio prema njoj i koji ga je naveo da za vrijeme vožnje provjerava svoj izgled u retrovizoru, malo oslabi.
—   Ispričala sam vam to zbog vaših izuzetnih sposobnosti.
— Ona spusti vrećicu s rižinim pahuljicama natrag u torbu a da je nije ni preklopila.
—   Ne razumijem — reče gospodin Kapasi.
—   Ne? Osam godina nisam mogla ni s kim o tom razgova¬rati, ni s prijateljicama, a pogotovo ne s Rajem. On čak i ne sumnja. Misli da sam još zaljubljena u njega. Onda, zar nemate ništa reći na ovo?
—   Na što?
—   Na ovo što sam vam upravo ispričala. Na moju tajnu i kako se zbog toga bijedno osjećam. Strašno mi je kad pogledam svoju djecu, i Raja, uvijek strašno. Imam strahovitu potrebu, gospodine Kapasi, da bacam stvari. Jednoga sam dana bila osje¬
tila potrebu da sve što posjedujem pobacam kroz prozor, televi¬ziju, djecu, sve. Ne mislite li daje to bolesno?
Šutio je.
—   Gospodine Kapasi, zar zaista nemate baš ništa reći? Mi¬slila sam daje to vaš posao.
—   Moj je posao da vozim turiste, gospođo Das.
—   Ne taj. Onaj drugi posao. Posao tumača.
—   Ali između nas ne postoji jezična barijera. Zašto bi ovdje bio potreban tumač?
—   Nisam to imala na umu. Inače vam ništa ne bih ni ispri¬čala. Zar ne shvaćate što za mene znači ovo što sam vam rekla?
—   A što znači?
— Znači da sam sita toga da se neprestano grozno osjećam. Osam godina, gospodine Kapasi, već osam godina patim. Na¬dala sam se da biste mi možda vi mogli pomoći da se osjetim bolje, da ćete možda reći pravu stvar. Predložiti nekakav lijek.
On je pogleda, u njezinoj crvenoj kariranoj suknji i jagodastoj majici, ženu koja još nije navršila tridesetu, koja ne voli svog supruga, ni svoju djecu, koja je prestala voljeti i sam život. Nje¬zina ga je ispovijed deprimirala, deprimirala još više kad je po¬mislio na gospodina Dasa tamo gore na cesti, s Tinom na rame¬nu, kako snima drevne samostanske ćelije uklesane u brda da bi ih pokazao svojim učenicima u Americi, nesumnjičav i ne¬svjestan da jedan od njegovih sinova zapravo nije njegov. Go¬spodin Kapasi osjeti se povrijeđenim što se gospođa Das obra¬tila njemu da joj protumači tu njezinu vulgarnu, bijednu malu tajnu. Ona nije poput pacijenata koji dolaze u liječnikovu ordi¬naciju, staklastih očiju i očajni, jer ne mogu bez problema spa¬vati, disati ili urinirati, a osim toga nisu mogli ni opisati što ih boli. Usprkos tome, gospodin je Kapasi smatrao da mu je duž¬nost pomoći gospođi Das. Možda bi joj morao savjetovati da gospodinu Dasu prizna istinu? Objasniti joj da se iskrenost uvi¬jek najviše isplati. Iskrenost bi joj svakako pomgla da se osjeti bolje, kako se sama bila izrazila. Možda bi on mogao prisu¬stvovati tom razgovoru, kao posrednik? Zaključi da će najprije postaviti najhitnije pitanje kako bi ušao u samu srž stvari, pa upita: — Je li ono što osjećate zaista bol, gospođo Das, ili je krivnja?
Ona se okrene njemu i bijesno ga pogleda, a na bešćutnim ružičastim joj usnama podeblji sloj muštardina ulja. Zausti da nešto kaže, ali dok ga je tako gledala, kao da joj neka spoznaja proleti pred očima, i ne reče ništa. To ga dotuče; u tom je tre¬nutku shvatio da nije čak ni dovoljno važan da bude propisno povrijeđen. Ona otvori vrata i poče se uspinjati prolazom, tetu¬rajući pomalo na svojim četvrtastim drvenim petama, vadeći usput iz slamnate torbe po šaku rižinih pahuljica, koje su joj ispadale između prstiju i ostavljale za sobom krivudavi trag, što navede jednog majmuna da skoči sa stabla i osladi se tim malim bijelim zrnjem. U želji za još, majmun poče slijediti gospođu Das. Pridružiše mu se i ostali, tako da ju je ubrzo slijedilo njih pola tuceta, vukući za sobom svoje svilenkaste repove.
Gospodin Kapasi izađe iz automobila. Htio ju je zazvati, opomenuti na neki način, ali bojao se da bi možda, kad bi znala da su iza nje, postala nervozna. Možda bi izgubila ravnotežu. Možda bi onda oni počeli navlačiti njezinu torbu ili bi možda čak i nju stali povlačiti za kosu. On potrči za njom i usput po¬digne jednu otpalu granu da rastjera majmune. Gospođa Das hodala je dalje, ništa ne sluteći i ostavljajući za sobom trag riži-nih pahuljica. Nešto prije sama kraja uspona, ispred skupine ćelija s nizom kamenih stupova sprijeda, gospodin Das klečao je na zemlji i namještao objektiv fotoaparata. Djeca su stajala ispod nadsvođena trijema, čas skrivena od pogleda, čas opet vidljiva.
—   Pričekajte me — glasno dovikne gospođa Das. — Dolazim.
Tina zaskakuta gore-dolje.
—   Dolazi mamica!
—   Lijepo — reče gospodin Das i ne podigne pogled. — U pravi trenutak. Zamolit ćemo gospodina Kapasija da nas sve za¬jedno snimi.
Gospodin Kapasi ubrza korak, mašući granom, tako da su se majmuni, zbunjeni, raštrkali na suprotnu stranu.
—   Gdje je Bobby? — upita gospođa Das kad se zaustavila.
Gospodin Das digne pogled s fotoaparata.
—   Ne znam. Ronny, gdje je Bobby?
Ronny slegne ramenima.
—   Pa sad je bio tu.
—   Gdje je? — oštro ponovi gospođa Das. — Sto je vama, svima skupa?
Sad svi počeše dozivati njegovo ime, lunjajući malo gore--dolje po putu. Ali baš zbog tog dozivanja nisu u prvi mah čuli dječakovo vrištanje. Kad su ga našli, nešto niže na putu pod nekim stablom, bio je okružen skupinom majmuna, njih više od tuceta, koji su ga dugačkim, crnim prstima povlačili za majicu. Rižine pahuljice, koje je bila prosula gospođa Das, bile su rašute do njegovih nogu, zgrnute majmunskim rukama. Dječak je šutio, sav ukočen, a suze su mu se brzo slijevale niz prestra¬šene obraze. Gole su mu noge bile prasne i crvene od modrica gdje ga je jedan majmun opetovano udarao štapom, koji mu je prije toga sam bio dao.
—   Tatice, majmun tuče Bobbvja — reče Tina.
Gospodin Das obriše dlanove o svoje kratke hlače. Ovako uzrujan, slučajno je pritisnuo dugme okidača na svom aparatu. Zujanje premotavanja filma uznemiri majmune, pa onaj sa šta¬pom poče još snažnije tući Bobbvja.
—   Što da radimo? Što ako ga stanu napadati?
—   Gospodine Kapasi — vrisne gospođa Das, opazivši ga gdje stoji sa strane. — Učinite nešto, za Boga miloga, učinite nešto!
Gospodin Kapasi uze granu i rastjera ih, sikćući na one koji su ostali i topćući nogama da ih poplaši. Životinje su se polako povukle, odmjerena koraka, poslušne, ali nimalo zastrašene. Gospodin Kapasi podigne Bobbvja u naručje i odnese ga do mje¬sta gdje su stajali njegovi roditelji, brat i sestra. Dok gaje nosio, dolazio je u napast da prišapne tajnu u dječakovo uho. Ali Bobby je bio omamljen i tresao se od straha, a noge su mu laga¬no krvarile gdje mu je štap probio kožu. Gospodin Kapasi preda ga roditeljima, a gospodin Das otrese malo zemlje s dječakove majice i izravna mu štitnik protiv sunca. Gospođa Das posegne u svoju slamnatu torbu da pronađe flaster i zalijepi ga preko ranice na dječakovu koljenu. Ronny ponudi bratu svježu žva-kaću gumu.
—   Dobro mu je. Samo je malo preplašen, je li tako, Bobby? — reče gospodin Das potapšavši ga po glavi.
—   Bože, maknimo se odavde — zavapi gospođa Das i pre¬križi ruke preko jagode na svojim prsima. — Ježim se od tog mjesta.
—   Da, svakako, idemo natrag u hotel — složi se gospodin Das.
—   Siroti Bobby — reče gospođa Das. — Dođi ovamo na tre¬nutak. Daj da ti mamica uredi kosu. — I opet posegne u torbu, ovaj put da izvadi četku kojom poče prelaziti oko rubova prozir¬nog štitnika. Kako je bila naglo izvukla četku, tako je ceduljica s adresom gospodina Kapasija odlepršala s vjetrom. Nitko, osim gospodina Kapasija, nije to primijetio. Gledao je kako se papirić podiže i kako ga povjetarac odnosi sve više i više među stabla, na kojima su sad opet sjedili majmuni i dostojanstveno proma¬trali scenu što se dolje odigrava. Promatrao ju je i gospodin Kapasi, svjestan da će tu sliku obitelji Das zauvijek sačuvati u sjećanju.

Pravi durivan

Boori Ma, čistačica stubišta, dvije noći nije ni oka sklopila, zato je ujutro prije treće noći istresla grinje iz svoje posteljine. Pokrivač je istresla jedanput ispod poštanskih ormarića, gdje je žvjela, onda još jedanput na ulazu u prolaz, natjeravši vrane, koje su se tamo hranile ostacima povrća, da se razlete na sve strane.
Kad se počela uspinjati uza četiri niza stuba do krova, Boori Ma neprestano je držala ruku na koljenu koje joj je početkom svake kišne sezone oticalo. To je značilo da vjedro, svoje pokrivače i svežanj trstike, koji joj je služio kao metla, da sve to mora stisnuti pod jednu ruku. U posljednje se vrijeme Boori Ma pri¬činja da su stube sve strmije; penjanje po njima čini joj se slič¬nije penjanju po ljestvama negoli po stubama. Šezdeset i četiri joj je godina, kosu je svezala u punđu, ništa veću od oraha, a iz¬gledala je jednako uska sprijeda kao i sa strane.
Zapravo jedino što se kod Boori Ma činilo trodimenzional¬nim bio je njezin glas: krhak od žalosti, kiselkast kao gruševina i dovoljno oštar da sastruže meso s kokosova oraha. A tim je glasom dvaput na dan, dok je čistila stube, nizala pojedinosti o svojim nevoljama i gubicima koje je pretrpjela otkako je poslije Diobe deportirana u Calcuttu. U ono vrijeme, tvrdila je, opciju je metež odvojio od muža, četiri kćeri, jednokatnice od opeke, jednog almarija od palisandrovine i nekoliko škrinja čije ključe¬ve još nosi, zajedno sa svojom životnom ušteđevinom, privezane o skut svog sarija.
Osim nevolja koje je prate, Boori Ma voljela je spominjati i bolja vremena. I tako, dok bi se dovukla do odmorišta na prvom katu, već bi privukla pozornost cijele zgrade na svadbeni jelov¬nik svoje treće kćeri.
— Udali smo je za ravnatelja škole. Riža je kuhana u ružinoj vodici. Pozvan je i gradonačelnik. Svi su prali prste u kositre-nim peharima. — Ovdje bi zastala da predahne i premjesti svoj pribor pod drugu ruku. Usput bi iskoristila priliku da istjera pokojeg žohara iz rupa između stupova na ogradi, pa produžila: — Račići, začinjeni gorušicom, pareni su u bananinu lišću. Ni¬jedne delikatese nije manjkalo. Ali za nas to nije bilo ništa neo¬bično. U našoj se kući dvaput na tjedan jelo kozje meso. Na svom posjedu imali smo i ribnjak pun riba.
Dotle je Boori Ma već mogla vidjeti svjetlo što se s krova probijalo u stubište. I premda je bilo tek osam sati, sunce je već dovoljno pripeklo da ugrije betonske stube ispod njezinih nogu. Bila je to vrlo stara zgrada, od onih u kojima se voda za kupanje još spremala u bačve, prozori su bili bez stakala, a zahodi skle¬pani od opeke.
—   Jedan je čovjek dolazio ubirati naše datulje i guave. Je¬dan drugi podrezivao je hibiskus. Da, tamo sam imala nešto od života. Ovdje objedujem iz lonca za rižu. — Na tom su joj se mjestu njezina izvještaja počele žariti uši, a bol bi joj proparala otečeno koljeno. — Jesam li spomenula kako sam prešla grani¬cu sa samo dvije narukvice na zapešću? A bilo je dana kad mi je noga doticala samo mramor. Vjerovali ili ne, takav luksuz ne možete sebi ni u snu zamisliti.
Ima li išta istine u tim litanijama Boori Ma nitko nije pouz¬dano znao. U prvom redu, perimetri njezina bivšeg imetka kao da su se podvostručili, kao i sadržaji njezina almarija i njezi¬nih škrinja. Nitko nije sumnjao da je izbjeglica; njezin bengal-ski naglasak bio je dovoljan dokaz za to. Ipak, stanari te oso¬bite stambene zgrade nisu uspjeli povezati Boori Maine tvrdnje o prijašnjem bogatstvu s bitno vjerodostojnijim izvještajem kako je prešla granicu Istočnog Bengala, zajedno s tisućama drugih izbjeglica, na teretnoj platformi nekog kamiona, među vrećama konoplje. Međutim, nekih je dana uporno tvrdila da je u Calcuttu stigla na taljigama s volovskom zapregom.
—   Stoje zapravo bilo, kamion ili taljige? — katkada bije za¬
pitkivala djeca odlazeći na ulicu da se igraju žandara i lopova. A  Boori Ma bi na to odgovarala, potresavši skut svog sarija kako bi ključevi zazveketali: — Zašto vas zanimaju sitnice? Čemu strugati ljepak s betelova lista? Vjerovali ili ne, moj se život sa¬stoji od takvih boli i takva jada kakve vi sebi ni u snu ne možete zamisliti.
Tako je iskrivljavala činjenice. Samoj je sebi proturječila. Ukrašavala je gotovo sve. Ali njezine su tirade bile tako uvjerlji¬ve, njezino jadanje tako živo, da nije bilo nimalo lako riješiti je se.
Kako je jedna vlastelinka spala na to da čisti stube? To se uvi¬jek pitao gospodin Dalal s drugog kata, kad bi prolazio pokraj nje odlazeći u ured, ili na povratku iz ureda u kojem je ispunja¬vao priznanice za jednu veletrgovinu gumenim cijevima, pipa¬ma i ventilima u vodoinstalaterskom kvartu College Streeta.
Bechareh, vjerojatno izmišlja priče da lakše podnese žalost zbog gubitka svoje obitelji, bila je opća pretpostavka većine žena.
A refren starog gospodina Chatterjeea glasio je: "Usta Boori Ma puna su pepela, ali ona je žrtva promijenjenih vremena". On se nije maknuo sa svog balkona niti otvorio ijedne novine sve od Nezavisnosti, ali usprkos toj činjenici, ili možda upravo zbog nje, do njegova se mišljenja uvijek mnogo držalo.
Na kraju se proširila teorija daje Boori Ma nekoć radila kao najamna radnica kod nekog bogatog zamindara tamo na isto¬ku, pa valjda zato može tako nadugo, naširoko i do u tančine pretjerivati o svojoj prošlosti. Njezina grlena prenemaganja nisu nikomu naudila. Svi su se slagali u tome daje izvrsna za-bavljačica. A ona pak, da uzvrati za svoje stanovanje ispod po¬štanskih ormarića, održavala je njihovo krivudavo stubište bes¬prijekorno čistim. Stanarima je osobito odgovaralo stoje Boori Ma, koja je svake noći spavala iza sklopivih ulaznih vrata, ču¬vala stražu između njih i vanjskog svijeta.
Doduše, nitko u toj stambenoj zgradi nije imao gotovo ništa što bi vrijedilo ukrasti. Udovica na prvom katu, gospođa Misra, jedina je imala telefon. Usprkos tome, stanari su bili zahvalni Boori Ma što nadzire sve što se događa na ulici, što provjerava putujuće pokućarce koji, prodajući češljeve i šalove, idu od vrata do vrata, što je u stanju smjesta dovesti rikšu i što može, s ne¬koliko zamaha svoje metle, natjerati u bijeg svako sumnjivo stvorenje koje bi se približilo kući da pljune, pomokri se ili iza¬zove kakvu drugu nevolju.
Ukratko, s godinama je služba Boori Ma sve više nalikovala na službu pravog durvoana. Premda pod normalnim okolnosti¬ma to nije posao za ženu, ona je prihvatila tu odgovornost i s ništa manje budnosti nego daje vratarica kuće na Lower Circu-lar Roadu, u Jodhpur Parku ili u bilo kojem drugom otmjenom dijelu grada.
Boori Ma objesila je svoje prošivene pokrivače preko konopa za sušenje rublja. Žica, nategnuta ukoso od jednog kuta ograde do drugog, protezala se duž njezina pogleda na televizijske an¬tene, oglasne panoe i daleke lukove Howrah Bridgea. Boori Ma promotri horizont sa sve četiri strane. Onda odvrne pipac pri dnu cisterne. Umije lice, ispere noge i sa dva prsta očisti zube. Poslije toga poče metlom lupati po pokrivačima s obje strane. Svako malo bi zastala i zaškiljila na beton da identificira krivce svojih besanih noći. Toliko se bila zanijela tim poslom da neko¬liko trenutaka nije ni primijetila gospođu Dalal s drugog kata, koja je došla ostaviti pladanj s nasoljenim limunovim korama da se osuše na suncu.
—   Nešto je u tim pokrivačima što mi ne da svu noć spavati—   reče Boori Ma. — Recite, vidite li vi možda što?
Boori Ma bila je slaba točka gospođe Dalal, koja je starici povremeno znala dati malo đumbirove paste da si začini jelo.
—   Ja ne vidim ništa — odvrati gospođa Dalal nakon nekog vre¬mena. Ona je imala prozirne očne kapke i vrlo tanke nožne prste s kolutima na njima.
—   Onda valjda imaju krila — zaključi Boori Ma. Odloži me¬tlu na pod i stane promatrati kako oblak prolazi za oblakom.
—   Odletjeli su prije nego što sam ih dospjela zgnječiti. Ali po¬gledajte mi samo leđa. Mora da su grimizna od njihovih ugriza.
Gospođa Dalal nadigne draperiju Boori Maina sarija, jefti¬no bijelo tkanje s obrubom boje zamazanog ribnjaka. Pogleda kožu iznad i ispod njezine bluze, krojene u stilu kakav se više ne prodaje u trgovinama. Onda reče:
—   Boori Ma, to vi sebi samo umišljate
—   Kažem vam, ta gamad živu će me izjesti.
—     Možda je to samo svrbež od vrućine — zaključi gospođa Dalal.
Nato Boori Ma potrese slobodnim skutom svog sarija tako da joj ključevi zazveckaju.
—   Poznam ja taj svrbež — reče. — Ovo nije svrbež od vrući¬ne. Već tri, možda i četiri dana nisam oka sklopila. Tko broji? Prije sam uvijek imala čist krevet. Vjerovali ili ne, naše mreže protiv komaraca bile su meke kao svila. O takvoj udobnosti ne možete ni sanjati.
—   Ni sanjati — ponovi gospođa Dalal. Spusti svoje prozirne kapke i uzdahne. — Ja doista ne mogu ni sanjati o tome, Boori Ma. Stanujem u dvije ruševne sobe i udana sam za čovjeka koji prodaje zahodske dijelove.
— Gospođa Dalal se okrene i pogle¬da jedan od pokrivača. Prijeđe prstom preko prošivenog djelića.
Onda upita:
—   Boori Ma, koliko dugo već spavate na toj posteljini?
Boori Ma stavi prst na usta prije nego što odgovori da se ne može sjetiti.
 - Zašto to niste spomenuli sve do danas? Smatrate nas ne¬sposobnima da vam se pobrinemo za čiste pokrivače? Ili bar zavoštano platno? — Doimala se povrijeđenom.
—   Nema potrebe — reče Boori Ma. — Sad su čisti. Isprašila sam ih metlom.
—   Ne želim ništa čuti — odvrati gospođa Dalal. — Potrebni su vam novi pokrivači, novi jastuk. I deka, kad dođe zima. — Pri spomenu svakog od tih predmeta gospođa je Dalal doticala palcem jagodice svojih prstiju.
—   Na blagdane u našu su kuću dolazili siromasi da ih na¬hranimo — reče Boori Ma. Sad je na drugoj strani krova punila svoje vjedro ugljenom s hrpe.
—   Porazgovarat ću s gospodinom Dalalom kad se vrati s po¬sla — dovikne joj gospođa Dalal idući prema stubama. — Svra¬tite k nama poslije podne. Imam ukiseljenog povrća za vas i dat ću vam neki prašak za vaša leđa.
—   Nije to od vrućine — reče Boori Ma
Takav je svrbež, istina, bio česta pojava za kišnih sezona, ali Boori Maje više odgovaralo da vjeruje kako je ono što joj smeta u postelji, što joj krade san i kao papar peče njezin prorijeđeni skalp i kožu manje profana podrijetla.
Mozgala je o tim stvarima dok je mela stube — pri čemu je uvijek išla s vrha prema dnu — kadli se spusti kiša. Pljačkala je po krovu kao dječak u prevelikim papučama i otplahnula limu¬novu koru gospođe Dalal u krovni žlijeb. Prije nego što su pje¬šaci dospjeli otvoriti kišobrane, spustila im se niz ovratnike, slila u džepove i cipele. U toj stambenoj zgradi, kao i u svim susjednim zgradama, zatvoreni su škripavi kapci i vrpcama od podsuknje privezani o prozorske šipke.
U tom je trenutku Boori Ma radila već na odmorištu prvog kata. Podigla je pogled prema stubama, nalik na ljestve, a kad se šum vode što se slijevala s neba zgusnuo oko nje, bilo joj je jasno da se njezini pokrivači pretvaraju u jogurt.
A onda se prisjeti razgovora s gospođom Dalal. I nastavi u istom ritmu mesti prašinu, opuške i omotne papiriće raznih bombona s preostalih stuba sve dok nije stigla do poštanskih ormarića na dnu. Pročeprka po svojim košarama i nađe novin¬ski papir koji utrpa u romboidne otvore na preklopnim ulaznim vratima kako bi spriječila prodor vjetra u kuću. Onda na vje-dro, koje je upravo bila napunila ugljenom, stavi svoj objed da zakipi potičući plamen lepezom od palmina lista.
To poslijepodne, po ustaljenoj navici, Boori Ma iznova zauzla svoju punđu, odveže skut svog sarija i izbroji svoju životnu ušteđevinu. Upravo se bila probudila iz kratkog sna od dvade¬setak minuta na provizornom ležaju od novinskog papira. Kiša je prestala i sad se kiselkast vonj, što se podizao s mokrog man-gova lišća, teško spustio na ulicu.
   Ponekih poslijepodneva Boori Ma posjećivala je svoje susta¬nare. Sviđalo joj se ulaziti u različita kućanstva i izlaziti iz njih. Stanari su je pak sa svoje strane uvjeravali kako im je uvijek dobro došla i nikad, osim noću, nisu navlačili zasune na svoja vrata. Nastavljali bi svoje poslove, korili djecu, zbrajali troško¬ve ili trijebili kamenčiće iz riže pripremljene za večeru. Ponekad kad bi je ponudili čašom čaja, limenu kutiju s krekerima gur¬nuli bi prema njoj, a ona bi pomagala djeci da šutnu čipse preko linije karambola. Budući da nije voljela sjediti na stolcima ili nečem sličnom, sjedila bi podvijenih nogu u predsobljima i hod¬nicima i promatrala pokrete i ponašanje ljudi na isti način kao što bi netko promatrao promet u stranom gradu.
To poslijepodne Boori Ma odluči prihvatiti poziv gospođe Dalal. Leđa su je još svrbjela, čak i pošto je malo pridrijemala na novinskom papiru, pa ipak poželje neki prašak protiv svr-beži. Pokupi svoju metlu — bez nje se nikad nije osjećala posve sigurnom — i taman je pošla prema stubama kad se kod pre-klopnih vrata zaustavi neka rikša.
Bio je to gospodin Dalal. Godine koje je proveo u sređivanju priznanica ostavile su mu grimizne polumjesece ispod očiju. Ali danas mu je pogled bio bistar. Vrškom jezika poigravao se iz¬među zubi, a pod rukama držao je dva mala keramička umivao¬nika.
—   Boori Ma, imam posao za vas. Pomozite mi odnijeti gore ove umivaonike. — Pritisne presavijeni rupčić na čelo i vrat te pruži novčić vozaču rikše. Onda on i Boori Ma odnesu umivao¬nike sve do drugog kata. Tek kad su ušli u stan, on napokon gospođi Dalal, Boori Ma i stanarima, koji su iz puke znatiželje pošli za njima, objavi ovo: svršeno je s njegovim dosadašnjim poslom kod distributera gumenih cijevi, pipa i ventila, a i sam distributer, koji čezne za čistim zrakom i čija se dobit udvostru¬čila, otvara novu poslovnicu u Burdwanu. I zato, s obzirom na njegov dugogodišnji marljivi rad, povjerava gospodinu Dalalu rukovođenje poslovnicom u College Streetu. U svom uzbuđe¬ nju, na putu kući kroz vodoinstalaterski kvart, gospodin je Da¬lal kupio ta dva umivaonika.
—   Što će nam dva umivaonika u dvosobnom stanu? — upita ga gospođa Dalal. Bila je ionako zlovoljna zbog upropaštenihlimunovih kora.
   — Tko je još čuo za tako nešto? Ja još uvijek kuham na petroleju. Odbio si se predbilježiti za telefon. I još če¬kam hladnjak koji si mi obećao kad smo se vjenčali. A sad oče¬kuješ da ćeš s ta dva umivaonika sve to nadoknaditi.

Prepirka koja je nato uslijedila bila je dovoljno glasna i do¬voljno dugačka da nadjača i drugi pljusak koji se slio poslije mraka. Dovoljno glasna da zbuni čak i Boori Ma dok je po drugi put tog dana mela stubište od vrha do dna, pa zato nije spome¬nula ni svoje patnje ni svoje bolje dane. I tu je noć provela na ležaju od novinskog papira.
Prepirka između gospodina i gospođe Dalal nastavila se više ili manje i sutradan ujutro, kad je jedna bosonoga ekipa radni¬ka došla da instalira umivaonike. Pošto su se svu noć natezali i hodali gore-dolje, gospodin Dalal je odlučio da se jedan umivao¬nik postavi u dnevnu sobu njegova stana, a drugi na prvo od-morište. — Na taj se način mogu svi služiti njime — objašnja¬vao je od vrata do vrata. Stanari su bili oduševljeni; godinama već svi peru zube vodom iz cisterna kojom pune vrčeve.
Gospodin Dalal, međutim, mislio je ovako: umivaonik na stubištu svakako će ostaviti povoljan dojam na posjetitelje. Ne zna se tko bi sve mogao posjetiti ovu zgradu sad kad je on po¬stao poslovođa.
Radnici su rintali nekoliko sati. Trčali gore-dolje po stuba¬ma i, čučeći naslonjeni na ogradu, objedovali ono što su sami donijeli. Lupali su, vikali i psovali. Znoj su otirali krajevima svojih turbana. Sve u svemu, onemogućili su Boori Ma da tog dana pomete stubište.
Da nekako ispuni vrijeme, Boori Ma povukla se natrag na krov. Šljapkala je duž ograde, ali boljela su je bedra od spavanja na novinskom papiru. Pošto je preispitala obzorje sa sve četiri strane, razdere ono što je preostalo od njezinih pokrivača na nekoliko traka i zaključi da će jednom kasnijom prilikom ispo-lirati stupove.
Rano uvečer skupili su se stanari da se dive dovršenom poslu. Čak je i Boori Ma bila primorana oprati ruke pod čistom tekućom vodom. Prezirno je frknula nosom.
—   Naša voda za kupanje bila je namirisana cvjetnim laticama i ružinim uljem. Vjerovali ili ne, bio je to luksus o kakvom vi ne možete ni sa¬njati.
Gospodin Dalal nastavio je objašnjavati kako umivaonik funkcionira. Svaku je pipu do kraja otvarao i zatvarao. Onda je obje pipe otvorio istodobno da zorno prikaže razliku u pritisku vode. Podigne li se mala poluga između pipa, umivaonik se može napuniti vodom.
—   Posljednja riječ otmjenosti — zaključio je gospodin Dalal.
—   Očiti znak da se vremena mijenjaju — tobože se složio gospodin Chatterjee sa svog balkona.
Kod žena, međutim, brzo je zavladalo neraspoloženje. Dok su ujutro stajale u repu da operu zube, ljutile su se što moraju čekati na red, što poslije svake uporabe moraju oprati slavinu i što ne mogu ostavljati vlastiti sapun i vlastitu pastu za zube na uskom rubu umivaonika. Dalalovi imaju vlastiti umivaonik; za¬što ga ne bi imali i ostali?
—   Kao da i mi sebi ne možemo kupiti umivaonik! — prasne napokon jednoga jutra jedna od njih.
—   Jesu li Dalalovi jedini koji mogu popraviti stanje u ovojzgradi? — upitala je druga.
Proširiše se glasine: kako je gospodin Dalal poslije njihove prepirke utješio ženu kupivši joj dvije kile gorušičina ulja, kaš¬mirski šal, tucet mirisnih sapuna, kako je gospodin Dalal ispu¬nio zahtjev za uvođenje telefona, kako gospođa Dalal ne radi ništa drugo nego povazdan pere ruke u umivaoniku. I kao da sve to nije bilo dosta, drugi dan ujutro progurao se u usku uli¬čicu taksi s odredištem za kolodvor Howrah.
—   Dalalovi odlaze na deset dana u Simlu.
—   Boori Ma, nisam zaboravila. Kad se vratimo, donijet ćemo vam pokrivač od ovčjeg runa, satkan u planinama — rekla je gospođa Dalal kroz otvoren prozor taksija. U krilu je držala kožnu torbicu koja se slagala s tirkiznim rubom njezina sarija.
—   Donijet ćemo vam dva! — doviknuo je gospodin Dalal koji je sjedio pokraj svoje žene provjeravajući je li mu lisnica na mjestu.
Od svih stanara te kuće kraj sklopivih ulaznih vrata stajala je jedino Boori Ma da im poželi sretan put.

Čim su Dalalovi otišli, ostale su žene počele praviti planove za vlastitu obnovu. Jedna je odlučila da će zamijeniti dio svojih svadbenih narukvica i pozvati soboslikara da osvježi zidove stu¬bišta. Druga je založila svoj šivaći stroj i pozvala lovca na štakore Treća je otišla do kujundžije i prodala mu garnituru zdjelica za puding; ona je namjeravala dati kapke obojiti žuto.
Došli su radnici i zauzeli tu posebnu stambenu zgradu dan i noć. Da izbjegne gužvu, Boori Ma počela je spavati na krovu. Toliko je ljudi ulazilo i izlazilo kroz ta preklopna vrata, toliko se drugih u svako doba natiskivalo u tu usku ulicu, da nije imalo nikakva smisla držati ih na oku.
Nekoliko dana kasnije Boori Ma odnijela je na krov i svoje košare i vjedro u kojem je kuhala. Umivaonik u prizemlju nije joj bio potreban, jer se isto tako lako mogla oprati, kao što se i dosad prala, pod slavinom na cisterni. Još je imala u planu da trakama, koje je izrezala od svojih pokrivača, uglača stupove na ogradi. I dalje je spavala na novinskom papiru.
Opet su došle kiše. Pod tendom kroz koju je kapkalo, s no¬vinskim papirom nabijenim na glavu, Boori Ma se šćućurila i promatrala monsunske mrave kako šeću po konopcu za sušenje rublja, noseći jaja u čeljustima. Vlažni vjetrovi tažili su joj leđa. Ponestajalo joj je novinskog papira.
Jutra su joj se otegla, poslijepodnevajoš više. Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put popila čašu čaja. Ne misleći na svoju nevolju, niti na prošla vremena, pitala se samo kad će se Dala-lovi vratiti s njezinom posteljinom.
Postala je nemirna na krovu, pa je, da se malo razgiba, po¬čela poslijepodneva provoditi kružeći po susjedstvu. S crvenom metlom u ruci, u sariju zamrljanom tiskarskom bojom od novi¬na, lutala je tržnicama i počela trošiti životnu ušteđevinu na sitne poslastice: danas omotić rižinih pahuljica, sutra malo in¬dijskih oraščića, pa dan zatim čašu soka od šećerne trstike. Jednog je dana otišla čak do štandova za prodaju knjiga na Col-lege Streetu. Sutradan je odšetala još dalje, do tržnice sa ze¬maljskim plodinama u Bow Bazaaru. I tamo, dok je stajala u jednom natkrivenom opskrbnom prolazu, razgledajući plodove indijskog krušnog drveta i persimone, osjeti kako je netko po¬vlači za skut sarija. Kad se ogledala, njezina životna ušteđevina i ključevi već su bili nestali.
Kad se Boori Ma tog poslijepodneva vratila, na ulaznim su je vratima dočekali stanari. Zloslutni krikovi odjekivali su gore i dolje po stubištu, svi prenoseći istu vijest: ukraden je umivao¬nik na donjem odmorištu. Sad velika rupa zjapi u nedavno objeljenom zidu, iz koje strši splet gumenih cijevi i vodova. Boori Ma bez riječi zgrabi svoju crvenu metlu.
U svojoj žurbi stanari su tako reći odnijeli Boori Ma stuba¬ma na krov, gdje su je spustili s jedne strane konopca za suše¬nje rublja, a s druge počeli vrištati na nju.
—   Sve je to njezina krivnja — prodere se jedan od njih. —Ona je obavijestila lopove. Gdje je bila kad je trebalo čuvati ulaz?
—   Danima već luta ulicama i razgovara s nepoznatim ljudi¬ma — izvijesti jedan drugi.
—   Dijelili smo s njom naš ugljen, dali joj mjesto za spavanje.Kako nas je mogla tako izdati? — zanimalo je trećega.
Premda se nitko od njih nije izravno obratio Boori Ma, ona im je odgovorila:
—   Vjerujte mi, vjerujte. Nisam ja obavijestila kradljivce.
—   Godinama slušamo vaše laži — odgovorili su joj. — A sad očekujete da vam vjerujemo?
Njihovo optuživanje nije prestajalo. Kako će to objasniti Da-lalovima? Na kraju potražiše savjet u gospodina Chatterjeea. Našli su ga kako sjedi na svom balkonu i promatra prometnu gužvu.
Jedan od stanara s prvog kata reče:
—   Boori Ma ugrozila je sigurnost ove zgrade. Svi posjeduje¬mo dragocjenosti. Udovica gospođa Misra živi sama sa svojim telefonom. Sto da radimo?
Gospodin Chaterjee razmotri njihove optužbe. Kad je o sve¬mu dobro porazmislio, poravna šal, koji mu je bio prebačen preko ramena, i zagleda se u bambusove skele koje odnedavno opkoljuju njegov balkon. Prozorski kapci iza njega, bezbojni ot¬kako ga pamćenje služi, sad su obojeni žuto. Napokon reče:
—   Boori Ma ima usta puna pepela. Ali to nije ništa novo Novo je pročelje ove zgrade. A ovakvoj je zgradi potreban prav; durvoan.
Nato stanari pobacaše njezino vjedro, njezine košare i crve¬nu metlu niz otvor u stubištu, pa mimo poštanskih ormarića kroz preklopna vrata ravno na ulicu. A onda izbaciše i Boori Ma. Svi su jedva čekali da pođu u potragu za pravim duriva-nom.
Iz hrpe svoje imovine Boori Ma zadrža samo svoju metlu. — Vjerujte mi, vjerujte — rekla je još jedanput dok joj se lik pola¬ko gubio. Prodrma skut svog sarija, ali ništa ne zazvecka.