Razgovor, u Farahovoj kući, vrtio se oko neprispodobivih namjesnikovih vrlina, i oko vrlina njegova brata emira; potom, u perivoju, razgovarahu o ružama. Abulkasim, i ne pogledavši ih, odsiječe da nema takvih ruža kao što su ruže koje rese andaluzijske vrtove. Farah se nije dao podmititi; napomene da je učeni Ibn Kutaiba opisao izvanrednu vrstu vječne ruže koja raste u indijskim perivojima i kojoj latice, jarkocrvene boje, nose pismena koja vele: Nema drugog boga osim Boga. Muhamed je Božji poslanik. Dodade da Abulkasim, zacijelo, poznaje te ruže. Abulkasim ga zabrinuto pogleda. Ako odgovori potvrdno, svi će ga, opravdano, smatrati najpovodljivijim i najprevrtljivijim lažljivcem; odgovori li niječno, smatrat će ga nevjernikom. Odluči se promrmljati da su u Gospodina ključevi skrivenih stvari, i da se na zemlji ništa ne zeleni niti suši a da nije zabilježeno u Njegovoj Knjizi. Te je riječi pozajmio iz jedne od prvih sura; dočeka ga mrmor pun štovanja. Potaknut tom dijalektičkom pobjedom, Abulkasim stade govoriti kako je Gospodin savršen i nedokučiv u svojim djelima. Tada Averroes izjavi, unaprijed uobličujući daleke dokaze i danas problematičnoga Humea:

— Lakše mi je prihvatiti grešku učenoga Ibn Kutaibe, ili prepisivača, nego prihvatiti da iz zemlje niču ruže koje ispovijedaju vjeru.

— Tako je. Velikih li i istinitih riječi! — reče Abulkasim.

— Neki putnik — sjeti se pjesnik Abdalmalik — govori o voćki kojoj su plodovi zelene ptice. Lakše mi je povjerovati u to nego u ruže s pismenima.

— Boja ptica — reče Averroes — kao da olakšava čudo. Uz to, plodovi i ptice pripadaju prirodnom svijetu, ali pisanje jest vještina. Lakši je prijelaz od listova do ptica nego od ruža do slova.

Drugi gost odbi, s gnušanjem, da je pisanje vještina, jer izvornik Kur'ana—Knjiga matica — prethodi Stvaranju i čuva se na nebu. Treći govoraše o Al-Džahizu iz Basre, koji veli da je Kur'an supstancija i može poprimiti oblik čovjeka ili životinje, a to mišljenje kao da se podudara s mišljenjem onih što mu pripisuju dva lica. Farah opširno iznese pravovjerni nauk. Kur'an (reče) jest jedan od atributa Božjih, kao Njegovo milosrđe; zapisuje se u knjigu, izgovara jezikom, pamti u srcu, a govor, pismena i pisanje ljudsko su djelo, dok je Kur 'an neporeciv i vječan. Averroes, koji je bio prokomentirao Državu, mogao je reči da je Knjiga matica nešto poput njegova platonskoga prauzora, ali opazi da je teologija, kao tema, Abulkasimu sasvim nedostupna.

Drugi, koji su također to primijetili, zamoliše Abulkasima da ispripovjedi kakvo čudo. I onda je, kao i danas, svijet bio jeziv; mogli su ga proputovati srčani, isto kao i bijednici, koji se na sve mogu privići. Abulkasimovo je pamćenje bilo zrcalo potajnih kukavičluka. O čemu da pripovijeda? Osim toga, oni su od njega zahtijevali čudesa, a čudo je, možda, neizrecivo; bengalski mjesec nije isto što i jemenski, ali se dade opisati istim riječima. Abulkasim oklijevaše; onda progovori:

— Tko putuje podnebljima i gradovima — prozbori ganuto — vidi mnogo toga vjerodostojnog. Recimo, ovo što sam pripovijedao jedan jedincati put, i to turskom sultanu. Zbilo se to u Sin Kalanu (Kanton), gdje se rijeka Voda života ulijeva u more.

Farah upita da li je taj grad udaljen mnogo milja od onoga zida što ga Iskandar Zul Karnain (Aleksandar Dvorogi Makedonski) podiže da bi suzbio Goga i Magoga.

— Dijele ih pustinje — reče Abulkasim, s nehotičnom ohološću. — Četrdeset dana treba jednoj tafili (karavani) da bi mu nazrela tornjeve i, kažu, još četrdeset da bi do njega doprla. U Sin Kalanu nisam upoznao nikoga koji ga je vidio, ili koji je vidio nekoga koji ga je vidio.

Averroesa načas spopade groza od gole beskrajnosti, od pukoga prostora, od puke tvari. Pogleda simetrični perivoj; osjeti se starim, beskorisnim, nestvarnim. Abulkasim nastavi:

— Jednog me popodneva muslimanski trgovci iz Sin Kalana povedoše do obojene drvene kuće u kojoj stanovaše mnogo ljudi. Ne može se opisati kakva je bila ta kuća, kojaje, prije, bila obična odaja s redovima smočnica ili balkona, jednih povrh drugih. U tim je dupljama bilo ljudi koji su jeli i pili; bilo ih je na podu i na terasi. Ljudi na toj terasi udarali su u bubanj i u lutnju, uz petnaestak ili dvadesetak drugih (s jarkocrvenim krinkama) koji su molili, pjevali i razgovarali. Čamili su u ćelijama, a nitko nije vidio zatvor; jahali su, ali nitko nije mogao ugledati konja; borili su se, ali su im mačevi bili od trske; umirali su, ali su opet ustajali.

— Postupci luđaka — reče Farah — nadmašuju očekivanja pametna čovjeka.

— To nisu bili luđaci — htjede objasniti Abulkasim. — Prikazivali su, kako mi reče jedan trgovac, neku pripovijest.

Nitko nije razumio, a činilo se da nitko i ne želi razumjeti. Abulkasim, zbunjen, napusti pripovijedanje, ugodno za uši, i prijeđe na neugodna obrazlaganja. Reče, pomažući se rukama:

— Zamislimo da tkogod prikazuje neku pripovijest umjesto da je pripovijeda. Neka to bude pripovijest o efeskim spavačima. Vidimo ih gdje se povlače u pećinu, vidimo ih gdje mole i spavaju, vidimo ih gdje spavaju otvorenih očiju, vidimo ih gdje spavajući rastu, vidimo ih gdje se bude nakon trista i devet godina, vidimo ih gdje daju trgovcu neki stari novčić, vidimo ih gdje se bude u Raju, vidimo ih gdje se bude sa psom. Nešto su nam takvo prikazali, onoga popodneva, ljudi na terasi.

— Jesu li ti ljudi govorili? — upita Farah.

— Naravno da su govorili — reče Abulkasim pretvorivši se u branitelja nekakve predstave koje se jedva sjećao i koja mu je bila prilično dodijala. — I govorili su, i pjevali su, i recitirali su!

— Onda — reče Farah — ne treba dvadeset osoba. Jedan jedincati pripovjedač može ispričati bilo što, koliko god to bilo zamršeno

Svi se složiše s tim zaključkom. Kovahu u zvijezde vrline arapskog jezika, jezika kojim se služi Bog da bi zapovijedao anđelima; potom, vrline arapske poezije. Abdalmalik, pošto je dostojno uzveliča, ismija kao starinske one pjesnike koji se u Damasku ili u Cordobi ustrajno služe pastirskim slikama ili beduinskim rječnikom. Reče kako je besmisleno da čovjek pred čijim se očima širi Guadalquivir slavi vodu iz bunara. Isticao je nuždu da se stare poredbe zamijene novima; rekao je da je u doba kad je Zuhejr usporedio sudbinu sa slijepom devom ta figura mogla dirnuti ljude, ali da ju je pet stoljeća divljenja izlizalo. Svi se složiše s tim zaključkom, koji su već čuli mnogo puta, iz mnogih usta. Averroes je šutio. Najposlije progovori, više za sebe negoli za druge.

— Doduše, manje rječito — reče Averroes — ali sam sličnim razlozima i ja nekoć branio mišljenje koje iznosi Abdalmalik. U Aleksandriji se govorilo da neki grijeh ne mogu počiniti samo oni koji su ga već počinili i onda se pokajali; da bi se čovjek oslobodio grijeha, dodajmo, valja da ga ispovjedi. Zuhejr, u jednoj svojoj mu'allaqi, kaže da je, u osamdeset godina patnje i slave, mnogo puta vidio sudbinu gdje iznenada ruši ljude, kao slijepa deva; Abdalmalik tvrdi da nas ta figura više ne može očarati. Toj se zamjerci mnogo toga može suprotstaviti. Prvo, ako svrha pjesme treba da bude iznenađenje, njezino se vrijeme ne bi mjerilo stoljećima nego danima i satima, a, možda, i minutama. Drugo, da je veliki pjesnik manje izumitelj negoli otkrivač. Hvaleći Ibn-Šarafa iz Berje, ponavljali su da je samo on mogao smisliti da zvijezde u zoru padaju lagano kao lišće sa stabla; kad bi bilo tako, bio bi to bjelodan dokaz da je ta slika otrcana. Slika koju može načiniti samo jedan čovjek jest ona koja nikoga ne dira. Beskrajno je mnogo stvari na zemlji; svaka se može povezati sa svakom. Povezati zvijezde s lišćem nije nimalo proizvoljnije negoli ih povezati s ribama ili sa pticama. Naprotiv, nema nikoga tko jedanput nije osjetio daje sudbina brza i spora, nedužna i, isto tako, nečovječna. U tom uvjerenju, koje može biti prolazno ili stalno, ali koje nitko ne može zanemariti, i jest bio napisan taj Zuhejrov stih. Ne može se reći bolje ono što je tada rečeno. Dapače (a ovo je, možda, bit mojih razmišljanja), vrijeme, koje ruši kule i gradove, obogaćuje stihove. Kad je Zuhejr sastavio ovaj stih u Arabiji, služio je da bi se usporedile dvije slike, slika stare deve i slika sudbine; ponovljen danas, podsjeća na Zuhejra i naše muke miješa s mukama toga mrtvog Arapina. Poredba je tada imala dva člana, a sad ih ima četiri. Vrijeme širi prostor stihova, i znam neke koji su, poput glazbe, svi za sve ljude. Tako, kad me, prije mnogo godina, u Marakešu mučila nostalgija za Cordobom, uživao sam ponavljajući zaziv što ga je Abdurrahman uputio, u perivojima Ruzafe, jednoj afričkoj palmi:

I ti si, o palmo,
Strankinja na ovom tlu ...

Jedinstvena blagodat poezije; riječi što ih je napisao kralj koji je čeznuo za Istokom poslužile su meni, prognanom u Afriku, da izraze moju nostalgiju za Španjolskom.

Averroes je, potom, govorio o prvim pjesnicima, o onima što su u Doba Neznanja, prije islama, već bili izrekli sve stvari na beskrajnom jeziku pustinja. Zbunjen, opravdano, Ibn-Šarafovim koještarijama, reče da je u starih i u Kur'anu tajnopisom zabilježena sva poezija i osudi častohlepno izmišljanje kao nepismeno i isprazno. Ostali su ga slušali s užitkom jer je branio starinu.

Mujezini su, u osvit zore, pozivali na molitvu kad se Averroes vratio u biblioteku. (U haremu su crnokose robinje mučile jednu riđokosu, ali on to nije saznao sve do navečer.) Nešto mu otkri smisao dviju nejasnih riječi. Čvrstim i brižljivim krasnopisom unese ove retke u rukopis: Aristu (Aristotel) zove tragedijom panegirike, a komedijama satire i anateme. Čudesnim tragedijama i komedijama obiluju stranice Kur'ana i pjesme mu'allaqa u svetištu.

Osjeti sanjivost, osjeti malo hladnoće. Odvivši turban, pogleda se u zrcalu od kovine. Ne znam što su vidjele njegove oči, jer ni jedan povjesničar nije opisao crte njegova lica. Znam da je iznenada iščezao, kao da ga je spržila vatra bez svjetlosti, i da su s njim nestali kuća i nevidljivi vodoskok, i knjige i rukopisi, i golubice i mnoge crnokose robinje i uzdrhtala riđokosa robinja, i Farah i Abulkasim, i ružičnjaci, i, možda, Guadalquivir.

U ovoj sam priči želio ispripovjediti razvoj jednoga poraza. Prvo sam mislio na onoga kenterberijskoga nadbiskupa koji se bio latio dokazivanja da postoji Bog; zatim na alkemičare koji su tražili filozofski kamen; zatim na one zaludne djelitelje kuta na tri jednaka dijela i popravljače kružnice. Onda sam razmišljao da je mnogo poetičniji slučaj čovjeka što sebi postavlja cilj koji nije zabranjen drugima nego njemu samom. Pade mi na um Averroes koji, zatvoren u krugu islama, nije nikad mogao doznati značenje riječi tragedija i komedija. Ispričao sam njegov slučaj; što sam više odmicao, sve više osjećah ono što je osjećalo ono Burtonovo božanstvo koje, želeći stvoriti bika, stvori bivola. Osjetih da mi se moje djelo ruga. Osjetih da Averroes, želeći zamisliti što je to drama, a ne sluteći što je kazalište, nije bio apsurdniji od mene koji želim zamisliti Averroesa bez ikakvih drugih pomagala osim nekoliko ulomčića iz Renana, Lanea i Asina Palaciosa. Osjetih, na posljednjoj stranici, da je moja priča simbol čovjeka koji sam bio dok sam je pisao, i da, kako bih sastavio ovu priču, treba da postanem taj čovjek i da, kako bih postao taj čovjek, treba da sastavim tu priču, i tako dalje do beskonačnosti. (Čim prestadoh vjerovati u njega, "Averroes" iščeznu.)

(Albert Goldstein)

Zahir

U Buenos Airesu Zahír je obična kovanica od dvadeset centava; brazde što potječu od noža ili peroreza sijeku slova NT i brojku 2; datum 1929. urezbaren mu je na naličju. (U Gudžeratu, potkraj XVIII. stoljeća, Zahir je bio tigar; na Javi, slijepac iz mošeje u Surakarti, koga su kamenovali vjernici; u Perziji, astrolab, koji je, po zapovijedi Nadir-šaha, bio bačen na dno mora; u Mahdijevim tamnicama, negdje 1892., sićušna busola, koju je Rudolf von Slatin dotakao zamotanu u nabor turbana; u džamiji u Córdobi, po Zotenbergu, žila u mramoru jednoga od tisuću i dvjesta stupova; u židovskom getu u Tetuanu, dno nekakva bunara.) Danas je 13. studenoga; 7. lipnja, u zoru, Zahir mi je dospio u ruke; nisam onaj koji sam bio tada, ali se još mogu sjetiti onoga što se zbilo, i, možda, o tome pripovijedati. Ipak sam, makar djelomično, Borges.

Šestog lipnja umrla je Teodelina Villar. Njezine su fotografije, tridesetih godina, preplavljivale mondene časopise; to je izobilje, možda, pridonijelo da je smatraju vrlo zgodnom, premda tu pretpostavku nisu bezuvjetno potkrepljivale baš sve slike. Na kraju krajeva, Teodelini Villar bilo je više do savršenstva negoli do ljepote. Hebreji i Kinezi sustavno su popisali sve potankosti ljudskoga života; u Mišni stoji da krojač ne smije na ulicu s iglom od prvoga svitanja na Šabath; u Knjizi obreda da se gost kod prve čaše mora držati ozbiljno, a kod druge s poštovanjem i radosno. Slična je, ali još sitničavija, bila strogost što ju je Teodelina Villar nametala sama sebi. Zahtijevala je, kao kakva Konfucijeva sljedbenica ili kao talmudist, da svako djelo bude besprijekorno, ali je njezina odlučnost bila još sjajnija i nepokolebljivija zato što norme njezina creda nisu bile vječne nego su se podvrgavale mušičavostima Pariza ili Hollywooda. Teodelina Villar pokazivala se na pravim mjestima, u pravi čas, s pravim manirama, s pravom dosadom, ali dosada, manire, čas i mjesto gotovo bi odmah izlazili iz mode i služili (u ustima Teodeline Villar) da se definira prostački ukus. Tragala je za apsolutnim, kao Flaubert, ali za apsolutnim u trenutnome. Njezin je život bio uzoran, a ipak ju je izjedao nekakav nutarnji očaj. Nastojala se neprekidno mijenjati, kao da bježi od sebe same; boja njezine kose i oblici frizure bili su na glasu po nepostojanosti. Isto su se tako mijenjali osmijeh, ten, iskošenost očiju. Od 1932. pomno je gajila vitku liniju ... Rat ju je naveo da se duboko zamisli.

Otkako su Nijemci okupirali Pariz, kako da se prati moda? Neki je stranac, prema kojem je uvijek bila nepovjerljiva, dopustio sebi da zloupotrijebi njezinu lakovjernost kako bi joj utrapio stanovitu količinu cilindara; nakon godinu dana puče glas da se te ludorije nikad nisu nosile u Parizu, pa, prema tome, to i nisu nikakvi šeširi nego bezvezna i nepovlasna zastranjivanja. Nesreća nikad ne dolazi sama; doktor Villar morao se preseliti u Ulicu Aráoz, a slika njegove kćeri stala je ukrašivati reklame za kreme i automobile. (Kreme koje je toliko upotrebljavala, automobile kojih više nije imala!) Znala je: da bi se valjano posvetila svojem zanimanju, treba joj golemo bogatstvo; radije se povukla negoli da zaostane. Povrh toga, boljelo ju je da se mora natjecati s nikogovićkama. Zlosretni stan u Ulici Aráoz pokazao se suviše nepodnošljivim; 6. lipnja Teodelina Villar počinila je tešku netaktičnost da umre usred Južnoga predgrađa. Treba li da priznam da sam se, potaknut najiskrenijom argentinskom strašću, snobizmom, i ja bio zaljubio u nju, i da me njezina smrt dirnula do suza? Možda je to čitatelj već i sam naslutio.

Tijekom bdjenja, zbog uznapredovalosti raspadanja, pokojnik obnavlja svoja prvašnja lica. U jednom dijelu te zbrkane noći, šestoga, Teodelina Villar postala je, nekim čudom, ona od prije dvadeset godina; crte njezina lica iznova su stekle zapovjednički izraz što ga daju oholost, novac, mladost, svijest da se pripada kremi hijerarhije, nedostatak mašte, ograničenost, glupavost. Otprilike sam mislio: nijedan mi se izgled ovoga lica, koje me tako zaokupljalo, neće urezati u pamćenje kao ovaj; dobro je da je posljednji, jer je mogao biti i prvi. Ostavio sam je ukočenu među cvijećem da joj smrt usavrši prezrivost. Moglo je biti dva ujutro kad sam otišao. Vani su predvidljivi redovi prizemnica i jednokatnica poprimili onaj apstraktni izgled koji obično poprimaju noću, kad ih pojednostavne mrak i muk. Opijen gotovo bezličnim suosjećanjem, išao sam ulicama. Na uglu ulica Chile i Tacuari ugledah otvorenu krčmu. U toj su krčmi, na moju nesreću, trojica ljudi kartali truco.

U stilskoj figuri što se zove oksimoron riječi se dodaje epitet koji kao da joj protivurječi; tako su gnostici govorili o mračnoj svjetlosti; alkemičari o crnom suncu. Izići nakon posljednjega posjeta Teodelini Villar i otići na čašicu u krčmu, to je bila stanovita vrsta oksimorona; u napast me uvalila njegova neukusnost i lakoća. (Kontrast je bio naglašen kartanjem.) Naručio sam rakiju od naranče; sa sitnišem uzvraćen mi je Zahir; načas sam ga pogledao; izišao sam na ulicu, možda s početnom vrućicom. Mislio sam da nema novčića koji ne bi bio simbol svih novčića što se beskrajno sjaju u povijesti i u legendi. Mislio sam na Haronov obol; na obol koji je prosio Belizarije; na Judinih trideset denara; na drahme kurtizane Laide; na prastari novčić usnulih u Efezu; na sjajne čarobnjakove novčiće iz Tisuću i jedne noći, koji se onda pretvaraju u okrugle papiriće; na nepotrošivi novčić Isaaka Laquedema; na šezdeset tisuća srebrnjaka, svaki za po jedan stih epa, što ih je Firdusi vratio kralju jer nisu bili zlatnici; na zlatni dukat što ga je Ahab pribio na jarbol; na nepovratni florin Leopolda Blooma; na lujdor čiji je lik, kod Varennesa, otkrio bjegunca Luja XVI. Pomisao da svaki novčić, kao u nekom snu, omogućuje ove sjajne konotacije učinila mi se kao nešto što ima golemu, premda neobjašnjivu, važnost. Stadoh hodati, sve žurnije, pustim ulicama i trgovima. Na jednom uglu ophrva me zamor. Spazih zahrđalu željeznu ogradu; iza nje spazih crne i bijele pločice atrija Crkve Bezgrešnoga Začeća. Lutao sam ukrug; našao sam se nedaleko od krčme gdje su mi dali Zahir.

Zaokrenuh; mračno raskršće izdaleka me upozori da je krčma zatvorena. U Ulici Belgrano pozvao sam taksi. Nimalo pospan, opsjednut, gotovo sretan, razmišljao sam kako nema ničega nematerijalnijeg od novca, zato što je svaki novčić (recimo, novčić od dvadeset centava), strogo govoreći, prava riznica budućih mogućnosti. Novac je apstraktan, ponavljao sam, novac je budućnost. On može biti popodne u okolici, može biti Brahmsova glazba, može biti zemljovid, može biti šah, može biti kava, može biti Epiktetove izreke, koje naučavaju preziranje zlata; on je Protej, nepostojaniji od onoga s otoka Fara. On je nepredvidljivo vrijeme, Bergsonovo vrijeme, a ne postojano vrijeme islama ili stoika. Deterministi tvrde da na svijetu nema ni jednoga jedincatog čina koji je moguć, id est čina koji se mogao dogoditi; neki novčić simbolizira našu slobodnu volju. (Nisam ni slutio da su ove "misli" lukavstvo protiv Zahira i početni oblik njegova demonskog utjecaja.) Zaspao sam nakon upornih mudrovanja, ali sam sanjao da sam ja sam oni novčići koje čuva grifon.

Sutradan sam zaključio da sam bio pijan. Isto sam tako odlučio da ću se riješiti kovanice koja me toliko opsjedala. Pogledah je: ništa na njoj nije bilo posebno, osim nekoliko ureza. Najbolje je bilo zakopati je u vrtu, ili je zametnuti u nekom kutku biblioteke, ali sam ja želio biti daleko od dosega njezina utjecaja. Više mi se sviđalo da je izgubim. Nisam toga jutra išao ni do Pilara ni do groblja; odvezao sam se podzemnom do Constitucióna i od Constitucióna do San Juana i Boeda. Potaknut nečim, siđoh kod Urquize i zaputih se na zapad pa na jug; prešao sam, namjerice bez redoslijeda, nekoliko raskršća, i u jednoj ulici, koja mi se činila ista kao i druge, uđoh u nekakvu gostionicu, naručih rakiju i platih Zahirom. Napola sklopih oči iza tamnih naočala; nastojah ne vidjeti kućne brojeve i naziv ulice. Te noći popio sam veronal i spokojno zaspao.

Do kraja lipnja bio sam zaokupljen poslom da sastavim fantastičnu priču. Ona sadrži dvije-tri zagonetne perifraze — umjesto krv stoji voda mača; umjesto zlato, zmijska loga — i napisana je u prvom licu. Pripovjedač je neki isposnik koji se odrekao ljudskog društva i živi u nekoj pustoši. (To se mjesto zove Gnitaheidr.) Zbog jednostavnosti i čednosti njegova života, neki su ga smatrali anđelom; to je milosrdno pretjerivanje, jer nema čovjeka bez grijeha. Da drugo i ne spominjemo, on glavom zaklao je oca rođenoga; bio je to, doduše, glasovit čarobnjak koji se, kojekakvim vradžbinama, bio dokopao beskrajnoga blaga. Očuvati to blago od bolesne ljudske gramzivosti, zadaća je kojoj je on posvetio život; obdan i obnoć bdi nad njim. Brzo, možda prebrzo, njegovu će bdjenju doći kraj: zvijezde mu prorekoše da je već skovan mač koji će ga zauvijek sasjeći. (Gram se zove taj mač.) Sve zapetljanijim stilom razglaba o sjaju i gipkosti svojega tijela; u nekom ulomku nehajno govori o ljuskama; u drugom veli da je blago koje čuva od žeženoga zlata i crvenoga prstenja. Najposlije razabiremo da je isposnik zmija Fafnir, a blago na kojem leži da je blago Nibelunga. Sigurdova pojava naglo prekida tu pripovijest.

Rekao sam već da mi je pisanje te igrarije (u koju sam ubacio, nadriučevno, poneki stih iz Fafnismala) pomoglo da zaboravim novčić. Nekih sam se noći osjećao tako sigurnim da ga mogu zaboraviti da sam ga se hotimično prisjećao. Sigurno je da sam zlorabio te trenutke; pokazalo se da ih je lakše započeti negoli završiti. Zaludu sam ponavljao da se ta odvratna niklena kovanica ne razlikuje od drugih koje prelaze iz ruke u ruku, jednake, bezbrojne i bezopasne. Potaknut tom mišlju, pokušah misliti o nekom drugom novčiću, ali nisam mogao. Isto se tako sjećam neuspjeloga pokusa sa pet i deset čileanskih centava i s urugvajskom kovanicom od dva centesima. Šesnaestoga srpnja pribavio sam jednu englesku funtu; čitav je dan nisam ni pogledao, ali sam je te noći (i mnogih drugih noći) metnuo pod povećalo i proučavao pod svjetlošću snažne električne žarulje.

Onda sam je, stavivši na nju papir, precrtao olovkom. Ništa mi nije koristio ni njezin sjaj ni zmaj ni sv. Juraj; nisam se mogao otarasiti fiksne ideje.

U mjesecu kolovozu odlučio sam se posavjetovati sa psihijatrom. Nisam mu povjerio cijelu svoju smiješnu priču; kazao sam mu da me muči nesanica i da me progoni slika nekoga predmeta; recimo, slika kakva tantuza ili novčića ... Malo poslije, iskopah u knjižari u Ulici Sarmiento primjerak djela Urkunden zur Geschichte der Zahirsage (Breslau, 1899.) Juliusa Barlacha.

U toj je knjizi bila opisana moja nevolja. Prema proslovu, pisac je naumio "skupiti u jednom jedinom svesku, u podesnoj velikoj osmini, sva vrela koja se odnose na praznovjericu o Zahiru, uključujući i četiri natuknice što pripadaju arhivu u Habichtu te izvorni rukopis izvještaja Philipa Meadowsa Taylora". Vjerovanje u Zahir jest islamsko i potječe, kako se čini, iz XVIII. stoljeća. (Barlach opovrgava ulomke koje Zotenberg pripisuje Abu-al-Fida'u.) Zahir, na arapskom, znači 'poznat, vidljiv'; u tom značenju on je jedno od devedeset i devet imena Božjih; puk, u muslimanskim zemljama, tako zove "bića ili stvari s jezivim svojstvom da su nezaboravni i kojih slika, najposlije, izludi ljude". Prvo nepobitno svjedočanstvo potječe od Perzijanca Lutfa Alija Azura. Na cjepidlačkim stranicama biografske enciklopedije pod naslovom "Hram Ognja" taj poligraf i derviš piše da je u nekoj školi u Širazu postojao bakreni astrolab, "tako izrađen da nitko tko bi ga jednom vidio ne bi mogao misliti ni na što drugo, i zato je kralj zapovjedio da ga bace u najveću morsku dubinu kako ljudi ne bi zaboravili svemir". Još je potanji izvještaj Meadowsa Taylora, koji je bio u službi nizama od Hajdarabada i koji je napisao glasoviti roman Confession of a Thug. Negdje 1832. Taylor je čuo, u predgrađima Bhuja, neobičan izraz: "Vidio je Tigra" (Verily he has looked on the Tiger), kojim se opisuje ludilo ili svetost. Rekli su mu da se to odnosi na nekakva čarobnog tigra koji je upropastio sve one što su ga vidjeli, makar i izdaleka, jer su svi neprestance mislili na njega do kraja života. Netko mu kaza da je jedan od tih nesretnika pobjegao u Mysore, gdje je, u nekom dvorcu, naslikao lik tigra. Nakon mnogo godina, Taylor je posjetio tamnice toga kraljevstva; u zatvoru u Nitturu upravitelj mu je pokazao ćeliju kojoj je pod, zidove i strop neki muslimanski fakir oslikao (barbarskim bojama koje je vrijeme, prije negoli ih uništi, usavršilo) stanovitom vrstom beskrajnoga tigra. Taj je tigar bio načinjen od mnogih tigrova, na vrtoglav način; presijecali su ga tigrovi, bio je isprugan tigrovima, obuhvaćao je mora i Himalaju, i vojske koje su sličile na druge tigrove. Slikar je, u istoj ćeliji, odavno umro; potjecao je iz Sinda ili, možda, iz Gudžerata, i isprva je kanio narisati zemljovid svijeta. Tragovi te nakane ostali su na čudovišnoj slici. Taylor je ispripovjedio tu priču Muhammadu Al-Jemeniju, iz Fort Williama; on mu je odvratio da na kugli zemaljskoj nema stvorenja koje ne bi težilo da postane Zaheer, ali da Milosrdni Gospodin nije dopustio da to istodobno budu dvije stvari, jer već jednajedina dostaje da opsjeni mnoštvo. Reče da uvijek postoji jedan Zahir i da je to u Doba Neznanja bio idol što se zvao Jeuk, a onda nekakav prorok iz Horasana koji je obično nosio veo optočen dragim kamenjem ili zlatnu obrazinu? Dodade da je Bog nedokučiv.

Često sam prečitavao Barlachovu monografiju. Ne mogu proniknuti kakve je osjećaje u meni pobudila; sjećam se očaja kad sam shvatio da me više ništa neće spasiti, nutarnjega olakšanja kad sam spoznao da za svoju nesreću nisam kriv ja sam, zavisti prema onima kojima Zahir nije novčić nego komad mramora ili tigar. Kako je lako ne misliti na tigra, mozgao sam. Sjećam se i osobita nemira s kojim sam čitao ovaj ulomak: "Jedan komentator djela Gulšan-i Raz veli da će onaj koji vidi Zahir uskoro vidjeti Ružu i navodi stih umetnut u 'Attarovu Asrar-namu (Knjigu o Neznanom): Zahir je sjena Ruže i trganje Vela."

One noći dok su bdjeli uz Teodelinu iznenadio sam se što među nazočnima ne vidim gospođu Abascal, njenu mlađu sestru. U listopadu, jedna mi njena prijateljica reče:

— Jadna Julita, počela se čudnovato ponašati, pa su je strpali u sanatorij. Kako li će izmučiti bolničarke koje je budu pitale. Stalno bulazni da se plaši nekakva novčića, isto kao i chauffeur Morene Sackmann.

Vrijeme, koje izbljeduje sjećanja, izoštrava sjećanje na Zahir. Prije sam mogao zamisliti pismo a onda glavu; sad ih oboje vidim istodobno. To ne biva kao da je Zahir od stakla, jer pismo ne naliježe na glavu; prije bi se reklo da je posrijedi viđenje u obliku kugle a da se Zahir ističe u sredini. Ono što nije Zahir dopire do mene prosijano i kao izdaleka: oholi Teodelinin lik, tjelesna bol. Kad bismo mogli, veli Tennyson, shvatiti jedan jedincati cvijet, doznali bismo tko smo i što je svijet. Možda je želio reći da svaka, i najbeznačajnija, sitnica uključuje svjetsku povijest i njezin beskonačni lanac uzroka i posljedica. Možda je želio reći da se čitav vidljivi svijet očituje u svakoj predodžbi, isto kao što se volja, po Schopenhaueru, čitava očituje u svakom subjektu. Kabalisti su mislili da je čovjek mikrokozmos, simbolično zrcalo svemira; po Tennysonu, mogao bi biti to sve. Sve, pa čak i nepodnošljivi Zahir.

Prije 1948. snaći će me Julijina sudbina. Morat će me drugi hraniti i oblačiti, neću znati je li večer ili jutro, neću znati tko je bio Borges. Pogrešno je takvu sudbinu zvati strašnom, jer ni jedna jedina od njezinih okolnosti neće djelovati na mene. To bi bilo isto kao da se tvrdi da osjeća strahovitu bol anesteziran čovjek komu otvaraju lubanju. Više neću opažati svemir, opažat ću Zahir. Po idealističkom učenju, glagoli živjeti i sanjati, strogo uzevši, jesu sinonimi; od tisuća prividnosti prijeći ću na jednu; od jednoga zamršena sna na jedan jednostavan san. Drugi će sanjati da sam lud, a ja ću sanjati Zahir. Kad svi ljudi na zemlji, noću i danju, budu misliti na Zahir, što će biti san, a što java, zemlja ili Zahir?

U gluho doba noći još mogu hodati ulicama. Zora me, katkada, zateče na klupi na Trgu Garay gdje mislim (nastojim misliti) na onaj ulomak Asrar-name u kojem se veli da je Zahir sjena Ruže i trganje Vela. Povezujem tu tvrdnju s ovom viješću: da bi se izgubili u Bogu, sufiji ponavljaju svoje ime ili devedeset i devet Božjih imena sve dok ona ne izgube bilo kakav smisao. Žudim za tim da prevalim isti put. Možda će mi poći za rukom da Zahir istrošim snagom mišljenja i premišljanja o njemu; možda je onkraj toga novčića Bog.

Za Wally Zenner

(Marko Grčić)

Ibn-Hakan al-Buhari, mrtav u svom labirintu

... sliče pauku koji je sebi napravio kuću.

Kur'an, XXIX, 41

Ovo je moja djedovina — reče Dunraven, poprativši to širokim zamahom koji nije isključivao zastrte zvijezde i koji je obuhvaćao crnu pustoš, more i veličanstvenu i ruševnu građevinu nalik na napuštenu konjušnicu.

Unwin, njegov prijatelj, izvadi lulu iz usta i promrsi nešto skromno i potvrdno. Bila je prva ljetna večer 1914.; siti svijeta bez dostojanstva pogibelji, prijatelji uživahu u samoći graničnog predjela Cornwalla. Dunraven njegovaše tamnu bradu i smatraše se piscem omašnoga epa što ga njegovi suvremenici gotovo neće moći skandirati i kojem zaplet ni on sam još nije bio smislio. Unwin je objavio raspravu o poučku koji Fermat nije zapisao u povodu jedne Diofantove stranice. Obojica su bili — treba li istaći? — mladi, bezbrižni i strastveni.

— Prošlo je četvrt stoljeća — reče Dunraven — otkako je Ibn-Hakan al-Buhari, poglavica ili kralj nekakva nilskog plemena, umro u srednjoj sobi ove kuće od ruku svoga bratučeda Zaida. Premda je prošlo mnogo godina, okolnosti njegove smrti i dalje su nejasne.

Unwin, skrušeno, upita zašto.

— Brojni su razlozi — bijaše odgovor. — Prvo, ova je kuća labirint. Drugo, čuvali su je jedan rob i jedan lav. Treće, isparilo je tajno blago, četvrto, ubojica je bio mrtav kad se zbilo ubojstvo. Peto ...

Unwin ga nestrpljivo prekine.

— Ne gomilaj zagonetke — reče. — One moraju biti jednostavne. Sjeti se Poeva ukradenog pisma, sjeti se Zangwillove zatvorene sobe.

— Ili zamršene — odgovori Dunraven. — Sjeti se svemira. Penjući se pješčanim brežuljcima, stigoše do labirinta. On im se, izbliza, učini kao ravan i beskonačan zid, od neožbukanih opeka, jedva viši od čovjeka. Dunraven reče da ima oblik kruga, ali da mu je opseg tako velik da se zakrivljenost ne opaža. Unwin se sjeti Nikole Kuzanskoga, za koga je svaki pravac luk beskrajne kružnice ... O ponoći otkriše trošna vrata koja vode u slijep i prijeteći trijem. Dunraven reče da je u unutrašnjosti kuće bilo mnogo raskrižja, ali da se, skrećući neprestano ulijevo, može za manje od sata stići do središta mreže. Unwin je povlađivao. Oprezni koraci odzvanjahu po kamenom podu; hodnik se granao u druge, uže. Kuća ih je nekako gušila, krov bijaše prenizak. Morali su nastaviti, jedan za drugim, u zamršenu tminu. Predvodio je Unwin. Sporo, zbog izbočina i uglova, tekao je u protusmjeru nevidljivi zid. Unwin, zastajkujući u mraku, slušaše iz usta svoga prijatelja priču o Ibn-Hakanovoj smrti.

— Gotovo najstarija moja uspomena — pričaše Dunraven — odnosi se na Ibn-Hakana al-Buharija iz luke u Pentreathu. Pratio ga je crnac s lavom; svakako, prvi crnac i prvi lav koje su vidjele moje oči, izuzmemo li gravure u Svetom pismu. Tada sam bio dijete, ali su me se zvijer sunčane boje i čovjek noćne boje manje dojmili od Ibn-Hakana. Učinio mi se vrlo visokim; bio je žućkaste kože, pospanih crnih očiju, drskoga nosa, punih usana, riđobrad, snažnih grudi, sigurnog i tihog hoda. U kući rekoh: "Brodom je došao kralj." Poslije, dok su radili zidari, unaprijedio sam ga i prozvao Babilonskim Kraljem.

Vijest da se stranac naselio u Pentreathu bila je dočekana sa zadovoljstvom; veličina i oblik njegove kuće, s čuđenjem i, čak, sa zgražanjem. Nitko nije mogao smisliti da se kuća sastoji od jedne jedincate sobe i milja i milja hodnika. "Mauri možda i stanuju u takvim kućama, ali ne i kršćani", govorio je narod. Naš pastor, gospodin Allaby, neobično načitan, iskopao je pripovijest o nekom kralju koga je Božanstvo kaznilo zato što je sagradio labirint i objavio je s propovjedaonice. U ponedjeljak, Ibn-Hakan je došao u župni dvor; okolnosti toga kratkog susreta tada nisu bile poznate, ali ni jedna iduća propovijed nije smjerala na oholost, i Maur se uspio pogoditi sa zidarima. Mnogo godina poslije, kad je Ibn-Hakan zaglavio, Allaby je prenio vlastima srž toga razgovora.

Ibn-Hakan mu je, s nogu, rekao ove ili slične riječi: "Nema više nikoga tko bi mogao osuđivati ono što radim. Opačine koje me kaljaju takve su da čak ni to da stoljećima ponavljam Posljednje Ime Božje ne bi bilo dovoljno da ublaži jednu jedinu od mojih muka; opačine koje me kaljaju takve su da čak ni to da vas ubijem ovim rukama ne bi otežalo muke koje mi dosuđuje beskrajna Pravda. Moje ime posvuda je poznato; ja sam Ibn-Hakan al-Buhari, i upravljao sam pustinjskim plemenima željeznim žezlom. Godinama sam ih pljačkao, uz pomoć svojega bratučeda Zaida, ali Bog nije otrpio moja zlodjela i dopustio im je da se pobune. Moji su ljudi bili poraženi i poklani; meni je pošlo za rukom da umaknem s blagom napljačkanim u godinama izrabljivanja. Zaid me poveo do groba nekoga sveca, na podnožju kamene planine. Naredio sam svojem robu da stražari nad licem pustinje; Zaid i ja, umorni, zaspasmo. Te mi se noći tlapilo da sam uhvaćen u mrežu od zmija. Probudio sam se s grozom; uza me je, u zoru, spavao Zaid; dodir paučine po koži potakao me da usnim taj san. Boljelo me što Zaid, koji je bio kukavica, tako spokojno spava. Pomislih da blago nije neizmjerno i da bi on mogao zatražiti svoj dio. O pojasu mi je bio bodež sa srebrnom drškom; isukah ga i prerezah mu vrat. Na samrti je prokrkljao nekoliko riječi koje nisam razumio. Gledao sam ga; bio je mrtav, alija se pobojah da ne ustane, i naredih robu da mu smrska lice kamenom. Potom smo stali lutati prostranstvima, i jednoga dana opazismo more. Brazdali su ga vrlo visoki brodovi; pomislih da pokojnik ne može prijeći more, i odlučih krenuti u druge zemlje. Prve noći plovidbe sanjah kako ubijam Zaida. Sve se ponovi, ali ja razumjeh njegove riječi. Reče: Kao što ti mene sad brišeš, tako ću ja zbrisati tebe, gdje god bio. Zakleh se da ću izigrati tu prijetnju; sakrit ću se usred labirinta kako bi njegov duh zalutao u njemu."

Rekavši to, ode. Allaby je najprije pomislio da je Maur lud i da je besmisleni labirint simbol i jasna potvrda njegova ludila. Poslije je uvidio da se to objašnjenje, doduše, podudara s pretjeranom građevinom i s pretjeranom pričom, ali ne i sa snažnim dojmom što ga je ostavio čovjek Ibn-Hakan. Možda su takve pripovijesti obične u egipatskim krajevima, možda takve neobičnosti više odgovaraju (kao Plinijevi zmajevi) nekoj kulturi nego osobi... Allaby je, u Londonu, pregledao mnoge stare brojeve Timesa; otkrio je istinu o pobuni i o kasnijem porazu Buharija i njegova vezira, koga je bio glas kukavice.

Čim su zidari bili gotovi, nastanio se u središtu labirinta. U selu ga više nisu vidjeli; katkad se Allaby plašio da ga je Zaid stigao i zatukao. Noćima je vjetar k nama donosio lavlju riku, a ovce bi se u toru zbile od prastaroga straha. Brodovi iz istočnjačkih luka, ploveći u Cardiff ili u Bristol, obično bi uplovljavali u mali zaljev. Rob bi izlazio iz labirinta (koji tada, sjećam se, nije bio ružičast nego grimizan) i izmjenjivao afričke riječi s posadama, te se činilo da među ljudima traži duh nekoga kralja. Šuškalo se da se ti brodovi bave krijumčarenjem, pa ako već krijumčare zabranjena alkoholna pića i bjelokost, zašto ne bi i mrtvace?

Tri godine otkako je bilo podignuto to zdanje, podno brežuljaka pristade brod Rose of Sharon. Nisam bio među onima koji su vidjeli taj jedrenjak, i možda na predodžbu koju imam o njemu utječu zaboravljene litografije Abukira ili Trafalgara, ali mislim da je bio jedan od izvanredno izgrađenih brodova, koji se nije doimao kao djelo kakva brodograditelja nego stolara, i više finog drvodjelje nego stolara. Bio je (ako ne na javi, onda u mojim snovima) ulašten, taman, tih i brz, s arapskom i malajskom posadom.

Usidrio se u zoru jednoga listopadskog dana. O predvečerju, Ibn-Hakan banu u Allabyjevu kuću. Bio je premro od straha; jedva je protisnuo da je Zaid ušao u labirint, i da su njegov rob i njegov lav zaglavili. Ozbiljno je pitao da li bi ga vlasti mogle zaštititi. Prije negoli mu je Allaby odgovorio, pobjegao je, kao da ga je spopao isti onaj užas koji ga je bio doveo u ovu kuću, drugi i posljednji put. Allaby, sam u biblioteci, nije se mogao načuditi da je taj strašljivac tlačio u Sudanu željezna plemena i iskusio što znači bitka i što znači ubiti. Opazio je, sutradan, da je jedrenjak otplovio (u Suakin, na Crvenom moru, kako je poslije doznao). Pomislio je da mu je dužnost ispitati je li rob mrtav, i zaputio se prema labirintu. Buharijeva usopljena priča činila mu se fantastičnom, ali na jednom zavoju hodnika naiđe na lava, i lav je bio mrtav, a na drugom na roba, koji bijaše mrtav, i u središnjoj odaji na Buharija, komu je bilo smrskano lice. Do čovjekovih nogu bio je kovčeg optočen sedefom; netko je bio razvalio bravu, i nije ostavio ni prebijene pare.

Završne rečenice, opterećene retoričkim stankama, odavale su da bi htjele biti rječite; Unwin pogodi da ih je Dunraven već mnogo puta izgovorio, s jednakom samosviješću i s jednakom jalovošću. Upita, praveći se da ga zanima:

— Kako su stradali lav i rob?

Nepopravljivi glas odvrati s turobnim zadovoljstvom:

— I njima je lice bilo smrskano.

Šumu koraka pridružio se šum kiše. Unwin pomisli da će morati spavati u labirintu, u "središnjoj odaji" iz priče, i da će se uspomena na dugu neudobnost preobraziti u pustolovinu. Šutio je; Dunraven, ne mogavši se suzdržati, upita, kao netko tko ne oprašta dug:

— Zar ova pripovijest nije neobjašnjiva?

Unwin mu odgovori kao da misli naglas:

— Ne znam je li objašnjiva ili neobjašnjiva. Znam da je izmišljotina.

Dunraven stade psovati i pozva se na svjedočanstvo starijeg pastorova sina (Allaby je, čini se, bio mrtav) i svih žitelja Pentreatha. Unwin se ispriča, zapanjen koliko i Dunraven. Vrijeme se, u mraku, činilo dužim; obojica se poplašiše da su zabasali, i bijahu vrlo iscrpljeni, kadli im slabašna svjetlost odozgora pokaza prve stepenice uskoga stubišta. Penjući se, stigoše do ruševne okrugle sobe. Dva su znaka ukazivala na strah zlosretnoga kralja: nisko okno koje je gledalo na pustaru i na more te na podu poklopac koji se otvarao na zavoju stubišta. Soba, premda prostrana, više je sličila zatvorskoj ćeliji.

Manje zbog kiše a više zbog nastojanja da dožive nešto vrijedno sjećanja i pripovijedanja, prijatelji zanoćiše u labirintu. Matematičar je spokojno spavao, ali ne i pjesnik, progonjen stihovima koje je njegov razum smatrao odvratnima:

Faceless the sultry and overpowering lion,
Faceless the stricken slave, faceless the king.

Bez lica žestoki i neodoljivi lav,
Bez lica smrskani rob, bez lica kralj.

Unwin vjerovaše da u njemu nije pobudila zanimanje pripovijest o Buharijevoj smrti, ali se probudi uvjeren da ju je odgonetnuo. Cijeloga je tog dana bio zamišljen i povučen, spajajući joj i razlažući djeliće, pa tri ili četiri noći poslije pozva Dunravena u jednu londonsku pivnicu i reče mu ovim ili sličnim riječima:

— U Cornwallu sam ti rekao da je priča koju sam čuo od tebe izmišljotina. Činjenice su točne, ili bi mogle biti, ali, ispričane onako kako si ih ti ispričao, najočevidnija su izmišljotina. Počet ću od one najveće, od nevjerojatnoga labirinta. Bjegunac se obično ne skriva u labirintu. Ne podiže labirint na uzvišenju iznad obale, grimizni labirint da ga mornari vide izdaleka. Ne treba graditi labirint kad već postoji svemir. Za onoga tko se doista želi sakriti London je veći labirint od nekoga vidikovca do kojega vode svi hodnici kakve građevine. Mudra misao koju ti iznosim pala mi je na um preksinoć, dok smo slušali pljuštanje kiše po labirintu i dok smo čekali da nas pohodi san; opomenut i okrijepljen njome, odlučio sam zaboraviti tvoje ludorije i misliti o nečem pametnijem.

— O teoriji skupova, recimo, ili o četvrtoj dimenziji prostora — primijeti Dunraven.

— Ne — reče Unwin ozbiljno. — Mislim na kretski labirint. Labirint kojem je središte bio čovjek bikovske glave.

Dunraven, upućen u kriminalističko štivo, mislio je da je rješenje zagonetke uvijek manje vrijedno od same zagonetke. Zagonetka je dio nadnaravnoga i, čak, božanskoga; rješenje je magičarski trik. Reče, da bi odgodio neizbježivo:

— Na medaljama i kipovima bikovsku glavu ima Minotaur. Dante ga je zamišljao s bikovskim tijelom i ljudskom glavom.

— I ta mi verzija odgovara— priklopi Dunraven. — Važno je da se čudovišna kuća podudara s čudovišnim stanarom. Minotaur opravdava, i to obilato, postojanje labirinta. Nitko neće reći to isto o prijetnji iz nekog sna. Kad sam prizvao Minotaurov lik (prizivanje kobno u slučaju u kojem postoji labirint), problem je, virtualno, bio riješen. Ipak, priznajem da nisam shvatio da ključ odgonetke leži u tom prastarom liku, pa tako i jest bilo potrebno da mi tvoja priča priskrbi točniji simbol: paučinu.

— Paučinu? — ponovi, smeteno, Dunraven.

— Da. Nimalo se ne bih začudio da je paučina (opća forma paučine, da se bolje shvati, Platonova paučina) potakla ubojicu (jer ubojica postoji) na zločin. Sjećaš se da je Buhari, u grobnici, sanjao mrežu od zmija i da je, probudivši se, otkrio da ga je na takav san potakla paučina. Vratimo se onoj noći kad je Buhan sanjao mrežu. Potučeni kralj, vezir i rob bježe s blagom u pustinju. Sklanjaju se u grobnicu. Vezir, o kojem znamo da je kukavica, spava; kralj, o kojem znamo da je srčan, ne spava. Kralj, ne želeći da blago podijeli s vezirom, ubija ga nožem; nakon nekoliko noći njegova mu se sjena prividi u snu. Sve je to nevjerojatno; ja mislim da su se događaji zbivali drukčije. Te je noći spavao hrabri kralj, a bdio Zaid, kukavica. Spavati, to znači odvojiti se od svemira, a takvo odvajanje ne polazi za rukom onome koji zna da ga progone s isukanim sabljama. Zaid, pohlepan, nagnuo se nad san svoga kralja. Pomislio je da ga ubije (možda se poigrao nožem), ali se nije odvažio. Pozvao je roba, sakrili su dio blaga u grobnici, pobjegli u Suakin i u Englesku. Ne zato da bi se sakrio od kralja, nego da bi ga namamio i ubio, podigao je na vidnom mjestu visok labirint crvenih zidova. Znao je da će brodovi u nubijske luke prenijeti glas o riđem čovjeku, o robu i lavu, i da će ga, prije ili poslije, Buhari potražiti u njegovu labirintu. U posljednjem hodniku mreže čekala je zamka. Buhari ga je beskrajno prezirao; nije se ni toliko ponizio da poduzme najsitnije mjere opreza. Osvanuo je priželjkivani dan; Ibn-Hakan se iskrcao u Engleskoj, zaputio se prema vratima labirinta, projurio kroz slijepe hodnike, i čim je, možda, zakoračio na prve stepenice, ubio ga je njegov vezir, može biti hicem iz zasjede. Rob je ubio lava, a drugi je hitac ubio roba. Potom je Zaid kamenom smrskao tri lica. Morao je tako učiniti, jer bi samo jedno smrskano lice nametnulo pitanje identiteta, ali zvijer, crnac i kralj tvore niz, i, kad su dana dva početna člana, oni traže treći. Nije nikakvo čudo što gaje spopao strah dok je razgovarao s Allabyjem; upravo je počinio užasno zlodjelo i pripremao se za bijeg iz Engleske da spasi blago.

Neka je šutnja puna razmišljanja, ili nevjerice, zavladala nakon Unwinovih riječi. Dunraven zamoli još jedan vrč piva prije negoli iznese svoje mišljenje.

— Slažem se — reče — da je moj Ibn-Hakan mogao biti Zaid. Takve su pretvorbe, reći ćeš, klasične majstorije žanra, prave konvencije koje čitatelj traži da se poštuju. Ali ne mogu prihvatiti pretpostavku da je dio blaga ostao u Sudanu. Sjeti se da je Zaid bježao od kralja i od kraljevih dušmana; lakše ga je zamisliti kako otima čitavo blago nego kako gubi vrijeme u zakapanju jednoga dijela. Možda novci nisu zatečeni zato što su potrošeni; zidari su, vjerojatno, iscrpli imetak koji, za razliku od crvenoga zlata Nibelunga, nije bio neiscrpan. Imali bismo, tako, Ibn-Hakana koji preplovljava more da bi potražio spiskano blago.

— Nije spiskano — reče Unwin. — Uloženo je u to da se u nevjerničkoj zemlji sagradi velika kružna zamka od opeke kojoj je bila svrha da ga zasužnji i uništi. Zaidu se, ako je tvoja pretpostavka točna, onako žurilo zbog mržnje i straha, a ne zbog lakomosti. On jest ukrao blago, a onda je uvidio da mu ono nije bitno. Bilo je bitno da Ibn-Hakan zaglavi. Pravio se da je Ibn-Hakan, ubio je Ibn-Hakana i, najposlije, postao Ibn-Hakan.

— Da — potvrdi Dunraven. — Bio je skitnica koja će se, prije negoli u smrti postane nitko i ništa, sjetiti da je bila kralj, ili da se, nekoć, pravila da je kralj.

(Marko Grčić)

Božji zapis

Zatvor je dubok i od kamena; oblika je gotovo savršene polukugle, iako je pod (koji je također od kamena) nešto manji od najširega kruga, što, nekako, pojačava osjećaj stiješnjenosti i prostranosti. Po sredini ga presijeca zid; premda vrlo visok, ne doseže najviši dio svoda; sjedne sam strane ja, Tzinacán, vrač piramide Qaholom, koju zapali Pedro de Alvarado; s druge je jedan jaguar, koji, tajnim i jednakim koracima, mjeri prostor i vrijeme sužanjstva. Uza samo tlo, veliko okno s rešetkama presijeca središnji zid. U sat bez sjene (u podne) gore se otvara kapak, i uzničar, kojeg su uništile godine, rukuje željeznom koloturom i spušta nam, na dnu užeta, vrčeve s vodom i komadićima mesa. Kroza svod prodre svjetlost; u tom trenutku mogu vidjeti jaguara.

Zaboravio sam koliko godina ležim u mraku; ja, koji nekoć bijah mlad i mogoh premjerati ovaj zatvor, samo čekam, u stavu umiranja, kraj koji mi dosudiše bogovi. Dugačkim kremenim nožem otvarah grudi žrtava, a sada ne bih mogao, bez vradžbina, ustati ni iz prašine.

Uoči potpaljivanja Piramide, ljudi koji sjahaše s visokih konja zlostavljahu me užarenim predmetima od kovine da bih otkrio mjesto skrivenoga blaga. Na moje oči srušiše kip boga, ali me on nije napustio, i ja, unatoč mučenju, nisam ništa odao. Izranili su me, prebijali, unakažavali, i probudih se potom u ovom zatvoru, iz kojega više neću izići za svojega smrtnog života.

Jer me zla kob požurivaše da štogod napravim, kako bih nekako ispunio vrijeme, nastojah se sjetiti, u svojoj tami, svega što sam znao. Noćima sam bdio da se sjetim redoslijeda i broja kamenih zmija ili oblika nekoga ljekovitog drveta. Tako sam svladavao godine, tako sam stjecao ono što već bijaše moje. Jedne noći osjetih da mi se primiče jasna uspomena; prije negoli ugleda more, putniku uzavre krv. Nekoliko sati poslije stadoh nazirati tu uspomenu; bila je to jedna od predaja o bogu. Predviđajući da će na svršetku vremena nastupiti mnoge nesreće i razaranja, on, prvoga dana Stvaranja, napisa čarobnu rečenicu, kadru da spriječi ta zla. Napisa je tako da bi stigla do najdaljih naraštaja i da joj ne naškodi slučaj. Nitko ne zna na kojem je mjestu napisa, ni kakvim pismenima, ali nam je poznato da ona, u tajnosti, traje, i da će je pročitati neki izabranik. Pomislih da smo, kao i uvijek, na svršetku vremena, i da će mi sudbina posljednjega božjega svećenika omogućiti pristup povlastici da upoznam taj zapis. To što sam čamio u zatvoru nije smetalo toj nadi; možda sam tisućama puta vidio taj zapis u Qaholomu, ali ga nisam umio dokučiti.

Ta me pomisao obodri, a onda izazva neku vrstu vrtoglavice. Na zemljinu šaru ima drevnih oblika, oblika nepokvarljivih i vječnih; svaki bi od njih mogao biti traženi simbol. Riječ božja mogla bi biti neka planina, ili rijeka, ili carstvo, ili zviježđe. Ali, u tijeku stoljeća planine se izravnavaju, rijeka mijenja tok, carstva doživljavaju mijene i propasti, a i zviježđa se mijenjaju. Mijena je na nebeskoj tvrdini. Planina i zvijezda jesu individui, a individui se troše. Tražio sam nešto trajnije, ranjivije. Pomislih na pokoljenja žitarica, trava, ptica, ljudi. Možda na mojem licu bijaše zapisana ta čarolija, možda ja sam bijah svrha svoje potrage. Napregnuto misleći, sjetih se da je jaguar jedan od božanskih atributa.

Onda mi dušu obuze pobožnost. Zamislih prvu zoru vremena, zamislih svojega boga gdje poruku povjerava živom krznu jaguara, koji će se voljeti i bez kraja množiti, u pećinama, u trščacima, na otocima, da bi je posljednji ljudi mogli primiti. Zamislih tu mrežu od tigrova, taj vreli labirint od tigrova, koji unose strah u livade i stada da bi sačuvali jedan crtež. U drugoj ćeliji bijaše jaguar; u njegovoj blizini shvatih potvrdu svoje pretpostavke i tajnu potporu.

Posvetih puste godine proučavanju rasporeda i oblika šara. Svaki mi je slijepi dan udjeljivao po jedan časak svjetlosti, i tako mogoh urezati u pamćenje crne oblike što su mrčili žuto krzno. Neki su uključivali točke; drugi su tvorili poprečne pruge s unutrašnje strane nogu; treći su se, prstenasto, ponavljali. Možda su bili jedan te isti glas ili jedna te ista riječ. Mnogi su bili obrubljeni crveno.

Neću spominjati muke svojega posla. Mnogo sam puta doviknuo svodu da se taj zapis ne može odgonetnuti. Postupno me određena zagonetka koja me opsjedala stala manje kinjiti od generičke zagonetnosti rečenice što ju je zapisao bog. Kakav bi tip rečenice (pitao sam se) sastavio apsolutni um? Znao sam da čak ni u ljudskim jezicima nema ni jedne rečenice koja ne uključuje sav svemir; reći tigar znači reći tigrove koji su ga začeli, jelene i kornjače što ih je proždro, travu kojom se hrane jeleni, zemlju koja je bila majka travi, nebo koje je zemlji dalo svjetlost. Pomislih da bi i u božjem jeziku svaka riječ morala izricati tu beskrajnu ulančenost činjenica, i to ne prešutno nego izričito, i to ne malo-pomalo nego izravno. S vremenom mi se predodžba o božanskoj rečenici učini djetinjarijom ili miljenjem. Bog, mozgao sam, treba samo da izrekne jednu riječ i u toj riječi sveukupnost. Ni jedna riječ koju on izgovori ne može biti manje vrijedna od svemira ili manje od ukupnosti vremena. Sjene i prividi te riječi, koja vrijedi koliko jedan jezik i koliko sve ono što jezik može obuhvatiti, jesu častoljubive i jadne ljudske riječi sve, svijet, svemir.

Jednoga dana ili jedne noći — ta kakva je razlika između mojih dana i mojih noći? — usnih da se na podu zatvora nalazi zrnce pijeska. Nastavih spavati, spokojan; usnih da se budim i da vidim dva zrnca pijeska. Nastavih spavati; usnih tri zrnca pijeska. Množila su se, tako, sve dok nisu ispunila zatvor, a ja sam umirao pod tom pješčanom polukuglom. Razabrah da sanjam; probudih se s golemim naporom. Uzalud se probudih; gušio me bezbrojni pijesak. Netko mi reče: Nisi se probudio na javi nego u prijašnjem snu. Taj je san u drugome snu, i tako do beskonačnoga, koliko je i zrnaca pijeska. Nema kraja putu kojim se moraš vratiti, i umrijet ćeš prije negoli se doista probudiš.

Osjetih se izgubljenim. Premda mi usta bijahu puna pijeska, kriknuh: Niti me sanjani pijesak može ubiti niti ima snova koji su u drugim snovima. Probudi me svjetlost. Gore u tami lebdio je krug svjetlosti. Vidjeh uzničarevo lice i ruke, kotačić, uže, meso i vrčeve.

Čovjek se, pomalo, miješa s oblikom svoje sudbine; čovjek, to su, na kraju krajeva, njegove životne prilike. Prije negoli odgonetač ili osvetnik, prije negoli božji svećenik, bio sam zatočenik. Iz neumornoga labirinta snova povratih se u zlosretnu tamnicu kao u svoju kuću. Blagoslovih vlagu, blagoslovih tigra, blagoslovih tračak svjetlosti, blagoslovili svoje staro bolno tijelo, blagoslovih mrak i kamen.

Onda se zbi nešto što niti mogu zaboraviti ni iskazati. Zbi se sjedinjenje s božanstvom, sa svemirom (ne znam da li se te riječi razlikuju). Zanos ne ponavlja svoje simbole; netko je vidio Boga u bljesku, netko ga je oćutio u maču ili u laticama ruže. Ja vidjeh pregolemo Kolo, koje mi nije bilo pred očima, ni iza njih, ni sa strane, nego, istodobno, posvuda. To je Kolo bilo načinjeno od vode, ali i od vatre, i bilo je (premda mu se vidio rub) beskonačno. Isprepleteno, tvorilo je sve što će biti, što jest i što je bilo, i ja sam bio jedna od niti te posvemašnje potke, a Pedro de Alvarado, koji me udario na muke, bio je druga. Tu bijahu uzroci i posljedice, i dosta mi je bilo vidjeti to Kolo da bih razumio sve, bez kraja. O srećo razumijevanja, veća od sreće maštanja ili osjećanja! Vidjeh svemir, njegove duboke svrhe. Vidjeh početke o kojima pripovijeda Sveopća knjiga. Vidjeh planine koje se digoše iz vode, vidjeh prve ljude od drva. Vidjeh ćupove koji se okrenuše protiv ljudi, vidjeh pse koji im trgahu lica. Vidjeh boga bez lica koji je s onu stranu bogova. Vidjeh duboki razvoj koji tvori jednu jedinu sreću, i kad razumjeh sve, pođe mi za rukom da razumijem, isto tako, i zapis na tigru.

To je formula od četrnaest slučajnih riječi (barem se doimaju slučajnima), i dostajalo bi da je glasno izgovorim pa da postanem svemoguć. Dostajalo bi da je izgovorim i da dokinem ovaj kameni zatvor, da dan uđe u moju noć, da budem mlad, da budem besmrtan, da tigar raskomada Alvarada, da zabijem sveti nož u španjolske grudi, da iznova sagradim piramidu, da obnovim carstvo. Četrdeset slogova, četrnaest riječi, i ja, Tzinacán, vladao bih zemljama kojima vladaše Moctezuma. Ali, znam da nikad neću izreći te riječi jer se više ne sjećam Tzinacána.

Neka umre sa mnom tajna koja bijaše napisana na tigrovima. Onaj tko je odgonetnuo svemir, tko je odgonetnuo žarke svrhe univerzuma, ne može misliti na čovjeka, na njegove tričave sreće i nesreće, pa makar taj čovjek bio on sam. Taj je čovjek bio on i sad ga se više ne tiče. Što ga briga za sudbinu toga drugog; što ga briga za narod toga drugog, ako on sad nije nitko. Zato ne izgovaram formulu, zato se prepuštam zaboravu dana, ležeći u tmini.

Za Emmu Risso Platero

(Marko Grčić)