Pripovijest o ratniku i zarobljenici

Na 278. stranici knjige La poesia (Bari, 1942), Croce, sažimljući latinski tekst povjesničara Pavla Đakona, opisuje sudbinu Droctulfta i navodi njegov epitaf; i sudbina i epitaf posebno su me dirnuli. Uskoro sam dokučio razlog. Droctulft je bio langobardski ratnik koji je za opsade Ravenne napustio vlastite redove i umro braneći grad što ga je prethodno napao. Ravenjani su ga sahranili u jednom hramu i uklesali mu epitaf kojim su izrazili svoju zahvalnost ("contempsit caros, dum nos amat ille, parentes") i istakli osebujan nesklad između grozne vanjštine tog barbarina i njegove prostodušnosti i dobrote:

Terribilis visu facies, sed mente benignus,
Longaque robusto pectore barba fuit.

Lika bje naoko ružna, al' duha puna dobrote,
brada mu duga je sva snažnu prekrivala grud.

To je pripovijest o sudbini Droctulfta, barbarina koji je umro u obranu Rima, ili je to samo djelić pripovijesti o njemu, što ga je Pavao Đakon uspio spasiti. Ne znam čak ni doba u kojem se ona odvijala: sredinom VI. stoljeća, kad su Langobardi pustošili ravnice Italije, ili u VIII. stoljeću, prije predaje Ravenne. Ovo nije povijesna rasprava. Zamislimo ono prvo.

Zamislimo, sub specie aeternitatis, Droctulfta, ali ne Droctulfta pojedinca, koji je, svakako, bio neponovljiv i nedokučiv (kao svi pojedinci), nego uzorak što ga je od njega i od mnogih drugih sličnih njemu izgradila tradicija, spoj zaborava i pamćenja. Kroz mračnu geografiju prašuma i močvara, s obala Dunava i Labe ratovi su ga nanijeli u Italiju, i on, možda, nije ni znao da ide na jug i, možda, nije ni znao da ratuje protiv rimskog imena. Možda je bio poklonik arijanstva koje uči da je slava Sina odraz slave Oca, ali je suvislije da ga zamislimo odana Zemlji, Herti, čiji je prekriveni kumir obilazio kolibe, u kravljoj zaprezi, ili božanstvima rata i groma, grubo istesanim likovima od drva, koji su bili odjeveni u sukno i načičkani kovanicama i narukvicama. Dolazio je iz neprohodnih prašuma u kojima su prebivali vepar i pragovedo; bio je bjeloput, junačan, prostodušan, okrutan, odan svome vođi i svome plemenu, a ne svijetu. Ratovi su ga nanijeli u Ravennu gdje vidi nešto što nikada dotad vidio nije, ili nije vidio potpuno. Vidi dan, čemprese i mramor. Vidi cjelinu koja je raznovrsna, a nije kaotična; vidi grad kao skup kipova, hramova, vrtova, odaja, stuba, amfora, kapitela, pravocrtnih i otvorenih prostora. Ni jedno od tih djela ljudskih ruku (znam) ne opčinja ga ljepotom; djeluje na njega isto onako kao što bi na nas djelovao neki složeni mehanizam kojemu ne znamo svrhe, ali mu u obliku naslućujemo besmrtni um. Možda mu dostaje da vidi samo jedan luk, s nerazumljivim natpisom od vječnih latinskih pismena. Odjednom ga zabljesne i preplavi to otkrivenje, Grad. Svjestan je da će u njemu biti običan pas, ili dijete, i da ga nikad neće ni izbliza dokučiti, ali nije manje svjestan da taj grad više vrijedi od njegovih božanstava i vjere kojoj je prisegao i svih močvara alemanskih. Droctulft napušta zemljake i bori se za Ravennu. Umire, i na grobu mu urezuju riječi koje on ne bi razumio:

Contempsit caros, dum nos amat ille, parentes,
Hanc patriam reputans esse, Ravenna, suam.

Svoje odbacivši drage svu ljubav
iskaza nama, mrijuć, Ravenno, da ti za njega pravi si dom.

Nije bio izdajnik (izdajnici redovno ne zavređuju tople epitafe); bio je vizionar, obraćenik. Poslije brojnih naraštaja, Langobardi, koji su osuđivali bjegunca, postupili su na isti način: postali su Talijani, Lombardi, i možda je netko njihove krvi — Aldiger — rodio one koji su rodili Alighierija ... Mnoge bi se pretpostavke mogle izvesti iz Droctulftova čina. Moja je najsažetija; ako i nije vjerodostojna kao činjenica, vjerojatnoje vjerodostojna kao simbol.

Kad sam u Croceovoj knjizi pročitao pripovijest o ratniku, ona me posebno dirnula, i sve mi se činilo da na neki drugačiji način preuzimam nešto što mi je već pripadalo. Načas sam pomislio na mongolske konjanike koji su Kinu htjeli pretvoriti u beskrajni pašnjak, a onda su dočekali starost u gradovima što su ih namjeravali razoriti; to nije bila uspomena koju sam tražio. Napokon sam je iščeprkao; bila je to priča što sam je nekoć čuo od svoje pokojne engleske bake.

Moj djed Borges bio je 1872. zapovjednik sjeverne i zapadne granice oblasti Buenos Airesa i južne granice oblasti Santa Fea. Štab je bio u Juninu; dalje se prostirao niz utvrda koje su međusobno bile udaljene četiri-pet milja; iza njih, ono što se tada nazivalo Pampa i Zaleđe (Tierra Adentro). Jednom prilikom moja je baka udivljenim i podrugljivim tonom povela razgovor o svojoj sudbini Engleskinje koja je prognana na kraj svijeta; rekli su joj da ona nije osamljen slučaj i poslije nekoliko mjeseci pokazali neku indijansku djevojku koja je sporo prelazila trg. Bila je bosa i na sebi je imala dva crvena gunja. Nosila je plavokose pletenice. Neki joj je vojnik rekao da s njom želi porazgovarati druga Engleskinja. Žena je to prihvatila; ušla je u zapovjedništvo odvažno i pomalo sumnjičavo. Na bakrenom licu, išaranom kričavim bojama, oči su joj bile blijedoplave boje što je Englezi nazivaju sivom. Tijelo gipko, kao u srne; ruke jake i koščate. Došla je iz pustare, iz Zaleđa, i sve joj je bilo nekako tijesno: vrata, zidovi, namještaj.

Možda su se te dvije žene načas osjetile kao sestre; bile su daleko od svog voljenog otoka i u nevjerojatnoj zemlji. Moja baka nešto je zapita; žena joj je odgovorila s mukom, upinjući se da pronađe riječi i ponavljajući ih, kanda začuđena njihovim drevnim značenjima. Proteklo je, valjda, petnaest godina otkako nije progovorila na svojem jeziku i teško se snalazila. Rekla je da je rodom iz Yorkshirea, da su joj se roditelji doselili u Buenos Aires, da ih je izgubila u okršaju s Indijancima, da su nju Indijanci odveli i da je sada žena nekog poglavice kojemu je izrodila dvoje djece i koji je jako hrabar. Govorila je to grubom engleštinom u kojoj su se miješali araukanski ili pampaški, a u pozadini njene priče ocrtavao se surov život: šatori od konjske kože, ogrjev od balege, žderanje osmuđenog mesa ili prijesnih iznutrica, nečujni pohodi u svitanje; napad na obore, halabuka i pljačka, rat, goli jahači koji gone golema krda stoke, mnogoženstvo, smrad i čaranje. Do takva se divljaštva srozala jedna Engleskinja. Obuzeta sažaljenjem i zgranutošću, moja ju je baka nagovarala da se ne vrati. Zaklela se da će je zaštititi i da će joj izbaviti djecu. Žena joj je odgovorila da je sretna i iste se večeri vratila u pustaru. Francisco Borges umrijet će malo kasnije, u revoluciji iz 1874.; možda je tada moja baka u toj ženi, koju je također otrgnuo i preobrazio ovaj neumoljivi kontinent, vidjela čudovišno zrcaljenje vlastite sudbine ...

Svake je godine plavokosa Indijanka dolazila u dućane po Juninu ili Fuerte Lavalleu da nabavi sitne potrepštine i tzv. vicios: čaj mate, duhan i cigaretni papir. Poslije razgovora s mojom bakom više nije došla. Slučaj je htio da se još jednom sretnu. Moja baka krenula je u lov; u kolibici pokraj močvarišta neki je čovjek klao ovcu. Kao u snovima, dojahala je Indijanka. Bacila se na zemlju i stala piti vruću krv. Ne znam je li to učinila zato što nije mogla drugačije postupiti, ili je to bio izazov i znamen.

Trinaest stoljeća razdvaja sudbinu ove zarobljenice i Droctulftovu sudbinu. Obje sudbine sada su jednako nepovratne. Lik barbarina koji se priklanja Ravenni, lik europske žene koja izabire pustaru, mogu izgledati oprečni. Pa ipak, oboje su se odazvali nekom skrovitom porivu, porivu jačem od razuma, i oboje su krenuli za tim porivom što ga nisu znali protumačiti. Možda su ove dvije pripovijesti jedna te ista pripovijest. Lice i naličje, avers i revers te kovanice, za Boga su jednaki.

Ulriki von Kühlmann

(Milivoj Telećan)

Životopis Tadea Isidora Cruza

(1829. - 1874.)

I'm looking for the face I had
Before the world was made.

Yeats, The winding stair

Tražim lice koje sam imao
Prije negoli svijet bijaše stvoren.

Yeats, Zavojite stube.

Šestog veljače 1829. odmetnički gauči, kojima je Lavalle već bio za petama, žurili su s juga da se pridruže Lópezovim divizijama. Zanoćili su na nepoznatom posjedu, tri-četiri milje od rijeke Pergamina; pred svitanje, jednoga od ljudi spopala je snomorica; u polutmini barake, mukli vapaj probudio je ženu koja je spavala s njime. Nitko ne zna što je usnio, jer je sutradan ujutro, u četiri sata, Suarezova konjica razbila odmetnike i gonila ih devet milja, sve do tamnih šibljika, i taj je čovjek zaglavio u nekom jarku, lubanje raskoljene sabljom iz ratova u Peruu i Brazilu. Žena se zvala Isidora Cruz; kad je rodila, djetetu je dala ime Tadeo Isidoro.

Ne kanim ovdje iznositi njegov život. Od dana i noći što ga tvore, zanima me samo jedna noć; sve ostalo svest ću na najnužnije, da se shvati ta noć. Pustolovina je zapisana u znamenitoj knjizi, odnosno u knjizi čiji sadržaj može biti sve za svakoga (1 Kor 9, 22) zato što se gotovo neiscrpno dade ponavljati, tumačiti, izopačivati. Oni koji su raspravljali o životu Tadea Isidora, a njih nije malo, ističu da ga je presudno obilježila ravnica, ali su mnogi gauči poput njega ugledali svijet i umrli na prašumskim obalama rijeke Parana i u urugvajskim brdima. Živio je, doduše, u jednoličnoj divljini. Umro je 1874. od crnih kozica, a da nikad nije vidio planinu, plinski pipac ili mlin. Nije vidio ni grad. Kad je 1849. otišao u Buenos Aires goneći stoku s imanja Francisca Xaviera Aceveda, njegovi su drugovi krenuli u grad da se provesele; nepovjerljivi Cruz nije se micao iz konačišta u blizini obora; proveo je tu dana i dana, u šutnji, spavajući na goloj zemlji, ustajući u zoru i skrušeno se moleći. Shvatio je (mimo riječi, čak i mimo razuma) da ga s gradom ništa ne veže. Jedan se nadničar podnapio i stao mu se rugati. Cruz nije ništa odvratio, ali je u noćima na povratku, uz vatru, taj isti gonič sveudilj tjerao po svome, i Cruz (koji prije toga nije iskazao mržnje, pa čak ni ljutnje) potegne nož i ubije ga. Pobjegavši, krio se u močvarnom šašu; poslije nekoliko noći, kriještanje ptice zvane chaja upozorilo ga je na policijski obruč. Iskušao je nož na obližnjem grmu; radi lakšeg kretanja skinuo je ostruge. Umjesto predaje izabrao je borbu. Ranili su ga u podlakticu, u rame, u lijevu ruku; i on je zadao ljutih rana onim najžešćima. Kad mu je krv namočila prste, stao se boriti kao lav. U zom, ošamućen od gubitka krvi, bio je razoružan. Kaznu je tada valjalo odslužiti u vojsci: Cruza je dopala utvrda na sjevernoj granici. Sudjelovao je u građanskim ratovima kao običan vojnik; ponekad je branio rodnu pokrajinu, ponekad se borio protiv nje. Dvadeset i trećeg siječnja 1856, u predjelu Lagunas de Cardoso, bio je jedan od tridesetorice kršćana koji su se, pod vodstvom starijeg narednika Eusebija Lapride, tukli protiv dvije stotine Indijanaca. Tom prilikom zadobio je ranu od koplja.

U njegovu mutnom i junačkom životu ima dosta praznina. Znamo da je oko 1868. ponovo u blizini Pergamina; oženjen je ili živi sa ženskom, ima dijete, posjeduje nešto zemlje. Narednik u odredima seoske policije postaje 1869. Iskupio se za prošlost; u to vrijeme vjerojatno se osjećao sretnim čovjekom, premda duboko u duši to nije bio. (Očekivala ga je, skrovita u budućnosti, ona bitna i lucidna noć: noć u kojoj je napokon ugledao vlastito lice; noć u kojoj je napokon začuo svoje ime. Kad je dokučimo, ta će noć zaokružiti njegov život; točnije rečeno, posrijedi je jedan trenutak te noći, jedno djelo u toj noći, zato što su djela naši simboli.) Svaka sudbina, koliko god duga i zamršena bila, sastoji se, zapravo, od jednog trena: onoga trena u kojem čovjek zauvijek spozna tko je. Pričaju da je Aleksandar Makedonski vidio svoju ratničku budućnost u čudesnom Ahilejevu životu; švedski kralj Karlo XII. vidio ju je u Aleksandrovu životu. Tadeo Isidoro Cruz, koji nije znao čitati, tu spoznaju nije otkrio u knjizi; sama sebe otkrio je u okršaju i u jednom čovjeku. To se ovako zbilo.

Potkraj lipnja 1870. dobio je naređenje da uhvati nekog razbojnika koji je počinio dva ubojstva. On je bio dezerter iz snaga kojima je na južnoj granici zapovijedao pukovnik Benito Machado; tijekom jedne terevenke ubio je nekog Crnca u bordelu; u drugoj terevenci, nekog stanovnika iz kotara Rojas; u izvještaju je još stajalo daje rodom iz Lagune Colorade. Na tom su se mjestu, prije četrdeset godina, okupili oni gaučki odmetnici da im zla kob preda trupla kao hranu pticama i psima; odatle je krenuo Manuel Mesa kojega su pogubili na Trgu Pobjede, uz halabuku bubnjeva, da mu se zabašuri bijesno kričanje; odatle je krenuo neznanac koji je začeo Cruza i zaglavio u jarku, lubanje raskoljene sabljom iz bitaka u Peruu i Brazilu. Cruz se nije sjećao naziva toga mjesta; prepoznao ga je prožet lakom i neobjašnjivom tjeskobom ... Razbojnik, kojemu su vojnici bili za petama, jašući je iscrtao dugački i zamršeni labirint; u noći dvanaestog srpnja ipak su ga uspjeli opkoliti. On je bio sakriven u šibljiku. Pomrčina bijaše gotovo neprobojna. Cruz i njegovi ljudi oprezno su se i pješke primicali raslinju u čijoj se treperavoj dubini pritajio ili drijemao tajanstveni čovjek. Zakriještala je chaja; Tadeu Isidoru učini se da je jednom već proživio taj trenutak. Razbojnik se pomoli iz skrovišta, odlučan da se bori. Cruz ga nazre, onako strašna: dugačka kosa i progrušana brada gotovo su mu zaklanjale lice. Spomenimo samo da je bjegunac ranio ili ubio nekoliko Cruzovih ljudi. Cruz, boreći se u pomrčini (dok mu se tijelo borilo u pomrčini) počeo je shvaćati. Shvatio je da nema boljih i gorih sudbina, i da čovjek mora prihvatiti sudbinu koju nosi u duši. Shvatio je da za njega nisu činovi i uniforma. Shvatio je da mu je sudbina namijenila ulogu vuka, a ne druželjubiva psa; shvatio je da je čovjek pred njim on sam. Na poprištu ravnice rađala se zora; Cruz odbaci službenu kapu, povika da neće dopustiti da zločinački ubiju hrabrog čovjeka i okrene se protiv vlastitih vojnika, ukorak s bjeguncem Martinom Fierrom.

(Milivoj Telećan)

Emma Zunz

Četrnaestog siječnja 1922., na povratku iz tekstilne tvornice "Tarbuch i Loewenthal", Emma Zunz u dnu ulaznog predvorja zatekla je pismo sa žigom iz Brazila, iz kojega je razabrala da joj je umro otac. Najprije su je žig i omotnica zavarali; potom ju je uzbudio nepoznati rukopis. Desetak nespretno sročenih redaka ispunilo je cijelu stranicu; Emma je pročitala da je gospodin Maier zabunom popio prejaku dozu sedativa i preminuo u bolnici u Bageu trećega siječnja te godine. Obavijest je potpisao neki očev znanac iz istog pansiona, neki Fein ili Fain, rodom iz pokrajine Rio Grande, koji nije znao da se obraća pokojnikovoj kćeri. Emmi je papir ispao iz ruke. Prvo ju je obuzeo osjećaj mučnine u želucu i slabosti u koljenima; zatim osjećaj nemoćne krivice, nestvamosti, hladnoće, straha; zatim je zaželjela da već bude sutrašnji dan. Odmah je uvidjela da je ta želja uzaludna, zato štoje očeva smrt bila jedini događaj na svijetu, koji će se beskonačno obnavljati. Podigla je papir i otišla u svoju sobu. Krišom ga je spremila u ladicu, kao da na neki način već zna ono što će se kasnije dogoditi. Možda je to već počela naslućivati; već je bila ona koja će biti.

U tami što se gusnula, Emma je do kraja tog dana oplakala samoubojstvo Manuela Maiera koji je u prohujalim sretnim danima bio Emmanuel Zunz. Sjećala se ljetovanja na posjedu blizu Gualeguaya, sjećala se (pokušala se sjetiti) majke, sjećala se kućice u Lanusu što su je prodali na dražbi, sjećala se žutih rombova na prozoru, sjećala se anonimnih pisama s umetnutim člankom o "blagajnikovoj pronevjeri", sjećala se (i to neće nikad zaboraviti) kako joj se otac u zadnjoj noći zakleo da je tu lopovštinu počinio Loewenthal. Loewenthal, Aaron Loewenthal, najprije upravitelj tvornice, a sada njezin suvlasnik. Emma je od 1916. čuvala tu tajnu. Nikome je nije odala, čak ni najboljoj prijateljici, Elsi Urstein. Možda je izbjegavala pretjeranu prisnost; možda je mislila da je ta tajna veže s pokojnikom. Loewenthal nije znao da ona zna; ta beznačajna okolnost pridavala je Emmi Zunz osjećaj moći. Te noći nije zaspala, i kad su prvi traci svitanja izoštrili pačetvorinu prozora, njezin plan već je bio skovan. Potrudila se da taj dan, koji joj se učinio beskrajnim, protekne kao i ostali. U tvornici se šuškalo o štrajku; Emma se, kao i uvijek, izjasnila protiv svakog nasilja. Kad je u šest završio posao, otišla je s Elsom u ženski klub s gimnastičkom dvoranom i bazenom. Obje su se upisale; morala je ponavljati i slovkati ime i prezime; morala je tom prilikom slušati neukusne šale. S Elsom i mlađom sestrom Kronfuss dogovorila se u koje će kino otići u nedjelju po podne. Zatim se poveo razgovor o momcima, i nitko nije očekivao da Emma štogod kaže. U travnju puni devetnaestu, ali joj muškarci, još, ulijevaju gotovo patološki strah ... Na povratku je skuhala juhu od tapioke i povrća, rano je večerala, legla i prisilila se da zaspi. Tako je u svakojakim obvezama i rutini protekao petak, petnaesti, dan koji je prethodio izvršenju plana.

U subotu ju je probudilo nestrpljenje. Nestrpljenje, a ne tjeskoba, i posebno olakšanje što je konačno svanuo taj dan. Više ne mora kovati plan i smišljati pojedinosti: za nekoliko sati događaji će se glatko odvijati. U Prensi je pročitala da brod "Nordstjärnen", iz Malmöa, isplovljava te noći s gata broj 3; telefonirala je Loewenthalu, natuknula da mu želi saopćiti nešto u vezi sa štrajkom, mimo znanja svojih drugarica, i obećala da će se predvečer navratiti u njegov ured. Glas joj je podrhtavao; ništa čudno za potkazivačicu. Tog se jutra nije zbilo ništa osobito. Emma je radila do podneva i s Elsom i Perlom Kronfuss utanačila pojedinosti oko nedjeljnog izleta. Legla je poslije objeda i sklopljenih očiju ponovo je razmotrila skroviti plan. Pomislila je da će završna faza biti manje grozna od prve i da će joj podariti osjećaj trijumfa i pravde. Odjednom je uzbuđeno ustala i otvorila ladicu na komodi. Ispod slike Miltona Sillsa, gdje ga je sakrila pretprošle noći, nalazilo se Fainovo pismo. Nitko ga nije mogao vidjeti; počela ga je čitati, a onda poderala.

Bilo bi teško, i možda neumjesno, koliko-toliko stvarno opisati ono što se zbivalo toga popodneva. Pakao je obilježen nestvarnošću, to obilježje možda istodobno ublažava njegovu stravičnost. Kako da bude vjerodostojan pothvat u koji gotovo ne vjeruje njegov izvršilac, kako obnoviti taj kratkotrajni kaos kojega se i danas Emmino sjećanje gnuša i odriče? Emma je živjela oko Almagra, u ulici Liniers; znamo da je tog popodneva otišla u luku. Možda joj se na odvratnoj aveniji Paseo de Julio pričinilo da je zrcala umnožavaju, svjetlost prokazuje i požudne oči razgolićuju, ali je razumnije pretpostaviti da je najprije, potpuno neprimijećena, lutala pod ravnodušnim svodovima vašarišta... Zašla je u dva-tri bara, zapamtila rutinu ili trikove onih žena. Napokon je pronašla posadu s "Nordstjärnena". Pobojala se da će joj jedan mladac izmamiti kakvu nježnost, pa se odlučila za drugoga, koji je, po svoj prilici, bio niži rastom od nje i prostačina, da ne okalja čistoću strahote. Taj ju je čovjek poveo nekim ulazom, zatim sumnjivim trijemom, zatim zavojitim stubištem, zatim predvorjem (u kojemu se nalazilo okno s rombovima nalik na one u Lanusu), zatim nekim hodnikom i zatim do vrata koja su se zatvorila. Značajni događaji izvan su vremena, bilo zato što im je neposredna prošlost nekako odsječena od budućnosti, bilo zato što im sastavni dijelovi nisu uzastopni.

Je li u tom vremenu izvan vremena, u tom mutnom kovitlacu nepovezanih i groznih osjećaja, Emma Zunz barem jednom pomislila na pokojnika zbog kojega se žrtvuje? Rekao bih da jest, i da u tom času njezin očajnički naum zamalo nije propao. Pomislila je (to je neizbježno morala pomisliti) kakoje otac počinio majci istu strahotu koju sad njoj čine. Pomislilaje na to s tupom preneraženošću i odmah utonula u vrtoglavicu. Muškarac, Šved ili Finac, nije govorio španjolski; bio joj je mstrument kao i ona njemu, ali onaje poslužila za užitak, a on za pravdu.

Kad je ostala sama, Emma nije odmah otvorila oči. Na noćnom ormariću nalazio se novac što gaje ostavio muškarac. Emma se pridigla i rasparala ga kao što je nedavno učinila s pismom. Paranje novca jest svetogrde, baš kao i bacanje kruha: Emma se u isti mah pokajala. Čin oholosti, na taj dan... Strah joj se utopio u tjelesnoj tuzi, u odvratnosti. Odvratnost i tuga sapinjale su je, ali je Emma sporo ustala i počela se odijevati. U sobi su boje tamnjele; padao je posljednji sumrak. Emma je uspjela izići neopazice; na uglu je ušla u tramvaj koji je vozio u zapadni dio grada. U skladu s planom, odabrala je jedno od prednjih sjedala, da joj ne vide lice. Možda joj je godilo što je tokom dosadnog promicanja ulica uvidjela da protekli događaj nije narušio poredak stvari. Vozila se prorijeđenim i mutnim četvrtima, prateći ih pogledom i smjesta zaboravljajući, i sišla u jednoj od pokrajnih ulica oko šetališta Wames. Paradoksalno, umor joj je davao snage, zato što ju je silio da se usredotoči na pojedinosti svoje pustolovine i zastirao joj pozadinu i cilj.

Aarona Loewenthala svi su smatrali ozbiljnim čovjekom; malobrojni prijatelji, škrcem. Stanovao je na gornjem katu tvornice, sam. Živeći na pustoj periferiji, bojao se lopova; u tvorničkom dvorištu držao je velikog psa, a u ladici pisaćeg stola — što su svi znali — revolver. Prethodne je godine dolično oplakao iznenadnu smrt svoje žene — iz obitelji Gauss, koja je u brak donijela bogati miraz — ali njegova prava strast bio je novac. U dubini duše pomalo je patio što taj novac teže zarađuje nego što ga čuva. Bio je jako pobožan: smatrao je da je s Gospodom sklopio tajni savez po kojem su mu, u naknadu za molitve i pobožna djela, nedjela oproštena. Ćelav, krupan, u crnom odijelu, s tamnim cvikerima i riđe brade, stajao je pokraj prozora, očekujući povjerljivi izvještaj radnice Zunz.

Ugledao ju je kako otvara željezna vrata (što ih je bio namjemo odškrinuo) i prelazi preko mračnog dvorišta. Vidio je kako je zaobišla vezanog psa kad je stao lajati. Emmine usne micale su se kao da potiho moli; ponavljale su, umorno, presudu što će je gospodin Loewenthal čuti prije negoli umre.

Sve se nije dogodilo kako je Emma Zunz predvidjela. Od prethodne zore često je sebe zamišljala kako, naperivši odlučno revolver, primorava tu hulju da prizna ogavnu krivicu i tumači smjeli plan koji će Božjoj Pravdi omogućiti da nadvlada ljudsku pravdu. (Nije željela da je stigne kazna, i to ne iz straha, nego zato što se smatrala oruđem Pravde.) Poslije toga, hitac u prsi zapečatit će Loewenthalovu sudbinu. Ali, stvari se nisu tako odvijale.

Našavši se pred Aaronom Loewenthalom, prije negoli neodloživu potrebu da osveti oca, Emma je osjetila neodoljivi poriv da se osveti za gadost koju je zbog toga morala podnijeti. Poslije toga podrobno zasnovanog obeščašćenja mora ga ubiti. Nema vremena za suvišna prenemaganja. Sjedeći, plaho se ispričavala Loewenthalu, pozvala se (kao potkazivačica) na dužnu odanost, spomenula nekoliko imena, natuknula još neka i zamukla, kao da ju je svladao strah. Kad se on, sumnjičav zbog takva ponašanja, ali iskazujući razumijevanje, vratio iz blagovaonice, Emma je iz ladice već bila izvukla teški revolver. Dvaput je pritisnula obarač. Krupno tijelo stropoštalo se kao da su ga hici i dim razbili, razbila se čaša s vodom, lice ju je zapanjeno i bijesno pogledalo, usta na tom licu stala su joj dobacivati kletve na španjolskom i na jidišu. Kletve nisu prestajale; Emma je morala ponovo opaliti. Vezani pas u dvorištu počeo je bjesomučno lajati, iz psovačkih usta pokuljala je nagla krv i natopila bradu i odjeću. Emma je stala izricati pripremljenu optužbu ("Osvetila sam oca, i kazna me neće stići..."), ali je nije dovršila, jer je gospodin Loewenthal izdahnuo. Nikad neće saznati što je od svega toga dokučio.

Bjesomučni lavež podsjeti je da nije sve gotovo. Dovela je divan u nered, na truplu raskopčala kaput, skinula mu krvave cvikere i odložila ih na kartoteku. Zatim je podigla slušalicu i stala ponavljati ono što će često ponoviti, ovim ili sličnim riječima: Dogodilo se nešto nevjerojatno... Gospodin Loewenthal pozvao mepod izhkom da se radi o štrajku ... Silovao me, ubila sam ga ...

Priča je, zapravo, bila nevjerojatna, ali su je svi prihvatili, zato što je, u biti, bila istinita. Istinit je bio ton Emme Zunz, istinit stid, istinita mržnja. Istinito je bilo poniženje što ga je podnijela; lažne su bile samo okolnosti, vrijeme i jedno ili dva imena.

(Milivoj Telećan)

Asterionova kuća

I kraljica rodi sina kojemu nadjenuše ime Asterion.

Apolodor, Biblioteka, III, 1

Znam da mi zamjeraju zbog oholosti, možda i mizantropije, možda i mahnitosti. Te klevete (što će ih stići moja pravedna kazna) naprosto su smiješne. Istina je da ne izlazim iz kuće, ali je istina i to da su sva moja vrata (kojih imade bezbroj) danonoćno otvorena ljudima, a i životinjama. Neka uđe kome se prohtije. Neće ovdje zateći mekoputnu raskoš ili veličanstven sjaj palače, nego, naprotiv, spokoj i samoću. Isto tako će otkriti kuću kakve nema nigdje na kugli zemaljskoj. (Lažu svi oni koji tvrde da slična građevina postoji u Egiptu.) Čak i moji klevetnici priznaju da u ovoj kući nema baš nikakva namještaja. Jednako je smiješna tvrdnja da sam ja, Asterion, utamničenik. Po koji put moram ponoviti da nijedna vrata nisu zatvorena, da nema ni jedne jedine brave? Uostalom, kad sam ponekad u predvečerje izlazio na ulicu, morao sam se još prije noći vraćati natrag, usplahiren licima puka, bezizražajnim i ravnim licima, kao rastvoren dlan. Sunce je već zapalo, ali izgubljen plač nekog djeteta i molitveni žagor okupljene gomile kazivahu da su me prepoznali. Narod je molio, bježao, padao ničice. Neki su se verali podnožjem Hrama zublji, neki skupljali kamenje. Bilo je, mislim, i onih koji su zaronili pod more. Nije mi majka uzalud bila kraljica: ne mogu se pomiješati s pukom, makar to htjela moja skromnost.

Ja sam doista izuzetno biće. Ne zanima me što jedan čovjek može prenijeti drugima ljudima. Kao svaki filozof, držim da se ništa ne može priopćiti pismenim putem. Svoj duh, koji je predodređen za velike pothvate, ne opterećujem izlišnim sitnicama; nikad nisam zapamtio razliku između pojedinih slova. Pomalo plemenito nestrpljenje nije mi dopustilo da naučim čitati. Ponekad zbog toga zažalim, jer noći i dani sporo protječu.

Dakako, razonode ne nedostaje. Kao razbjesnjeli ovan jurim kamenitim hodnicima sve dok se, ošamućen, ne srušim na tlo. Šćućurim se u sjenu čatrnje ili u zavijutak hodnika i igram se skrivača. Katkad se stropoštam s krovne terase i izranim do krvi. U bilo koje doba dana ili noći mogu se igrati sna, sklopim oči i duboko dišem. (Ponekad stvarao zaspim, ponekad dan izmijeni boju i kad otvorim oči.) Ipak, iznad svega mi se najdraže igrati drugog Asteriona. On mi tobože dolazi u posjet, i ja mu pokazujem kuću. Svečano mu objašnjavam: Sad se vraćamo na pređašnje raskršće ili Sad ćemo izbiti na drugo dvorište ili Znao sam da će ti se svidjeti ovaj odvod ili Sad da vidiš čatrnju što se napunila pijeskom ili Vidjet ćeš kako se grana podrum. Ponekad se zabunim pa obojica prasnemo u smijeh.

Nisam samo izmišljao sve te igre nego sam i razmišljao o svojoj kući. Svi su dijelovi kuće umnoženi, svakoje mjesto drugo mjesto. Ne postoji jedna čatrnja, jedno dvorište, jedno pojilo, ne postoje jedne jasle; ima četrnaest [bezbroj] jasala, pojila, dvorišta, čatrnji. Kuća je velika kao i svijet, ona je zapravo cijeli svijet. Pa ipak, poslije tolikog lutanja dvorištima sa čatrnjom i prašnjavim hodnicima od sivog kamena, došao sam na ulicu i ugledao Hram zublji i more. Nisam to shvatio dok mi noćna vizija nije otkrila da takoder postoji četrnaest [bezbroj] mora i hramova. Sve je mnogostruko, četrnaesterostruko, ali dvije stvari na svijetu, izgleda, postoje samo na jednom mjestu: gore, zastrto sunce; dolje, Asterion. Možda samja stvorio zvijezde i sunce i ovu golemu kuću, ali se više ne prisjećam.

Svake devete godine dolazi u ovu kuću devet ljudi da ih ja oslobodim od svakog zla. Čujem korake ili glasove na kraju kamenitih hodnika i radosno im trčim u susret. Ceremonija traje nekoliko časaka. Padaju jedan za drugim a da ja nisam umrljao ruke krvlju. Ostaju tako zanavijek, i po njihovim truplima razlikujem pojedini hodnik od ostalih. Ne znam tko su oni, ali znam da je netko od njih na samrtnom času prorekao da će jednom doći moj otkupitelj i da će se konačno izdići nad ovaj prah. Kad bi do mojih ušiju dopirali svi šumovi na svijetu, ja bih mu začuo korake. Kad bi me barem poveo na neko mjesto gdje ima manje balkona i manje vrata. Kako će izgledati moj otkupitelj? — pitam se. Hoće li biti bik ili čovjek? Možda bik sa čovječjim licem? Ili će biti kao ja?

Na mjedenom maču bljesne jutarnje sunce. Više nije bilo ni traga krvi.

— Nećeš mi vjerovati, Arijadno — reče Tezej. — Minotaur gotovo nije pružio nikakav otpor.

Marti Mosguera Eastman

(Milivoj Telećan)

Druga smrt

Bit će tome koja godina (pismo sam izgubio), Gannon mi je pisao iz Gualeguaychua, najavivši da šalje prijevod spjeva The Past Ralpha Walda Emersona, možda prvi na španjolskom jeziku, i nadodao u postskriptumu da je Pedro Damian, kojega se vjerojatno prisjećam, jedne od proteklih noći umro od izljeva krvi u pluća. Taj čovjek, smožden vrućicom, obnovio je u bunilu krvavu bitku kod Masollera; vijest sam primio kao nešto predvidljivo, čak i svakodnevno, jer je don Pedro, u devetnaestoj ili dvadesetoj godini, vojevao pod zastavama Aparicija Saravije. Revolucija iz 1904. zatekla ga je na nekom imanju oko Rio Negra ili Paysandua gdje je radio kao nadničar. Pedro Damian bio je iz pokrajine Entre Rios, iz Gualeguaya, ali se pridružio prijateljima, zanesen i neupućen kao i oni. Borio se u nekim okršajima i u posljednjoj bitci; vrativši se 1905. u zavičaj, sa skromnom upornošću opet se posvetio čobanskim poslovima. Koliko znam, nije se više micao iz svoje pokrajine. Posljednjih trideset godina proveo je na nekom sitnom i zabačenom posjedu, milju-dvije od Nancaya; u toj pustoši porazgovarao sam s njime jednog popodneva (pokušao sam porazgovarati s njime jednog popodneva), čini mi se, 1942. godine. Bio je mučaljiv i priprost čovjek. Njegova pripovijest svela se na fijuk i žestinu bitke kod Masollera; nisam se čudio što ih je ponovo proživio na samrti ... Znajući da više neću vidjeti Damiana, pokušao sam ga se prisjetiti; moje vizualno pamćenje tako je ograničeno da sam se prisjetio samo fotografije koju je načinio Gannon. Nimalo čudno, ako znamo da sam tog čovjeka vidio početkom 1942., samo jednom, a lik na slici bezbroj puta. Gannon mi je poslao tu fotografiju; zagubio sam je i više nisam tražio. Prepao bih se da je pronađem.

Druga epizoda odigrala se u Montevideu, mjesecima poslije toga. Damianova vrućica i umiranje naveli su me da napišem fantastičnu pripovijest o porazu kod Masollera; Emir Rodriguez Monegal, kojemu sam je ispričao, dao mi je pisamce za pukovnika Dionisija Tabaresa koji je sudjelovao u tom pohodu. Pukovnik me primio poslije večere. Zavaljen u ljuljački, u dvorištu, nevezano i s toplinom prisjetio se prohujalih vremena. Pričao je o municiji koja nije stizala, o iscrpljenim konjima, o Saraviji koji je mogao ući u Montevideo, ali je odustao, "jer se gaučo boji grada", o grdno zaklanim ljudima, o građanskom ratu koji mi je više sličio na san nekog hajduka negoli na sudar dviju vojska. Spomenuo je Illescas, Tupambae, Masoller. Govorio je tako opširno i upečatljivo da sam uvidio kako često ponavlja te iste zgode, i posumnjao da iza tih riječi gotovo i nema uspomena. U jednom predahu uspio sam nabaciti Damianovo ime.

— Damian? Pedro Damian? — dočeka pukovnik. — Taj je bio moj vojnik. Žgoljavi mješanac kojega su momci zvali Daiman.

Bučno se zacerekao i onda naglo zamuknuo, obuzet hinjenom ili pravom nelagodom.

Drugačijim je glasom nastavio kako rat, baš kao i žena, služi muškarcu da se dokaže, i kako nitko ne zna na čemu je dok se ne okuša u boju. Netko sebe može smatrati kukavicom i biti junačina, i obrnuto, kao što je bio slučaj s kukavnim Damianom, koji se po krčmama razmetao pripadnošću stranki bijelih, a onda je pokleknuo kod Masollera. U rijetkim čarkama s crvendaćima ponio se kao muškarac, ali se sve okrenulo kad su se sukobile vojske, kad su zagrmjeli topovi i svatko osjetio da se pet tisuća ljudi uortačilo da ga ubije. Jadno momče, mirno je živio strižući ovce, i odjednom gaje ponio ratni vihor ...

Tabaresova priča neobjašnjivo me postidjela. Bilo bi mi milije da se sve to nije tako odigralo. Čavrljajući jednog davnog popodneva sa starim Damianom, ja sam i nehotice stvorio neku vrstu idola; Tabaresova ga je priča razbila. Smjesta sam dokučio Damianovu uzdržanost i tvrdokorno samovanje; uzrok im nije ležao u skromnosti nego u sramu. Uzalud sam se uvjeravao da je čovjek opterećen kukavičkim činom složenija i zanimljivija ličnost od običnog junoše. Gaučo Martin Fierro, pomislio sam, manje je upečatljiv od Lorda Jima ili Razumova. Lijepo rečeno, ali je Damian, kao gaučo, obavezno morao biti Martin Fierro — pogotovo u očima urugvajskih gauča. U onome što je Tabares rekao i onome što je prešutio naslutio sam opori okus "artiguisma" ili Artigasova duha: (možda nepobitne) spoznaje da je Urugvaj elementarniji od naše zemlje, i da je, upravo zbog toga, junačniji... Sjećam se da smo se te večeri oprostili s izvještačenom prisnošću.

Došla je zima, mojoj fantastičnoj pripovijesti (kojoj nisam nikako uspijevao dati konačan oblik) nedostajale su neke okolnosti i to me navelo da se opet svratim kod pukovnika Tabaresa. Zatekao sam ga u društvu postarijeg čovjeka, doktora Juana Francisca Amara, iz Paysandua, koji se također borio u Saravijinoj revoluciji. Razgovor se, dakako, poveo o Masolleru. Amaro je ispričao nekoliko zgoda i zatim sporo dodao, kao da naglas razmišlja:

— Zanoćili smo na imanju "Santa Irene", sjećam se, i ondje su nam se pridružili neki ljudi. Među njima, francuski veterinar kojije umro uoči bitke, i mladi šišač ovaca iz Entre Riosa, po imenu Pedro Damian.

Upao sam mu razdražljivo u riječ.

— Znam — rekao sam. — Argentinac koji se kukavički ponio u žaru prave bitke.

Tu sam zašutio. Ona dvojica zbunjeno su me pogledavala.

— Varate se, gospodine — izusti napokon Amaro. — Pedro Damian umro je kao što svaki muškarac želi umrijeti. Moglo je biti četiri po podne. Na vrhu brežuljka utvrdila se pješadija crvenih; naši su krenuli na juriš, s uperenim kopljima. Predvodio ih je Damian, uz poklik, i metak ga je pogodio u prsi. Osovio se na stremenima, dokrajčio poklik, stropoštao se na zemlju i ostao pod konjskim kopitima. Izdahnuoje, i zadnji juriš kod Masollera prešao je preko njega. A taj junak još nije bio napunio dvadesetu.

Govorio je, očito, o nekom drugom Damianu, ali mi vrag nije dao mira, pa sam zapitao što je izvikivao mladić.

— Psovke — odvrati pukovnik. — Što bi drugo čovjek izvikivao u jurišu?

U Buenos Airesu još sam se jednom morao čuditi kako je netko zaboravio Damiana. Ispred jedanaest prekrasnih svezaka Emersonovih sabranih djela, u prizemlju Mitchellove engleske knjižare, zatekao sam jednog popodneva Patricija Gannona. Upitao sam ga što je s njegovim prijevodom spjeva The Past. Odvratio mi je da ga ne kani prevesti i da je španjolska književnost tako dosadna da jedan Emerson postaje sasvim izlišan. Podsjetio sam ga da mi je taj prijevod obećao u onom istom pismu u kojem me izvijestio o Damianovoj smrti. Zapitao me tko je taj Damian. Rekao sam mu, ali uzalud. S lakom samjezom opazio da me zatečeno sluša, pa sam potražio izlaz u književnoj raspravi o napadima na Emersona koji je raznovrsniji, vještiji i zacijelo osebujniji pjesnik od zlosretnog Poea.

Moram spomenuti još neke činjenice. U travnju sam primio pismo od pukovnika Dionisija Tabaresa; njemu je proradio mozak i sad se dobro sjećao mladića iz Entre Riosa koji je predvodio juriš kod Masollera i kojega su njegovi ljudi te iste noći sahranili podno brežuljka. U srpnju sam boravio u Gualeguaychuu; nisam uspio pronaći Damianovu kućicu. Don Pedra se više nitko nije sjećao. Htio sam se propitati kod nadglednika Diega Abaroe koji je bio uz njega kad je umro; i on je preminuo, još pred zimu. Htio sam obnoviti u sjećanju Damianovo lice; mjesecima kasnije, listajući neke albume, ustanovio sam da mračno lice što sam ga uspio prizvati u sjećanje pripada slavnom tenoru Tamberlicku, u ulozi Othella.

Prelazim na pretpostavke. Prva, doduše i najneuvjerljivija, bila bi da su postojala dva Damiana: kukavica koji je umro u Entre Riosu oko 1946., i junak koji je poginuo 1904. kod Masollera. Ona, na žalost, ne razjašnjava pravu zagonetku: čudna kolebanja u sjećanju pukovnika Tabaresa, zaborav što za tako kratko vrijeme briše lik, čak i ime onoga koji se vratio. (Ne prihvaćam, ne želim prihvatiti, jednostavniju pretpostavku: da sam onoga prvoga sanjao.) Zanimljivija je vrhunaravna pretpostavka koju je iznijela Ulrike von Kühlmann. Pedro Damian poginuo je u bici, rekla je Ulrike, i u času smrti zamolio je Boga da ga vrati u Entre Rios. Bog se malko skanjivao hoće li udijeliti tu milost: onaj koji je ište mrtav je čovjek, neki su vidjeli kako se stropoštao s konja. Bog, koji ne može izmijeniti prošlost, ali može izmijeniti slike prošlosti, izmijenio je sliku smrti u sliku nesvjestice, i sjena čovjeka iz Entre Riosa vratila se u postojbinu. Vratila se, ali ne smijemo smetnuti s uma da je riječ o sjeni. Živjela je u pustoši, bez žene, bez prijatelja; sve je voljela i sve je imala, ali izdaleka, kao sa suprotne strane zrcala; "umrla je" i njezina blijeda slika iščezla je, kao krugovi na vodi. Ta je pretpostavka pogrešna, ali me, vjerojatno, navela na onu pravu (onu koju danas držim pravom) koja je istodobno jednostavnija i neobičnija. Gotovo sam je nekim čudom otkrio u raspravi De Omnipotentia Piera Damianija, na koju su me uputila dva stiha iz XXI. pjevanja Raja, gdje se izrijekom postavlja pitanje identiteta. U petom poglavlju te rasprave Petrus ili Piero Damiani tvrdi, protivno Aristotelu i Fredegaru iz Toursa, da Bog može učiniti da ne bude ono što je nekad bilo. Pročitao sam te drevne teološke rasprave i počeo razumijevati tragičnu pripovijest o don Pedru Damianu.

To, po meni, izgleda ovako. Damian se u bici kod Masollera kukavički ponio, i cijeli je kasniji život uložio da iskupi tu poganu bruku. Vratio se u Entre Rios; nije ni na koga digao ruku, nikoga nije zarezao, nije se trudio da stekne ugled junaka, ali se čeličio pod vedrim nebom oko Nancaya, u borbi sa šikarom i podivljalom stokom. Malo-pomalo, i svakako nesvjesno, utirao je put čudu. Negdje u dubini duše mislio je: ako me sudbina nanese u novu bitku, znat ću se iskazati. Četrdeset godina je iščekivao, potajice se nadajući, i sudbina mu je napokon udijelila tu bitku, u času smrti. Udijelila ju je u obliku bunila, ali već su Grci znali da smo sjene iz sna. Na samrti je ponovo doživio svoju bitku, ponio se kao muškarac, predvodio je zadnji juriš, i metak ga je pogodio u prsi. Tako je, poslije dugotrajne predanosti, Pedro Damian umro 1946. u porazu kod Masollera, koji se odigrao između zime i proljeća 1904.

U Teološkoj sumi poriče se da Bog može učiniti da prošlosti nije bilo, ali se ništa ne govori o zamršenom nizanju uzroka i posljedica, koje je tako nepregledno i ulančeno da se možda ne bi mogao ukloniti ni jedan jedini davni događaj, makar koliko beznačajan bio, a da se istog trena ne poremeti sadašnjost. Izmijeniti prošlost ne znači izmijeniti jedan događaj, to znači izmijeniti njegove posljedice kojih je, tako reći, bezbroj. Drugim riječima, to znači stvoriti dvije ljudske sudbine. U prvoj (recimo) Pedro Damian umro je u Entre Riosu 1946.; u drugoj, kod Masollera 1904. Ovu potonju doživjeli smo sada, ali odbacivanje one prve nije bilo časovito i unijelo je nesporazume koje sam spomenuo. U pukovniku Dionisiju Tabaresu ostvarile su se različite etape: najprije se sjetio da se Damian ponio kao kukavica; poslije toga potpuno ga je zaboravio, i, konačno, sjetio se njegove junačke smrti. Ništa manje poučan nije slučaj nadglednika Abaroe. On je umro, rekao bih, zato što je isuviše znao o don Pedru Damianu.

Ja znam da mi takva opasnost ne prijeti. Naslutio sam i pribilježio proces koji je nedostupan ljudima, neku vrstu misaone sablazni; ipak, neke okolnosti oduzimaju svemoć toj jezivoj povlastici. Slutim, naime, da u mojoj pripovijesti ima lažnih sjećanja. Slutim da se Pedro Damian (ako je ikad postojao) nije zvao Pedro Damian, i da ga se ja sjećam po tome imenu zato da jednog dana povjerujem kako su me na pripovijest o njemu naveli argumenti Piera Damianija. To vrijedi i za spjev što sam ga spomenuo na početku, u kojem se razmatra nepovratna narav prošlosti. Negdje 1951. mislit ću da sam napisao fantastičnu pripovijest, a ispostavit će se da sam opisao stvarni događaj. Bezazleni Virgilije, ima tome dvije tisuće godina, također je mislio da nagoviješta rođenje jednog čovjeka i prorekao je Božje rođenje.

Jadni Damian! Smrt ga je kao dvadesetogodišnjaka pokosila u besmislenom i nevažnom ratu i u bratoubilačkom okršaju, ali je on postigao ono za čime mu je srce žudjelo, i načekao se da to postigne, i možda je to vrhunska sreća.

(Milivoj Telećan)

Deutsches Requiem

On me ubiti može, nade druge nemam...

Job, 13, 15

Zovem se Otto Dietrich zur Linde. Jedan je od mojih predaka, Christoph zur Linde, poginuo u konjičkom jurišu koji je odlučio o pobjedi kod Zorndorfa. Moga su pradjeda po majci, Ulricha Forkela, ubili francuski slobodni strijelci, u šumi Marche-noir, posljednjih dana 1870.; satnik Dietrich zur Linde, moj otac, istaknuo se za opsade Namura 1918. i dvije godine poslije, u prelasku preko Dunava. Ja ću, pak, biti strijeljan kao mučitelj i ubojica. Sud je donio pravednu osudu; na samom sam početku priznao svoju krivnju. Sutra, kad zatvorska ura pokaže devet, već ću biti u carstvu smrti; prirodno je što mislim na svoje pretke, jer sam tako blizu njihovim sjenama, jer sam, na neki način, oni.

Za vrijeme suđenja (koje je, nasreću, bilo kratko) nisam govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao kukavičluk. No, sad je sve drukčije, i noć uoči svojega pogubljenja mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet će povijest Njemačke i buduću povijest svijeta. Znam da će slučajevi kakav je moj, koji su danas iznimni i zapanjujući, vrlo brzo biti otrcani. Sutra ću umrijeti, ali ja sam simbol budućih naraštaja.

Rodio sam se u Marienburgu, 1908. Dvije su mi strasti, sada gotovo zaboravljene, omogućile da se hrabro, i čak sa srećom, suočim s mnogim nesretnim godinama: glazba i metafizika. Ne mogu spominjati sve svoje dobročinitelje, ali ne smijem izostaviti dva imena: Brahmsovo i Schopenhauerovo. Proučavao sam i pjesništvo: ovim imenima želim dodati jedno golemo germansko ime: William Shakespeare. Nekoć me zanimala teologija, ali me od te fantastične discipline zauvijek odbio Schopenhauer, svojim neposrednim razlozima; Shakespeare i Brahms beskrajnom raznovrsnošću svojega svijeta. Neka znade onaj koji zastaje u čudu, dršćući od nježnosti i zahvalnosti, pred bilo kojim mjestom u djelu tih sretnika, da sam i ja zastajao, ja, gad.

Negdje 1927. uđoše u moj život Nietzsche i Spengler. Jedan pisac iz XVIII. stoljeća napominje da nitko ne želi ništa dugovati suvremenicima; ja sam, da bih se otarasio utjecaja kojije bivao tlačiteljski, napisao članak pod naslovom Abrechnung mit Spengler, u kojem sam napomenuo da najprimjerniji spomenik sa značajkama što ih pisac zove faustovskima nije ona svaštarska Goetheova drama nego spjev napisan prije dvadeset stoljeća, De rerum natura. Ipak sam priznao iskrenost toga filozofa povijesti, njegov duh do srži njemački (kerndeutsch), vojnički. Godine 1929. ušao sam u Stranku.

Neću duljiti o godinama naukovanja. Bile su teže meni nego mnogima drugima jer mi, iako mi ne manjka hrabrosti, nedostaje bilo kakva sklonost nasilju. Shvatio sam, ipak, da smo na pragu novoga doba i da ovo doba, koje se može usporediti s početnim razdobljima islama ili kršćanstva, traži nove ljude. Meni su, individualno, moji drugovi bili odvratni; uzalud sam nastojao misliti da, radi visokoga cilja koji nas je okupio, ne smijemo biti individui.

Teolozi tvrde, ako se Gospodnja pozornost samo časak odvrati od moje desne ruke koja piše, da će se ona pretvoriti u ništa, kao da ju je spalio oganj bez svjetlosti. Po meni, nitko ne može postojati, nitko ne može okusiti čašu vode, ili otkinuti komad kruha, bez razloga. Ti su razlozi različiti za svakoga čovjeka; ja sam čekao nesmiljeni rat da iskuša našu vjeru. Meni je dostajalo da znam da ću biti vojnik u njegovim bitkama. Katkad sam se bojao da nas ne prevari kukavičluk Engleske i Rusije. Slučaj, ili sudbina, drukčije mi je skrojio budućnost: 1. ožujka 1939., u sumrak, u Tilsitu su izbili nemiri, koje novine nisu zabilježile; na ulici iza sinagoge dva su me metka pogodila u nogu, koju je trebalo amputirati. Nekoliko dana poslije, u Češku je ušla naša vojska; dok su sirene to objavljivale, ja sam bio prikovan u bolnici, nastojeći se izgubiti, i zaboraviti se, u Schopenhaueru. Kao simbol moje uzaludne sudbine, na podboju prozora spavao je golem i mekan mačak.

U prvom sam svesku djela Parerga und Paralipomena prečitavao da je sve što se čovjeku može dogoditi, od trenutka rođenja do smrti, on sam sebi predodredio. Dakle, svaka je nepažnja hotimična, svaki je slučajni susret dogovoren, svaka uvreda kazna, svaki poraz tajanstvena pobjeda, svaka smrt samoubojstvo. Nema zgodnije utjehe od mišljenja da smo sami odabrali svoje nesreće; ta nam individualna teleologija otkriva tajni poredak i čudesno nas stapa s božanstvom. Koja me to neznana želja (mozgao sam) potakla da one večeri potražim one metke i ono ranjavanje? Znao sam da to nije bio strah od rata; nešto dublje. Napokon, povjerovah da sam shvatio. Umrijeti zajednu religiju jednostavnije je nego je potpuno živjeti; boriti se u Efezu protiv zvijeri manje je teško (tisuće su bezimenih mučenika to učinile) nego biti Pavao, Isusov sluga; jedan čin manje je vrijedan od svih sati čovjekovih. Bitka i slava, to su olakšice; teži od Napoleonova bio je Raskoljnikovljev pothvat. Sedmog veljače 1941. bio sam imenovan podzapovjednikom koncentracijskog logora Tarnowitz.

Nije mi bilo ugodno ispunjavati tu dužnost, ali ja nikad nisam bio nemaran. Na muci se poznaju junaci; onaj tko je milosrdan, samilostan, traži da se iskaže u zatvorima i u tuđoj boli. Nacizam je, u srži, moralna činjenica, svlačenje sa sebe staroga čovjeka, koji je pokvaren, da bi se obukao novi. U bici je taj preobražaj običan, između povika vojskovođa i meteža; tako nije u tijesnoj ćeliji, gdje nas podmukla samilost iskušava prastarim nježnostima. Nisam bez razloga napisao ovu riječ. Zarathustrinu nadčovjeku samilost je najteži grijeh. Zamalo ga nisam počinio (priznajem) kad je k nama poslan iz Breslaua znameniti pjesnik David Jerusalem.

Bio je to čovjek pedesetogodišnjak. Oskudijevajući u dobrima ovoga svijeta, proganjan, porican, napadan, bio je posvetio svoj genij opjevavanju sreće. Čini mi se da se sjećam kako ga je Albert Soergel, u djelu Dichtung der Zeit, usporedio s Whitmanom. Ta usporedba nije sretna; Whitman slavi svemir na način zadan, uopćen, gotovo ravnodušan; Jerusalem se raduje svakoj stvari, s minucioznom ljubavlju. Nikad se ne upušta u nabrajanja, u popise. Još mogu navesti mnoge heksametre onoga dubokog spjeva pod naslovom Ce Jang, slikar tigrova, koji kao da je išaran tigrovima. Niti ću zaboraviti onaj monolog Rosencrantz razgovara s Anđelom, u kojem se neki londonski lihvar iz XVI. stoljeća zaludu trudi, u času smrti, da okaje svoje grijehe, i ne sluteći da je tajno opravdanje njegova života to što je jednu svoju stranku (koju je vidio jedan jedini put i koju je zaboravio) nadahnuo da stvori lik Shylocka. Čovjek upečatljiva pogleda, žutozelenkasta lica, brade gotovo crne, David Jerusalem bio je otjelovljenje sefardskog Židova, premda je pripadao izopačenim i omrznutim Aškenazima. Bio sam strog prema njemu; nisam dopustio da me svlada ni suosjećanje ni njegova slava. Shvatio sam još prije mnogo godina, da na svijetu nema stvari koja ne bi mogla biti klica nekoga mogućeg Pakla; neko lice, neka riječ, neka busola, neka reklama za cigarete, mogu te izluditi ako ih ne uspiješ zaboraviti. Zar nije lud čovjek komu se neprekidno priviđa karta Madžarske? Odlučio sam bio primijeniti to načelo na disciplinski režim u našoj kući i ... Potkraj 1942. Jerusalem je pomjerio pameću; 1. ožujka 1943. uspio je izvršiti samoubojstvo.

Ne znam je li Jerusalem shvatio da sam ga uništio zato da bih uništio svoju samilost. Za mene on nije bio čovjek, čak ni Židov; bio se pretvorio u simbol odvratnoga dijela moje duše. Umirao sam s njime, umro sam s njime i, na neki način, bio sam izgubljen s njime, zato sam bio neumoljiv.

U međuvremenu, kružili su nad nama veliki dani i velike noći sretnoga rata. Bioje u zraku koji udisasmo neki osjećaj sličan ljubavi. Kao kad se more ukaže u blizini, u krvi se javila zadivljenost i zanos. Sve se tih godina razlikovalo; čak okus sna. (Ja, možda, nikad nisam bio sasvim sretan, jer je poznato da su za nesreću potrebni izgubljeni rajevi.) Nema čovjeka koji ne teži punini, dakle ukupnosti iskustava za koja je sposoban; nema čovjeka koji se ne boji da će mu izmaći neki dio te beskrajne baštine. Ali, moja je generacija imala to sve, jer joj je prvo bila dana slava, a onda poraz.

U listopadu ili studenome 1942. moj je brat Friedrich poginuo u drugoj bici kod El Alameina, na egipatskom pijesku; jedan zračni napad, nekoliko mjeseci poslije, razruši našu rodnu kuću; drugi, potkraj 1943., moj laboratorij. Pritiješnjen golemim kontinentima, Treći Reich umiraše; njegova se ruka bila digla na sve, a ruke sviju na njega. Onda se dogodilo nešto jedinstveno, nešto što tek sada, vjerujem, razumijem. Vjerovao sam da sam kadar iskapiti čašu srdžbe, ali me u talogu zaustavio neočekivan okus, zagonetni i gotovo jezivi okus sreće. Pokušao sam dati nekoliko objašnjenja; nijedno me nije zadovoljilo. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer, potajno, znam da sam grešan i da me može iskupiti samo kazna. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer je to kraj, a ja sam silno umoran. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer se zbio, jer je beskrajno povezan sa svime što jest, što je bilo i što će biti, jer osuđivati ili žaliti jednu jedinu stvarnu činjenicu znači huliti na svemir. Navodio sam te razloge, sve dok nisam našao pravi.

Kažu da se svi ljudi rađaju kao aristotelovci ili platonisti. To je isto kao da se kaže da nema apstraktne rasprave koja, u jednom času, ne bi bila polemika Aristotela i Platona; diljem stoljeća i zemljopisnih širina mijenjaju se imena, narječja, lica, ali ne i vječni antagonisti. Povijest naroda isto tako bilježi tajni kontinuitet. Arminije, iskasapivši u jednoj močvari Varove legije, nije ni slutio da je preteča Njemačkoga Carstva; Lutheru, prevoditelju Biblije, nije bilo ni nakraj pameti da je njegova svrha oblikovati narod koji će zauvijek uništiti Bibliju; Christoph zur Linde, koga je 1758. ubio ruski metak, na neki je način pripremio pobjede iz 1914.; Hitler je vjerovao da se bori za jednu zemlju, ali se borio za sve, čak i za one koje je napao i mrzio. Nije važno što njegovo ja to nije znalo; to je znala njegova krv, njegova volja. Svijet je umirao zbog judaizma i zbog one judaističke zaraze, tj. vjere u Isusa; mi smo ga učili nasilju i vjeri u mač. Od toga mača ginemo, i nalik smo na čarobnjaka koji je sagradio labirint i koji je bio prisiljen lutati njime do konca svojih dana, ili na Davida koji je, sudeći nekoga neznanca i osudivši ga na smrt, napokon začuo: Ti si taj čovjek. Mnoge stvari valja srušiti da bi se izgradio novi poredak; sad znamo da je Njemačka jedna od takvih stvari. Žrtvovali smo više od svojih života, žrtvovali smo sudbinu svoje ljubljene domovine. Neka drugi proklinju i neka drugi plaču; radujem se što je naš dar bio zaokružen i savršen.

Sad se nad svijetom nadvija nesmiljeno doba. Mi ga kujemo, mi koji smo već njegova žrtva. Zar je važno ako je Engleska čekić, a mi nakovanj? Važno je da vlada nasilje, a ne ponizna kršćanska plašljivost. Ako pobjeda, nepravda i sreća ne pripadnu Njemačkoj, neka pripadnu drugim narodima. Neka nebo postoji pa makar naše mjesto bilo u paklu.

Gledam svoje lice u zrcalu da bih doznao tko sam, da doznam kako ću se ponijeti za koji sat, kad se suočim s krajem. Tijelo mi, možda, ćuti strah, ja ne.

(Marko Grčić)

Averroesova potraga

S 'imaginant que la tragedie n 'est autre chose que l'art de louer...

Ernest Renan: Averroes, 45 (1861.)

Abu'-l-Walid Muhammad ibn Ahmad ibn Muhammad ibn Rušd (ovom je dugačkom imenu trebalo jedno stoljeće dok se nije pretvorilo u Averroes, postavši prvo Benraist i Avenryz, pa čak i Aben-Rassad i Filius Rosadis) prerađivao je jedanaesto poglavlje svoga djela Tahafut al-tahafut (Samouništenje samouništenja), u kojem se tvrdi, nasuprot perzijskom isposniku Gazzaliju, piscu djela Tahafut al-falasifa (Samouništenje filozofa), da Bog poznaje samo glavne zakone svemira, koji se odnose na vrste, a ne na pojedinačno. Pisao je, sa sporom sigurnošću, zdesna ulijevo; naprezanje pri uobličavanju silogizama i povezivanju golemih pasusa nije mu smetalo da osjeća, kao ugodu, hladovitu i prostranu kuću koja ga okruživaše. Usred sijeste gukale su zaljubljene golubice; iz nekoga nevidljiva dvorišta dopiraše žubor šedrvana; nešto u tijelu Averroesa, čiji preci potjecahu iz arapskih pustinja, uživaše u postojanosti vode. Dolje su bili perivoji, bašča; još niže, neumorni Guadalquivir i predragi grad Cordoba, ništa manje sjajna od Bagdada ili Kaira, kao zamršeno i krhko glazbalo, a uokolo (Averroes je i to osjećao) širila se, sve do kraja, španjolska zemlja, u kojoj ima malo stvari, ali gdje svaka od njih postoji na bitan i vječan način.

Pero je klizilo po papiru, dokazi su se povezivali, nepobitni, ali je jedna sitna briga remetila Averroesovo blaženstvo. Nije tome bio uzrok Tahafut, to usputno djelo, nego jedan problem filološke naravi povezan s monumentalnim djelom koje će ga opravdati pred ljudima: s komentarom Aristotela. Taj Grk, izvor svekolike filozofije, bijaše dodijeljen ljudima da ih nauči sve što se može znati; rastumačiti njegove knjige, kao što uleme tumače Kur'an, bila je Averroesova žarka nakana. Povijest bilježi malo ljepših i ganutljivijih stvari od posvećenosti toga arapskog liječnika mislima jednoga čovjeka od kojeg ga je dijelilo četrnaest stoljeća; uobičajenim poteškoćama treba da dodamo i tu da je Averroes, ne poznajući sirijski i grčki, radio na prijevodu prijevoda. Dan prije, dvije su ga nejasne riječi prikovale za početak Retorike. Te su dvije riječi bile tragedija i komedija. Već ih je, prije nekoliko godina, bio sreo u trećoj knjizi Retorike; nitko, u čitavom islamu, nije ni slutio što one znače. Uzalud je tražio po stranicama Aleksandra Afrodizijskoga, uzalud je uspoređivao prijevode nestorijanca Hunaina ibn-Išaka i Abu-Bašara Mate. Te su dvije riječi vrvjele u tekstu Poetike; nemoguće ih je bilo izbjeći.

Averroes odloži pero. Pomisli (ne pretjerano uvjeren u to) da je ono što tražimo najčešće nadohvat ruke, odmače rukopis Tahafuta i uputi se do police na kojoj su, u prijepisu perzijskih krasnopisaca, bili poslagani mnogi svesci Mohkama slijepoga Abensida. Bilo je smiješno i pomisliti da ih nije pročitao, ali ga primami dokono zadovoljstvo da lista njihove stranice. Iz te ga učene zabave trže neka melodija. Pogleda kroz rešetkasti balkon; dolje se, na uskom zemljanom dvorištu, igrahu golišavi dječaci. Jedan, stojeći na ramenima drugoga, očito se igrao mujezina; čvrsto sklopljenih očiju, jednolično je pjevao: Nema drugog boga osim Boga. Onaj koji ga držaše, nepomičan, očito bijaše minaret; treći, pružen u prašini i klečeći, skup vjernika. Igra je kratko trajala; svi su htjeli biti mujezin, a nitko skup vjernika ili munara. Averroes ih začu gdje se prepiru na prostom narječju, bolje reći na nesigurnom španjolskom muslimanskoga puka na poluotoku. Otvorivši Halilovo djelo Kitab ul ain, pomisli, s ponosom, da u čitavoj Cordobi (možda ni u čitavom Al-Andalusu) nema drugoga primjerka djela tako savršena kakav je ovaj što mu ga je iz Tangera poslao emir Ja'kub al-Mansur. Ime te luke podsjeti ga na putnika Abulkasima al-Aš'arija, koji se bio vratio iz Maroka, koji će navečer večerati s njim u kući kur'anskoga stručnjaka Faraha. Abulkasim je pripovijedao da je dopro sve do kraljevstava sinskoga (kineskoga) carstva; njegovi opadači, s onom osobitom logikom što izvire iz mržnje, tvrdili su da nikad nije zakoračio nogom u Kinu i da je u hramovima te zemlje hulio na Allaha. Sastanak će, neizbježivo, potrajati nekoliko sati; Averroes se, u žurbi, opet lati pisanja Tahafuta. Radio je sve dok se nije počelo smrkavati.