Jesmo li se voljeli, je li to bila
ista ljubav oduvjek prekrivena poljupcima
od mesa i koze, ljubav kao slatka smrt
dovoljna sama sebi? Put je bio dug
u sjeni vatre. Postoji
jedna zena u svima, stvorena
bez nade na granici ocaja, od razbijenih lutaka,
od krhotina placa. Isto ime
za sve sto izgovara, za sve
sto se kaze, sazivljuci duhove neke sobe
u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, je li to bila
igracka ili noz u ruci, kolijevka
ili odor? Vise ne znam
odakle dolazi bol, ni tko je taj
u kome se nastanjuje
dio neba.
Bez mene sve se desava, i ja pamtim,
kao sto sam oduvjek pamtio samo ono
sto se zaboravlja.

Sve se izmjesalo poput karata i vise
ne znam bdijes li ili spavas oslonjena
o moje srce. A tu je i svjet
naglavce i misao
koja tumara izmedju zidova i udara
poput jeke u svom kavezu. Volim te
kao sto sam volio stotinu ruza.

Jesmo li se voljeli kao sto voli
sruseno srce, je li to bio
krik ili jecaj u nasem zajednickom grlu?
U vremenu koje je stalo prije nego krene
i taj glas odjekuje
izmedju mnogih.
Da, mi smo se voljeli oduvjek razdvojeni,
ne znajuci
odakle stize taj brod krcat snovima,
ni tko je zaboravio da ih sanja.

autor nepoznat, moze biti da je Zvonimir Golob, ali nisam siguran

Stvarno prelepa pesma, i cela je u duhu mog raspolozenja... prelepo....